Idi sa mnom! Trenutno mi je dvorište bez psa. Bit ćeš dobar čuvar neću te zlobiti!
Sjeo sam na bicikl i zaputio se prema selu. Cijelim putem pogledao sam oko sebe, ali nitko nije trčao za mnom. Djed Franjo je, čini se, već zaboravio taj šumski susret.
U svom gospodarstvu nisam imao malo životinja: tri praseta, sowa s deset koljenica, krava Milka, deset kokošaka, šest pataka s pačićima i mačak Plamen. Dok sam razmišljao kako da sve to sklopim, odlučio sam si zapaliti ručak od samokura ne volim te prodavačke duhove. Otvorio sam vrata kuće, zamislio da se odmaram na klupi, a onda me je iznenadio pogled tamnih, smeđih očiju.
Pa, idemo u dvorište?, zamolio je mali štenac, a zatim se povukao u mrak. Tako je prošlo nekoliko dana, a te smeđe oči pratili su me svaku večer kao da traže dušu koja im nedostaje.
Jednog popodneva, dok sam sjedio na klupi i pušio samokuru, došla je ona mala, mokra nakon kiše, šetala je šumom bez veze. Nije bila privezana, samo je šuštala među lišćem. Djed Franjo se namrštil i prišao joj bliže. Bila je neobuzdan, ne baš najljepša, ali u tim očima bilo je nešto mudro oči starog životinja.
Idi sa mnom! Trenutno mi je dvorište bez psa. Bit ćeš dobar čuvar neću te zlobiti!
Uzeo sam je na bicikl i zaputio se prema selu. Na putu više puta sam se okretao, ali nitko nije jurio za mnom. Zaboravio sam na šumski susret.
Na farmi je sve bilo šareno: tri praseta, svinja s deset koljenica, krava Milka, deset kokošaka, šest pataka s pačićima i naravno, mačak Plamen. Djed Franjo je smislio da napravi mali kutak za psa. Otvorio je vrata, namjeravao da se opusti na klupi, a onda mu je ponovo ušao pogled tih smeđih očiju.
Pa, idemo u dvorište?, šapnuo je štenac, a zatim se povukao u tamu. Tako je išlo dan za danom; te oči ga gledale svake večeri kao da traže nešto svoje.
Jednog jutra, dok sam se odmarao na klupi, prišla je ona moj novi komšijski pas. Očiao je mojom nogu, njuškajući me i položio se uz moje cipele. Djed Franjo nije bio tip koji bi milovao životinje, više je gledao ih kao potrošnju. Broj svinja, krava i kokošaka na njegovom podu bio je veći od broja godina koje je imao.
Ipak, pas je bio potreban za čuvanje, a mačke za lov na miševe. Sjećam se koliko je bilo pasa koji su nestali neki su se otrijebili, drugi su umrli od bolesti. U dvorištu je stajala prazna kućica za psa.
Usred ljeta stigla je oluja, a veterinar je prozvao klince krpelji su bili u pitanju. Djed Franjo je strog i škrti kad je u pitanju suza, a njegova žena Katarina još oštrija. Selo se još sjeća kako je jednom prilikom udarila tele šakom u oči jer se igrala kad je došao pijani muž.
Djed Franjo je zagulio samokuru, pogledao štene koje je ležalo uz njegove noge, a te smeđe oči pažljivo su ga pratile.
Evo, zvijeri, čini se da želiš ostati kod mene? Dobro, slušaj Hranit ću te dva puta dnevno, što Bog pošalje Neću te vrijeđati. Kućicu imat ćeš toplu. Povremeno ću te puštati na slobodu noću, par sati Ti ćeš čuvati dvorište! Neka nitko ne prođe bez straha! Ako se slažeš, idi sa mnom!
I tako je počeo novi život njezinih dana. Djed Franjo nazvao ju je Stela ime koje je čuo tek u jednoj pjesmi, a koje još uvijek ne zna odakle potječe. Stela je dobila toplu kućicu, veliko gospodarstvo i lanac.
