Viktorija je ostala na poslu još dva sata duže nego što je planirala. Dvije nove klijentice došle su po preporuci prijateljica i odmah su zatražile da budu šišane upravo kod nje.
Želimo doći samo kod vas, Viktorijo! izgovorile su, najbolja ste frizerka u gradu! Te riječi su joj cijelim putem kući izmamile osmijeh.
Počeo sam razmišljati možda je vrijeme da otvorimo svoj salon, da prestanemo čekati bolje dane. Dok sam takve misli odmicao, Viktorija je tiho zakoračila u dnevni boravak našeg zagrebačkog stana. U hodniku su se čuli nepoznati glasovi, a na podu su ležali istrošeni ruksak i prljave čizme, a iz kuhinje je dopirao miris jutarnjeg alkohola.
Viko, prepoznaješ li to? Krunoslav se vratio! iznenadio se moj glas, pokušavajući se nasmijati.
Mlađi brat moje sestrine, Marko, sjedio je na malom kauču, gledajući u stol. To je bio onaj Krunoslav koji je prije četiri godine napustio dom po zalogaj s noćnom plesnom zvijezdom.
Bok, reče brat, ne podižući pogled.
Mamo, tko je to? šaptala je naša kćer Ljubica, upravo se vratila s plesne škole.
To ti je ujak Krunoslav, brat mi, pokušala sam odgovoriti smireno. Vjerojatno ga ne pamtiš; bila si mala kad je otišao.
Zašto je tako čudan? spustila je glas.
Idi po sobu, dušice, pričat ćemo kasnije.
Ušao sam u kupaonicu, okrenuo slavinu i pustio vodu da teče. Trebalo mi je malo vremena da se smirim. S ogledala mi se umorno lice; polako sam prođao rukom kroz kosu i pomislio: Vrijeme je da obojim korijene, ali misli su bile daleko od toga.
Kad se Krunoslav otisnuo iz kuće, vidio sam kako je Marku bilo teško. Cijeli mjesec nije razgovarao s roditeljima i stalno je krivio nas što smo ga odgnuli. Kasnije je odustao od razgovora i rijetko se javljala. Ali sada se sve činilo drugačije.
Prošao sam u spavaću sobu, šapnuo tiho:
Ostaće kod nas. Bar na neko vrijeme. Brat treba podršku. Krunoslav je prošao kroz tešku krizu; brak mu se raspao, ne može se vratiti kod roditelja.
A ti to odlučuješ sam, bez da me pitaš? okrenula sam se prema meni, oči sjaje od ljutnje. Misliš li da je to normalno da naša tinejdžerka gleda takve scene svaki dan?
Taj brat treba obitelj. pogledao me Marko prvi put večeri i šapnuo: Ne mogu ga ostaviti. Ne mogu.
Koliko će to trajati?
Dok mu ne bude bolje.
A što je s Ljubicom? Razmišljaš li o njoj? Dovoljno je mladog za sve ovo
Viko, prestani! podignuo sam glas, prvi put u našoj vezi. To je moj brat. Neću ga ostaviti sam u nevolji.
Usne su mi se otvorile, ali riječ je zaustavila. Četrnaest godina smo bili zajedno i to je prvi put čuo sam takav ton u mom glasu.
Dobro, okrenuo sam se prema prozoru. Samo ga podseti da ne pije kod kuće i da nađe posao.
Marko nije ništa rekao, samo je tiho izašao iz sobe. Čuo sam kako šapće nešto s Krunoslavom u kuhinji, vjerojatno da ne čujem.
Satovi su otkucavali duboko u noći, a ja sam ostao budan, slušajući korake po hodniku. Marko nije odmah legao. Dugo je lutao po stanu, vjerojatno pripremajući bratov kutak u dnevnoj sobi.
Sve će biti u redu, šapnuo sam sebi, uvijajući se pod pokrivač, ali nisam bio uvjeren.
—
Jutro je započelo mirisom alkohola u kuhinji. Tiho sam pripremao doručak za Ljubicu, izbjegavajući prazne boce i prljavu pepeljarnu.
Za mjesec dana navikla sam se da nam kuhinja izgleda kao bar za dvoje.
Mamo, idem u školu, Ljubica je prošla pored spavaćeg ujaka, stiskajući ruksak uz prsa. U posljednje vrijeme izbjegavala je doma, upisala se u neki krsni tečaj i provodi više vremena s prijateljicama.
