Iva, sgušenog tijela, zakurila se u starom kauču u jednoj zagrebačkoj četvrti, ruke pritisnula uz donji dio trbuha. Bol je pulsirao, svaka nit osjećaja šaptala joj da se nešto neobičnog sprema. Sve se vrtoilo u krug: oštra bol, zatim krvarenje, ambulanta, bolnica i praznina koja je ostajala duboko u grudima. Bio je to spontani pobačaj nema sumnje. Treći pobačaj u posljednje dvije godine, prije toga mrtvo trudnoća, a prije toga abortus. Taj abortus još uvijek je bio otvorena rana koja je sprječavala Ivu da ikada postane majka.
Ruka joj se protegnula prema telefonu i otkucala 112. Nakon pola sata zauvijek su je ubacili u hitni auto, a dok je cesta šuštala pod gumama, Iva je u panici birala broj Andrije supruga da ga obavijesti da večere neće moći doći.
Opet? odjeknuo je Andrijin glas s druge strane, a Iva nije ni uspjela odgovoriti. Suze su se slijevale niz obraze, bile su to suze očaja i razočaranja u samoj sebi. Koliko još? Zašto se sve vrti u istu priču? Pitala se je li svjesna uzroka tih stalnih tragedija. Da je tada izbjegla taj sumnjivi ginekolog, možda bi sve bilo drugačije. Mogla bi imati petogodišnjeg sinčića s Andrijom. Umjesto toga, beše dječaka koji nikada neće postojati.
Koliko je bolno! izjavila je, a liječnik je samo prilagodio infuziju i pogledao je bez ijednog izraza suosjećanja.
Dva teška dana protekla su u Klinici za ženski zdravlje u Zagrebu, svaki sat težak kao grom. Kad je konačno dobila otpis, Andrija je stigao s buketom ruža; sve se činilo kao unaprijed napisana scena.
Izgledaš blijedo, primijetio je, a Iva je uz slabu osmijeh pokušala sakriti svoju propalu nadu. Nije bilo razloga za radost nije mogla začeti Andriju, to je bilo neupitno.
Na putu kući, sjedila je pored muža, držeći u ruci prekrasan buket crvenih ruža, kad se okrenula prema Andriji i izrekla:
Neću više pokušavati. Neću ti moći dati dijete.
Nemoj tako govoriti, još ćeš uspjeti, pokušao je Andrija s nadom u glasu, ali ona ga je samo preškrbila smiješkom.
Vjeruješ li u to? Pet godina prolazi bez djece. Imam skoro trideset, ti gotovo trideset i pet. Dosta. Umorna sam od igre majke. Liječnici kažu da nema šanse, možda je vrijeme da ih poslušamo.
Iva, imat ćemo djecu, nametnuo je Andrija, sjeti se riječi profesora Radoslava. Rekao je da postoji nada ako poštuješ sve njegove smjernice.
A gdje je tvoj profesor? upitala je Iva, glas joj je drhtao. Umro je prije mnogo godina, a njegove upute su nestale s njim! Dosta, Andrije, dosta. Ne želim ti uzrokovati bol, ne želim ni sebi.
Što time želiš reći? upitao je Andrija, mršteći se dok je vozio dalje.
Iva je duboko udahnula, okrenula se daleko od njega.
Razdvojimo se. Naći ćeš ženu koja će ti podariti dijete, sve će ti biti u redu. Ne zaslužujem tvoju strpljivost i brigu. Prazna sam, u meni ne postoji život, samo sam ništa vrijedna.
Suze su se slijevale prema grlu dok je govorila. Andrija je uhvatio njenu ruku, poljubio je u čelo:
Ne priželjkuj gluposti. Proći ćemo kroz ovo. Ljudi žive i bez djece, a mi možemo biti sretni. Sreća nije u djeci.
Ali u njihovom broju, šaptala je kroz suze, dosta je, Andrijo. Neću ti oduzeti otčinsku sreću.
