Ja, Marko, stalno bacam pogled na sat. Rezervirao sam stol u Zlatnom valu najskupljem restoranu u Zagrebu. Lada zakasnila je već deset minuta, a to mi uvijek pokvari raspoloženje.
Točnost je jedna od najvažnijih osobina koju cijenim kod ljudi.
Uzdahnuo sam i po prvi put ponovo prelistao jelovnik, iako sam savršeno znao što ću naručiti. Umor i razgovor s ocem zamršili su mi misli. Kad sam već namjeravao nazvati Ladu, vrata restorana se otvorila.
Dušo, oprosti što kasnim! viknula je djevojka, poput malog vihora u svijetloplavoj haljini koja je dodatno isticala njenu vitku figuru.
Nagnula se i lagano poljubila me. Iz nje se širio miris proljetnog cvijeća i nečega tako poznatog da je sav moj bijes nestao u trenu.
Znaš da ne volim čekati, pokušao sam zadržati strog izraz, ali se usne same razaspršile u osmijeh. Nemoguće je bilo ljutiti se na nju.
No, ja, nasmijala se Lada, škarajući pogledom, volim kad tako zgodan muškarac čeka me u restoranu. Zamislite, zaobišao sam crveni svjetlosni signal, a onda je neka starica prečepašila cestu tako sporo da sam bila na rubu ludila!
Nasmijao sam se:
Znam te, sigurno si pola sata radila na make-upu.
Što! pretvarala se da se uzrujava. Samo dvadeset i pet minuta!
Nije mogao skinuti oči s nje. Kestenjasto smeđe kose padale su mi na ramena u mekim valovima, plave oči sjajile su, a šupljice na obrazu davale su smiješku dodatni šarm.
Svaki put kad bih pogledao svoju voljenu, ne mogao sam povjerovati svojoj sreći. Prije dvije godine sreli smo se, godinu i pol smo bili zajedno, a godinu dana smo zaručeni. I sada
Za susret? podigao sam čašu šampanjca.
Za nas, nasmijala se Lada. U njenim očima se pojavio something što mi je preokrenulo sve u glavi.
Narudžbinu smo završili i lagano razgovarali o proteklom danu. Lada je, kao i uvijek, pričala o svom radu u klinici, o smiješnoj situaciji s malim pacijentom, o tome kako je glavni liječnik opet nazvao zlatnom sestricom.
Što je kod tebe novo na poslu? Projekt s ocem napreduje? upitala je, zagrizući komad lososa.
U redu je, odmahnuo sam ramenima. Sve ide po planu, ali rokovi, kao i uvijek, žare.
Lada je kimnula, pa odjednom, kao da je to pitanje iznenadnog interesa, upitala:
Usput, kad ćemo konačno odrediti točan datum vjenčanja?
Zaglavio sam se. Evo ga opet.
Lado, rekli smo da čim završimo s projektom s ocem
Da, da, da, sjećam se, zamahnula je nerado. Ali to traje već pola godine! Marko, ne želim više čekati. Već godinu dana smo zaručeni. Što još odgađamo?
Ne odgađam. Samo sad nije pravi trenutak.
A kad će taj pravi trenutak doći? Kad budem imala pedeset? Želim biti tvoja žena, razumiješ? Ne prijateljica, ne mladenka žena!
Lado, trenutno imam toliko posla da ne podižu glavu.
Ma, dođi! Kao da za vjenčanje moraš raditi nešto više od toga da dođeš na vrijeme na mjesto!
Nije to u čemu problem, počeo sam se uzrujavati. Želim da sve bude savršeno.
I ja! uzviknula je. A znaš što bi bilo savršeno? Vjenčanje na otoku! Razgovarali smo o tome. Gledala sam kataloge Malti, Grčka, Kanarski otoci izaberi bilo koji! Tamo sve organiziraju, samo moramo doći.
Opet otok! Treba ti sjaj i blještavilo? Ili samo želiš da svi zavide?
Lada je snažno odgurnula tanjur:
Pa kako? Misliš da sam s tobom zbog novca? Da mi treba samo luksuzno vjenčanje?
