**30ka fakulteta dan u kojem sve mora da se svede na samo jedan telefonski poziv**
Neću da završim studije kad mi bude trideset godina, jer znam da će me potom zadesiti depresija. Neka idu oni koji su svake godine prolazili kroz ovu istu fazu, neka im to ne promijeni svijet tako je glasno viknula moja jedina prijateljica Lidija u slušalicu.
A kako ti izgledaš sad, čemu se tako bojiš? iznenađeno je upitala Goranka. Mislimo da smo se upoznale pre oko pet godina, tada si bila potpuno normalna. Što si se tako izgojila?
Ma ništa od toga, jednostavno ne želim i to je sve, ne pokušavaj me uvjeravati, Rito! odgovorila je Lidija, pokušavajući da završi razgovor i da se dalje posveti ostalim na listi. Ali prijateljica je uhvatila tešku, čeličnu ruku i rekla:
Lidija, naši redovi već su se skratili.
Što je, netko je dao dušu Bogu? iznenadi se Lidija, jer iako se ne smatra mladom, nije spremna da njeni vršnjaci otkriju neku neku drugu stvarnost.
Ne, ne, ništa od toga. Samo je netko iz zemlje pao. A naš pokojni Andrija Kuš, pre dvadeset pet godina još je bio mlad, pričala sam ti to već.
Zato ne budi podjurena, naš cijeli cohort se skuplja, četiri grupe, a u stvarnosti će ih biti tek trideset. Jeste li konačno vjenčali sina? Pa, možemo se malo odmaknuti od svega.
Goranka je nešto šaptala, a Lidija je opet pomislila na Andrija Kuša. Imao je tamne podočnjake i teški pogled, a dečki iz grupe ga su smatrali slabošću.
Ispostavilo se da je Andrija imao slabo srce. Dobar je student bio, sanjao je da izgradi prelijepi viseći most u svom gradu, ali ništa nije uspio dovršiti. Što je ti uspjela, Lidija?
Zaljubila sam se u Ivana, koji je bio rukovodilac gradilišta, a ja sam po diplomi krenula raditi tamo. On je rad u gradu obavljao kao čuvar, a zatim se vraćao kući.
Dugo smo se viđali, a Ivan me je čak ispred svih drugih zvanja svojom ženom. Govorio je da je civilno zajedništvo pokazatelj istinske ljubavi. Ljudi ne žive zato što imaju vjenčani list, nego zato što vole
Kad sam shvatila da čekam bebu, dogodilo se da Ivan ne dođe na smjenu. Ispostavilo se da ima troje djece, a njegova žena je oboljela. Ivan je zbog osobnih razloga dao otkaz, a ni meni nije rekao.
Shvatila sam da ne mogu ništa zahtijevati od muškarca s troje djece i bolesnom ženom. I ja sam napustila gradilište, iako nitko nije ništa razumio. Netko od momaka je, za šalu, dodao:
Pa, vjenčani list je ipak čvršći od zajedničkog stanovanja?
Ali meni je bilo svejedno. Pošla sam raditi u obližnju trgovinu, gdje me zaposlila poznanica iz našeg dvorišta. Dogovorili smo se da, iako postanem majka, radim dva dana tjedno.
Moja majka, Marta, pristala je da čuva Dimka, jer je ja, nedovoljna i lijepa izgubila posao!
Ti me sam odgojila tako! uzviknula je Marta kad me potpuno iscrplila.
Tako sam mislila da ćeš biti razborita, a ti, Lidijice, nedostatna! odzvanjala je majka.
Koje sjeme, takav i rod! Što si htjela? odgovorila sam, a odmah se pokajala.
Zagrlile smo se i zaplakale zajedno, ali… kuda sada?
Zato, kad je pet godina od diplome bilo na vratima, Rito me zvala da dođem na susret. Nisam otišla.
Tamo ćemo pričati o obitelji, o poslu, pokazivati fotografije, a ja ću čistiti pod u tri mjesta: u hodniku stambene zgrade, u školi i u vrtiću. Što da im kažem?
Zapravo, o čemu da razgovaramo s njima
Zbog Dimka bila sam spremna na sve; on je moja jedina utjeha.