Ne oduzimaj mi obiteljsko zadovoljstvo, presjekao je Andrija, glasom punim odlučnosti.
U tom momentu otkrio se cijeli njegov lik čovjek zaljubljen u suprugu, podnio njezine lomove i bio spreman izdržati sve, samo da bi bila uz njega. Borio se za nju godinama, izbacio suparnike, a kad je Iva postala njegova žena, odlučio je da mu ništa drugo ne treba za sreću. Samo mali komadić radosti beba ostajao je neostvarena sudbina.
Andrija je znao Ivuovu prošlost. Znao je da je prije njega bila u braku s bogatim čovjekom kojem ju je otactiranin natjerao da se uda, i da je s tim mužem završila abortus. Sve se to nastavlja do sada, a ništa se ne može promijeniti. Iva je već bila u braku s Andrijom, a kontakt sa ocem je prekinut jedva je znala ni najmlađu sestru.
Ne iznenadio bih se ako otac jednog dana ponovno pokuša izvesti svoj plan i natjerati je da se uda za drugog zločinca zbog svoje koristi.
Njena mlađa sestra, 22godišnja Dunjica, bila je prelijepa i pametna, baš poput Ive, ali se više podredila ocemu i njegovim željama nego starija sestra. Otac je odgajao kćeri sam, bivše žene su bile izključene iz odgoja jer je tiranin to odlučio. On je upravljao kćerima kao svojim poslovanjem: vukao je konce, vodio igru, odlučivao sve po vlastitoj volji.
Iva je pobegla od njega sa 24, upoznala Andrija i prekinula sve vezi s ocem. Od tada joj je on zabranio da se vidi s Dunjicom, pa kad se na prag Ivinog doma pojavila Dunjica, Iva je bila šokirana.
Što se dogodilo? upitala je, a prvi put je primijetila Dunjicin izbočeni trbuh.
Bježim od oca, isplakala se Dunjica i skočila u Ivine zagrljaje. Tek sedam dana nakon povratka iz bolnice, Iva se malo smirila, a onda je došao ovaj šok.
Što je htio učiniti? pitala je Iva.
Želio Htio je da napravim abortus, šaptala je Dunjica.
Bože moj, ti si trudna! uzviknula je Iva, gledajući sestru i vrišteći. I od koga?
Nije bitno. Irka, nije bitno. To je iz ljubavi. On je oženjen, neće mu dijete. Otac je rekao da ili abortiram ili me silno odveze kod liječnika.
Iva je plakala zajedno s Dunjicom. Dunjica je bila krhka, bezbranа, toliko bliska. Nisu se vidjele pet godina, i Dunjica je iz nevoljnog pačeta pretvorila se u prelijepog labuda. Ipak, ovisnost o ocu sve je uništavala, a Iva je bila sigurna da će sestra za nekoliko dana napustiti kuću. To nije smjelo se dogoditi.
Andrija je mirno prihvatio dolazak sestrine djevojke u njihov dom. Nikada nije sukobljavao svoje odluke s Ivinim željama volio ju je previše da bi joj sjecao.
Nakon još jedne tjedne, Dunjica je odlučila da više ne može trpjeti oca.
Neću te pustiti da odeš!, vrištala je Iva, hvatajući sestru za ruke. Želiš li da on učini nešto gore tebi i djetetu? Razmisli o budućem sinu, a ne o sebi!
Prekasno je za abortus, ne može me više prisiliti, odlučila je Dunjica, ni jedan liječnik neće me podrazumijevati u 21. tjednu.
Umjetnički porođaji mogu zabilježiti!, uzvratila je Iva. Ne razumiješ. Netko će ti namjesiti nešto u čaj i bit ćeš žrtva. Znaš li kako je to? Ne! Ja znam!
Iva je suzama i uvjerenjima uspjela odvratiti Dunjicu od odlaska. Sestra je ostala, ali i dalje je stalno mislila na oca i osjećala krivnju pred njim.
