Prava ljubav
Marina, što radiš tu? Zašto se motaš ispred vrata matičnog ureda? upitala sam zamuckujuću djevojku iza vrata Anka Horvat.
A kamo vi idete? zbunjeno je odgovorila Marina, izvadila svoju osobnu iz džepa sakoa. Pa do vas… Morali smo predati zahtjev…
Mi? Mi idemo doma, mala. Završilo radno vrijeme. Pogledaj na sat! Anka zakopčala svoj lagani kaput. Vani je naglo zahladilo, nebo, cijeli dan plavo i “visoko”, kako je govorila njena mati, iako Anki nije bilo baš jasno kako nebo može biti visoko ili nisko, pa je ponekad podizala pogled, pokušavajući dokučiti stoji li još uvijek visoko. Sad je bilo nisko i prijetilo kišom. Ančine noge u tankim najlonkama odmah su se naježile.
Do nje je stajala i Marina, vidljivo tresući se jer je obukla svoju najljepšu haljinu, sandale i lagani sako, pa ju je vjetar prožimao do kostiju.
Usne su ti već poplavile, Marina! Idi kući, zakuhaj čaj, ispeci si krumpir na ugriju i slanini, uz malo meseka. Kak bi dobro to sad došlo! zatreptala je Anka ramenima. Ili bar prolistaj knjigu. Uzalud stojiš tu, trošiš đonove. Žena se već obratila autobusnoj stanici, pa se iznenada okrenula i strogo pitala:
Kakvo si ti to uopće zahtjev namjeravala podnijeti, zlato moje? I tko ste to mi?
Mi smo ja i Luka Radić, zarumenila se Marina. Idemo se oženiti. Luka je rekao
Luka je rekao… podrugljivo je ponovila teta Anka i zaškiljila. Tvoj Luka je pucao praznim. Nemoj ga baš toliko slušati! Ma hajde! Idi ti kući, Marina. Raduj se da nije došao – život si ne bi uništila! Pronađi nekog dobrog, kulturnog, pametnog dečka, ne žuri! Stići ćeš se u bijelo obući, stojati za štednjakom, suze potajice brisati kad muž na tebe i ne pogleda, i… Ma, zaboravi to zadnje, nije kod svih tako! Anka je spustila pogled, prepadnuta da će cura shvatiti koliko je i njoj doma sve ništa. Ma nije baš loše, ali je nekako prazno. Muž, Mato, leži na kauču svaku večer, šuti, tu i tamo se prevrće, a opruge skripe ispod njega, hrđave i stare kao i sam kauč. Matija se žene sjeti tek kad treba stol postaviti. Pa je l’ to život?! A i kod njih je bila strastvena ljubav, sva vatra, ujedali se pogledom! Vjenčali su se, gledali se u oči, pa nije bilo dosta gledanja. Kći se rodila, potom sin… Mato je s ponosom vozio Anku i bebu doma, častio sve s cvijećem i bombonijerama, svu plaću proćerdao, a i na poslu mu skupili još za novorođenče. I tako… K’o da su sve norme ispunili, dalje je ostala ravnodušna praznina. Samo smo radi djece živjeli zajedno, zadnjih petnaest godina, možda? kiselo je pomislila Anka. I radi pristojnosti, valjda… Danas, čim grunu – razvod. Prije su žene manje birale, sramota rastati se, iznositi prljav veš pred susjede!
Anka se udala rano, s dvadeset. Marina ima devetnaest… Isti joj je vrag zapisao! Dok gori u grudima, misliš da boljeg nema, a kad se iskri ugase, pojedeš se što si žurila.
Ma što to govorite, teta Anka?! Luka je dobar, nježan, lupila je nogom Marina. Nebo je zagrmjelo, samo što još nema kiše. Rekao je da se ženimo, da danas predamo zahtjev. Samo kasni, zadržali ga na poslu, valjda.
