Moja stvarna priča
Vraćam se kući, bijesan na cijeli svijet. I još me boli ruka danas se sudarila s bradom onog ljepotana, Romana Čalića. Brada je izdržala, ruka također, ali živci ravnateljice naše cijenjene škole, čini mi se, nisu. S nevjericom je gledala kako Čalić cvili u snijegu, zatim vikala i rekla da će me izbaciti iz škole.
Ma baš me briga, čujete li? Baš me briga! Lara, moja djevojka, ona kojoj sam prvi put u životu dao poljubac, ona zbog koje se cijelo moje tijelo zatrese, a pluća mi ne daju disati kad mi je blizu ona, baš ona, odjednom hoda s tim Čalićem, i to tako da sve ja vidim. Da me namjerno iznervira? Da me isprovocira? Čeka nešto više? Ali ja još nisam spreman! Treba sve polako, korak po korak, treba pronaći stan, treba se nekako pripremiti Čalić je valjda uvijek spreman!
Sve te prljave misli me prođu kroz kičmu, pljunem, ali pljucnem sebi po tenisici. Eh, peh!
Kao da mi je svijet pljunuo u lice: prvo me mami, pleše oko mene, podbada, pa me opali šamarom i to tako snažno da me još zubi bole. Ili to boli od Čalićeva udarca? Svejedno.
Dosta! Dosta!…
Dosta? Što dosta? Snijeg se sam neće očistiti! čujem pored sebe, trznem se. Valjda sam sve to na glas govorio, jer susjed, barba Zlatko, gleda me onako čudno. Evo, već sam došao do kuće, a htio sam lutati dok skroz ne smrznem, kao kad sam iz osnovne škole donio jedinicu i mislio da će me tata poderati. Tad sam lutao satima po studeni, da bih na kraju došao kući i shvatio da su roditelji otišli u kazalište, a ja, glupan, zaboravio.
Pa što dosta, ha? Dario, jesi normalan? Barba Zlatko se nasloni na ručku svoje narančaste lopate. Otkopavao je svoj crni terenac, vjerojatno opet ide na vikendicu. Pričalo se da barba Zlatko, kako ga je zvao moj tata, ima vikendicu na Pantovčaku, veliku drvenu kuću, saunom, gostinjskom kućom za “šminkerice” i čak bazenom.
Ali to se samo pričalo, nitko nije znao što točno ima. Zlatko Marić, samac, stalno zaposlen, nikad o sebi ništa nije govorio, nikoga nije pozivao.
Normalan sam! udarim ledeni kamen nogom, zaboljela me još više. Zašto sam išao van u tenisicama? Kako mama veli: glava mi nije na ramenu još davno je nestala. Umjesto glave imam kotao pun ljubavi, ogroman, kipući, sav prepun misli o Lari, vrućih, smušenih, takvih da ih ne bih ni Lari priznao.
Gomila turista prođe pokraj nas, guraju se na uskom pločniku, poskliznu se. Dolaze iz Zagreba gledati naše znamenitosti. Vozili su ih autobusom i vozili svuda po našem Šimeckom, nužno svrate u slastičarnu “Snjeguljica”, gdje im daju kiselkastu juhu i gulaš u glinenoj posudi, a na kraju, vruć čaj po imenu našeg mjesta Šimečki, u staklenoj posudi s ribizlom i malinama. Uz čaj uvijek ide štrudla i kolač. Onda, kad se skuha od topline “Snjeguljice”, odvode ih dalje, do dvorca. Jedini dvorac, navodno ostao od starih Šimečkih, koji su tu svojevremeno podigli tvornicu i oko nje naselje, stoji točno nasuprot naše petokatnice, u šumarku.
Dva krila, glavni dio s tri kata, ogromni prozori što gledaju u dvorane pod lusterima, sve puno ogledala, plišane fotelje, “bogovski skupo” po zidovima zlatni ornamenti i slike nekog poznatog slikara, “odgojenog na školi Šimečkih”, vaze na mramornim stalkama, parket kao nekad sve to gledam besplatno svaki dan kroz svoj prozor.