Pa zar ne? izletjela su mi riječi prije nego što sam uspio zaustaviti. Svi ti razgovori o vjenčanju, o putovanjima, o tome što želiš vidjeti nikad ne čujem da jednostavno želiš biti sa mnom!
Ne podnošljivo! suze joj navrle u oči. Želim biti tvoja žena! A ti samo izmišljaš razloge! Ne želiš se vjenčati, reci mi pravo!
Ne izmišljavam! podignuh glas toliko glasno da su nekoliko gostiju okrenuli glave. Zašto mi stalno pritiskaš?
Jer te volim, budalo! Ali ti to ne razumiješ! Možda ti to jednostavno nije potrebno!
Ustao sam naglo i bacio na stol nekoliko velikih novčanica:
Znaš što? Neću o ovome više razgovarati. Neću se sramiti pred ljudima! Javi mi se kad se smiriš.
Ubrzanim koracima potrčao sam prema izlazu, ignorirajući zbunjeni pogled konobara i tih potres koji je Lada pustila iza sebe.
***
Vozio sam se kroz večernji Zagreb, znatno nadmašujući brzinu. BMW najnovijeg modela glatko se provlačio kroz zavoje. Pojačao sam glasnu glazbu da zamaskiram vlastite misli, ali to nije pomoglo.
Zašto je sve s Ladom postalo tako komplicirano? Kad smo se upoznali, sve je bilo drugačije. Prisjetio sam se dana našeg prvog susreta.
Tada sam ušao u očinsku kliniku po neke papire. Dr. Stjepan Vuković jedan od najpoznatijih kardiologa u zemlji i vlasnik lanca privatnih medicinskih centara nikada nije razdvajao posao od obiteljskih pitanja.
Posao mora ostati u obitelji, uvijek je ponavljao.
Ja, jedini sin i nasljednik, od djetinjstva sam bio okružen ne samo roditeljskom brigom, već i posebnom pažnjom svih oko mene.
U školi, na fakultetu, na poslu svugdje su me tretirali drugačije od ostalih. Do dvadeset i pet godina umorio sam se od djevojaka koje su vidjele u meni samo novčanik i status. Duge modele, ambiciozne poslovne žene, društvene lepotice sve su nosile iste maske, skrivajući iza osmijeha proračun.
A onda sam upoznao Ladu.
Tog dana stajala je na registraciji, ispunjavajući neke obrasce. Jednostavna bijela uniforma medicinske sestre, kosa povučena u uredan rep, ništa suvišno. Kada je podigla pogled i nasmijala mi se, osjetio sam kako se nešto u meni preokreće. Njezin pogled nije imao nijednu sjenu laži samo iskrenu toplinu i posebnu svjetlost.
Našao sam izgovor da započnem razgovor, potom je pozvao na kavu, pa na večeru
Lada se isticala među svim djevojkama koje sam do tada susreo. Odrasla je u skromnoj obitelji, radila od šesnaest godina kako bi si sama priuštila školovanje. Privukla me je njena neiskvarena prirodnost, živahni humor i činjenica da se nikada nije trudila izgledati nekome drugi.
Moja majka, Jelena, odmah je prihvatila Ladinu.
Ona je prava, sine. Drži se za nju čvrsto, rekla je nakon prvog susreta. Od tada je Ladu zvala moja kćer, čak i kad smo Marko i ja tek počeli izlaziti.
A otac Dr. Stjepan nikada nije kritizirao Markovu djevojku. Naprotiv, cijenio je njenu profesionalnost i često je hvalio. No, svaki put kad bih spomenuo ozbiljne planove s njom, onovim očima bi se pojavila neka čudna praznina.
Ona je dobra djevojka, Marko, ali ne za tebe, jednom je rekao. Ove riječi su mi ostale u glavi i stvarale sumnje.
Možda je otac vidio ono što ja nisam? Možda je Lada bila poput ostalih samo je bolje skrivala svoje prave motive.
Te misli su se pojačavale baš danas, kad je ponovno podigla temu vjenčanja, opisujući koliko želi spektakularnu ceremoniju, a ja sam nevoljko pomislio na svoje bivše. Sve su željele raskoš, skupe darove, status žene bogatog nasljednika.
