Zora cijeli život bila učiteljica, a sada, na skromnoj mirovini, mora trgovati povrćem na tržnici. Ženevčinu, zeta, dovela je u svoj stan novu suprugu, a kćerka se vratila k majci s malim djetetom. Zora, koliko je mogla, pomagala im je.
Mama, ne znam kako da budem pred tobom. Ti cijelo jutro na polju i na tržnici, rekla je Lidija. Bolje bi ti odmorila.
Nema brige, dušo. Dok god imam snage, pomoći ću ti s unukom. I vi ne stojite po strani pola grada smo za par dana izklesali! Samo ja se ne bih snašla, odgovara Zora. A Lari je u školu novi cipele treba kupiti. Neće li ona ići u školu u starim cipelama?
Tako su živjeli, pomažući jedno drugome, vjerujući da će jednog dana i na njihovoj ulici biti proslava. Kad bi Lidija mogla hodati po glavama, ne bi se mučila sama.
Jednog jutra Zora Križanović krenula je na tržnicu. Imala je dobro mjesto, kupaca se gomilalo. Ostali prodavači to su primijetili, među njima i poznata bivša učiteljica Ljubica. Odmah je zauzela Zorin štand.
Zašto spavaš tako dugo? Oprosti, uzela sam ti mjesto. Trebat ću sat da se smjestim, a još jedan sat da rasporedim, pa ćeš danas morati tražiti drugi kutak, izjavila je Ljubica.
Zora nije s njom raspravljala nije joj to u krvi. Smjestila se nekoliko metara dalje i raširila proizvode. Kraj nje se našla susjeda prodavačica.
Kako ti je zet? Nije se vratio? pitala je Tanja.
Nije se vratio, uzdahnula je Zora. Sada ima svoj život.
Mladi danas ne trebaju obitelj i djecu. Žele živjeti sami. Moj, još nije ni oženjen, cijelim planinama luta, podijelila je susjeda.
Razgovor je prolazio neprimjetno. Nakon ručka na tržnici pojavio se mladić u neobičnoj odjeći.
Kako si se smjestio? iznenadila se Ljubica, a svi prodavači pogledali su ga s preplašenošću.
Mladić prišao je Zorinom štandu, potrčao je do džepova i upitao:
Teta, nemam novca uopće. Mogu li uzeti par jabuka na kredit?
Uzmite, što ste htjeli. A zašto ti takav mladić nema novca? odmahnula je Zora ramenima.
Moram se vraćati kući s mjesta koja nisu baš blizu. Ne brinite, nisam nikakav ubojica. Ponašao sam se kao dječak s djevojkom i završio u zatvoru.
A rodbina ti ne može pomoći? Zašto sam ti sam?
Postoji, ali mi je neugodno zovem ih. Doći ću iznenada.
Koliko je daleko put? upitala je žena.
Čakovec.
Dugačak put!
Nakon kratkog razgovora starog zatvorenika, u blizini tržnice bila je željeznička stanica. Zora je vidjela kako čovjek nešto priča s kondukterom, a zatim se vratio k njoj.
Teta, posudite mi malo. Inače neću vidjeti svoj dom. Ne bojte se, vratit ću dug kad zaradim, molio je, gledajući je očajničkim pogledom.
Koliko treba?
Tisuću kuna!
I Zora, pod iznenađene poglede drugih prodavača, pružila mu je veliku novčanicu.
Ne hodi sada pješice, uzmi, rekla je.
Hvala vam! Vratit ću! zahvalio se mladić. Zovem se Pavao, a vi?
Zora Križanović.
Hvala, Zora Križanović! još jednom je zahvalio i odao se prema autobusu.
Zoro, glupa si! Ništa ti neće vratiti! uzviknula je susjeda.
Treba nam pomoć jedni drugima, nismo životinje, branila se Zora.
A on nije čovjek. Zatvorenik je zatvorenik i u Africi!
Zora mašući rukom prema Tanji, počela je spremati za kuću.
Do vikenda Lidija se razboljela od temperature. Majka je sakupila razne travke s vrta i liječila kćer što je mogla.
Unuk je navečer došao s knjigom, povukavši Zoru za rukav i šaptajući:
Bako, možeš li mi pročitati priču?
Naravno, dušo, milujući djevojčicu po glavi, pristala je stara žena.
Na ulici je počela padati kiša. Uz škripanje drva u peći, Lidija je prekrivala stol. Obitelj se okupljala za večeru. Odjednom je neko zakucao na vrata.
Žene su se pogledale nitko nije očekivao posjet!
Smijete li? otvorivši vrata, ušao je nepoznati čovjek. Pogledavši ga pažljivo, Zora se prisjetila:
Pavo?
Da, ja sam, Zora Križanović. Oprostite što još nisam vratila dug. Mnogo je svega nasukalo na mene posljednjih dana.
Da sam te ne prepoznala kad bi ti oči bile druge! nasmijala se starica. Tako lijepo izgledaš! Odijelo nosiš, briješ se, pravo kao da želiš gledati se u ogledalu.
Pridružite nam se na večeri, ponudila je Lidija, malo se posramivši.
Za stolom Pavo je ispričao svoju priču kako je završio u zatvoru. Nepravedno mu je dosuđeno tri cijele godine!
Sada sam ponovno ravnatelj odjela, pa ako vam ikad zatreba, dođite u moju kliniku, završio je, gledajući Lidiju s interesom.
Tjedan dana kasnije, kod Zorinog doma zaustavio se poznati automobil, iz kojeg je izašao Pavle s velikim buketom cvijeća.
Dušo, pogledaj kroz prozor! Tvoj verenik je stigao, uzviknula je majka kroz zavjesu. Vjerojatno ćemo uskoro imati svadbu?
E, kako! Došao je i na našu ulicu da slavi! nasmijala se Lidija, grleći malu Laru u naručju.