Zagrepčani isto gledaju, ali plativši ulaznicu i u papučama od filca, koje zahtijevaju stroge čuvarice muzeja, da nitko ne ogrebe parket.
Pazite, mladiću! kaže mi neka žena u bundici, očito vodičica s crvenom zastavicom, ljubiteljica starina i zlatnih vitica. Zašto se gurate? Ovdje je obilazak! Ljudi su došli iz Zagreba gledati dvorac, rodnu kuću, a vi se gurate! govori brzo i tanko, kao mišić, jedva da se nisam nasmijao. Ipak sam na trenutak pomislio da je izvrijeđam. Kako možete ne biti očarani životom pokraj takve arhitektonske baštine? uzdignula je glas, gotovo poleteći iznad snijega na čizmama. Ovi zidovi pamte grofove i grofice, kaldrme pod kopitima njihovih konja, ovo…
Ovi zidovi su čuli samo psovke radnika i vidjeli opuške! izletjelo mi. Vaše “gnijezdo” je sagrađeno prije pet godina, prije toga tu je bio market koji je zapalio Perica Švraka. Pericu su strpali u zatvor, a umjesto marketa je nikao dvorac. Vama prodaju priče, a vi nasjedate!
Jesam bio zadovoljan sobom Pravaški odvažan! A vodičica me gledala izgubljeno, čak i preplašeno. Micala usnama, tresla glavom, ramena joj drhte, a grupa smije se iza leđa.
Ovo je prava atrakcija! smijulji se netko. Možda je cijeli grad i tvornica fejk? Dečko, ispričaj!
Smutilo me kad sam vidio da vodičica plače.
Što to radiš, Dario?! namršti se barba Zlatko. E, da te izmlatim…
Mahne rukom, okrene se natrag svom autu, skida snijeg s vjetrobrana metlicom.
Tada mi ništa nije bilo jasno o fondovima, pokroviteljima, novcu. Glava mi je bila puna drugih briga točnije, pune jedne: Lara sad hoda s Romanom, izaziva me, namiguje, a grli drugoga. Idemo u istu školu, ali Roman je godinu stariji. Zna on s curama. On što im prija, što ne.
A ja pojma nemam. Kažu, sve je to iz obitelji. Moj tata nikad nije bio nježan prema mami, nikad poljubio, ni zagrlio. Mislio sam, to je tako, tako će biti i meni kad s Larom dvadeset godina provedem skupa. Ali i do toga treba znati prići curi! Mene ni to ne ide, sve nespretno, naglo, grubo, Lari se to ne sviđa ili se pravi…
O tome ja razmišljam, ne o fondovima i turistima.
Vodičica nešto mrmlja, maše zastavicom, odvodi grupu dalje, zacijelo će me ogaditi, uz neke luđačke priče neka joj bude!
Ma koga vi budalite! viknem im. Vi Zagrepčanci!
I krenem prema ulazu. A barba Zlatko i dalje čisti snijeg
U predsoblju nekako koferi, dva ogromna, ona s kojima smo znali putovati na more.
Mama! Idemo negdje ili što? vičem, bacim mokre tenisice, skinem čarape, puštam na pod. Poslije ću, imam tragediju, nije mi do reda!
A, ti si Dario majka me rastreseno pogleda, prinese obraz, mislio sam poljubit će ga, ali ništa.
Odgurne me, trpa kape, šalove u jedan od kofera.
Kamo ideš? namrštim se.
Odlazim, Dario. Dosta. Sve. Zar ne shvaćaš? Umorila sam se, razumiješ? odgovori ona piskutavim glasom, kao vodičica.
Od čega?
Svega. Glumiti, ponašati se kao da smo obitelj objasni mama, navlači čizme.
A nismo? tiho pitam.
Zar si slijep? Ah, da, vi i otac stalno svoje. Ja sam trebala razumjeti, suosjećati A da ne solim pamet, trpim. Ma, dosta više! S ocem sam ostala samo zbog njegove glupe ideje da je to bolje za tvoje odrastanje. Obitelj, tradicija, pa što! Samo sam gubila najbolja ljeta.
Svjetlana! Iz dnevnog izlazi tata, gleda prvo mene. Ne nju. Mene. Svjetlana, griješiš. Ionako ne možemo ispočetka. Hajdemo jesti. Ja ću spremiti nešto. Dario, ti mi pomozi.