Prokletstvo! izbio sam kad je auto na crveno svjetlo naglo zastao.
Volio sam Ladu, bez ikakvih sumnji. Ali danas me pogriješila toliko duboko da sam po prvi put ozbiljno razmišljao o prekidu. Koliko god srce bilo snažno, neću dopustiti da me netko iskoristi čak i ne nju.
***
Došao sam kući oko ponoći. Ne palio sam svjetlo u hodniku, skinuo cipele i ušao u dnevni boravak. Na moje iznenađenje, tamo je otac s čašom viskija, zamišljen, gledao televiziju.
Što te drži budnim? pitao sam, sjedeći nasuprot.
Stjepan me pogledao:
Čekao sam te. Majka je zvala Ladinu, htjela vas pozvati za vikend, a ona je u suzama Što se dogodilo?
Ništa ozbiljno. Samo smo se malo posvađali.
Zbog čega?
Tata, možemo li kasnije? trljao sam grlo. Umoran sam, glava mi puca.
Otac nije odgovorio, samo je tiho prelijeo viski u drugi čaš i pružio mi:
Popij. Bit će lakše.
Zahvalno sam kimnuo i popio. Vruća tekućina zagorjela mi je grlo, ali zaista malo ublažila napetost.
Znaš, iznenada reče Stjepan, kad sam upoznao tvoju majku, naši roditelji su bili protiv.
Ozbiljno? Nikad nisam čuo to.
Nije svima drago priznavati svoje pogreške, nasmijao se. Smatrali su da je previše skromna za mene, da sestra iz provincije nije partner za ambicioznog kardiologa iz ugledne obitelji.
I što si učinio?
Nisam ih slušao. I to je bila najbolja odluka u mom životu.
Tiho smo sjedili. Znao sam da otac ne govori nasumično.
Posvađao si se s Ladom zbog vjenčanja? upitao sam izravno.
Uzdahnuo sam i naslonio se na naslon stolice:
Opet me pritiskala. Kad je vjenčanje, zašto ja odgađam, zašto ne dogovaramo datum? I ta njezina ideja o otoku! Kao da joj treba samo glamur i status?
Jesi li siguran?
Ne, priznao sam iskreno. Ponekad mi se čini ne znam. Ti uvijek čudno reagiraš kad pričam o našem vjenčanju, kao da nešto skrivaš.
Stjepan je dugo gledao u mene, razmišljajući. Zatim odlučno podigao čašu i rekao:
Pričekaj ovdje.
Brzo je otišao u svoju uredsku. Ja sam, zbunjen, dovršio viski. Otac je obično smiren i razborit, ali sada je izgledao uzbuđeno.
***
Nekoliko minuta kasnije vratio se i pružio mi malu crnu USBstick:
Ovdje je cijela istina o tvojoj budućoj ženoj.
Zbunjen pogledao sam štap u ruci:
Što je to, tata? Koja istina? Pratio si je?
Ne, odvratio je, sjedeći nazad. Samo pogledaj. I oprosti što ti to nisam ranije rekao.
S lupom srca, umetnuo sam USB u laptop na stolu i otvorio jedinu mapu. Pred mojim očima pojavili su se medicinski dokumenti s pečatom očinske klinike epikriz, EKGi, rezultati analiza, stručna mišljenja.
Što je ovo? promrmljao sam, listajući datoteke, sve dok nisam našao glavni dijagnozu.
Kongenitalni srčani defekt. Komplikovana forma. Progresivno pogoršanje. Potrebna operacija.
To to je Lada? podigao sam pogled na tatu.
Stjepan je kimnuo:
Pacijentica mi je već pet godina. Zato je radila u klinici da ostane pod stalnim nadzorom.
Zašto mi nije rekla? Zašto TI nisi rekao?!
Medicinska tajna. Zabranila mi da ti kažem. Rekla je da će sama proći.
Proći? osjetio sam ledeni šok kako mi prolazi kroz leđa. Ovdje piše da bolest napreduje! Da operacija samo odgađaU zadnjem dahu joj šapnham da ću uz njenu ruku nositi sve svoje snage i da ćemo, sve dok srce kuca, zajedno koračati prema svjetlu.