Gledala sam kako žurno otvara vrata i osjećala kako se ljutnja širi po meni. Taj privremeni gost uspio je za mjesec dana sve razbiti: naše mirne obiteljske večere, tople razgovore, povjerenje s našom djevojčicom.
Dobro jutro, Marko je izašao iz spavaće sobe s osmijehom i pitao: Kava?
Ostatak je prošlog dana, pokazala sam na tursku kaficu. Trebamo razgovarati.
Ne sad, kasnim, uzeo je šalicu i mrzio je hladni napitak.
Kada, Marko? Svaki dan kasniš, a navečer sjediš s bratom.
Stao je na vratima i iznenadio pita:
Što želiš reći?
Da je vrijeme da odlučimo. Ne možemo vječno hraniti odraslog čovjeka, to nije fer.
Ima depresiju, Viko. Vidim da je u potpunoj nevolji.
A mi? Nismo li i mi u nevolji? Ljubica ne želi dolaziti kući, a ja svakodnevno ulazim u kaos i miris alkohola. Ti
Što?
Promijenio si se. Ne prepoznajem te.
Marko je stavio šalicu na stol:
Znaš što? Razgovarajmo večeras, smireno, bez ispada.
Ne, sada! prekrižim mu put do vrata. Želim da Krunoslav za tjedan više ne bude ovdje. Neka nađe stan i posao. Ne može živjeti na naš račun!
Stvarno? iznenadio se, želiš izbaciti vlastitog brata na ulicu?
Predlažem da prestaneš biti hotelište. Ništa ne mijenja!
Treba mu vrijeme! To je očigledno!
Koliko? Mjesec? Godinu? Čitav život? vrištam. Shvaćaš li što se događa s našom obitelji? Ili ti je svejedno?
Ali on je i dalje moj brat! Neću ga ostaviti kao što su to učinili roditelji.
Znači je odluka donesena? suze mi potekle niz obraze.
To nije odluka, Viko. To je dužnost. Ali ti to ne želiš shvatiti.
Marko je otišao, a iz dnevne sobe dopiru Krunoslavovi hrkanja. Sjela sam na stolac i gledala hladnu kavu u njegovoj šalici. Prije nije izlazio bez poljupca za rastanak.
—
Gotovo tjedan nismo razgovarali. Ja ranije odlazim na posao, kasnije se vraćam. Marko radi s bratom do kasno, ignorirajući moje prisustvo. Ljubica skače između nas, tražeći mir, a ja dobivam samo sve je u redu, draga kao odgovor.
Noćas, petkom, Marko je došao ranije kući. Krunoslav je spavao u dnevnoj, Ljubica je slušala glazbu u svojoj sobi. Ja sam miješao juhu, nešto što mi uvijek pomaže da smirimo misli.
Sve sam riješio, naslonio sam se na vrata i pogledao Viktoriju. Našao sam izlaz koji će zadovoljiti sve.
Nastavila je miješati juhu u tišini, čekajući moj nastavak. Ove sedmice navikla sam da tiho šaptam.
Rješenje je na stolu. Krunoslav može živjeti u tvom stanu.
Ta soba bila je moja sigurnosna zona, ostavljena mi od bake prije vjenčanja. Ali
Ima najamnike, rekla sam hladno.
I što? nebrigu podignuo je ramenima. Obavijestimo ih, nađu drugi stan. Što je tako teško?
Marko, misliš li da je to u redu? Dvije obitelji plaćaju najam godinama. Neću to učiniti.
Znaš što? nastavio je, Krunoslav ostaje. Ne možeš ga izbaciti.
Depresija! uzviknula sam. Ili samo izgovor za besplatni život pod našim krovom, pijenje našeg vina, jedenje naše hrane!
Marko je stegnuo oči i šapnuo:
Ne smiješ vrijeđati mog brata! Nemaš pravo! Ako nastaviš, neću snositi odgovornost!
Pogledala sam ga i shvatila da ovo nije samo kratko razdoblje suosjećanja, nego odlučna odluka.
U redu, nasmiješila sam se slabo. Razumijem te.
Marko je bio zatečen, očekivao je suze i vriske.
Što što si shvatila?
Sve! Večera je spremna. Hoćeš li pozvati brata?
Marko je dugo gledao moje smireno lice, zatim polako napustio kuhinju. Uzela sam mobitel i nazvala našu prijateljicu Marinu, agenticu nekretnina:
Dobar večer, Marina. Sjećam se da si spominjala dobru pravnu firmu? Trebam savjet, hitno.
Iz Ljubinine sobe još je dopirala glazba. Prišla sam joj, naslonila čelo na hladno drvo i šaptala:
Sve će biti u redu, dušo. Mama zna što radi.
