Ljubica Novak nije se sjetila kad je posljednji put bila toliko odmorena. Posao joj je odgodio službeno putovanje za nekoliko sati, pa je, bez ikakvih objašnjenja, isključila mobitel i ispružila se na krevet. Tek tog jutra vratila se iz sela Gornje Čiče, gdje je dva dana radila bez prestanka: pranje, čišćenje, kuhanje sve pod stalnim opomenama snaje i supruga.
Snaja smatrala je da je Ljubica zaboravila muža, da ne zarađuje dovoljno jer, kako je tvrdila, bliski su joj ljudi muž i njegova majka stalno gladni. Marko je podcijenio majku, govoreći da bi Ljubica mogla nešto dodatno zaraditi, jer dolazi kući rano i ne mora ništa kuhati.
Pogledaj kako pere pod, učila je Milena Petrović svog sina Marka. Satima radi, a mogla bi se baviti pranjem.
Ljubica nije izdržala i odgovorila da bi pod, da ga peru bar jednom tjedno, ne bi bila toliko prljava. Bolje bi bilo da šuti, jer je započela prava oluja prigovora. Zatvorila je oči i mirno predložila:
Ja sam već predložila da se preselimo u grad. Tamo bismo i Marko i ja mogli brinuti o vama, a Marku ne bi trebalo napustiti posao.
Marko je eksplodirao bijesom, skočio prema njoj:
Znači, neka mu se posao ubija, a on zatim brine o majci? Imaš srce od kamena!
Ljubica nije čekala nastavak i otvorila vrata, izletjela do prodavaonice pri vratima.
Ljubice, što se dogodilo? došla je susjeda Katarina. Samo suze joj se slivale, a Ljubica ju je prepoznala. Upoznale su se još prije vjenčanja i odmah su se sprijateljile.
Bok, Kata, uzdahnu Ljubica.
Obitelj ti opet zadaje glavobolju? upitala je susjeda.
I ne moraš me pitati, Kata.
Nije mi stvar, ali ne razumijem zašto sve nosiš na svojim ramenima. Muž je stalno tu, a vi zapravo ne živite zajedno. Čemu ti to?
Nismo to birali, Kata. Ne možemo ostaviti Markovu majku u tom stanju. Kad se oporavi, Marko će se vratiti u grad.
Vjerojatno će pretrčati cijelu milju, staviti sve nas na leđa, nasmijala se Kata. Mislim da ta bolest nije stvarna. A ti si prije bila drugačija. Što se dogodilo, da su ti zamrljali mozak?
Ne znam, samo slegnula je Ljubica ramenima. Ako želiš, dođi.
Kad je mobitel zazvonio, Ljubica je vidjela da je šef. Obavijestio ju je da će sljedeći dan biti službeno putovanje, otprilike oko podneva. Ljubica se razveselila to je značilo dodatni prihod, jer su takva putovanja dobro plaćena u eurima. Također, to je bio savršen način da izbjegne neprestane pozive Marka i njegove majke, koji su joj oduzimali živce.
Kad je obavijestila obitelj o neočekivanom putovanju, atmosfera je postala lakša. Večer je protekla mirno, iako su Ljubica i Marko prije spavanja ležali u odvojenim krevetima on nije želio uznemiriti majku. Ljubica nije raspravljala, naprotiv, bila je sretna. Previše je bila umorna od čišćenja i ubrzo je zaspala.
U dvije ujutro probudi ju je snaja:
Što, ne čuješ kako te zovem?
Ljubica je nekoliko puta namrštila oči, još pospana.
Vjerojatno si duboko zaspala. Što je?
Daj mi tablete.
Ljubica ju je pogledala; udaljenost do njenog kauča bila je veća nego do ormarića s tabletama ili do sina. Ipak je ustala. Zaspala je tek oko pete ujutro, a ustajati je trebalo već u 6:30. Do grada je stigla izmučena, kao nakon dugog radnog dana. Kad je čula da je putovanje odgođeno, gotovo je poskočila od radosti. Isključila je mobitel i pao na krevet. I sada se osjećala svježe i odmorno.
