Ponedjeljak je u prostranoj, sunčanoj dvorani naše agrofarme šuštao kao uzuđeni košnici. U sali se održavalo zaključno sjednica, ali većina sudionika razmišljala je o svojim zadacima. I iznenada je direktor čvrst čovjek oko pedesete, Željko Marković, uvijek besprijekorno u čvrsto uzorkovanoj košulji podigao ruku i pozvao na tišinu.
Njegov pogled klizio je kroz redove i zapeo na Jadranki. Sjedila je u rubu, spuštenih glava, kao da se želi stapati sa zidom. Nije voljela pažnju, pogotovo takvu.
Jadranko, dođite, molim vas njegov glas odjeknuo je iznenađujuće nježno.
Jadranka, niska žena s blagim, ali umornim očima, polako je ustala. Šaputanja su se prošla kao blagi šum lišća. Kad je prišla do prezidijuma, nervozno je drhtala rub svoje radne jakne. Direktor se nasmiješio i pružio joj čvrstu sjajnu kovertu.
Ovo je za vas, Jadranko izjavio je glasno, da čuju svi. Zatim je spustio ton i dodao: Zaslužili ste to. Neka u vašem životu bude malo čarolije.
Ruke su joj drhtale kad je uzela kovertu. Otvorila ju je i ne mogla zadržati uzvik. Unutra nije bila novčana nagrada kakvu je očekivala, nego šarena, dugine boje putovnica za elitni hotelski resort na Jadranu. Slika mora i bijelog pijeska izgledala je kao nešto iz dalekog, nedostižnog svijeta.
Željko Markoviću ja ne znam što reći proklamirala je, gubivo gledajući u njega.
Možete i smijete! odlučno je odgovorio, okrećući se svima. Ove godine je Jadranka učinila za nas više nego što većina učini u cijeloj karijeri. Preokrenula je gospodarstvo naopačke i to u dobroj smjeru!
Po sali se proširio odobravajući šum, pomiješan s dobronamjernim poticajima.
Pogledajte, ljubav i golubovi, nova verzija! zgrčao je netko iz računovodstva.
A Jakov Petrović, lokalni traktorist i najveći obožavatelj Jadranke, uzviknuo je s uzbuđenjem:
Čekaj, jurišav konj na bijelom konju, Jadranko! Za našu Jadranku!
Netko uz njega odmah dodao:
Samo da ne otkaže konj noću, kao prošle zabave!
Sala je ponovno eksplodirala od smijeha. Jadranka je pocrvenjela do korijena kose, ali se smijala zajedno s ostalima. Taj buku i grube šale već su joj postale domovina znak da je ovdje prihvaćena.
Zahvalno je pogledala šefa.
I to još nije sve namignuo je. Nakon sastanka svratite u računovodstvo. Čeka vas lijepa nagrada za odjeću!
Jadranka se polako vratila na svoje mjesto, držeći dragocjenu kovertu. Gledala je sliku mora i nije mogla povjerovati da je to stvarnost. Jedna gotovo zaboravljena misao kružila je u glavi: Gospode, može li se zaista dogoditi čudo?
Večer, kad je radni dan završio, Jadranka je sjela na verandi svoje kolibe koju je firma osigurala. Lagani vjetar donosio je miris svježe pokošene trave i svježe mlijeko. Koliko je sve promijenjeno u zadnjih godinu dana. Još nedavno joj se činilo da život ništa ne može više ponuditi.
Prije deset godina sve je bilo drugačije. Bila je diplomirana na Filozofskom fakultetu, puna snova o velikoj gradskoj karijeri. Užurbane ulice, sveučilišne predavanja, prijatelji, knjige, budne noći. I tada se pojavio Matej šarmantan, pametan inženjer, za kojeg je mislila da je pronašla svoju sreću.
S vremenom je romansa izblijedila. Prvo su dolazili nježni podaci: Zašto ti treba posao? Ja ću ti osigurati. Zatim su dolazili zahtjevi, pa i ispadi. Jednom ga je udario zbog nečeg glupog, previše posoljene juhe. Plakala je, on je molio za oprost, i ona je opraštala. Tako je započela zastrašujuća petlja.
