Vrata sam otvorila tek kad mi se otkrili ključ i zvono je zvonilo, a ja sam još stajala s ključem u ruci, kao da nisam čula da netko dolazi. Kaput mi je bio mokar, kišobran još kaplje, a na vrećici s mlijekom je ispucala ručica. Večer se polako gasi, a hodnik već miriše na nečiju večeru i na mačku koja se provlači po podu.
Iza vrata se pojavila Valentina Kovačević vunena šal, sjajne cipele, kofer na kotačcima i vrećica s nekom vrućom juhom u rukama. Glas joj je zvučao kao u starim filmovima: vedar, s daškom drame.
Osvijetli moj svijet! Došla sam kod vas na tri dana, s pite. S višnjama. Pavle će voljeti. Rekla je dok je već bila u hodniku, a ja sam tek izdahnula. Pa, zašto me nisi obavijestila da su promijenili kod? Već sam zakoračila, a onda morala vratiti kofer, jedva sam našla vašeg domara i pitala ga za kod.
Ja sam šutjela, klimnula nečemu iznad ramena, kao da netko još stoji tamo. U stanu je bilo mrzovoljno tiho, neugodno tiho.
A Pavle? Valentina je promijenila cipele, okrenula se: u predvorju je bio jedan slobodan kuke, nema muške jakne, nema cipela, niti njegovog mirisa ili nereda. Kasnije će doći, jel tako? Sjednuti ćemo za večeru, donijela sam rižoto. Petar, Pavlov otac, također će doći. On je najprije morao svratiti kod prijatelja zbog hitne stvari. A Nevenka? Još je u vrtiću, zar ne?
Nešto me natjera da se nasmiješim kratko, kao da me je netko povukao za konac.
Imala je sastanak koji se odužio.
Aa, jasno. Posao, posao, pa Valentina je zastala. Oči su joj brže skakale. Prebrzo. Pogledala je na policu samo jedna šalica. U kupaonici je bila započeta bočica šampona, ali samo jedna. Na frižideru su bili dječji crteži, a Pavlovi fototeka su nestale.
U kuhinji je stavila pitu na stol, pažljivo otvorila posudu s rižotom i uzela moju ruku.
Ne brini, sve će proći. Diši duboko. Sjednemo, pojedemo. Tata će doći nasmijat ćete se zajedno. On je dobar čovjek.
Klimnula sam i sjela. Uzimala sam tanjur, ali nisam jela. Čajnik je zarežao, glasno, kao da se ljuti.
Kasnije smo zajedno išle po Nevenku. Valentina je nosila rukavice i termos s kompotom, a ja sam šutjela, držeći se za rukav. U liftu, na povratku, susrele smo susjedu Lenu. Ona se nasmiješila, a zatim izgovorila onaj svoj brzi, brbljivi ton:
Jadranka, tvoj bivši je opet s onom obojanom u trgovima? S kolicima? I ne brine se ni za dijete, zar ne?
Valentina je stegnula usne i ne pogledala ni mene ni Lenu.
Lena jedva sam izdahnula.
Što? Govorim istinu. Svi to znaju.
Uvečer, kad je Valentina izvadila deku iz ormara i pažljivo složila krevet na kauču, odjednom se zaustavila. Dugo je držala jastuk u rukama, a zatim, ne gledajući, pitala:
Otišao? Gdje je moj sin? Što se dogodilo?
Stajala sam u kuhinjskim vratima, uspravno, ruke na čajniku.
Prije tri mjeseca. Rekao je da ide na sastanak i nije se vratio.
Kod nje?
Ne odgovorila sam, samo sam pogledala kroz prozor.
Valentina je sjela, deku smjestila pored, stavila torbu na koljena i izvukla još jednu pitu, malu, u plastičnom kalupu.
Pečala sam je baš za vas. Rekao je da je sve u redu Da ćemo četvero ići na more ljeti
Iznenada je ostala bez daha, kao da je cijelu stepenicu penjala. Prišla sam, ali nisam dotaknula. Samo sam stavila čaj blizu.
U sobi je bilo tiho. Vanjski zvuk je bio samo zveckanje starog tramvaja. Stajala sam uz prozor, a Valentina je sjedila, nepomična. Svaka od nas imala je svoju tišinu.
Vrata su odjeknula tipičnim škripom Petar je uvijek zatvarao vrata snažno, kao da nas podsjeća na sebe. Ušao je vesele, u kaputu s krznom na ovratniku, s vrećicom mandarina i novinama pod rukom.
Bok, cure! Donio sam plodove iz Dalmacije, slatke kao djetinjstvo.
Skinuo je cipele, objesio kaput i krenuo u kuhinju. Tamo je vladala tišina i tri pogleda. Jedan umoran, moj. Drugi uznemiren, Valentinin. Treći dječji, radostan: Nevenka, čim je čula djedov glas, bacio je kekse i zaskočio mu u smjeru, uhvatio ga za hlače i zaiskao očima.
Što ste se utišali? pitao je Petar, ne shvaćajući. Nisam li ja zakasnio?
Pavle započela je Valentina, ali glas joj je poskočio. Pogledala je mene, tražeći dozvolu.
Pavle je otišao, rekla sam mirno, kao da to ponavljam stotinu puta. Prije tri mjeseca.
Vrećica mandarina lagano pao na stol, novine slijedile. Petar se naslonio i dugo gledao kroz prozor, kao da traži odgovor.