Vrijeme je prolazilo, a nespretni štenac prerastao je u ogromnog, lijepog i moćnog psa čiji se je cijelo selo bojaalo. Čuli su se šaputanja da u Stelinom rodu možda ima vukova. Bila je prelijepa i neobična, a njene navike nisu bile pasje. Nije mahnula repom, niti lizala ruke.
Kad bi se djed Franjo, njegova žena ili rođaci približili, Stela bi ležala mirno i promatrala ih svojim mudrim očima. A strancima je bila spremna napasti ne lajala je, već rujala. Taj ruj je bio zastrašujuć, pogotovo danju, pa su kućicu premjestili na vrt kako bi seljani ne bi slučajno udarili vrata.
Noću bi djed Franjo ponekad pustio Stelu s lanca uz riječi:
Za tri sata se vraćam, da budeš ovdje! Vidi, kravare se boje dojitka kad prolaze pored tebe! Ne grize nikoga! Tri sata!
Nikada nije ugrizla nikoga, ali je imala druge interese. Kad bi djed Franjo stigao, uvijek ju je našao u kućici i poštovao je zbog toga. Možda je to bio jedini način da je zadrži.
Stela je, naravno, redovito donosila štenad, baš po prirodi. Najzanimljivije je bilo da, iako su se seljani bojali, štenad bi se razmnožavalo brže od toplih peciva. Dolazili su i iz drugih sela po štenad jer su, iako su se bojali, poštovali je i nisu je uzimali besplatno.
Jednog ljetnog dana, nakon doručka, Stela je ležala uz svoju kućicu, uživajući u suncu, jednim okom prateći kako mala Mare igra u pijesku pod sjenom velikog hrasta pored vrata, a drugim okom gledajući kako baba Katja šuška po svom vrtnju.
Mare je tek tri godine i roditelji su je ponekad dovodili u selo za vikende. Kad je ugledala Stelu, potrčala je prema njoj, šireći ruke:
Stela! Stela!
Pasovo srce se stegnulo od radosti prema tom ljudskom maliću. Stela je pratila Mare, katju i sve ostalo, sve dok nije zaspavala.
Ubrzo se probudila kad je netko grizao po nosu šapicama. Otvorila je oči mačak Plamen je stajao pred njom, piskajući:
Učini nešto! Mare će se utopiti!
Stela je pogledala prema ogradama. Mare nije bila ni u pijesku, ni na ljuljački, ni uz drvo. Gledala je mačka.
Ona je kod ribnjaka. Njena haljina je u vodi! Pravi se za njom! Pomogni mi! Netko me ne čuje! Ahhh
Stela je povikala! Lajala je glasno kao nikad prije, skačući, izvijajući, pokušavajući se razbiti iz lanca i skakati prema visini. Baba Katja se uspravila i pogledala psa.
Skroz je izvan sebe, mačak, pomislila je, a zatim se vratila u svoj kupus.
Stela je zavijala i ne bilo kakav zavij strašno vukovsko zavijanje odjeknulo je preko sela. Šaptalo se da je svako čije su uši čule, pa im je dlaka na rukama ispala.
U tom trenutku baba Katja shvatila je da je nešto strašno pošlo po zlu i potrčala tražiti Mare. Susjedi su se izvadili iz svojih kuća, a ambulanta je ubrzo stigla. Roditelji Mare su plakali i radovali se istovremeno.
U večernjim satima sve se smirilo, a pred Stelu se okupila delegacija: otac Mare, Ivo, njegova žena i djed Franjo. Ivo se slegnuo i reče:
Hvala ti što si spasila moju kćer! Nikad to neću zaboraviti! Molim te, dođi živjeti kod mene! Imam kuću u gradu. Imat ćeš veliki ograđeni prostor, hranit ću te obilno i voditi u šetnje!
Stela je pogledala Iva smeđim očima, šutjela je, a zatim stavila glavu na njegovo rame na par sekundi. Nakon toga se vratila k djedu Franju, legnula uz njegove noge. On je stajao zatečen, ne znao kako reagirati na takav dodir, a suze su mu tekle po licu.
Kraj.