Aha! Na poslu Eh, Marina, da mi je tvoju mladost, a tebi moju pamet, to bi bilo pravo! No, kasnite već sad, idi kući. Oluja dolazi, čuješ kak grmi sa zapada! Čudno, u kolovozu oluja… Kao Sudnji dan! Anka se prekrsti. Sjećaš se tete Vesne? E, nju je munja udarila kroz kišobran. Prokleta struja u metal ušla, a potom kroz sve Vesnine kosti. Otad je, jadna, šašava. Eto tako. Ma, idem. Vidimo se sutra, Marina, ako se tvoj Luka ipak ne predomisli.
Marina je klimnula glavom za udaljenom Ankom, uzdahnula, stisnula osobnu u ruci. Onda je liven pljusak sručio kišu, pa sve i sako, i lijepa haljina, i vrpca u pletenici postalo mokro i hladno.
Marina je pobjegla niz ulicu, ometajući prolaznike u žurbi da se sklone. Sigurno joj je Luka zvao na posao, ali nisu joj prenijeli. Zgoda, ništa više! Sad će doma pa će ga ona nazvati. Tko zna! Možda je sastanak, ili nedajbože nesreća?!
Marina? Ti? Naposljetku! začula je sestrin glas kad je uletjela u predsoblje. Iz sobe je virila njena sestra, Ivana, dignula ruke. Marina! Hajde odmah pod tuš! K’o miš si mokra! Još bi mogla prehladu pokupit’. Stani! zgrabila je Ivana uplakanu sestru za rame. Kak’ to da nosiš moju haljinu? I mamine perle si uzela! Marina! Tko ti je dao da čeprkaš po tuđim ladicama i ormarima? Mama! Ne bi vjerovala, mama!
Ivana se razbjesnila, dok se Marina nesretna i drhtava brzo izula, skinula haljinu, vratila perle, i šutke odmarširala u kupaonu, pustila vodu i zaključala se. Neće sad zvati Luku, Ivana bi slušala pa opet o Luki sve najgore.
Ivana, što joj je? Gdje je bila? virnula iz kuhinje Marija. Što si se nameračila na nju? Ma uzela je za ljepotu, ionako tu haljinu više ne nosiš, mala ti je. O, pohlepna si ti, Ivana, baš si!
Pohlepna? Neka tvoja omiljena Marina si sama sašije što hoće! Nije ni važno haljina je moja, i točka. Ti previše paziš tu svoju Marinu, stalno joj guraš filmski život, a sve si ja moram izboriti. Ništa svoje ne dam, je l’ jasno? Ništa!
Ivana se povukla u svoju sobu, glasno pojačala radio. Marija samo uzdahne. Istina, Marina je nježna, krhka djevojčica, treba je čuvati! Ne bi izdržala, slomila bi se! Otkako je bila mala, bilo je tako. Marinica nije mogla u vrtić tamo su je zlostavljali. Ne svi, ali nekolicina gruba djeca otimala su joj igračke. Marina bi puno plakala, nije spavala. Pa ju je majka povukla iz tog užasa, našla učiteljicu Milicu, umirovljenu, (ta su najbolje dadilje!), plaćala joj, a Marina je sjedila doma, izvodili su je u park, čitali joj lijepe knjige, slagali bijele mašne i brisali joj sladoled s obraza.
Ivana takvih dana nije imala. Ujutro rano vrtić, onda škola, faks. Svi rade, i ti moraš! Otvrdnula je, postala odvažna, znala se zauzeti. Za Marinu je nekoliko puta ušla i u tučnjavu mlađa sestra je, slabija, kako je ne braniti?
Ali je Ivani već dozlogrdilo. Počela je zadirkivati Marinu: K’o puding si, ne osoba.
