Dva tjedna je mačak sjedio na prozoru. Osoblje nije moglo povjerovati kad su saznali zašto.
U šifriranu sobu zaletala je Lada mlada sestrična, tek nakon fakulteta. Oči su joj svjetlucale, obrazi su gorjeli:
Tihana, gospodo! On je opet ovdje! Možete li zamisliti?
Tko je on? zamorno je odmaškala voditeljica. Noćna smjena bila je teška, a ovdje se još to
Mačak! Sivi, s bijelim ušcem Sjedi već cijeli sat! I svakog dana dolazi, zamislite li?
Što to znači svakog dana?
Tihana Serdar, voditeljica hitne, ponovno je pregledavala kartone prije kruga. Nova pacijentica iz četvrte kreveta još nije došla k svijesti. Četrnaest dana u kome nakon sudara na pješačkom prijelazu. Neki nepromišljeni vozač prošao je kroz crveno svjetlo Kao da im nije bilo dovoljno briga s redovnim pacijentima!
Lada se naslonila na rub stolca:
Već dva tjedna šeta do prozora te sobe gdje leži Anka Vjekoslava. Sjedi i gleda, gleda Sanitarice je odbacuju on se ipak vraća. Nazvale smo ga Čuvar.
Tihana je uzdahnula jedino su im nestašne životinje nedostajale! Htjela je opomenuti sestru, ali posla je bilo previše. Ipak, nešto u Ladiinom glasu potaklo ju je da se podigne i priđe prozoru.
Na prozorskoj dasci doista je sjedio mačak. Sivi, s bijelim ušcem baš kako je Lada opisala. Mršav, ali očito domacijski: dlaka je bila zapetljana, ali vidljivo je da je neko prije brinuo o njemu. Sijedio je pomalo čudno: ne pravolinijski, već kao stražar na dužnosti. Gledao je nepomično u sobu gdje je ležala nova pacijentica.
Bože moj, kakvo besmisleno, zamrmljala je voditeljica. Imamo čovjeka između života i smrti, a mi mačke razmatramo
No nešto u toj situaciji nije puštalo da ode. Možda je to što je mačak tako uporno vraćao, unatoč svemu pokušaju da ga otjeraš? Kakva odanost! Nije svaka osoba tako hrabra.
Što znamo o pacijentici? iznenada je upitala.
Lada je slegnula ramenima:
Skoro ništa. Anka Vjekoslava, pedeset i dva. Živi sama, ponekad je posjećuje kći. Pretrpjela je sudar na pješačkom prijelazu, tik uz svoj dom
Gdje je taj dom?
Uz onih pet katova na Sivoj ulici, iza bolničkog ograde.
Tihana je opet pogledala mačka. On je, kao da je osjetio njezin pogled, okrenuo glavu. U voditeljicu su se mravi po leđima razvukli pod tim oštrim pogledom životinje.
Odgovor je došao neočekivano istog dana kći pacijentice donijela je dokumente za medicinsku kartoteku. Iz fascikle ispala je fotografija. Na njoj je Anka Vjekoslava sjedila na stolici, a u rukama je sivi mačak s bijelim ušcem. Konačno više podataka!
To je glas voditeljice drhtao je. Tko je to?
Kći je zijevno uzviknula:
To je Murić, mamin mačak. Nestao je prije dvije godine otprilazi na ulicu kad su vodoinstalateri ostavili vrata otvorena. Mama je zalijepila oglas po svakom dvorištu Obrisala je suze. Znaš, ona čak ne želi preseliti. Kaže: A da se Murić vrati? Kako me će naći?
Tihana je osjetila ledeni trljaj po leđima. Mačak je ipak pronađen, ali prekasno Možda je bio blizu kad je njenoj majci udario automobil i hitna ga odvela. Prateći vozilo hitne, otkrio je gdje je bila. A kako je našao prozorsku dasku? Vjerojatno je gušio kroz sve prozore
I gdje gdje ona živi? upitala je voditeljica.
Tu, iza bolnice. U sivoj petkatnici
U tom trenutku tišinu bolničkog hodnika razorio je oštar zvuk monitora iz Ankinog kreveta. Trčali su voditeljica, sestra, kći Kardiomonitor je pokazao prve znakove buđenja iz kome. Mačka su, naravno, svi odmah zaboravili.