Završilo je jedne hladne zimske noći. Nakon još jedne svađe, Jadranka, u pidžami i papučama, izjurila je van. Vidjela je samo snijeg, bol i strah. U bolnici, kad je povratila svijest, uz nju je stajala dobra žena, Gorana Andrić, udovac starog veterana. Bila je ona ta koja joj je ponudila da ode u mali selić Novo Selo.
Tako je započela novi život. Jadranka je radila na farmi, učila, griješila, ali nije odustajala. Vremenom je postala dio seljačkog kolektiva. Prihvaćeni su je voljeli. Čak je i Jakov sa svojim harmonikama postao njezin prijatelj.
Posebno teška bila je zima kad je snijeg prekinuo struju, a štala za teladi bila pretjerano hladna. Jadranka je donijela odluku koja je ovisila o cijelom gospodarstvu: spasiti životinje po svaku cijenu. Otvorila je svoj dom za novorođene teladi, proveo je noć među slamangama, mlijekom i toplinom ljudskih ruku.
Upravo zbog tog čina Željko Marković je odlučio da je obična nagrada premala Jadranka zaslužuje pravo čudo.
Pripreme za odmor izgledale su kao bajka. Oblačila se pred ogledalom, isprobavala nove odjevne kombinacije kupljene za nagradu. Je li to ona smiješeća se, živa žena s iskrom u očima?
Prijateljice su joj savjetovale da uzme taksi za grad, ali Jadranka, koja je navikla štedjeti, odbila je.
Ništa, autobus će nas dovesti. Jeftinije je i poznatije.
Na pola puta autobus je iznenada stao usred šume. Mobilna veza nestala. Jadranka je izašla na cesticu s koferom u rukama, osjećajući kako se u njoj podiže poznata panika. Sve će se raspasti. Opet, pomislila je, suzdržavajući suze.
U tom trenutku s koljena se pojavio neobičan kolosijek dva crna automobila, a između njih blistavi terenac. Zaustavio se pored nje. Iz vozila je izašao visoki muškarac u kašmirnom kaputu. Glas mu je bio mekan, ali odlučan:
Imate li problema? Zašto plačete?
Jadranka ga je iznenađeno pogledala. Nije znala da će taj susret započeti nešto novo.
Sušivši suze maramicom, počela je zbrkano pričati o pokvarenom autobusu i zapetljanoj vožnji. Muškarac se predstavio Aleksandar Viktorović, pažljivo je slušao, a zatim iznenada izjavio:
Letim na jug poslovno privatnim letom. Ako se ne bojite, mogu vas podići.
Jadranka je zastala. Privatni avion? To je zvučalo iz filma. Uzbuđeno je promrmljala:
Ne znam ni kako vam zahvaliti
Sjednite nasmiješio se, otvarajući vrata terenca.
Za sat vremena već je sjedila u udobnom naslonu šarmantnog salona, gledajući kroz prozor na bijele oblake ispod. Je li ovo stvarno? Može li se zaista dogoditi pravo čudo?
Aleksandar je bio iznenađujuće jednostavan i srdačan. Naručio je kavu, a razgovor je tekao lagano, bez pauza.
Oprostite, možda sam previše osobno rekao je, gledajući je pravo u oči. Ali stvarno me zanima: vi ste obrazovana žena. Zašto još radite kao kravačica?
Jadranka je, ne shvaćajući zašto, počela pričati. O fakultetu, o snovima o velikoj karijeri, o Mateju, o tome kako je izgubila sebe. Govorila je oprezno, izbjegavajući najgore detalje, ali je jasno dala do znanja da je prošla kroz pakao.
Aleksandar ju je slušao pažljivo, ne prekidajući. U njegovim očima nije bilo sažaljenja samo iskreno suosjećanje.
Zatim je pričao o sebi:
Znaš, ja ti i zavidim. U Novom Selu žive stvarni ljudi. A oko mene su maske, lažni prijatelji koji žele moj novac. Prije dvadeset godina izgubio sam najboljeg prijatelja. Još gore, ja sam ga izdao. Nikad nisam skupio hrabrosti tražiti oprost. On je nestao, a ja sam ostao sam s tom boli.