Pokvarili ste je tim nježnostima govorila je često Ivana, kad bi Marina plakala zbog nečeg sitnog netko bi joj nešto ružno dobacio. Marija bi tada odložila glačalo, namrštila se. Da, da! Druga bi ugrizla, pa više nikome ne bi palo napamet da joj se približi, a naša umije samo plakati. Tako se ne živi! Trebaš se cijeniti, boriti za sebe!
Pa čime da se ponosim? srdito je Marina pokazala svoju nespretnu građu. Ti si, Ivana, lijepa, pametna, sve ti ide! A ja… ništa, nula sam.
Ono što želiš, to možeš postati, Marina nije odustajala Ivana. Ni ja nisam bila takva, trebalo je puno godina. Nisam ja bila u stakleniku s tvojim Milicama. Odrasla sam, eto. Mama, učinila si Marini medvjeđu uslugu Ivana se nasmijala, otišla, a majka je samo pomilovala Marinu po glavi. Kako da je ne pazi, tako je nježna i krhka! Marina je kasno došla Nikolićima, drugačija, zadnja, mamina labuđica. Zato je mama htjela da polako odraste, da veže mašne i šiva haljine i divi se recitacijama na školskim priredbama…
Otac sestara, Tomislav, nije se baš miješao u odgoj, nestajao bi na poslu, rješavao važna pitanja, vodio sastanke, obilazio terene. Njemu je bilo najvažnije? Da su site, obučene, a ostalo Maja će već pripaziti, ona zna bolje
Marina je dugo sjedila u kadi, pa konačno izašla, obukla topli ogrtač i nazvala Luku.
Dobar večer prošaptala je kad je preko linije odzvonio veseli: Stan Radićevih. Ne, nismo kraljevi. Slušam vas! Tako je uvijek odgovarao Lukin deda, šaljivac Franjo. Mogu Luku?
Luku? Otišli su svi u Vukovo Polje, pomagat seljacima. Obećao je donijet vreću kupusa. A kud nam je taj kupus, pitam vas ja?!
Molim?! Kakav kupus? Kakvo selo?! Dogovorili smo se, on je trebao… Marina spusti slušalicu.
Djevojko! Djevojko, ne sekirajte se! doviknuo je Franjo. Vratiće se on! Obećao je!
Ali u slušalici su bili samo kratki signali.
Kako to?! ostala je Marina zamišljena, ne prepoznajući više gdje se nalazi.
Marina, dođi večerati. Tata će kasniti, nećemo ga čekati. Ivana! Dođite, koliko vas možeš čekati? prolomila se iz kuhinje Maja, zveckajući tanjurima.
Tek što su sjele, zazvonio je telefon. Marina je skočila, ali mama ju je zadržala za ruku.
Nemoj skakati, ja ću. otišla je do hodnika. Halo! Anka? Ančice, bok. Što? Ne znam… Tiše? Dobro, pričat ću tiše…
Marina pocrvenjela, zatvorila oči.
Što ti je? Ivana je hladno jela faširance. Neobična si ti, Marina!
Maja je strpljivo slušala prijateljicu, a nakon toga odlučno se vratila za stol, stavila ruke u bokove i upitala:
Marina, je li to istina? Ono što mi je rekla teta Anka je li to istina?
Pa… Ovisi što je rekla, mama. Tvoja Anka ogovara, to je grozno, Marina je namjestila pramen iza uha.
Pogledaj ti to! Anđeo, naravno. Pravi mene naivnom, a sama… Ivana, jesi li znala? obrušila se na stariju kćer.
Što? Mama, umorna sam; reci to kratko, što je napravila naša vila? Ivana je brisala zdjelu koricom kruha. Prosta navika, zna, ali voli tako. Tuđa mišljenja, to joj je svejedno.
Marina se htjela udati, Ivana! Teta Anka je uhvatila pred matičnim, sreća pa nije ništa pokrenuto. Ivana! Ne cedi čaj! To nije pristojno! Maja je lupila rukom o stol. Marina, reci, što to znači?!
Što, mama?
