Da ti ispričam ovu priču kao prijatelju, onako usput dok šećem do stana uz Donju Dubravu. Ne zamjeri na dužini, ali valjda znaš kako je kad ti misli lutaju i sve to mora negdje izaći.
Večer je, idem prema tramvajskoj stanici, kao i uvijek buljim u mobitel, skrolam po nekom portalu bez veze, samo da si hendlam prazninu. Ako primijetim nečiju siluetu, automatski malo šaltam smjer, znam izbjeći svakoga bez da zapravo zamijetim iko lice. Ma iskreno, koga još briga tko ti ide u susret? Dovoljno sam ljudi u životu gledao, smijao im se, klimao glavom i to je to.
Imam trideset godina i radim u banci. Zvuči kao nešto super, prestižno, jelda? A ono, nije. Mene konkretno drže pri dnu, stalno s babama u redu za šalter dok im pomagam platit režije, podići mirovinu ispričaju ti sve što su čule kod ribarnice i kak je ulje opet poskupilo Umirem iznutra, ali slušam, klimam i smješkam se. Na ekranima bankomata im sto puta pokazujem gdje treba stisnuti da plate stanarinu. Uplatit još malo da mogu biti u svom stanu i sljedeći mjesec.
Naše poslovnice su ti u centru Zagreba, dolaze one fine stariće, skromno obučene, uredne, svaka s nekom pričom iz prošlosti, djeluju mi ko da navečer čitaju Krležu ili Nazora uz čaj od kamilice na naslonjaču pored lampi s vitražom. Na stoliću im kutijica s tabletama, sve po rasporedu i lijekovi, posjet kod doktorice u Domu zdravlja, razgovor za kćer i prijateljicu, isti griz za doručak, ista juha za ručak. I stalno priča o nalazima krvi, o pritisku i ja ajde, glumim brigu, dišem s njima, iako mi je sve to svejedno. Iscrpljen sam samim sobom, ali eto, na poslu ko papiga vrtim empatiju.
Ne kužim više ni zašto živim. U osnovnoj sam sanjao da sviram gitaru s društvom na Cvjetnom, a imali smo ti čak i svoj bend svirali malo po pothodnicima, ljudi bace koju kunu, mi si bućnemo u McDonaldsu. Gitaru sam dobio od susjeda, malo riknuta, ali bila je MOJA. Ali, negdje pred kraj srednje shvatiš da je život kod nas obična borba za preživljavanje, stara blagajnica u malom dućanu, tata mi je bio automehaničar, nije frajer s menadžerskom plaćom. A ja sam onda odjednom zamjerio svima na tome, mislio sam si: E, sad ću ja njih sve nadmašit! Ostavio gitaru, navukao košulju, i upisao ekonomiju bankarstvo, jer sam bio siguran tu leži zlato! Još malo trpi, i živiš ko čovjek, ma da!
I sada evo me tu, s diplomom, u banci, gdje mi je nakon par godina sva rutina kao bakicama koje mi dolaze na šalter: isti dan, sve iz početka, samo što ja ne uzimam Decortin ni apaurin, a njima ni tablete više ne pomažu. Fora, ej?
Imam neku garsonijeru u Dubravi, u onom sivom neboderu od pedesetih, iznajmljenu. Zastore je izrovala dugogodišnja generacija pušača, parket poderan, vrata zjape, kada zahrđala, frižider prazan. Nema lampe od Tiffanyja, samo stara lampa koja se klima. S druge strane zida sedmero djece i Romi, galame, al ja izdržim. Ma ni tablete mi ne trebaju. Zamisli!
Cijenim bogate ali ih ujedno i preziram. I svi mi znamo da novac smrdi, da je većina njih došla do novca tko zna kako, ali ipak i sam bih htio biti bogat. Možda, jednom i budem, a ove što danas sjaje zlatom čekaju, znaš već što.
Znaš što je najgore? Što su me zaposleni u banci zbog dobrih komunikacijskih vještina. Mrzim taj posao od prvog dana, ali ga radim. I svaki dan na Zrinjevcu sviraju mladi na gitarama, pjevaju Brzo prošetam pokraj njih, ne gledam ih. Izabrao sam siguran put! Stavit ću ušteđevinu za polog na stan i jednog dana bit će bolje. Mater i ćaću rijetko vidim: nazovem ih, skratim razgovor kad uhvati priča o buvljaku ili nekom kvaru. Mrzim to, ali tako je. Idem naprijed, ne mogu stajat.
Hodam, pogled u mobitel žene plešu, mačke, psi već znaš kak se algoritam zajebava. Stand up komičari na fejsu meni bi bolje išlo, ali što pa neću to snimat i blamirat se na internetu, ja sam ipak bankar!
Neki dan me sreo stari frend, Kolar čovjek je ostao u garaži, servisira aute, navečer svira još uvijek s bendom u pothodnicima kod Glavnog kolodvora. Mali milijun problema, ali bar je ostao s gitarom. Njemu je to život, i ne žali se. Meni su dali odijelo, smiješ mi prići samo s čistim rukama.