—
Sljedeće tri sedmice gotovo nisam bila kod kuće. Uzela sam dodatne sate u frizerskom salonu i upisala se na tečaj za napredne tehnike šišanja. Ljubica je živjela kod bake, pripremajući se za ispite.
Marko nije ništa prigovarao. Navečer su dvoje muškaraca gledali nogomet, naručivali pizzu i glasno raspravljali o svojim temama.
Osjećala sam se kao stranca u vlastitom domu. Svako jutro nalazila sam na kuhinjskom stolu prazne boce, cigarete u šalicama za kavu i masne kutije od pice. Marko nije ni primijetio nered: rano je išao na posao, a kad se vratio, jednostavno je potaknuo brata po ramenu i nastavio svojim.
Jednog dana sve se promijenilo.
Marko je došao domovinu s širokim osmijehom. Miris jutarnjeg alkohola još je bio u zraku, ali on to nije primjećivao.
Možeš se radovati! uzviknuo je, oči mu sjajile. Krunoslav je odlučio živjeti sam.
Iznenada sam zastala s šalicom u ruci:
Stvarno?
Da! Rekao je da mu dosta toga. Našao je privremeni posao i planira sam.
To je sjajno, srcem mi je zatreperilo. Možda će se sve popraviti.
Naravno! nastavio je, sjedeći na stolici. Treba mu samo malo pomoći da se smjesti. Možemo najmodavcima dati mjesec da nađu novi stan i ponuditi im malu naknadu.
Pogledala sam ga razočarano i odlučno rekla:
Već smo to razgovarali. Ovaj pitanje je zatvoreno.
Ali sad je drugačije! Krunoslav želi novi početak. Trebat će mu godina i pol, da se podigne na noge. Pomognimo mu!
Ne. Neću izbaciti obitelj s djecom zbog tvog brata.
Marko se nagao, stol se tresao od udarca:
Ne razumiješ! Konačno se probudio! Spreman je boriti se! A ti
Ne želim sudjelovati u tome! Nismo mi socijalna služba! Ako želi živjeti sam, neka nađe stan, kao što svaka normalna osoba radi.
Normalni ljudi pomažu bližnjima!
Bližnji, da,, ali ne paraziti
Nisam uspjela završiti rečenicu. Marko je uhvatio šalicu i snažno je bacio u zid. Porcelan se razbijao po cijelu kuhinju.
Odluči glas mu drhtao od bijesa. Ili ćeš mu dozvoliti da se useli u naš stan, ili se pakiraj i idi odavde!
Što?
Dosta mi je tvoje stalno nezadovoljstvo! Brat je napokon ustao, a ti
Odugovoret ću, iznenada sam se smirila. To je u redu, zar ne?
Upravo! Stalno smetaš svemu. Misliš samo na sebe!
Dobro, obrisala sam mrvicu kave s poda. Shvatila sam.
I što ćeš odlučiti?
Pogledala sam ga i tiho rekla:
Odluku sam donijela prije tri tjedna. Samo sam čekala da sve postaviš na svoje mjesto.
Izašla sam iz kuhinje, ostavljajući Marka da stoji sam. Na noćnom ormariću ležala je fascikla s dokumentima: sve bilo je pripremljeno. Nije bilo uzaludnog trošenja tih tjedana.
Nemoj me plašiti, nasmijala sam se, gledajući njegov zbunjeni izraz. Već sam odlučila otići. Bez obzira na tvoje komentare.
Što pričaš? nervozno je podigao sako. Čuli su se koraci u hodniku. Krunoslav se vjerojatno probudio.
Ako već pričaš o selidbi podigla sam plavu fasciklu.
Što je to? Marko je zapanjeno pogledao papire.
Otkaz za razvod. Podnijela sam ga prije dva tjedna, govorila sam smireno, iako mi je srce drhtalo.
Marko je posvjetlio, otvorio i zatvorio usta:
Ššto?
I još jedan paket, izvukla sam drugi omot, dokumente o prodaji mog stana, onog koji si htio dati bratu. Transakcija je već gotovo završena.
Čekaj kako zašto? srušio se na stol, noge mu nisu htjele stajati.
I posljednji, stavila sam pred njega još jedan kovert. Ovdje je dokument o prodaji mog udjela u tom stanu. Možeš ostati ovdje s bratom ili s cijelom vojskom. Mene ne briga. Prodaja će se dovršiti čim se razvedemoI tako sam napustila dom koji me je gušio i krenula prema novom početku.