Što ste mi ovdje napravili? iznenada je uzviknuo. Stvarno ga je natjeralaš, Jadranka. Tjerala, kucala ga u glavu, pa ga nije prepoznavao po glasu vraćao se kući k’o u zatvor!
Petre, šaptala je Valentina.
Što, Petre? Što? Sve je sakriveno, a sad zdravo! Ti ga samo mahnuo je rukom. Izgorjelo.
Ne odgovorila sam. Uzimala sam šalicu, odnesla do sudopera, ali nisam otišla iz sobe. Stajala sam nasuprot, razmišljajući ići ili ostati.
Valentina je tiho stajala, lice joj je postalo bledo. Ustala je, prišla Petru i stisnula mu rame. On je reagirao tek poslije.
Rekao mi je da je sve u redu. Nevenka zdrava, ti si super, planirate odmor. Što? Lagao si mu? glas joj se prekinuo. Mami.
Petar je podigao pogled i prvi put nije znao što reći.
Mislio sam zaputio se. Nije dijete. Sam odlučuje. Možda ima netko
Netko ga je već, rekla sam, ne okrećući se. Živi s njom. S onom s kojom je puštao poruke u kupaonici.
Petar je ustao, išao na balkon. Zatvorio vrata. Upalio cigaretu, svjetlost sumraka kao svjetionik. Nije pušio pred unucima, ali sada je zapalio.
Nazvat ću ga, rekla sam. Neka sam objasni.
Valentina nije ništa rekla, samo je zatvorila oči.
Na ekranu telefona broj Pavle. Zvono. Tonovi. Zatim umorni glas:
Da?
Dođi. Sad. Tata i mama su ovdje. Nevenka. Moramo razgovarati.
Pauza. Duga. Onda: U redu. I tonovi.
Gledala sam kroz prozor. Vanjski radnici su čistili snijeg s pločnika. Bijela noć. Zimska, bez šuma.
Za dvadeset minuta opet je čuo se klik brave. Pavle je ušao kao da je u nepoznat stan. Nosio je isti jakni, iz kojeg sam nekada vadila žvake i račune. Kosa mu je bila malo zapetljana, miris tuđih parfema jedva primjetan. Zastao je na pragu.
Bok svima reče tiho.
Nevenka je potrčala, ali se zaustavila na pola koraka. Pavle je nespretno sjeo, privukao ga k sebi.
Bok, mali. Kako si?
Ne živimo s tobom, reče Nevenka, ne optužujući, već izgovarajući činjenicu.
Pavle ga je privukao, ali nije podigao glavu.
U kuhinji je vladala tišina. Petar je izašao s balkona, miris dima ga pratio. Valentina ga je gledala kao da ga prvi put vidi.
Rekao si započela je. Rekao si da je sve u redu. Da je Jadranka super. Da je Nevenka sretna. Lagao si mi, Pavle?
Nisam vas htio razočarati.
A nju? Valentina je pokazala na mene. Nisi htio razočarati nju? Ili ti je bilo lakše nestati?
Petar je odjednom progovorio tiho:
Što si svoju majku izdao?
Pavle je sjedio. Ruke na stolu, kao da predaje.
Nisam dužan nikome. Ni vama, ni njoj. Otišao sam jer nisam želio lagati. Više nisam mogao s Jadrankom. Ni s vama.
Otišao si jer ti je bilo lakše ostati i šutjeti, a ne biti muškarac, izbacila je Valentina. Izdao si ne samo nju. I nas. I sebe.
Stajala sam u kutu, tiho. Kao da mi više ništa nije bilo potrebno znati. Već sam sve znala.
Valentina je prišla sinu, dotaknula mu rame. Ruka joj se tresla.
Bilo si bolji, Pavle. Sjećam se te drugačije.
On nije odgovorio, samo je zatvorio oči.
Nevenka je ponovno izvirila u kuhinju. Ovaj put nije potrčala. Stajala je u vratima i gledala.
Pavle je ustao, odmaknuo se za korak, pogledao sve. Lice mu je postalo čvrsto, kao maska. Okrenuo se i izašao, zatvorivši vrata ne glasno, ali jasno. Kao točka na kraju priče.
Jutro je došlo. Ispred prozora mutna svjetlost i svježi snijeg na prozorskom oknu. Petar je opet čitao novine, Nevenka je jela kašu, Valentina je nešto slaela na kuhinji, a ja sam stajala uz prozor.
Ispravila sam leđa, glas mi se smirnuo:
Mogu sakupiti sve što ste mi poklonili mikrovalnu, lončicu, čajnik. Uzmete ako hoćete. Ipak sam htjela napraviti preuređenje. Promjene ne koče. Samo mi se čini ispravno sve očistiti do kraja.
Valentina se okrenula naglo.
Oluđela si? Jutro je tek počelo, a ti već priče o imovini. Nemamo ništa za podijeliti. Nismo sirotinje. Trebamo se ispričati, a ne uzimati aparate.
Nevenka je u to vrijeme sjedila u sobi, igrala se autićima na tepihu. Pogledala je:
Bako, hoće li tata doći?
Valentina ga je pogledala, duboko udahnula, slegla se pored njega i pogladala ga po glavi.
Doći će, mali. Ali malo kasnije. Želiš li crtati?
On je klimnuo.
Stajala sam na vratima, bez suza i bijesa. Samo unutarnja praznina, kao nakon dugog šuma kad zvukovi nestanu, a u ušima ostane tišina.
Postavila sam čajnik. On je zakucao, zvNa kraju sam se nasmijala, uzela čaj i otvorila vrata prema novom danu.