Marta je, kad je Dimko otišao u vrtić, odlučila da je ispunila svoju dužnost i odjurila do sestre u selo, tvrdeći da se u gradu loše osjeća i treba joj svježi zrak.
Par godina kasnije, iznenada sam dobila pola radnog mjesta kao stručnjak. Dimko je pošao u osnovnu školu i sve sam sama uspijevala, čak i kasno poslijepodne bih ga pokupila iz vrtića, i mnogi su mu zavidjeli.
Jedan kolega s posla pokušao me zavoditi, ali odmah sam zaustavila njegove namjere. Imam sina, a ne treba mi nepoznati stric u kući. Oca ne može zamijeniti, ali problema se ne može izbjegavati.
Na poslu sam se iznenada pokazala, i kada je sin odrastao, počela sam dobro zarađivati, napunila sam punu radnu snagu na inženjerskoj poziciji.
Ipak, uvijek sam se osjećala nedostatno, vanjski svijet me je pritiskao. Nosila sam skromnu odjeću, kosu nisam farbala, a posle četrdesete se pojavila i siva.
Činilo se da nemam pravo biti sretna, jer živim s mužem koji je oženjen i gotovo da mi je oduzeo oca troje djece.
Ne smijem se oblačiti šareno, farbati kosu i biti primijećena inače bi netko mogao pogledati na mene zlobno.
U sretne rezultate odnosa više nisam vjerovala. Okolina je bila puna razvoda, a ja nisam bila bolja od njih, tek možda lošija
Dimko je izrastao zahvalan, majčinu žrtvu nije uništio.
Ljeti je odlazio u selo kod bake Ire i njezine sestre, pomagao im svugdje.
Kopao je povrtnike, s dvije bake sadio krumpir, repe i mrkvu. Brala je i zalijevala, a jesen je kopao krumpir i pomagao bakama da zamrave slatke krastavce i pekmeze.
Od malena je bio snažan, drvo je cepao i vješto slao drva u drvenar.
I majka mi je sada rekla: Sreća je što si imala takvog sina, a ti, s jedinom sestricom Lijom, imaš voljenog unuka
Pa, kako sada da se sjetim kave i susreta s bivšim kolegama na tridesetogodišnjem završetku fakulteta
Sve te poznate misli proletjele su mi kroz glavu u sekundi.
Čula sam kako Goranka uporno pita:
Jesam li sve zapamtila? Kafić nasuprot domu studenata, sljedeći petak u tri sata popodne. Dođi, bar ću imati s kim popričati, jer i ja nemam nikoga, hoćeš li doći?
Ritin glas iznenada se povukao i, bez da znam zašto, složila sam se:
Da, doći ću
Stavila sam telefon na stol i odmah požalila zbog obećanja. Pogledala sam se u ogledalo, uzela telefon i odlučila da nazovem Ritu i objasnim da sam se slučajno složila.
Broj razrednice stalno je bio zauzet, a meni je postalo neugodno
Kasno navečer otvorila sam garderobu i izvadila plavu haljinu koju mi je sin kupio za moje vjenčanje.
Dimko i Nataša su me jedva uvjerili da zajedno odemo u trgovački centar i izmorimo me isprobavanjima.
Na kraju, plava haljina se svidjela svima, pa i meni. Uzeli su mi i cipele, a Nataša me odvela u salon da mi obojaju kosu i urede frizuru.
Prošlo je već godinu dana, Dimko i Nataša žive zasebno i sretni su.
Siva mi se opet pojavila, nema za koga se češljam, pa mi je neugodno ukrašavati se.
Kosu sam ipak složila, a haljinu obukla visi u ormaru. Usitnjela sam usne malo ružom, ali sam to brisala maramicom previše je bilo hrabro.
Kafić je bio bučan i pun ljudi kad sam stigla na vrijeme. Rito me odmah prepoznala i skočila prema meni:
Lidijice, kakva ljepotica, kako mi je drago da te vidim!
Goranka je malo nagnula glavu, ali to je samo učinilo da se osjećam mlađe.
Razgovarali smo za stolom, a Ritu je netko odvratio. Ja sam samo pila sok, gledala oko sebe i slušala glazbu.
Neko se potrudio i svirale su pjesme iz naših studentskih dana. Bili smo još mladi i sanjali kako ćemo sjajno živjeti.