Vi kuhajte, što god hoćete! odmahuje ona rukom. Živite kako znate, ja idem po sreću. O Bože, konačno neću morati više voziti tvojoj mami plišanog medvjeda! Konačno neću slušati glupe šale tvojih prijatelja, vječita predavanja o kuhinji, to više ne mogu…
Bit će drugih prijatelja i predavanja. Samo mijenjaš lokaciju, život je isti, kaže tata. A griz ne znaš skuhati.
Mama ništa, samo baci metlu u njega, promrši, natakne kapu i vuče kofere prema vratima.
Mama hoću pitati, ali ne stignem, osjetim kako otac stisne moje rame.
Već vuče kofere po dvorištu kad primijetim kako je zaboravila rukavice.
Odnijet ću joj, tata, vratim se odmah! Bez čekanja navlačim čarape, izletim, skližem se niz stepenice, izletim van…
I vidim, mama trpa kofere u džíp barba Zlatka.
Sorry, mali… Tak se desilo… ne gleda me, sjeda za volan.
Bacam rukavice u snijeg, mama ih pokušava skupiti, padne na koljena.
Htio sam je odgurnuti, snažno, licem u bljuzgavicu. Da boli koliko i mene sad. Zaboravim na Laru…
Nisam odgurnuo. Ne znam zašto nisam. Valjda nisam tako odgojen
Vratim se, sjednem na pod. Otac sjeda kraj mene, pruža mi otvorenu vrećicu čipsa.
Koliko već traje…? prošapćem. Jesi li znao? Zašto nisi istukao barba Zlatka? Zašto nisi mamu zadržao?
Dugo. Znao sam. Jer znaš ne volim se tući. Nisam htio.
Za svaki odgovor uredno odgovori, pa sve zaplete, a zatim uzdahne:
Zvali su iz škole. S nekim si se potukao, ravnateljica kaže ispis. Istina?
Slegnem ramenima. Naša ravnateljica, gospođa Ana Marić, jako je osjetljiva, nervozna, histerična. Obična tuča joj je katastrofa, i još posrami ugled škole. U našem Šimecku ima dvije škole: za ugostiteljstvo i naša, informatička. Malo ponude. Ili ideš u frizere, ili u informatičare i web majstore. Treća opcija sat vremena vožnje. Ja kompromitiram našu školu.
Istina, promrmljam. Zbilja ću biti izbačen?
S visoka gledam gaće što mi zvone kao dvije cijevi oko nogu, velike, s lancima do koljena i poderane sa strane. Dođe mi da ih skinem, bacim. U njima sam saznao da mama odlazi susjedu. Fuuuj.
Rekla je da dođeš, pričate, pa… slegne tata ramenima.
Gdje su otišli? skočim, skinem traperice, obučem trenerku, sjednem natrag.
Tko? Mama? Ne znam. Ali zbilja Zlatko ima negdje kuću…
Tata me uvijek razumio. Uvijek.
A što s tučnjavom? Ne miješam se, ali moram znati što da kažem Ani.
Zbog cure, s gnušanjem slegnem ramenima. Lara mi se sviđala, i ja njoj, malo smo hodali, a onda danas s Romanom… Mene izaziva, on uživa. Posvađali smo se, ona kaže da sam previše nježan, da će s Romanom biti pravog “doživljaja.” I ja njega udarim. Meni bude krivo, on se cereka. Sad znam da mi Lara možda ni ne treba, ni cura mi ne treba. Možda živiš s nekim cijeli život, a ona ode susjedu. A ti Ti! upirem prstom u tatu. Ti si slabić, tata! Drugi bi stao za svoje! Pusti me, idem svojoj sobi, neću jesti!
Odlazim, lupam vratima, virim. Tato krca čips. Drugi bi…
Miris prženih jaja stiže tek kasno navečer. Procvili mi želudac.
Dario, dođi jesti, promalja se tata na vrata. Spremio sam…
Spremio je! Kome to sad treba?! Ostavio je mamu barba Zlatku! Fuj!