Tvoji hirovi! Ivana, ona se udaje za nekakvog Luku! A teta Anka kaže…
Tvoja teta Anka ništa ne zna! Marina je poskočila. Zavidi, i točka!
Tko je Luka? Ivana, poznaješ li ga? Marina se za njega udaje! propustila kroz uši Majinu izjavu o teti Anki.
Ma kužimo, mama. Ne dramatiziraj. Da se udala… Ivana je pucnula prstima. I što onda? Kako se zove?
Luka. On je dobar, duhovit je. S njim mi je lijepo, i on će biti moj muž! Obećao je! Ja mu vjerujem i volim ga. Volim! Marina je blijedila pod sestrinim podsmijehom.
S Lukom se Marina upoznala slučajno, u parku. Fali joj kuna za sladoled, on nadoplatio. Onda su se vozili na vrtuljku, smijali se i šećerili. Što je to bilo u njemu? Marina ne zna, samo joj je bilo predivno uz njega.
S Lukom je bila sretna, kao da joj je otvorio novi svijet nestašluka i ludih ideja.
Trčali su po kiši, pentrajući se po krovovima, bez straha. Luka je jednom čak nagovorio da poljubi goluba pismonošu. I dan-danas osjeća perje na obrazu.
Tako je lijepo šaptala je Marina sjedila s Lukom na tavanu i jela kruh posipan solju. Tako je dobro, da je strašno!
Što je strašno? začudio se dečko.
Pa… bojim se da će sve ovo proći, da ćeš me ostaviti…
On joj nikad nije rekao da je voli, ni riječ, ni poluriječ! Bilo je poljubaca, da! Ali nikad nije izustio priznanje. Samo, jednom je, eto, ostavit ćeš me…
Luka se tu malo zbunio, ali onda mu je postalo žao te Marinice, tužne i sitne. Ela je sa sestrom koja je jedva trpi. Marina radi u tvornici, a Ivana visoko obrazovana, Marina joj nije ni do koljena. Marina, prava istina, sama je birala, nije htjela fakultet, nego da što prije radi. Sve molbe i nagovori majke i oca nisu je uvjerili.
Marina, ali budućnost, zanimanje… uzdisala je Maja. Tata, ja, Ivana svi s diplomama. S obrazovanjem, Marina! Kako tako?
Tako, uzrujano je stisnula ručnik na stolu. Neću kao vi. Zar ne smijem ništa sama odlučiti? Imam osobnu, odrasla sam. Mama, molim te, ne gnjavi me!
Marija se više nije ni trudila.
To ti je jer uvijek traži jednostavnije! zaključila je jednom Anka. Tvoja Ivana išla težim putem, a Marina… Ma, šutim, šutim! diže ruke predajem se, neću učiti više
I evo je, Marina, odrasla, osobna skrivena doma, sjedi na prašnjavom tavanu i jede kruh, kuglice padaju po haljini, ali njoj svejedno smislila je neku svoju čaroliju.
Pa gdje bih ja otišao, Marina? Sjedi ti Luka je zagrli jako, poželio je cigaretu, ali se zaustavio Marina ne podnosi dim. Hajd da se ženimo? ispali on.
Molim?
Ništa. Sutra, pred matični, u pet. Ja ću pobjeći sa smjene ranije, ti brzo dođi. Predajemo zahtjev! već je zapovijedao. Osobnu ponesi, čuješ?
Luka! Luki! zaletjela mu se u vrat, postidjela smjelosti, pa opet sjela ravno, sklopila ruke. Slažem se
Naravno da se slažeš! nasmije se on.
I haljina će biti, jel’?
Naravno!
I prstenje?
Prstenje Luka je bacio klupko novina na miša u kutu.
Zlato? Luki, skupo je to A…
Marina, ne razmišljaj sad. Bit će sve! Luka je znao ljubiti. Marina je zanemarila sve, samo da je on s njom. Istina sve će biti.