U srpnju je Dunjica rodila, a onda se spremila za povratak kući. Iva je uhvatila mališan, čvrsto ga pritisnula uz sebe:
Neću dopustiti da ga odvedeš tom gadniku! Želiš li da otac odgoji svoje dijete u monstrum kakav je on sam? Ako želiš idi, neću dati Serija.»
Dunjica je slegla ramenima:
Pa, otac je to samo želio da se vratim, ali bez djeteta. A ti si i dalje samo odsječeni komadić, uzmi tog vrištećeg dječaka i budi sretan.
Iva je shvatila da je Dunjica u postporođajnoj depresiji. Za mjesec dana, možda i više, sestra će se vratiti po svom sinu. Iva je uživala u malom uzviku, mirisu i cvrkutu djeteta.
Čini ti se da ga će uzeti, šapnu Andrija oprezno, nekad će Dunjica doći po sina.
Razumijem, odgovorila je Iva, a u srcu se slomila bol. Po papiru, trogodišnji Serij bio je njezin nečiji, bez jamstva da će otac ikada doći po njega.
Tako se i dogodilo. Otac je nazvao Ivu, vikao po telefonu i prijetio:
Ako ne vratiš mog unuka, odrezat ću ti glavu i tvojem mužu!
Iva je slušala oca kako joj se srce hladi, čekajući da padne još jedan dan. Željela je uzeti bebu, spakirati se i pobjegao iz Zagreba, gdje god oči gledaju. Da nije bio Andrija, čuvar i branitelj, vjerojatno bi to učinila. Pripremala se za susret s ocem, ali ga je strah preplavio. Susret se nikada nije dogodio.
Umjesto toga, tragedija je pogoltila: Dunjica i otac u nesreći automobila stradali su na licu mjesta. Serij je ostao kod Ive, a ona je preuzela skrb o nećaku. Nitko više nije tvrdio pravo na dijete, a Iva je vidjela jedinu šansu za vlastitu djecu. Andrija nije imao protiv svjesni su da im nema druge opcije.
Papirnata birokracija vukla se mjesecima; Iva je morala obići brojne institucije kako bi legalno preuzela starca. Žalila je po sestri, a čak i otac joj je nesvakidašnje izazivao sućut. No sada im je bila blizu dječja figura, skoro kao vlastita. Serij je bio gotovo njen, toliko sličan Dunjici.
U žurbi s dokumentima, Iva je zaboravila redoviti pregled kod ginekologa. Liječnica ju je opomenula, a zatim iznenada upitala:
Imas li slučajnog kašnjenja?
Imam, odgovorila je Iva, ali ne razmišljala sam o tome stres, znaš.
Koji stres!, uzviknula je liječnica. Jesmo li testirali?
Iva je odmahnula glavom.
Hitno na USG!, naredila je liječnica.
To je bila ona dugo očekivana, stvarna trudnoća. Ne bilo kakva, već ona koja je prešla dvanaest tjedana.
Nikada prije nisi nosila dijete do tako velikog termina, rekla je liječnica, to je dobar znak. Odmaraj se.
Što! Imam dijete u rukama.
Imaš dijete u sebi! Suprug je tu, brini se za njega dok ti nosiš drugo. Pogledaj zaslon! Zdrav je i zaslužio je život.
Iva je pristala. Dva mjeseca kasnije izšla je iz klinike s potvrđenom trudnoćom i osjećajem da će sve biti u redu. Kad je izašla, Andrija ju je dočekao s buketom i kolica. U kolima je bio Serij, veselih plačući kad je ugledao Ivu. Osmijehnula se, pomazala trbuh, zagrlila muža, a zatim i sina. Unutra je šaptala još jedna djevojčica koja će uskoro doći na svijet. Posljednja nada, sretna nada, ostvarenje snova i svjetlost za bolju budućnost.