Ali glad pobijedi. Kad sam siguran da sve utihne i tata legne, šuljam se u kuhinju. Svuda mrak. Zapnem za nešto tvrdo tatina cipela. Uvijek ih razbacuje!
Rovam po loncima. Pusto. Samo tava sa ohlađenim jajima i kobasicom, na kojoj se ukrutio mastan krug. Tata mi ostavio pola, stavio tanjur. Čekao.
Sjednem, jedem iz tave.
U hodniku svjetlo, tata tapka u wc. Nikada ga nisam vidio tako slomljenog. Spuštena ramena, noge samo vuče po laminatu, kao starac. A nije još ni pedeset!
Smetam? Ne mogu spavati Tata uđe, kopa po ormarićima. Znaš gdje je mama dala rakijice?
Ne znam. Ne smiješ ti piti! namrštim se.
Sad mi je sve dozvoljeno, Dario. Sve! mahne rukom.
Ne zovi me Dario. Tko je smislio to glupo ime?
Što mu fali? slegne ramenima, nalije si “na dva prsta”, kao što ga je djed učio, sjedne.
Što ima dobro? iskrivim. Ti si Viktor službeno, strogo, ozbiljno. A meni što? Kao da sam zauvijek dijete.
Mami je bilo važno da uvijek bude nježno. Ja nisam imao ništa protiv. Mama te voli, i ono što se dogodilo… Samo između mene i nje. Ne misli da te ne voli! zavapi. Hoće da me potapša po glavi, ali se izmaknem.
Dobro! Zato je plakala kad se rastajala! cinično kažem. Nalij i meni.
Izdržat ćeš, tata.
Je li? A što, meni ne boli? Uvijek vaše tajne. Mama ode susjedu
Nema nikakvih tajni! gstane, hoda po uskoj kuhinji.
“Tko izmisli ovakve kuhinje?” prigovarala je mama. “Nikad nije kuhao, ni hranio obitelj!”
Ona je htjela preseljenje, tata nije htio. Možda mu nije išlo. Mama se ljutila. Je li zato otišla? Jer tata je luzer?
Što je onda? Ne skače se tek tako drugome u auto! i ja ustanem.
Nisu oni stranci. Ja i tvoja mama smo se upoznali kao mladi, znaš to. Bila je već tada sa Zlatkom. Onda sam došao ovdje. Lijepa je bila, tada još sretnija, oči su joj sjale… Nisam znao da ima Zlatka, upucavao se kao slučajno, ona me odbijala, cvijeće bacala, telefon spuštala, ali ja ustrajan. Onda Zlatko na put, ona sama, ja dočekam. Bilo joj je lakše sa mnom Ne, nije to prava riječ Samo sam bio tu. DVADESET puta sam pitao za kino, izašli smo. Smijali smo se, pričali. Opet je bila najljepša, oči su joj gorjele…
A zašto se niste ljubili u kinu?
Strah da netko vidi.
Koga briga! Njihovi problemi!
Bile su to i naše brige. Ili tako nas odgojili. Ali ipak sam ju poljubio… U parku, na uglu Radićeve i Preradovićeve… Bio je Badnjak, ona pripita, vraćala se s tuluma, pratio sam ju… Onda… uskoro je shvatila da je trudna… S tobom. Zlatko došao natrag, pričali su. Bojao sam se da će maknuti tebe ili reći da nisi moj… Ali Zlatko ju je otjerao. I potukli smo se… Da, znao sam i ja biti frajer jednom! osmijehne se tata.
Pa izabrala te jačega, tako je kod životinja… kažem ja. Mama ženka, birala je jačeg. Priroda.
Možda. Tvoja Lara isto je li ti jači u čoporu? Ili Čalić? Nalije si još rakije, strese se.
Ja? Ne znam. Ne treba mi više Lara.
