Pričam vam priču koja se odigrala u jednom malom selu u okolici Splita, gdje svi znaju tko je čije kumstvo i tko je čije krumpire kopao. U takvom mjestu sve tajne lako izlaze na vidjelo, pa nije ni čudo da su susjedi, kad su vidjeli udovicu Goru na dvorištu s novim čovjekom, počeli šaptati: Evo ga, opet je nešto novo.
U selu gdje se sve zna, nitko ne može sakriti što je tko prošao. Kad je Gora, udovica koja je sama odgajala dvoje djece, dovela u svoj dom novog muža, svi su u tišini šaptali: Nije se mogla suzdržati. Niko nije podizao glas, jer je Gora bila marljiva, poštena žena, a uz to je još i sama podizala troje djece.
Andrija se pojavio u njihovoj kući jedne jeseni. Tiho je hodao, s čvrstim rukama koje su znale raditi s čekićem i kosom, a oči mu su bile smirene, gledajući djecu ne s visine, nego s razumijevanjem da će se sve srediti. Iako je Mlađena imala devet godina, a Luka je imao dvanaest, otac su jedva pamtili nestao je dok su djeca još išla u prvi razred.
Prvih tjedana Mlađena je gledala svog očuha s podbora.
Mama, hoće li ostati dugo kod nas? upitala je jedne večeri.
Koliko Bog dopusti, dušo. On je dobar čovjek, odgovorila je Gora tiho, dodajući: Umorila sam se sve raditi sama.
A mi smo ti pomagali, ušutkao je Luka.
Pomažete, ali ste još djeca. Život nije samo briga, nego i toplina.
Andrija nije odmah ulazio u razgovor, čekao je da se naviknu na njega. Svakog jutra je sječkao drva, popravljao ogradu, a navečer je donosio mlade kokoši u košaru:
Treba podići gospodarstvo. Djeca će imati svježa jaja.
Zašto sve to radiš? upitala je Mlađena, gledajući kurice s zainteresiranošću.
Jer sam sada s vama. Iako nisam vaš rođak, živjeti zajedno znači dijeliti i rad i radost.
Je li moj otac također imao kokoši?
Andrija se zamislio pa reče: Tvoj otac bio je dobar čovjek. Znao sam ga, radili smo zajedno na siločiću. Mnogo je govorio o tebi. Ti si njegova kopija.
Mlađena je tiho sjela na stepenicu i gledala kako Andrija daje vodu kokošima. Po prvi put pomislila je: Ne želi zamijeniti oca, želi biti uz nas.
Zimi je Andrija počeo učiti Luku stolarskom zanatu.
Ovo je dlijeto. Nije sve igra u telefonu ovdje ruke moraju znati što rade.
Ja ne igram! zamrštio je Luka.
Ne ljutim se. Ruke odrađuju ono što čini čovjeka, a glava ga vodi.
Zašto ti nikad ne ljutiš?
Andrija se nasmiješio.
Znam da vika ne donosi ništa. Bolje je jednom jasno objasniti nego sto puta podići glas.
U proljeće je u selu bila tologa čišćenje izvora uz šumu. Luka i Mlađena nisu htjeli ići.
Neka mladi idu! zamrštio je dječak.
A mi smo starci? nasmijao se Andrija. Idite dalje, jer ćete cijeli život čekati da netko drugi rad sve za vas. Pravi čovjek uzme lopatu, iako ga nitko ne prisiljava.
Na toj tologi djeca su prvi put čula kako starci govore Andriji: O, to su ti tvoji dečko i cura? A Andrija je odgovorio: Moji. Svoje su.
Mlađena tada tiho potisne Luku:
Čuo si?
Čuo.
I što?
Pa nekako toplo. Kao da ništa nije.
Jednog dana Luka je došao iz škole jako uzrujan. Gora ga je upitala što se dogodilo, a on je priznao da se žestoko posvađao s drugarima.
Zašto? upitala je Gora, gotovo suzdržavajući suze.
Rekao sam da mi je Andrija otac. A oni su me nazvali prijatelju, čudni otac koji te odgaja. Rekli su da je bolje da mi se brine neki drugi dobar čovjek nego onaj koji nije tu.
Andrija je šutio, prišao Luki i sjeo nasuprot.
Ne tražim da me zoveš tatom, ali znaj, sine: neću te ostaviti, bez obzira što drugi kažu.
Nije mi problem. Samo teško je reći tata kad nisam navikao.
I ne treba žuriti. Riječ tata je kao kruh ne može se jesti bilo kako. Treba je doprijeti.
Prošla su dva godine. Luka je završavao deveti razred. Pričalo se da će ići u tehničku školu na mehaničara. Jedne večeri sjedili su na dvorištu, pod zvjezdanim nebom, slušajući žabice i miris lavande.
Andrije, iznenada reče Luka. Pripremam govor za nastup. Želim govoriti o nekom tko mi je uzor. Mogu li pričati o tebi?
Andrija je prekašljao i kimnuo.
Samo ne pretjeruj, šapnuo je tiho.
Ne znam pretjerivati, govorim iz srca.
Na maturi je Luka govorio o čovjeku koji nije bio uz mene od rođenja, ali me je učinio pravim očim. Gora je plakala. Među seljankama je netko šapnuo:
E, tako se kaže, očuh je tuđi čovjek, a kad mu je duša bliska, postane tvoj.
Na Andrijinu pedesetu rođendanu Mlađena mu je podarila vezenu košulju i pismo:
Tata, hvala ti za drva, kokoši, strpljenje i što nas nisi učio da čekamo dobro, nego da ga sami stvaramo.
Ti si naš tata ne zato što moraš, nego zato što želiš. Zato te volimo još više.
Andrija je dugo gledao to pismo, tiho.
Potom je rekao Gori:
Evo, odrastali su. Nisu više tuđi.
Gora se nasmiješila:
Jer ih nikada nisi smatrao tuđima.
Biti otac ne mora značiti biološki očinstvo. Ponekad ljubav, dobrota i svakodnevni poslovi znače više od krvne veze. Obitelj je ono što sami izgradimo.
