Marko, imamo djevojčicu, 3500g! uzviknula je Ljubica u slušalicu.
Stajao sam ispod prozora porodilišta u Zagrebu i mahao ženi koja je drhtavim rukama držala novorođenče.
Imamo kćer, ja sam otac! Ljubice, što nam je djeca htjeli su nam sin!
U slušalici nastala je tišina, a zatim je žena tiho šapnula:
Vjerojatno smo se zabunili
Okrenuo sam se i prošao pored sretnih otaca koji su na pločniku crtali srca, puštali šarene balone u nebo, ispred ukrašenih automobila okupili su se rodbinski krugovi.
Uvijek sam maštao o sinu, nasljedniku, nastavniku obitelji. Dok je Ljubica bila trudna, slikao sam nam slike budućnosti: mi s njim igramo loptu na dvorištu, zatim smo na ribolovu na Jadranu, vodimo muške razgovore i donosimo mami bogat plijen, a navečer svi zajedno sjednemo za stol i pričamo kako nam je prošao dan, a on je moj sin, moj ponos.
Ljubica je dugo nije mogla zatrudnjeti, išli smo na preglede i kod jednog poznatog doktora, pravog svjetionika medicine, i tek nakon pet godina mi je javila radost.
Marko, stvarno?
Čuo sam glas iza sebe okrenuo se, Paško, moj prijatelj s fakulteta.
Koliko je prošlo, koliko je zime, kako si?
Došao sam kod majke, malo mi je slabo, trebam odmor, ona je sama ovdje, otac je otprilike pet godina već prošao. Kako ti?
Dolazim iz porodilišta, ženi je rođena kćer.
Čestitam! A ti se ne veseliš?
Nasmijao se prijatelj.
Da
Okrenuo se oko nas, i kad je ugledao kafić u par koraka, pozvao me da udjemo na kavu i popričamo.
Znači, čekao si dečku? Svi mi čekamo dječake, nasljednike, to je normalno. Jednom sam i ja, baš kao i ti, pripremao se da postane otac sina, a žena mi je rodila kćer.
Kako su ti djeca? Došli li s tobom?
Paško je spustio pogled i šutio, a onda me pogledao očima u kojima je zamrznuta cijela svemirska tuga i očaj.
Sam sam, nema mi više obitelji. Marko, razgovor nije na mjestu, ti si u radosti.
Što se dogodilo?
Nesreća ne želim razmišljati. Sam sam već godinu dana, razmišljam da se konačno preselim kod majke, nađem posao, popravim stan.
Sjedili smo još dugo, prisećali se studentskih dana, zajedničkih prijatelja, dijelili planove za budućnost. Dao sam mu mobitel i rekla da može zvat’ kad god želi, bilo dan ili noć.
Sutra ujutro, s velikim buketom Ljubicinog omiljenog božur i šakom šarenih balona, potrčao sam do prozora porodilišta.
Ljubice..!
Uzviknuo sam kad sam čuo njen prepoznatljiv glas.
Oprosti mi! Presretan sam zbog naše dugo očekivane kćeri! Na koga li liči?
Na tebe, Marko, baš kao ti!
Stvarno? Jučer sam se ponašao
Nije bitno, sve razumijem
Prekinula me žena.
Marko, naša djevojčica zdrava je, mirna, jede i spava, a u snu se smiješi. Uskoro ćemo je iznijeti na dom, vidjet ćeš sam.
P.S. Djece nam nije bilo više, porod je bio težak i ostavio je trag na njenom zdravlju.
Prošlo je dvadeset godina, kćer je odrasla u pametnu i lijepu damu, volimo je i ponosimo se njom, a Paško je postao kum.
Još uvijek mu sam zahvalan na tom razgovoru koji mi je otvorio oči i najprije me naučio cijeniti i voljeti sve one koji su sada uz mene.