Ustala je, još tiho se našminkala i stigla do željezničke stanice. Nije je brinula zabuna oko odredišta, jer je važno bilo da je uspjela odmoriti.
Sat vremena prije je primila novčanu uplatu za putovanje, ali ovog puta nije odlučila poslati novac Marku, iako sama nije točno znala što se promijenilo. Nedavno je već prebacila veći dio plaće, a sada je htjela zadržati nešto za sebe.
Ostalo je jedanaest minuta do polaska vlaka, pa je Ljubica odlučila svratiti u kiosak po vodu za put. Korak naprijed, ugledala je Marka kraj cvjetnog štanda. Nije mogla vjerovati: nije li trebao brinuti se o bolesnoj majci? Rekao je da je toliko loše da se boji ostaviti je samu! A sada kupuje buket.
Stala je i, promatrajući muškarca, uhvatila se u mislima: možda su cvijeće namenjeno ne njoj, nego nekoj drugoj ženi? Ta pomisao joj nije bila ugodna, ali sjeme sumnje je već proklijalo. Ostalo je devet minuta do polaska, Ljubica je stisnula kartu i žurila za Markom, gledajući kako ulazi u taksi. Brzo je zaustavila auto i uzviknula vozaču:
Vozi za njim, platit ću i dvostruko!
Vozač, zaintrigiran njenim zahtjevom, podigao je obrve, ali se složio i krenuo. Kroz prozor Ljubica je vidjela kako Marko grli i ljubi drugu ženu, predajući joj buket prije nego što je ušla u auto. Sve joj se u glavi prevrnulo. Vozač se nasmiješio i rekao:
Znaš, možda nije uopće ono što misliš.
U tom trenutku Ljubica je pogledala vozača i shvatila da izgleda predobro za običnog taksista.
Nikada prije nije vozila u tako luksuznom autu. Pomislila je da vozač možda ima neku svoju priču, zato se predstavlja kao taksi. Dok je razmišljala, auto se okrenuo u ulicu i stao ispred njezine kuće. Vidjela je Marka i nepoznatu ženu kako ulaze u stan. Suze su joj navrle u oči.
Izgleda da dok sam bila na putu, a bolesna majka u selu, on vozi nekoga u moj stan?
Idete li tamo? upitao je vozač sa suosjećajnim pogledom.
Ne, nema smisla, odgovorila je Ljubica.
I dobro. Već ste zakasnili na vlak. Kamo ste planirali ići?
Ljubica je spomenula grad dva stotinu kilometara dalje.
To su gluposti. Popijmo kavu, smiri se, a onda ću te odvesti, predložio je vozač.
Nemam toliko novca za taksi, protestirala je.
Gdje vidiš taksi? Samo sam odvezao otac na vlak. On stalno vozi do sestre. A ti si ušla u auto.
Oprostite. Ljubica je osjetila sram, a suze su joj tekle niz obraze.
Moramo zaustaviti ovaj protok, inače ćeš preplaviti cijeli automobil, odlučno je rekao vozač.
Za pola sata Ljubica je stajala na obali rijeke s toplom šalicom kave u rukama, gledajući kako sunce tone za horizont. Pogled je bio toliko očaravajući da su joj problemi nestali u daljini.
Sviđa ti se? upitao ju je Stjepan, vozač.
Nevjerojatno, toliko sam godina živjela ovdje, a nisam znala za ovo mjesto, odgovorila je Ljubica.
Često dolazim ovdje. Došao sam kad sam saznao za nevjeru žene, priznao je.
Ljubica je iznenađeno podignula obrvu, a Stjepan se nasmijao:
Aha, i ja sam mislio kako me možeš iznevjeriti
Zbunila se, jer je to upravo htjela reći. Pogledavši Stjepana pažljivije, shvatila je da je otprilike njezine dobi i vrlo simpatičan, iz njega zračila je smirena sigurnost.
Dvije dane kasnije Marko je nazvao baš kad je Ljubica bila spremna iseliti se iz privremene sobe koju je poduzeće osiguralo za službeni put.
Bok, Marko. Što se događa? odgovorila je na poziv.
Ljubice, nešto se događa? Trebao sam dobiti uplatu. Jesi li primila novac?