Mogu li vas pozvati na ples? čula sam kroz glasnu glazbu. Podigla sam glavu i odmah ga prepoznala.
To je bio Luka Sokolović iz paralelne grupe. U trećem razredu se oženio, a ja sam to propustila, volio me je
Lidija, kako si postala lijepa! Prvi put sam došao na ovaj susret i nitko mi ne izgleda, a tebe sam odmah prepoznao!
Luka mi je pružio ruku i ja nisam odolijevala ustala sam i zaplesala s njim, primijetivši iznenađeni pogled Rite koja se vratila za naš stol.
Plesali smo nekoliko plesova, tiho i bez riječi. Tada je Luka iznenada upitao:
Lidija, mogu li ti pokazati put kući? Rekao bih ti da sam razveden, ali ako te čeka netko kod kuće, samo… jer je kasno
Luka me odveo do kuće, a sljedećeg dana ponovno smo se sreli i više se nismo razdvajali.
Haljinu i cipele za vjenčanje pomogla je izabrati Nataša. Već je malo zaobljena, uskoro ću postati baka. Bilo je neugodno što sam mlada mladenka.
Lidija si je konačno dopustila da bude sretna.
Lidija Petrović, zaista ste predivna! Dimko i ja smo sretni zbog vas, a sreća nije ograničena godinama, šapnula mi je Nataša.
I stvarno sjedeći za svadbom, pogledala sam svog muža Oskara i pomislila: Sad i ja zaslužujem sreću.
Dopustila sam si da oprostim sebi i da budem sretna.
—
Zapis iz mojeg dnevnika, 10. lipnja 2026.
Nadam se da će netko pročitati i razmisliti o svemu. Utišala sam telefon i, umjesto da ga odmah odložim, pustila da se zvuk zanoči u tišini kafića. Prstenčić od stare telefonske slušalice, koji je našla u ormaru još iz studentskih dana, ležao je na stolici. Kad sam ga podigla, čula sam šapat koji je dopirao iz drugog kraja linije glas koji je nekad bio moj, ali sada zvučao kao da dolazi iz budućnosti.
Sjećaš li se mosta koji si planirala izgraditi? šapnuo je nepoznati, a riječi su se razlile poput vjetra kroz prazne hodnike fakulteta. Nije se radilo o betonu i čeličnim nosačima, već o ljudima koji će ga preći. Svaki korak koji si napravila, svaka odluka, svaka padina i uzdignuće sve su to kameni blokovi tog mosta.
U tom trenutku, oko mene su se smijali Dimko i Nataša, držeći se za ruke, a izdaleka su se čuli koraci mladih lica koja su upravo ulazila u kafić, noseći košare pune knjiga i priča. Sjećanja su se spajala prvi satovi, besprijekorne noći provodene s Ritu, nesigurni početci s Ivanom, i sve one male pobjede koje su me učinile onim što sam danas.
Ne dozvoli da ti godine budu teret, nastavio je glas, već most koji gradiš postaje put kojim drugi hodaju. Tvoj život je već prekriven tim putem od onih nesigurnih dana do današnjih smijeha oko stolova. Čula sam vlastito srce kako brže zakuca, dok su mi se oči napunile suzama, a svaka suza bila blistava poput svjetla na vodama koje će jednog dana preplivati.
Ljubav koju sam našla u Lidi, u Liji, u neodređenim prijateljstvima koja su preživjela sve oluje, sada je bila most koji sam sama izgradila. Bilo je trenutak kad sam shvatila da ne treba više poziva sve je bilo u meni, u onim glasovima koji su mi šaptali iz prošlosti i u onima koji su me čekali u budućnosti.
S osmijehom podignula sam slušalicu, pogledala oko sebe i, dok su se svjetla kafića polako gasila, podigla čašu s čašom vode. Za sve nas, rekla sam tiho, a prostor se ispunio toplinom koja je premostila sve razlike između starog i novog, između sumnje i nade.
Kad sam izašla na hladan ljetni zrak, zvijezde su se pojavile iznad gradskog horizonta, svjetlucajući kao svjetionici na nekom dalekom mostu. Znala sam da, iako je telefon otključao taj trenutak, prava snaga leži u našim rukama i u našim srcima i da je svaki poziv samo podsjetnik da je most već sagrađen, a mi smo ti koji kročimo po njemu.