… Pa dobro, jesi li pitala mamu? Oca? Tko je taj dečko? Gdje ćete živjeti? Jel šta bilo među vama? bjesnila je Marija.
Ma ne brini, mama! Ivana se cereka. Da, Marina?
Ova šuti, okreće glavu. Ništa oni ne znaju! Marina će živjeti s kim hoće, to nije njihovo.
A ti s tim Petrom Juranićem, ha? bocne Marina sestru. Jesi s njim? Stariji je od tate!
Ivana pocrveni, skoči, stisne šake. Maja stisne usne. Petar je stvarno bio prestar, dosadan, ali je Ivanu izgleda volio, a stan nije bio na odmet
Nije isto, Marina. To su ozbiljne stvari, a tvoj Luka Ma ne znam kako ti objasniti
Pa ne moraš. Neću se ja gurat’ Ivani s njenim starcem. Dosta!
Marina je rano legao, okrenula se zidu, ušla pod deku i sanjala kako će na njenom prstu sjati prsten, zlatan prsten, Luka će ga kupiti, bit će vjenčanica, a njega u odijelu. Nasmiijala se Luka u odijelu, kakva scena! Ali bit će joj muž. A Ivana neka ostane s večitim Petrom
Bar u nečemu će biti ispred Ivane, možda najvažnijem, ženskoj sreći. Jedva čeka! A Ivani, neka živi sama, neka joj bude žao jer ne zna što je prava ljubav!..
Dva dana kasnije, ne dočekavši Lukin poziv, Marina odluči otputati do tvornice. Kod vrata je pušio Lukin prijatelj, mršavi, bljedunjavi Nikola.
Marina? Vi ste? Kad je vidio nju, odmah je bacio cigaretu, ispravio kragnu radnog kombinezona. Pozdrav.
Bok. Je li Luka na poslu? Djed mi je rekao da ste svi otišli… pitala je Marina, spuštena pogleda. Nikola ju je oduvijek gledao nekako pogodno, pa bi Marina uvijek bila sramežljivija.
Aha, vratili smo se jučer. Hoćeš da ga zovem? Samo čekaj! Zvat ću ga.
Nikola je nestao iza plavih vrata. Za pet minuta iz dvorišta izađe Luka, češe se po glavi i traži nekoga. Ispod dasaka dotrči mršava maca. Luka joj stavi zdjelicu, pogladi joj mršava leđa.
Dobar je… Svim životinjama pomaže! pomisli Marina i odmah mu sve oprosti. Luka! Luka, bok!
Marina mu mahne, portir, stric Josip, propusti je unutra jer voli mladost i ljubav. Tako lijep par Luka i ova Marina, oba jednostavni!
Bok, Marina! Kako si? nasmije se Luka.
Dobro… Ali nisi došao zadnji put, zvala sam, rekli su mi Ja sam čekala… pričala je Marini u Lukinu muška prsa, pod kariranom košuljom, mišićava prsa, kakvih Petar nema! Ali nema veze, možemo danas, jel’ da? pogledala ga je očajno. Koliko je cura potonulo u tim nebesko-plavim Lukinim očima! Ali Luka sad više ne brine. Pronašao je onu pravu i bit će zauvijek njegov!
Kam? ispljune Luka u stranu.
Kako kam?! U matični! Zahtjev predajemo, sjećaš se? Rekao si da ćemo! I kupit ćemo prsten, haljinu. Obećao si me oženit, Luka! Zar si zaboravio? Marina se prestrašila da se predomislio, skočila mu za vrat, poljubila i nije marila što ih vide svi, portir i prolaznici i neka nepoznata djevojka u crvenoj marami koja im se smijulji. Neka gledaju! Jedino što Marina želi – da je Luka njezin! I da se prije Ivane uda.
Marina! Pusti. Gledaju nas svi! Ma makni se! Luka je grubo makao njene ruke sa svog vrata, namrštio se. Što to melješ? Kakva svadba? Jesi normalna?