A meni je tvoja mama trebala. Trudio sam se, zna Bog, znao sam da me ne voli. Ali ostajala je. Odlučili smo zbog tebe. Zlatko nestane, mama malo smiri. I rasteš u “normalnoj obitelji.” Ne moraš skrivati…
Skrivati što? Da mama ode susjedu? Nije mi to ni sramotno. Odvratno je, ali nije sramotno. To je vaše. Cijelo vrijeme ste glumili, tata! pljesnem podrugljivo rukama; ali nije mi do smijeha. Boli, sve je isprevrtano. Kako tada dalje? Kako postojati u tom tuđem životu?! Puno ljudi živi u razvodu, djecu vuku od jednog do drugog, čak se druže. Zašto vi niste mogli? zavapim. Bilo bi jednostavnije!
Nismo mogli. Zlatko nije htio dati tebe mami, a mama nije htjela ostaviti tebe meni.
Shvaćam taj tren. U mami je bila opruga. Svatko ima svoju, neka jaka, čelična, ne da svijetu da je spljošti. Takvi idu pravo svojim putem. Neke su tanke, lako ih pritisnu. Sklopive. Ne znaju reći ne. A kad više ne mogu, iskoče.
I mamina je iskočila. Nije više važno što me voli, što me zadržala, što me mogla odbaciti. I tada
Znači, sve je zbog mene? moj glas zvoni praznom i golemom kuhinjom. Kad sam uzrujan, uvijek zaškripim. Sve zbog mene? Ma od*ebite! Ni vi mi ne trebate! Odlazim, pa ćete biti “dobra obitelj”!
Ni ne pijem čaj. Izletim, navučem jaknu, nabijem mokre tenisice, nestajem.
Tata viče iza mene, i kroz prozor me doziva, ali ne okrećem se. Meni predbacuju, super! Cijeli moj život, svaki dašak, bio je laž! Mislio sam da je oko mene ljubav, a bilo je samo trpljenje. Zbog mene.
I sve je oko nas laž! I taj dvorac Šimečkih, i vodičica, i barba Zlatko, uvijek uljudan, a nekad me nije ni htio. Kako je kod lavova ako drugi lav preuzme ženkicu s mladuncima, uguši li ih ili prihvati? Možda je kod životinja ipak manje okrutno?
Shvatim, noge su me dovele do Larine kuće. Nikad nisam bio kod nje! Dvije ulice razmak, ali nikad. Takvi smo ti zaručnici!
Pomislio sam nazvati ju i reći: radi što hoćeš, svejedno mi je. Nema ljubavi, nema obitelji, samo suživot radi nečega. Netko živi zbog novca, netko zbog stana, nekome je samo “da ne bude sam”. “Da me ne pojede pusta noć”, govorila je baka kad je djed umro, a ona se išla kod sestre preseliti. Nikad nisu bile dobre, nisu ni zvale do tada, onda odjednom bitno je.
Kao i moji stari. Živjeli su radi mene. Šesnaest mi je, a svo to vrijeme samo su mi prodavali bajku.
Možda, kad su išli u kazalište, išli su u različita? Kad su išli na more dok sam ja bio na kampu, svatko je išao na jedno drugo sunčalište Sve laž!
I biram Larino ime.
Halo! Lara, nešto ti moram reći! Uopće mi nije bitno, čuješ? Radi što hoćeš, meni dosta! Razumiješ? Hej, shvaćaš li?!
Čini mi se da urlam. A Lara tiho zamoli da dođem.
Što? Tri u noći, Lara! Nisam lud! Ja…
Dario, mama mi je bolesna, pomozi mi, molim te… procvili ona i da mi šifru od portafona, kat i stan.
Popnem se.
Lara uvijek skockana, sada stoji potpuno blijeda, tanka, u staroj majici i hlačicama s nekim ludim krastavcem nacrtanim. Na nogama joj klapaju karirane papuče, obične, s rupom na palcu valjda.
Što je tu? kidnem. Zovi doktora ako je bolesna. Što ja?
Doktori su već dali injekciju. Samo da sjedim s njom, boji me biti sama Oprosti, Dario, za danas…
Jučer. Ionako me ne zanima! Što da pomognem?
Govorim strogo, grubo, da Lara ne pomisli nešto nježno.
Samo sjedi malo, ja moram po lijekove. Bojim se ostaviti je samu, opet bi moglo srce… U bolnicu neće, ja je molila! Ali mami je lakše doma. Zašto si na ulici, Dario?
Zbog mame, ostavila je mene i tatu. Otišla barba Zlatku.