I Kolar u stilu: Ej, a jel ti tamo treba netko za automehaničara? Ja sam ti stručnjak za sve! Slegnem ramenima, kažem: Nemaš ni diplomu, pa ne znam kako A on se nasmije, što može drugo. Nije mu lako, stara mu još uvijek vuče svu tu razvlaštenu obitelj sestra mlada rodila, otac propio život, a Kolar faktički odgaja malog nećaka. Stan im šaljiv, ali teta Leposava neće bacit nijednu stvar iz stana, ja se nudim, ajde, prodajte sve preko interneta, ali njima se neda Ma, daj, tko će kupit? A ja znam danas se sve može prodat, ali meni ni to nije do toga. Jer, da budem pošten, ni ja im ne bih mogao pomoći više nego što radim.
I tako, popijem juhu kod njih, odmjerim gitaru, i u sebi tonem: Jedan, dva, tri, četiri, pet Odem kući na Žitnjak, baš sam iz drugog tijesta, razmišljam.
Danas sam dulje radio. Kad konačno izađem, noc je već pala, lampioni svijetle, reklame bljeskaju, božićna rasvjeta uopće ne paše uz dubrovačku sivu jesen. Imam kaput, šalu sam zabio do nosa, a kapu ne nosim, nije moj đir. Da mi je barem bandana! Grizem se, nabrajam. Jedan, dva, tri, četiri, pet
Torba sa strane, prazna je, nosim je više zbog stila nego funkcije. Koračam po pločniku kad me netko laktom pogodi s leđa. Ženski glas, škripav.
Okrenem se, gledam poznata teta, još sam joj popodne pomagao platit račune za stan i za sestrinu kuću. Dobro sam je zapamtio, jer je s onom drugom uplatnicom stajala sto godina kod šalter automata cijeli kod otkinut, moram sve ručno tipkat. Teta je djelovala veselo, mala štrikana kapica, kaputić, torbica, oči joj sjaje.
Jeste prvi put ovdje?, pitam dok ona u panici gleda oko sebe.
Ma, sinčiću, jesam, kaže i zadiše se kao da nije na svom terenu pomažem unuci da se ne muči, a Slavić nam je odselio Malo se rastuži kad spomene unuka.
Klimam, slušam na autopilotu. Djeca više ni ne pitaju, bit će da su je pustili na miru, imaju svoje živote i novce. A ona ide okolo, sama.
Priznam, kratkog sam fitilja. Zgrabi mi uplatnice, idemo podići sve drugi put, stariji kolega Goran mi maše i podsjeća da se treba smiješiti, mi smo lice banke. Ma baš me briga za lice!
Al ipak, osmijehnem se, poklonim trenutak pažnje.
Znate, možete platiti sve aplikacijom na mobitelu, kažem Djeca i unuci vam mogu sve riješiti iz fotelje.
Ma, znam, zlato, ali neću da se muče, već im je dosta teško sa svim i svačim, i posao i svoje glave, novac se teško zarađuje Rituška radi po cijele dane Slađe je napraviti barem nešto sam za sebe!
A ja već u sebi kipim, kidam se od njihove tragedije, što im djeca nemaju vremena. Dajte PIN., samo što nisam odbrusio. Starica traži papirić, zaboravila
Jel ste dobro?, pitam ipak.
Jesam, mrvicu mi je vruće, da mi stisnete čašu vode?
Guram joj vodu iz hladnjaka, pa sve iznova kartica, pogrešan pin, traženje papirića Cijelo popodne po šalteru! Neki dan mi je kroz glavu prošlo da namjerno zavlači došla zadnja, oduzima vrijeme
Dvije stanarine mora platiti. Ima ti dvije kuće?, pitam jer sam znatiželjan.
Jedna je sestre, u bolnici je sada, nema joj tko to riješiti, nema muža više tri godine
Već sam umoran od cijele priče, i njenih Ritica, Slađe, Ivančica i tih umanjenica.
Izvolite PIN! odbrusim. Ona pritisne tipke. Puno vam hvala, mladiću, pomogli ste mi, umorni ste od mene Htjela sam pomoći i sebi i svima. Doviđenja! Veže maramu, popravlja torbicu, izađe van u hladnu zimu.
Kasnije, dok idem prema tramvaju, ista teta se motoriše predamnom, sad vidim da je pijana. Pa gdje si stigla u međuvremenu, ženo mila? Nije mi jasno zamišljati je kako pije rakiju iz tuljca, ali eto, svi su naši bogataši posebni!
Opet vi?, govorim dok pokušavam obrisati kaput od njezine torbe.
Ispr prostite, klima glavom, ja ću kući
Idite kažem, iritiran. Dva koraka, i ona sklizne na asfalt.
Automatski skačem, lovim je, torba joj padne, a ona ne reagira.
Nema nikog od prolaznika da pogleda nitko ne želi upasti u nevolju drugih.
U meni nešto zadrhti: Pokažite jezik! Otvorite usta, molim vas! Vidim, jezik joj pada u lijevu stranu alarm! Mobitel ne mogu izvaditi, panika.