Pa, naša! Pa volim te. Stidiš se? Dobro, neću te više ljubiti pred svima. Samo na svadbi, jel’ može? Luka, ja sam tako sretna! I volimo se. Nikad mi nije bilo ovako dobro. I tebi?
Marina je pričala i pričala, kakav joj je san bio o njima, kako će se mama iznenaditi kad im kaže, kako će biti veselo kad Luka dogovori restoran, a prijatelji prevezu sve goste na svadbu…
Marina, umukni, Luka se nasmijao. Šališ se, ne? Ti si povjerovala? Ma bio sam neozbiljan! Kakva svadba, kakvi restorani? S čim? Tko koga voli?! Ja tebe? Neeee! Neću te ženiti. Mi smo samo… prijatelji… Sve si to sama smislila! Više nije pričao Marini nego onoj djevojci u crvenoj marami, Jeleni Blažević, koja je tek došla na tvornicu.
Jelena se glasno nasmijala. Marama joj spala s naglo zabačene glave, pala na prašnjavi beton. Luka je potrčao za maramom, ali Jelenu kao da nije briga. Otišla je.
Jelena! Vaša marama! trčao je Luka za njom, ponižen i zatečen. Djevojka je stala, pričekala ga.
Hvala. A vi, Luka, čujem, ženik ste? Čestitam. I nevjesta vam je ljepotica! Zvat ćete me na svadbu? Opet se nasmijala.
Luka se zacrvenio, okrenuo i viknuo zbunjenoj Marini da ga ostavi na miru.
Marina se rasplakala, pobjegla do portira. Bilo ju je užasno sram, poželjela je nestati, zakopati se u tamu i tišinu, isplakati do kraja, pa zaspati uz jecaje. Da sve nestane, zaboravi se. Da ne boli više iznutra…
Za njom je zabrinuto uzdahnuo Josip, glavom odmahnuo Nikola.
Zašto tako, Luka? pitao ga je Nikola. Bilo je okrutno.
Što mi visi za vratom? Kakav cirkus! Ne razumije šalu, i odmahnuvši, Luka reče. Dosadila!
Njega je sad zanimala samo Jelena, ponosna, nepokolebljiva, drska, brza na jeziku. Nije se bojala nikog, znala je što vrijedi i Luki postavila toliko visoke zahtjeve da je jedva mogao pratiti. To mu je pasalo osjetio se kao pravi osvajatelj. S Marinom mu je bilo previše djetinjasto. Zapravo, nije ni bilo ničeg. A što je prošlo, to je prošlo…
… Marina, dušo, pa barem pojedi nešto! kucala je Maja kćeri na vrata, osluškivala, ali Marina nije odgovarala. Što je bilo, reci! Na poslu? Luka?
Nije moj, mama! Nije moj! viknula Marina. Molim te, pusti me na miru!
U redu… odmahnula je Maja. Bilo bi i prije…
Došla Ivana, vratio se Tomislav. Sjeli večerati.
Ivana, odi do nje. Nemoj je zadirkivati, samo pokušaj razgovarati, nije izdržala Marija. Evo, nosi joj čaj. I ponesi bombone.
Ivana je poslušno uzela tacnu, otišla do sestre, dugo je slušala tihi jecaj.
Postalo joj je žao, naprosto, ljudski žao. Kakva god bila, sestra je. Njoj je Ivana nosila zvečku, smijala se s njom i sad Marina ima neku strašnu tugu…
Marina! Mogu ući? Sjedit ću tiho, hoćeš? Ivana je nogom otvorila vrata. Ona lako popuste, puste malo svjetla u tamnu sobu.
Marina je ležala sklupčana na krevetu, nije više plakala, samo uzdisala.
