Blato? Marija polako okrene glavu od štednjaka, gdje piri krumpiri za večeru.
Ovo blato dva desetljeća hranilo je tvoju majku, dok je ona jahala na liječnike. Zaboravila si?
Što ima majka s tim? Nemoj joj dirati!
A uz to, Vite, dok si ti velike poslove u glavnom gradu riješavao, ja sam ovdje sjela uz tvoju paraliziranu mama. Mijenjala sam joj pelene, kad god je trebalo.
Viktor Novak stajao je u vratima njihove dvosobne kocke iz 70ih, u novom odijelu i s koferom uz noge. Marija ga nije vidjela ovako od davno čvrst, opaljen, mirisao na skup parfem. Ne kao prije, kad je dolazio s tvornice prekriven uljem od motora.
Sjećala se kako su se upoznali: ples u tvornickom klubu, on mladi mehaničar, ona iz računovodstva. Okrećeo ju je pod Milijun crvenih ruža, šaputao gluposti u uho. Kasnije je bila skromna svadba, tridesetak gostiju, salata od krumpira i domaći pjenušac. Te tada majka mu je plakala od sreće i grlila Mariju: Hvala ti, kćeri, što si mojeg Viteka učinila mojim.
Učinio je. Dvadeset i dvije godine zajedno. Djeca su imala Zrinku. Sada studira na Medicinskom fakultetu, uz stipendiju i mamiine honorarne poslove. Viktor posljednje tri godine nije davao novac sve je u poslovanje ulagao. Koje to poslovanje, Marija nikad nije shvatila. Jednom je htio otvoriti autoservis, drugi put se bacio u transport robe. Sve je propalo.
Ti jednostavno ne razumiješ, Viktor nervozno upali cigaretu u predvorju. Sergej mi je predložio selidbu u Zagreb. Ima on lanac autopraonica, uzme me za voditelja. Prvo će unajmiti stan.
Ići ćeš sam? Marija obriše ruke o pregaču. Ruke su joj drhtale, ali glas je držala ravno.
Ne sam. Viktor odvrati pogled. Sa Almom. Ona ona me razumije. Vjeruje u mene.
Alma. Marija je o njoj čula otprilike tri mjeseca. Vidjela je poruke na telefonu dok je Viktor bio pod tušem: Mala, zeko, nedostaješ. Dvadeset i osam godina maloj. Menadžerica u autosalonu gdje je Viktor provjeravao aute. Na kredit je provjeravao, između ostalog, onaj koji Marija još uvijek otplaćuje od svoje učiteljske plaće.
A Zrinka? upita Marija. Tvoja kći. Za godinu dana brani diplomski rad.
Odrast će, shvatit će. Ne mogu više ovako živjeti. Imam četrdeset i pet, Marija. Još sam mlad, još mogu sve promijeniti.
Marija priđe prozoru. U dvorištu susjeda Željka vješa perilo. Vidjevši Mariju u prozoru, maše rukom. Željka sve zna. I o Almi, i da Viktor posljednjih šest mjeseci dolazi kući samo da bi preživio noć. Sa suosjećanjem joj donosi pite: Drži se, Marija.
Sjećaš li se, tiho kaže Marija, kako je Zrinka imala pet godina kad joj se zapalila pluća? Liječnici su rukama vještičijom krpili. Ti si tada bio na poslu, da zaradiš na lijekove. Ja sam cijeli dan bila uz njen krevet. Ti si tada rekel: Mi smo obitelj, Marija. Sve ćemo prebroditi.
To je bilo davno.
Petnaest godina, to je sve. Ili kad je tvoja majka imala moždani udar? Tko je bio uz nju u bolnici? Tko je noćima budan, okreće je svaka dva sata da ne bi dobila preležaje? Ja, Viktor. A ti si pronalazio izgovore posao, poslove. Kakve poslove? Već tada si jurio svoj biznis.
Viktor ugasi cigaretu o prozorsku dasku. Marija se mršti nova daska je postavljena prošlog mjeseca. Štediš sam.
Ti uvijek sve pamtiš, uzrujano ga proždrlja. Svaku negativnost. A dobre? A daj, sjećaš li se kad sam ti vozila na more?
Prije deset godina. U Omiš. Tjedan dana.
To ti nije dovoljno!
Marija se okrene prema njemu. Suze joj se skupljale u očima, ali ih nije pustila. Nije čekala.
Znaš što, Viktor? Odlazi. Odlazi kod svoje Alme. Samo da ti kažem jedno. Tvoju majku sam do kraja pratitila. Dve godine je ležala kod nas, ja joj dajem hranu s žlice, perem, dajem lijekove. A gdje si ti bio? Na zarađivanju? Koje, Viktor? Posljednjih pet godina nisi ni radno mjesto imao. Samo si sanjao da ćeš se obogatiti.
Trudio sam se! Trudio sam se za obitelj!
Za obitelj? Marija se nasmiješi suho, zlobno. Zrinka je sada na zadnjoj godini i radi kao medicinska sestra noću, da bi imala novac za udžbenike. Jer je otac pošao u biznis. Ja sam uzela dvije dodatne nastave u školi i podučavam privatno. Za koga si se trudila?