Kad je Anka Vjekoslava prvi put otvorila oči, oko nje su se vrzali liječnici. Svjetlo je blještalo, glasovi su se prelamali, zvukovi aparata Sve je bilo kao u magli.
Mamo! uzviknula je Natja, njezina kći. Mami, čuješ li nas?
Anka je pokušala klimnuti. Govor nije još bio moguć usta su joj bila suha, grlo bolno od cijevi.
Tiho, tiho, ušutka je Tihana. Ne žurite. Odlično ste napredovali
Nekoliko trenutaka kasnije Natja je držala majku za ruku i plakala. Odjednom je, kroz suze, nasmijala se:
Mami, imam ti iznenađenje! Nećeš vjerovati Murić je pronađen!
Anka je drhtala, pokušavajući nešto reći. U očima su joj zasjale spoznaja, iznenađenje i radost.
Ležite, ležite, nježno, ali čvrsto ju je držala Tihana. Još se ne smijete brinuti.
Zamisli, mami, milovala je Natja majčinu ruku, on te je sam našao! Dolazio je ovdje svakog dana, sjedio pod prozorskom daskom Liječnici su ga primijetili. Kad sam donijela fotografiju odmah su ga prepoznali!
Po Ankinim obrazima tekle su suze.
Uzela sam ga kod sebe, nastavila je kći. Isprva nije htio ići, sve je trčao prema bolnici. Ali ništa, dogovorili smo se svakog dana ću ga dovoditi k tebi, čim dopustite
Kad su Anku premjestili u običnu sobu, Natja je došla s velikom torbom iz koje se čulo nezadovoljno mrmljanje.
Ne smije ga ovdje, strogo je rekla sanitarka. Zabranjeno!
Ali Tihana je samo mahnu rukom:
Ostavite! Ovaj mačak zaslužio je pravo biti ovdje više nego mnogi ljudi.
E pa prešaptala je sestra Iva, koja je prišla. A mislili smo da se samo izmaškalo
Ništa se nije izmaškalo, tiho je odgovorila Tihana. Ponekad je ljubav jača od svih prepreka, pa čak i od vremena.
Ma dođi, rekla je Natja, izvlačeći razmršeni Murić. Sad ćeš vidjeti mamu
Mačak je zategao, njušio i zatim skočio na krevet samo šape su blistale.
Pažljivo! vikao je Tihana, ali bilo je prekasno.
Murić je već bio na jastuku i šmrkao majku. Mjaooao je tako glasno da se čulo po hodniku. Ona ona je istovremeno plakala i smijala se, pokušavajući ga milovati drhtavom rukom.
Bože, šaptala je sestra Iva, tiho brišući suze, baš kao u filmu
Od tada Natja dolazi svaki dan. Na svoje iznenađenje, primijetila je da je Murić nekako naučio razlikovati vrijeme posjeta. Točno u četvrtom popodne počinje se vrtjeti oko vrata i zahtjevno mjaukti.
Kako to znaš? iznenađena je pitala. Što, znaš čitati sat?
A on je samo mahao repom i nestrpljivo skakutao s jedne šape na drugu, kao da kaže: Hajde brže, mama čeka.
Znate, rekla je Tihana gledajući tu idiličnu scenu, dvadeset godina radim u medicini i vidjela sam mnogo. Ali ovako
Zastala je, tražeći prave riječi. Zatim dodala:
Možda nas, ljude, još učiti treba vjernosti takvih.
Kasnije, kod kuće, dok je Anka Vjekoslava ležala u svom krevetu, Murić se smjestio pored nje baš kao prije, prije dvije godine. Kao da razlaz ne postoje, kao da nije bilo kome, kome nije bila koma, bolnica, dugi dani pod prozorom
A Tihana od tada gleda svijet malo drugačije. Kad čuje razgovore da životinje ne mogu voljeti ili da čuda ne postoje, samo se nasmije. Zna točno najpraveja čuda ne dolaze iz mašte čarobnih štapića, već iz čiste ljubavi.
I svaki put kad prolazi pored sive petkatnice, podiže pogled prema prozoru trećeg kata. Tamo, na prozorskoj dasci, često može ugledati poznati obris Murić se grije na suncu i zatvara oči od sreće.