Pa što je? Ivana legne do nje, pogladi je po leđima. Kao u djetinjstvu kad bi išle kod none, kad je bilo zime. Mala Marina bi došla Ivani u krevet, sklupčala se, a Ivana je sporo poljubila u uho i šaptala nešto…
Sve sam si izmislila, ha? Mislila sam da će me ženiti, povjerovala mu, ali on se samo šalio… Ivana, izrugao mi se! Pred svima, viknuo, svi su čuli! Sram me je, strahota! Marina je opet briznula u plač, pa srknula čaj i ubacila bombon u usta. Slatko ju je uvijek tješilo.
Neka! Ma, Marina! On se, sigurno, i prepao! Dolazi ti djevojka s papirima, pred svima! A dečki, znaš, osjećaju paniku od matičnog, izbjegavaju do zadnjeg. Ili iz prave ljubavi pristaju. Vi ste suviše mladi, tvoj Luka je još klinac, u glavi vjetar. O ljubavi je rano govoriti. Ako ste suđeni, opet će te spojiti.
A ako ne? Marina srkne, obriše nos.
Naći ćeš drugog. Glupo je brinuti o tome! tiho se nasmije Ivana.
A ti? S Petrom ćeš biti? nakon šutnje, pita Marina.
Neću s Petrom! On me pratio, ali sam ga otjerala. Eto tako. Sad ustani, operi lice i popij čaj. Već si pojela sve bombone, trebam li ti uvijek donositi? zvučno, iako nježno, odvrati Ivana. Marina, volim te i obećajem bit će sve dobro.
O Ob Obecaj, kimnula je Marina, osmjehnula se…
Jednog rujanskog dana, sunčanog, pred kućom je Marina susrela Nikolu, kao slučajno. Marina se zaprepasti dečko je u odijelu, kravata, cipele sjaje, frizura moderna, a u ruci buket dalija, velikih tamnoljubičastih cvjetova s debelim stabljikama i tamnozelenim lišćem.
Marina, bok, bojažljivo pruža buket Nikola. Ovo je za tebe. Znam da ti je rođendan. Kupio sam za sutra kino ulaznice, idemo?
Marina začuđeno stoji kao kip, trepće očima.
Ići ćeš, naravno, ali bez bedastoća! prolomio se iza Marine sestrin glas. Vi ste…?
Ja? E… Nikola, predstavio se.
Drago mi je. Može tako? Marina, ideš kući ili još prošećete? Ivana je radila grimase, ali sestra to nije shvaćala, još uvijek zabezeknuta. Izađi, Marina, treba udahnuti zraka! A Nikola će ti praviti društvo, jel’ tako?
Ddddaa, mogu! Nikola pocrvenio…
… Vjenčali su se dvije godine kasnije, Marina se preselila suprugu, ostavila sestri sobu. Ivana se nije žurila udati, govorila je da nije još našla svojega. Iako, Marina je znala kako je jedan muškarac stalno prati, a Ivana ga tjera ponosna i svoja.
“Takve žene se svima sviđaju, je l’ Nikola?” pitala je Marina muža.
Kakve?
One što dižu nos. Vas muškarce to privlači kao crvena marama objašnjavala je žena.
Ne znam. Meni se ti sviđaš. Ma, prestani s tim pričama. Što imaš sa večerom? Gladujem!
Sve je spremno, sjedi. Nikola, volim te… nasmijala se Marina. I bila je to istina…
Nikola je sasvim drugačiji, ali joj je s njim dobro.
Ponekad bi Marina razmišljala kako bi bilo da je s Lukom živjela. Svađali bi se, vjerojatno. Sreća da on nije došao tad pred matični, hvala mu.
Jednostavan Marinin život, kojem je naginjala, pogotovo jer ju je Nikola štitio od svakog nemira, završio je rođenjem drugog djeteta. Malog, jedva čujnog, dugo su ga držali u bolnici. Marina je samo donosila mlijeko i gledala u prozore, kao da će joj mali Andrija tamo izviriti.