Uplata je stigla, ali za troškove službenog puta, pojasnila je.
Pa nećeš poslati novac?
Da, Marko, točno si shvatio. Neću ti poslati ni putne ni plaće. I, usput, željela bih da uzmeš svoje stvari iz mog stana. Podsjećam stan mi je naslijedio otac.
Tišina je padala, a Marko je uzdahnuo:
Ljubice, jesi li razborita? Što misliš? Kako ću sad živjeti?
Jednostavno, Marko. Nađi posao kao i svi normalni muškarci, odgovorila je mirno.
Kako ću raditi ako mi je majka bolesna?
Nije baš tako loše. Možeš je ostaviti duže vrijeme, kupovati cvijeće djevojkama mojim novcem i voziti ih u moj stan.
Ljubica je prekinula njegovu priču, isključila telefon i po prvi put shvatila koliko je bila naivna.
S Stjepanom su razmijenili brojeve i počeli dopisivati. Željeli su jedno drugom laku noć, pričali o sitnicama
Jednog dana, na dan polaska u novi službeni put, Ljubica je naletjela na Marka ispred ulaza u blok. Bila je spremna ići, a on je iznenada stajao na njenom putu.
Što radiš ovdje? upitala je.
Marko, ne stidajući se, čvrsto je uhvatio za ruku.
Moramo razgovarati.
Ne, Marko, više nemamo o čemu pričati.
Kvariš se, odgovorio je. Ako misliš da me lako možeš odbaciti, griješiš. Što sam više puta izlazio to je normalno. Zdrava sam osoba, imam svoje potrebe.
Mislita li mi je stvarno bitna?
Marko je ignorirao pitanje, još jače je povukao prema sebi.
Zabavljaš se glupostima. Što očekuješ? Misliti da netko treba? Idemo kući, tražit ćeš oprost. I već me uznemiravaš.
Ljubica se izvučala iz njegovog čvrstog hvata.
Nigdje s tobom neću ići.
Ali Marko ju je opet snažno uhvatio, toliko jako da je šav na rukavu pukao.
Ići ćeš. Smiri se i shvati da su to sitnice. Svi muškarci tako rade, a žene moraju biti strpljive.
Ljubica je opet pokušala izaći, osjećajući kako Markovi prsti ostavljaju žarke tragove na koži.
Pusti me, boli me.
U sljedećoj sekundi bila je slobodna, a Marko nestao. Pred njom je stajao samo uzbuđeni Stjepan.
Ljubice, sve u redu? upitao je.
Da. Kako si ti ovdje?
Nisam htio da putuješ sama vlakom i da ti se neki muškarac približi.
Eto! izbio je glas Marka. Našla sam ljubavnika! Podnosim razvod!
Ljubica je ispružila ramena i rekla:
Sjajno.
Marko je zatihnuo, shvaćajući da je pogriješio, a Ljubica se nasmijala:
Marko, hvala na ponudi. Imam posao, nemam vremena, pa će razvod biti lakši preko tebe. Sve ću potpisati.
Oni su se odselili, a Stjepan je iznenada počeo se smijati:
Tvoj muž je ostao s otvorenim ustima.
Već je bivši, ispravila ga je Ljubica. A sad objasni, što radiš ovdje?
U Viberu si pisala da si danas na službenom putu. Došao sam da te odvedem, rek’o je Stjepan.
To je 300 kilometara! iznenadila se, ne mogući.
Pa da, odgovorio je, naglo zaustavivši auto, otvorio prtljažnik i vratio prekrasan buket bijelih ruža. Oprostite, potpuno sam zaboravio na njih. Tako je i trebalo biti.
Pružio je buket Ljubici.
Ljubica je dugo gledala Stjepana, zatim buket i nasmijala se. To je bilo bolje nego što je ikad mogla sanjati.
Život nas često stavlja u situacije koje ne možemo kontrolirati, ali prava snaga leži u odlučnosti da se podignemo, cijenimo vlastitu vrijednost i ne dopustimo da nas drugi tirane. Tako smo, kroz sve predrasude i bol, naučile da je najvažniji put onaj koji vodi prema samopoštovanju i unutarnjem miru.
