Znaš, Mateja, da bih izgledala ovako u zlatnim lančićima i šljokicama, svakog jutra u pet sati ustajem, dođem do krave, napijem telad i podijelim hranu, pa tek onda krenem na redovnu smjenu. Nema razloga za zavist, jer život na selu je čudo što se ne može shvatiti dok ne proživite ga. Da znaš kako je to, ne bi se više opirala.
O, Marijane! Ljepotice! I ne mogu vjerovati da još uvijek živiš na selu. Pogledaj te, sve u zlatu! Lančiće, prstene, pa čak i zlatni narukvicu Mateja, dok je čula svoju staru prijateljicu, pjevušila je bez prestanka. Marijane, stvarno si ponos. Kažu da je život na selu težak, ali pogledaj nas svaka gradska dama odmah bi preskočila na selo. Kako je moguće da živiš ovako šik, obučena raskošno i blistaš zlatom!
Znaš, Mateja, da bih izgledala ovako u zlatnim lančićima i šljokicama, svakog jutra u pet sati ustajem, dođem do krave, napijem telad i podijelim hranu, pa tek onda krenem na redovnu smjenu. Nema razloga za zavist, jer život na selu je čudo što se ne može shvatiti dok ne proživite ga.
Marijo, ne znam ništa o selu! Ja sam od malih nogu znala kako se drže krave i svinje, a ti si se iznenada pretvorila u seljanku, što je za mene zagonetka. Mislili smo da nakon škole nikad nećete se vratiti kući.
Ma, što će to biti? Prošlost je prošlost, a mladi smo sve učeći da sve ide po planu, a onda se sve pretvori u nešto drugo.
Marijan je imao tvrdoglav karakter; kad nešto kaže, i učini. Još od djetinjstva je tvrdio da mu seljački život s vrtovima, krumpirom i kravama ne treba, jer je on prelijep i pametan, zaslužio je najbolje, a krave mu nikada neće trebati.
Mama, nikada se ne vraćam u vaše selo. Završim školu, odem u grad, nađem bogatog zaručnika, vjenčam se i ostajem u gradu. Dosta mi je da budem na selu!
Dobro, Marijane, tko zna što nas čeka. Selo nije lošije od grada; i tamo ljudi žive. Ako bi išla po krave, draga, moj život bi bio lakši, a ja bih pripremila večeru.
Ma daj! Da me pošalješ po krave! Cijelo selo bi se smijalo. Mama, vaše krave, oni su tu sam! Ne idem i više nikad ne dolazim s tim pitanjem.
Drugi klinci i krave se susreću, pomažu roditeljima. Što te čini boljom od ostalih, draga?
Mama, što da gledam druge? Imam svoj razum…
Majka Marijane, Marica, samo je uzdahnula i tiho krenula na pašu da dočeka svoje krave, dok je kćerka nanijela tonove šminke na lice za seljačku diskoteku.
Prijateljice Marijane zavidno su gledale kraljicu sela koja se nikada nije mučila kućnim poslovima, ni pranjem posuđa, a kamoli ulaskom u štale. Marijana nije ni znala s koje strane se pristupa kravama. Bila je nepredvidiva, kasna i iznenađujuća. Starija kći već je bila udana, dijelila se unucima, a Marica je otkrila da je trudna. Djevojčica je rodila gotovo istovremeno s najstarijom, razlika samo dva mjeseca. Kako ne razmaziti tako malo dijete?
Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, roditelji starili. Marijana je završila srednju školu s prosjekom trojki, ali ambicijama previše. Odlučila je studirati za odgajateljicu posao čist, poštovan i siguran.
Marica je uzdahnula još jednom, prodala par bikova s mužem i platila Marijanu godinu studija.
Nitko nije shvatio od početka da je Marijana u poziciji. Posljednju godinu studija provodila je u kollegiju, a često se vraćala kući. Pred ogledalom se dotjerivala, gledala kroz prozoru kao da čeka nekoga, a u klubu je bila sama.
U nedjelju su došle sve s svekrvom, naše robe, mi tržnice. Roditelji nisu razumjeli šale svoga sinazeta. Marijana je skočila u zagrljaj, ne pitajući roditelje, i pada u ljubav s dečkom iz istog sela, kojeg je upoznala nakon koledža. Četiri godine su bili zajedno, a onda su se vjenčali.
Nakon vjenčanja Marijana je bila trudna i završila kolodž. Propustili su je jer nije briljirala na studiju. Iznajmili su si stan u gradu i počeli živjeti. Roditelji su im slali pakete s namirnicama da se sami izdržavaju. Marijana je bila u porodiljnom, a Dario, njezin muž, radio je za dvoje. Kćerka se rodila, jednako lijepa kao majka. Trojka nije imala dovoljno za život u gradu, pa je Dario uzviknuo:
Kako hoćeš, ja ne želim čuti više! Dosta mi je pola plaće što iščemu ujutro za stan rođaka. Selimo se u selo dok Lada ne poraste, i to je to.