Sedam, osam, devet unša unutra užas.
Sve stane kao da je grad nestao, ostali samo ja i teta. Zovem hitnu, položim joj glavu na svoje krilo.
Još diše! pomislim. Moglo je biti puno gore. A zašto ja, baš JA, moram u ovo upasti? Zašto ne netko drugi iz banke?
Dođe hitna, teta Karolina (tako mi je ime ostalo u glavi jer je pričala puno o svom slavonskom porijeklu) prima se za ruku dok je ukrcavaju, a ja moram doći s njima boji se, želi da javim obitelji.
Mobitel, čim se upalim, krene zvoniti klasična zaručnica melodija. Rita.
Dobar dan, vi ste Ritin muž? Ne, ja sam iz banke, vašu baku smo pronašli ali me ne sluša, viče nešto, traži baku, vruća situacija.
Paramedicinar joj objasni gdje i što. Rita popusti, kaže da stiže.
Drugi medicinar me pogleda Super ti je dijagnoza, gdje si to naučio?, ja uz smijeh, na TV-u, di drugdje!
Cijela vožnja do bolnice vrisci, svjetla, Karolina me stiska za ruku odakle joj snaga?
Ispred hitne odjednom sam višak. Svi skaču oko nje, ja sjedim na metalnoj klupi, ne znam ni zašto.
Čekam Ritu, vjerojatno da joj sve izgovorim. Zašto njihovi starci moraju sami po gradu lutati? Zašto ne mogu njihova djeca s pet mobitela riješiti uplatu režija?
Nisam ni stigao smisliti što ću, ona uleti mlada cura, lice mu je već mokro od suza: Vi ste pomogli Hvala vam! Steže mi ruku, ja se trgoh, kažem Znaš da ste vi krivi za to! U mojoj bijesnoj logici istina je istina, pa kud puklo.
Cura popuca. Med. sestra me ošine: Daj, kako možeš biti tako drzak? Pomogao si, ali ne znaš njihovu priču! Rita brani mene, a sebe krivi, Nismo stigli, Slađo je umoran, ja pišem diplomski, nisam ni pokupila uplatnice Sve sam zabrljala.
Tad zove brat, ona ga informira, spominje mene. On na liniji Koliko hoćeš za tu pomoć, jel ti to stil tražit pare?! Povrijedi me, odjednom sam malen, cijela ta kruna što sam si stavio pada s glave. Ne radi se o tome, poluglasno pokušavam, ali zapravo želim samo nestati.
Spremim stvari, izađem van, bježeći od svojih glupih emocija. Razmišljam treba sam otići doma, pojest viršle, pustit poruku mami, satima tipkat daljinski po telki. Brojat minute. Do nečega boljega što nikad ne dođe.
Tramvaj do Dubrave nabrajam u sebi, Jedan, dva, tri Sad sam zbog svađe još i gori. Mislim na svoja sranja u mladosti, na tuđu krivnju, na uspjehe koji su mi uvijek izmicali.
U garsonijeri hladno, ventilacija škripi, duga poruka od mame: Danas je tati rođendan. Zaboravih! I onda sve ode kvragu. Ne mogu ni s tatom razgovarat, nemam mu što pametno reći.
Isključim mobitel, sjedim u tišini, uz pečeni čaj. Onda ipak odlučim, idem roditeljima. Ručnik oko vrata, uzmem voće od susjeda Ismeta (koji me uvijek nasmije kad usred dvorišta viče: E, nosi starom ananas, njih se rijetko viđa!), i pravac kod starih.
Život u njihovoj kući drugačiji je: miris avenije u kojoj dijete još ima djetinjstvo, stol pun keksića i soka, tata još pričljiv, majka topla. Pomislim kako sam mogao toliko razmišljati samo o sebi, trčati za nečime, a zaboraviti na one koji su uvijek bili tu? I dok sjedim, vidim kod nas nije novac taj što sve pokreće, nego ljudi. I koliko god se bunio da su ti ljudi teški, potrebni ili naporni, to sam ja svatko je komad svoje obitelji, svi su nekad bili dijete.
Majka mi kaže: Hajde, isperi ruke. Znam da imaš nešto ispričati. Ona je uvijek znala. I ima mi puno toga za reći. I naći ću staru gitaru na ormaru, pa makar bila stara i iskrivljena.
Devetero, deseto Dosad nabrajao, a danas imam osjećaj da sam s tog popisa skinuo barem nešto važno. Treba pustiti život da te ponese, a ne samo brojat do deset svaki put kad zagusti.
Kraj priče? Za sada. Jer, znaš što? Nakon toga sam dao otkaz u banci i zaposlio se u privatnoj glazbenoj školi kao instruktor gitare. Nisam najtalentiraniji, ali mi je konačno drago zbog svakog dana. Nekad svratila i Rita da otpjeva pjesmu-dvije. Jel tu nešto između nas? Ne znam. Pustit ćemo vremenu.
Ali više ne brojim da zaboravim. Sada brojim od radosti.