Zašto susjedu? Možeš ostati? Lara pocrveni. Spavat ćeš u tatinoj sobi.
I… Ostanem. Gledam strop koji ne poznajem, tamo visi drveni model aviona. Tuđi stan, tuđi život, a za zidom još tuđi. Ok. Uopće ne znam gdje mi je život. Je li ga i bilo?
Otac jednom zove, javim poruku, sve ok, kod prijatelja sam. Zaspim. Naučit ću živjeti, sad mi je sve drukčije…
…Kasnije smo tata i ja kao po inerciji. Doručkujemo, radimo, navečer zajedno pečemo krumpir ili makarone, jedem i zaspim. Ne osuđujemo ništa, ne govorimo si “drži se”. Višak je to. On ode kod ravnateljice Ane, zamoli je da me ne izbacuje, donese šampanjac. Smiluje se.
Ponekad sam kod Lare, nosim naranče njenoj mami, ili kolače. Ispravljam dug. Teta Andrea zapravo nije ljuta, dobra je i meka, zna pričati o gradovima, knjigama, životu. Njenim turama nitko ne bi zaspao. Lara je imala sreće s roditeljima. I ja s Larom.
… Mama se vratila nakon dva mjeseca. Uvuče kofere, baci šal, skine čizme.
A! Dario, doma si? kao da joj je krivo. Pomozi mi. Odnesi kofere.
Namrštim se, okrenem i odem.
Dario! S kim ja pričam?! viče mama.
Ne znam. Zovi si Zlatka, odbrusim.
Sine! Ne smiješ tako! Ja sam ti mama! uvrijeđeno.
Majka. Po krvi, u papiru. Ništa više.
Navečer se s tatom dugo svađala u kuhinji. Mama je plakala, molila za oprost, rekla svašta tati, nazvala ga luzerom.
I što je s Zlatkom, ha, Svjetlana? Nije išlo? pita tata.
Različiti smo u svemu. Nisam navikla na njegova pravila. Kuća golema, izmorila sam se od spremanja. Tri psa, jedan kavkaski ovčar, zamisli! Sve vonja po psima. Dozvoljava im da spavaju u krevetu. Odvratno! Takav gospodin izvana Bila je slabost. Znaš, s nama je sve mlako, a ja sam žena, Viki, povuklo me Pogriješila sam. A vama se, kad odete “na krivo”, oprašta! Hajde, zaboravimo sve ovo i krenimo dalje. I Dario je s nama! On ni ne zna istinu, zar ne?
Sve sam mu ispričao. Odrastao je. Svjetlana.
Lud si! Kako si mogao?! Mama viče, opet vrijeđa tatu, zamahne, ali tata joj uhvati ruku.
Našao sam stan, selim. Ti… kako znaš.
Odlučim s tatom.
Mama plače, moli da ostanemo. Ali odemo. Možda sam pogriješio, trebao sam žaliti mamu. Tata bi i sam preživio, ali ona
Nisam htio biti s njom. Netko mora biti kriv. Ali stvarno, tata je zakuhao prije mnogo godina. Ali on je pokušao barem za sreću. A dobio je život. Takav kakav je. Ostao sam s njim…
Kad smo Lara i ja odlučili vjenčati se, rekao sam da želim da sve bude iskreno.
Kad ti bude dosta, samo mi reci. Važi?
Važi! rekla je Lara. I ja joj vjerujem.
Imamo dvoje djece. I još ne mislimo da nam je “dosta”.
Zbog toga sam sretan. Naš život je najbolji jer je stvaran.
Teta Andrea vodi ture po muzeju, drži tečaj ručnih radova, ljeti uvijek brodom putuje Jadranom. Tad, sa šesnaest, jako sam joj zagorčao život. Sad se trudim popraviti. Nedavno joj se pojavio “konkurent”, neki Stjepan. Isto voli brodove i čitati Krležu. Možda im uspije. S Larom bismo bili sretni.
Mamu ponekad obiđem. Ne možeš je izbrisati, ne možeš je zaboraviti. Ona je dio mene. Nemam pravo zauvijek otići. Ali ne mogu još oprostiti. Imam trideset i osam…