Utišao se, gledajući kroz prozor. Jadranka ga je gledala i osjetila kako se u njoj steže suosjećanje. I ja sam imala pravog prijatelja Goranu, pomislila je. Sada i ja tražim svoje mjesto u životu».
Moramo se ponovno sresti na odmoru rekao je Aleksandar kad je avion počeo slijediti. I razgovarati još.
Prvi dani na otoku bili su poput sna. Jadranka je, oprezno, mazala kremu od glave do pete, ali se ipak spržila crvena kao rak. Aleksandar je to primijetio, nasmijao se i, unatoč njezinim protestima, povukao je u vodu, tvrdeći da je morska voda najbolji lijek.
Večerali su u malom restorančiću uz obalu. Svijeće su svijetlile, zvukovi glazbe su šumjeli, more je šumjelo. Jadranka je osjetila kako godine napetosti i straha napuštaju njeno tijelo. Konačno je mogla odahnuti.
Zato izbjegavam ljude priznao je Aleksandar iznenada. Jednom sam izdao osobu koja mi je najviše vjerovala.
Ispričao je priču o studentskoj zabavi, o slučajnoj pogrešci koja je slomila prijateljstvo. Ništa strašno se nije dogodilo, ali je činjenica bila jasna iznevjerio je prijatelja. Taj prijatelj nije ništa rekao, samo je otišao, prekidajući sve veze.
Imate li njegovu sliku? tiho je pitala Jadranka.
Aleksandar je kimnuo i izvadio staru fotografiju iz novčanika. Na slici su dvojica mladića zagrljena pred studentskim domom. Jadranka je proučila lice drugog i zastala. Srce joj je zakucalo. Taj čovjek izgledao je izuzetno slično mladom Željku Markoviću.
Zove li se Željko? šaptala je, glasom koji je drhtao.
Aleksandar je podignuo obrve iznenađeno:
Da Željko. A kako ga poznajete?
Željko Marković šaptala je. On je moj direktor.
Jadranka se vratila kući preobražena. Kad je Aleksandrovo terensko vozilo stiglo do njezine kuće, na vratima ih je dočekao Jakob s harmonikom i odlučnošću u pogledu.
Jadranko! Vjenčaj me! izbacio je bez uvoda. Pomognu ću ti i krov popraviti, i ogradu podići!
Jadranka se nasmijala i nježno ga dodirnula po ramenu.
Jakobe, dragi, hvala. Ali čini se da je vrijeme da odaberem svoj put. Ne ljuti se na mene.
Iz automobila je izašao Aleksandar. Jakob ga je neugodno pregledao od glave do pete, promrmao nešto o gradskim grabežljivcima i, napuhavši se, odšao je uztrpano svirajući harmoniku.
Aleksandar je bio napet pred susretom s Željkom kao školski đak. Jadranka ga je zgrabila za ruku:
Sve će biti u redu. On je dobar. Oprostiti će.
U domu Željka Markovića već je šuškalo oko stola, kuhan je čaj, povremeno je prilazio prozoru. Znao je koga će mu Jadranka donijeti. Kad je Aleksandar ušao, obojica su zastala, ne mogući odvojiti pogled. Iza njih su se prostirale dvadeset godina boli, zamjerke i razdvojenosti.
Jadranka je pomogla Aleksandru da nađe prve riječi za izvinjenje. Nakon toga, više nije bilo riječi. Aleksandar je zakoračio naprijed i zagrlio ga. Isprva nespretno, kao da proguta prošlost, a zatim čvrsto, istinski. U tom zagrljaju bili su suze, oproštaj i radost pomirenja. Zid koji je stoljećima stajao između njih srušio se bez traga.
Prošla je godina.
Ljetni dan bio je prosijano obasjan. Cijelo Novo Selo okupilo se na vjenčanju. Jadranka, u skromnoj bijeloj haljini, sretna i blistava, stajala je uz Aleksandra, koji je gledao na nju kao na čudo. Među gostima je bio Željko Marković, grleći svog ponovo pronađenog prijatelja. I pod bijelom jasenom Jakob je energično svirajući harmoniku, a cijelo selo pleše, slaveći rođenje nove, neobične i iznimno dobre obitelji.