Spakirali su sve i otisli u selo. Dario je kupio farmu, a stara kuća ostala prazna. Dario je postao mehaničar, diplomirani, plaća manja nego u gradu, ali sve je na licu plaćali su samo stan, ne zemljište. Marijana je isprva odbijala, pa zašto me dovodiš u selo?, ali je naposlije smirila. Majka i svekrva su pomagale s bebom, donosile hranu, sve je bilo k’o iz bajke.
Bajka se uskoro prekinula svekrva i Maricina majka počele su se žaliti što Marijana provodi sate pred ogledalom, a oni rade na livadama. Sjednimo redom s unukom, a Marijana je mlada, radije na polju! Marijana je pokušala protestirati, ali Dario ju je pogledao iznad obrva, shvatio sve i otišao brati mrkvu. Ljeto je prošlo bez grebe na vrtu, a sljedeće je odlučila posaditi povrće, jer ne voli stalno tražiti mrkvu od roditelja.
Dario je odlučio uzgajati bikove, mislilo se da je profitabilno farma, seno, krma, sve što treba. Gdje su bikovi, tam i krave. Roditelji su se preselili u gradski centar i poklonili mladoj braći kravu. Marijani je bilo teško ustajati rano, ali se navikla.
Četiri godine kasnije se otvorilo mjesto u vrtiću, jer je starija odgojiteljica otišla u mirovinu. Tako je Marijana postala voditeljica vrtića. San o gradskom životu iščeznuo je u pozadini. Kad si ustaneš u pet, a do večeri radiš na polju, nema vremena za snove.
Sada je svekrva u gradskoj četvrti, kćerka pohađa školu, a Marijana ostaje na selu. Postala je voditeljica vrtića. Dario je započeo razgovor: Možda je vrijeme da se približimo civilizaciji?
Što kažeš, Dario? Što ti to nije dobro? Imamo kuću, vrt, gospodarstvo. Dovoljno novca. I grad posjećujemo često. Ne želim ići, ovdje mi je drago. Kako bih napustila vrtić? Lada još u školi, čekamo.
Dvanaest godina prošlo je kao trenutak. Skupili su se s razredom, prvi put nakon mature. Marijana je vidjela mnoge školske kolege, neki su još na selu, a druge, Katja i Tanja, iz djetinjstva, nikada se nisu srele. Večer okupljanja bila je ispunjena iznenađenjima.
Ispostavilo se da je život odraslih nepredvidiv. Polovina bivših školskih kolega sada živi u gradu, a nitko nije očekivao takav preokret.
Katja je cijeli život radila na selu, roditelji na farmi. Škola joj nije bila prioritet, a poslije je postala kuharica. Sada je u gradu, udana, stan, auto. Muž je poduzetnik, a Katja ne radi, iako je od malena voljela polja.
Tanja je se vjenčala u završnoj godini s Mihom, također iz grada, stan, auto. Muž je biznismen, a Tanja se ne bavi poslom, iako je cijelo djetinjstvo sanjala o selu.
Razgovarali su, razmijenili brojeve, divili se preokretima i razišli se. Marijana i Dario su se vratili kući, zamišljeni, zamišljeni.
Oprosti mi, Marijo, što sam te odveo iz grada, znao sam da ne podnosiš selo. Sad bi živjela u gradu, vozila bi auto.
Ma, Dario! Ja i tako vozim auto, a ne živimo lošije od drugih. Grad nije sav sladak, ima i svojih mana. Volim selo. Umorila sam se od grada. Kad sam bila mala, nisam pomogla u domu, zato su me roditelji mazili. Mislila sam da je sramota biti kućna pomoćnica. Ako me tada ne bi odveo u selo, možda bismo i dalje iznajmljivali stan ili plaćali hipoteke. Sjećaš se kako sam se bojala pospremiti tanjur? Sad, u selu, s tobom uz mene, shvatila sam da se mora raditi svugdje. Nismo daleko od grada. Uvijek možemo se preseliti. Posao, dom što još treba za sreću?
Da, Marijo. Kada si se zaljubila u selo?
Oduvijek ga volim, samo to nisam prepoznala. Nikad ne govori nikad. Sjećaš li se kako sam glasno tvrdila da nikada neću živjeti u selu? Pa, sada je to stvarnost.
Svi su kliknuli like i ostavili svoje misli u komentarima!
Prijatelji, ako želite još naših priča ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas potiče da pišemo dalje!