Molim vas, pustite me! cmoljila je na šalteru.
Ne može se, mila! Pričekaj. Dok doktor ne dopusti, nećeš. Ne plači više! I kod gorih je tako, žene prebole. Brzo, nos obriši i doma! Marina, imaš muža i još jedno dijete? Idi njima, smij se. I malome će biti lakše, on osjeća sve. I da ti ne vidim suze u mlijeku, jasno? Od toga nema ništa! rogoborila je Ksenija, medicinska sestra s jakom crnom olovkom oko očiju.
Kseniji je Marina bila žao, žao joj je bilo svih tih izgubljenih mama u bolnici Ali što može, pravila su pravila!
Marina nije znala kako se smijati kad je sve tako teško… Kao da glumi u teatru? U romanima, koje joj je Milica čitala, žene bi padale u nesvijest, gorjele u groznici, ali da budeš jaka… ne, to nije znala. Ivana je naučila, Marina nije…
Ali morala je. Jedne sumorne večeri, opet je sjedila za stolom, gledala u daljinu, a na štednjaku je kipjela kaša, Nikola nije više mogao izdržati.
Svima nam je teško, Marina! I ja brinem, ali ovako se ne može. Imaš još Anu, potpuno si je zapustila. Idi, čitaj joj priču, ja ću oprat suđe.
Ne mogu čitati. Ništa više ne mogu! Ostavite me! Ja patim, znaš?! Imam tugu! odjednom je povikala, skočila, otrčala do prozora.
Ti tugu? Marina, ima i gorih stvari! Kad sam imao deset, mama je rodila mrtvo dijete, pokopala ga… Imali smo već krevetić, pelene, od susjeda kadicu dobili. Mama je mjesecima hodala kao da nema nikog, onda… napustila nas je. I Anu sada ostavljaš! Zašto? Osjeća ona kad se povlačiš! U životu je puno gorih stvari, i možeš preživjeti. Možeš, čuješ?! Nikola je snažno zagrlio ženu, pa ju malo i protresao kao lutku. Ali samo zajedno. Nismo protiv tebe, s tobom smo! Marina, odrasli smo, ne možemo samo plakati, to više ne pomaže
Pusti me! Marina se istrgla, okrenula. Nikola joj je radio bol, tjerao ju je živjeti drukčije, ali to je bilo potrebno…
Bilo joj je teško, ljutila se na sve. A onda Ana prestane govoriti. Tri godine, a kao da je zaboravila riječi. Krevet mokar svako jutro, stalno plače…
Kao da ju je hladna voda prolila. Shvatila je da je ona Anin, malog Andrije i muža svijet. Da ih je uskratila, povukla se, zatvorila…
Ana, oprosti mi, molim te! Hoćeš da sjednemo, čitamo? Hoćeš šetnju? Samo reci što želiš? Marina je nježno grlila curicu, brisala suze, svoje i njezine, nadajući se da nije kasno.
Nije bilo kasno, stigla je spasiti sebe i svoje.
Andriju su otpustili kroz dva tjedna. Okupavši napokon sina, Marina je sjela na kauč, Ana s jedne strane uz nju, Nikola s bebom s druge strane. To je bila NJEZINA obitelj, prava, i ona, Marina odrasla je i vrijeme je da se uči drugačije živjeti
… Luka se, pokušavajući osvojiti Jelenu, promijenio, upisao se na tečajeve, kasnije i na fakultet, uz nju se mijenjao. Jelena ga je oblikovala prema svojoj mjeri. I volio ju je zbog toga. S Marinom bi mu bilo dosadno, možda bi, kao Anka i Mato, samo živjeli jer tako treba, skrenuli bi pogledi jedno od drugog…
Ljubav je kod svakoga drugačija, najvažnije je ne izgubiti je, boriti se za one koji su ti dragi, davati sebe, ne štedjeti se. Tada ljubav ima smisla.
