Večer na korporativnoj zabavi došla je gotovo neprimjetno. Činilo se da je daleka, ali odjednom je prosinac prostrujao u jednom trenu trenutku kad svi žele barem na nekoliko sati zaboraviti brige.
Restoran u Dežmanovoj, gdje je bio organiziran događaj, sjajio se u toplim zlatnim svjetlima. Ogledala su odražavala blagdanski sjaj, a tiha glazba ispunjavala je zrak, pozivajući uzvanike da ostave probleme pred vratima.
Matej je stigao prvi.
Stao je pokraj velikog prozora i promatrao kako rijetke pahulje lagano padaju na zagrebačke pločnike. Osjećao je neobičnu napetost nejasnu, ali upornu. Kao da nešto očekuje, a ni sam ne zna što. Otpio je gutljaj pjenušca, duboko izdahnuo, nastojeći se opustiti.
Kolege su uskoro počele pristizati neki u novim haljinama, drugi sa partnerima pod ruku, treći sami, ali svi nasmijani. Dvorana se brzo ispunila smijehom, razgovorima, parfemima.
Večer je obećavala biti mirna i ugodna.
I tada se pojavila Danijela.
U vatreno crvenoj haljini, s hodom koji kao da pripada pozornici kazališta. Zaustavila se na vratima da ju svi primijete, zatim se nasmiješila i krenula prema svom stolu.
Prolazeći kraj Mateja, nehajno je dobacila:
Gdje ti je ona šutljivica? Ili ju još čekamo?
Ako dođe dođe, odgovori on hladno. To je njezin izbor.
Naravno da će doći nasmijala se Danijela. Takve obožavaju besplatne večere.
Mateju je vilica bila stisnuta. Danas nije htio sukobe, ali strpljenje mu je već bilo pri kraju.
Vrata restorana tiho su se otvorila.
I sve je zastalo.
To je bila Tihana.
Ali ne ona Tihana koju su mjesecima viđali s maramom na glavi, tihu i neprimjetnu.
Ova Tihana bila je drukčija.
Nosila je tamnoplavu haljinu, jednostavnu ali elegantnu, koja je isticala njezinu nježnu figuru. Kosa joj je bila raspuštena, sjajna, slijevala se u valovima niz ramena. Lice lice koje nitko zapravo nije zaista vidio.
Nježno. Čisto. Lijepo na onaj način od kojega zanijemiš.
Dvorana je na trenutak doslovce zastala.
Nekoliko se ljudi prestalo i kretati i disati.
Jedna je konobarica skoro ispustila pladanj.
Danijela se zadnja okrenula.
Zastala je kao da ju je netko ošamutio.
Tihana?! To to si ti?
Tihana je nesigurno zakoračila, kao da strahuje da će je svakog časa neki glas oštro potjerati. Pogledi su pritiskali, a ona se trudila ostati uspravna, iako joj je srce tuklo kao bubanj.
Matej je napravio korak prema njoj, nesvjesno.
Ti zaista si to ti? prošaptao je, bojeći se da bi je riječi mogle uplašiti.
Ja sam nježno se osmjehnula. Samo danas ne želim se sakrivati.
Ali šaputanja su ga već obavila. Tihana je spustila pogled, pomalo pokajnički.
Danijela je naglo ustala sa stolice.
Je li to tvoj trik? procijedila je. Čistačica si umislila da je princeza? Jedna haljina i već misliš da si jedna od nas?
Nekolicina kolega je spustila pogled. Tišina.
Matej je osjetio kako mu se nešto u grudima uzburkava.
Danijela, dosta. Ovo je stvarno previše.
Oho, vidi ti njega podrugljivo mu se nasmijala. Vitez brani svoju Pepeljugu.
Tihana je zadrhtala.
U tom trenu snažan, oštar zvuk čaše na stolu.
Elena Petrić.
Dolazila je polako, sigurno, pogleda oštrog poput čelika.
Danijela. Dosta je.
Glas joj je bio dubok i čvrst. Dvorana je utihnula.
U mom timu nitko nema pravo ponižavati drugoga zbog izgleda, posla ili podrijetla. Ovo ti je zadnje upozorenje.
Danijela je problijedila.
Elena je nastavila:
I da te nešto naučim Tihana je nosila maramu jer je imala težak ožiljak od požara u svom stanu. Sramila se lica. Tek se nedavno zahvaljujući nekome od nas ovdje odlučila otići kod plastičnog kirurga, mog dugogodišnjeg prijatelja.
Pogled joj je nakratko zastao na Mateju.
On je progutao knedlu.
Ova večer rekla je Elena prva je u kojoj pokazuje lice. I ti si imala obraza izrugivati ju? Ispričaj se. Odmah.
Danijela je teško udahnula.
Oprosti promucala je, posramljena.
Tihana je samo kimnula. S blagim dostojanstvom koje su svi podcijenili.
Glazba je ponovno potekla.
Ljudi su opet razgovarali. No Mateju više ništa drugo nije bilo važno.
Približio se Tihani.
Prekrasna si.
Riječi su bile tihe, ali iskrene. Smijem li te pozvati na ples?
Tihana je podigla oči. U njima se vidio strah, zahvalnost, nada.
Da prošaptala je.
Njezina je ruka lagano dotakla njegovu.
Plesali su nasred dvorane, pod toplim svjetlima, pod blagom glazbom, kao da se svijet sveo samo na njih dvoje.
Znaš šapnula je Tihana. Jako me bilo strah.
Čega?
Pokazati tko sam. Da me odbace. Da nisam dovoljna.
Matej se jedva primjetno osmjehnuo.
A ja sam se bojao da nećeš doći.
Tihana se nježno naslonila na njega.
I tada je shvatio njezina promjena promijenila je i njega.
Vani je snijeg tiho padao.
A unutra, među smijehom, svjetlima i glazbom, dva su se života srela baš u ovom, najvažnijem trenutku.
Početak nečega istinskog.