Viktor šuti, stiskajući ručku kofera.
I znaš što je najsmješnije? nastavi Marija. Tvoja mama mi je prije smrti rekla: Oprosti mu, kćeri. On je slab. Oduvijek je slab. Hvala ti što si ga izdržavala. Tada nisam razumjela. Sad shvaćam.
Nemoj! eksplodira Viktor. Nemoj reći da sam slab! Samo se gušim u ovom stanu, u ovom gradu, s tobom! Gurnut ću me u grob svojom pravdom!
Mojom pravdom? Marija iznenada zasmeje. Suho, zlobno. Godinama sam samo šutjela. Šutjela kad si došao pijan. Šutjela kad su ti novci iz štednje nestajali za tvoj sljedeći projekt. Šutjela kad ti se cijela kuća prožimala stranim mirisima. Mislila da će se smiriti, da će se podsetiti. Obitelj, zar ne?
Prišla je ormaru, izvadila fasciklu. Viktor se napinje.
Što je to?
Dokumenti za razvod. Pripremila sam ih prije mjesec dana. Čekala da se ti odlučiš. Ili ja. Ali ti si prvi koji je spreman bravo. Potpiši.
Viktor zbunjeno gleda papire.
Ti znaš li?
Nije me ništa; nisam budala, Viktor. Samo sam ti dala šansu. I sebi, da se ne pogriješim. Nije me pogriješila.
Stan počne on.
Stan je moj. Prije su ga naslijedila majka, pa je došla meni. Ti si upisan, ali prava na njega nemaš. Možeš ga putem suda tražiti, samo što posljednje tri godine nemas službeni rad. Hoćeš li plaćati alimentaciju Zrinki?
Ona je punoletna
Studira na redovitim studijima. Do kraja studija je podupirana. Članak 85 Obiteljskog zakona, za slučaj da.
Viktor uzme olovku i masovno potpiše dokumente. Baciti fasciklu na komodu.
Gotovo? Zadovoljan? Dvadeset i dvije godine mačaka pod repom?
Marija ga pogleda pažljivo. Sivo u sljepoočnicama, bore oko očiju. Nekada voljena osoba. Nekada obitelj. Sad stranac. Potpuno stranac.
Nije mačak pod repom, Viktor. Imamo divnu kćer. Pametnu, dobronamjernu, marljivu. Ušla je u moj život nasmijala se tiho. I hvala ti za sve godine. Bilo je i lijepih trenutaka. Samo si se negdje izgubio. Ili si oduvijek bio takav, a ja to nisam vidjela.
Viktor podigne kofer. Stoji na pragu.
Žalit ćeš se još. Ostati ćeš sama.
Neću ostati. Imam Zrinku. Posao. Prijatelje. A znaš što? Prijavit ću se na ples. Oduvijek sam željela naučiti tango. Smijao si se govorio da kravama tango ne ide. Vidjet ćemo.
Viktor zatvori vrata. Marija stoji u tišini, zatim ode u kuhinju. Krumpiri su se zagorjeli. Baci tavu u sudoperu, otvori prozor provjetruje.
Telefon zazvoni. Zrinka.
Mama, kako si? Zeljka me zvala, rekla da je tata s koferom otišao.
Dobro sam, dušo. Večeras ćeš jesti?
Mama plačeš li?
Ne, Marija stvarno ne plače. Sjeckam luk. Pravim salatu.
Dođem odmah. Nakon smjene idem kod tebe.
Ne treba, Zrinka. Sutra ti je ispit.
Mama, nemoj. Već sam na putu. I mama volim te. Ti si najjača.
Marija spusti slušalicu. Uzme iz hladnjaka bocu vina poklon za Dan učitelja, čuvala za poseban trenutak. Ulije pola čaše, podigne je prema prozoru gdje je zalazak suncem obasjavao krovove.
Za novi život, šapne sama sebi.
Dolje u dvorištu se otvori vrata taksija. Viktor ubacuje kofer, a iz automobila mu maše mlada plavuška. Alma. Marija ju je vidjela par puta kod autosalona ništa posebno. Samo mlada.
Željka dole viče:
Marinko! Donosim ti pita! S kislom kupusom, kako voliš!
Marija se nasmiješe. Prvi put u posljednjih mjeseci iskreno se nasmiješila. Na stolu leže papiri o razvodu, uz to svezak ključeva koje je Viktor ostavio. Uzme ključeve, odmjeri ih na dlan.
Sutra ću mijenjati brave. I upisati se na ples. I možda u frizerski salon odavno želim kratku frizuru.
A danas ću piti vino sa Željkom, jesti pitu i ne razmišljati o onome što dolazi. Jer ono što dolazi život. Moj život. Bez gledanja nazad na onog koji je iznevjerio.
Telefon opet zvoni. Nepoznati broj.
Marija Vuković? Ovo je dekanat Medicinskog fakulteta. Vašu kćer izabrali smo za imensku stipendiju. Čestitamo! Zrinka naša ponos!
Marija napokon zaplače. Ali to su suze radosnice.
