Čekajući muža da se vrati s posla, Marija je sjedila za kuhinjskim stolom i pijuckala čaj od timijana, polako, gutljaj po gutljaj. Kad je čula zvuk ključa u bravi, ustala je i zastala na pragu. Ušao je muž, Marko, ozbiljan i tih.
Bok, prva je izgovorila, opet zakasnio, ja sam već večerala, sad čekam te
Bok, odgovorio je Marko. Mogla bi i ne čekati, nisam gladan, i uopće ne planiram dugo ostati, ubacit ću stvari i otići, reče on, ne skidaći cipele. Prošao je u sobu, otvorio ormar i vadio kofer.
Marija je stajala u šoku. Bez da shvati, gledala je kako on metne prve i zadnje svoje predmete u kofer.
Marko, objasni mi što se događa?
Ne razumiješ? Odlazim od tebe, izreknuo je jasno, ne gledajući joj u oči.
Kuda?
Do druge žene
Ah, sigurno do mlade, iako sam još sam, četrdeset godina to nije starost, zaigrano je rekla Marija, izbijajući iz nesvijesti i shvaćajući trenutak. Neću se plakati, on neće vidjeti moje suze, smirivala se, a glasno je dodala, i koliko dugo ste s njom?
Gotovo godinu dana, reče Marko smireno, i primijetivši njezino iznenađenje, nastavio, to su tvoji problemi, ako ništa nisi primijetila, nisam ništa skrivao.
Odlaziš za stalno ili, iznenada je upitala.
Marijo, zaista ne razumiješ? Poslušaj me pažljivo, ja od tebe idem k drugoj, uskoro ćemo imati dijete. Nismo uspjeli imati djecu, a Katja će mi roditi sina. Dajem ti mjesec dana da odeš iz mog stana. Gdje i kako je tvoja briga. Mi ćemo živjeti s Katjom i sinom, dok ona živi u najmu.
Marko je otišao. Marija je ostala sama, zidovi su je pritiskali, tišina je ispunila stan. Uključila je televizor, da bar netko nešto kaže. Dvanaest godina su proveli zajedno, a tek tjedan je prošao dok se nije smirila, ali preživjela je.
U naslijeđe od ranih roditelja ostala joj je kuća na selu. Živjeti sama na selu joj nije bilo po volji.
Ne mogu tamo živjeti, razmišljala je Marija, previše je udaljeno od civilizacije, nema udobnosti i posla, u trideset i pet godina ne želim provesti vrijeme na selu. Zato ću prodati kuću. Novac iz prodaje trebat ću za sobu u komunalnoj zgradi ili domu za studente, a ostatak života će se sam odraditi.
Tako je odlučila, kuću je prodala odmah po dolasku u selo. Susjedska Jadranka je već čekala.
Sunčice, dobro je da si stigla, skoro smo išli u grad tražiti te.
Što se dogodilo? upitala je Marija.
Pa moji rođaci žele kupiti tvoju kuću. Došli su s Istoka, trebaju mali dom koji se lako može srušiti i izgraditi novi na istom mjestu. Žele biti blizu nas, moja sestra s mužem
Bože moj, Jadranko, upravo zato sam došla, pa neka uzmu, samo da se dogovorimo o cijeni. Evo mog broja
U deset dana su imali novac, iako mali iz ruševina. Kupila je sićušnu sobu u studentskom domu, zajedničku kuhinju, a dvije sobe su dijelili susjedi, treću je uzela za sebe. Smatrala je to komunalnim stanom.
Susjedi su izgledali tiho, pristojno. Marija ih je rijetko susretala, radila je od jutra do kasno navečer, i tada se zaplovila romansom s kolegom Tomislavom. Činilo se da im sve ide dobro, barem tako je Mariji izgledalo.
Nedugo prije Međunarodnog dana žena, 8. ožujka, Tomislav joj je rekao:
Moram puno razmisliti, nisam siguran u svoje osjećaje, uzmimo pauzu u vezi.
Uzmi pauzu a zapravo idi daleko u šumu, iznervirana je odgovorila.
Te večeri se vratila kući ljuta, trideset i šesta godina ju je progurivala, a nije imala vremena za pauze. Odlučila je ublažiti stres hranom. Otvorila je hladnjak, a tamo je bio mali komadić šunke, no nije ga mogla naći. Zadrhtala je.
Tko je uzeo moju šunku? vikao je glasno po cijelu kuhinju.
Sunčice, bacila sam je prije dva dana zelena je bila i smrad u hladnjaku pomislila sam da je nećete jesti, pa bolje da ne riskirate zdravlje, smireno i malo varljivo odgovorila je susjedska Vjera Ivana.
Vi ne znate da se tuđe ne dira, ljutito je odgovorila Marija. Nije vaša odluka što ja jedem.
Marija je izbila iz sna i cijeli bijes isplivao na Vjeru. Osim što se razišla s mužem, izgubila je normalan dom, a kolega je želio pauzu, a susjedi joj uzimaju hranu.
Vjero Ivano, ne brinite, rekao je Ivan Ivanić, susjed iz druge sobe.
Bio je star oko šezdeset, sivi, inteligentan, s naočalama, uvijek je sjedio u kutu kuhinje na starom stolcu s novinama ili knjigom. Vjera Ivana se uznemirila, očito je bila uznemirena.
Marija je sad ljuta. Udara vas jer je netko drugi uznemirio, ne uzimajte to osobno, rekao je Ivan Ivanić poučnim tonom, ne odvajajući pogled od novina.
Što vi znate? uzviknula je Marija, nitko vas nije pitao, prigrlila je strogi ton.
Vjerujte mi, znam nešto.
Pa ako ste tako pametni, zašto živite u ovoj skromnoj komunalnoj zgradi? Marija nije mogla stati.
Odlučila je ispričati se susjedima. Vjera Ivana je prešla pogledom s Ivanom i otišla u svoju sobu. Marija je glasno zatukala na vrata i sjela na kauč.
Isti mi je kuhinjski filozof, još i upute daje, još i život me uči, pomislila je, ljuta i gladna.
Prošlo je otprilike sat vremena. Marija se smirila, gledala je u laptop i sjetila se da je šunku kupila davno, pa se zapitala u što je ona postala. Osjetila je sram.
Uzela sam i bez razloga uvrijedila Vjeru Ivanu, a ona mi je među ostalima pomogla. Nervi su me potpuno slomili, pretvorila sam se u dramatičnu osobu. Mora se ispričati, odlučila je.
Našla je Vjeru Ivanu u kuhinji.
Oprostite mi, Vjero Ivano, ne znam što me preplašilo. Samo toliko se sve slomilo I Ivana Ivanič ima pravo.
Vjera se nasmijala i zagrlila Mariju:
Događa se, Sunčice, tako je. Dođi do stola, popijmo čaj uz kolače i bombone. Ti, Sunčice, bolje se ispričaj Ivanu Ivaniča, jer je on zaslužio ispriku. On je bio profesor, predavao je na sveučilištu. Imao je veliki stan u centru Zagreba, voljenu posao. Ali Vjera je zastala, tiho nastavljajući. sve se promijenilo kad je njegova žena oboljela, otkrili su rak u mozgu. Liječnici su odbili operaciju, rekli su da je prekasno. Pronašli su kliniku u Izraelu, ali su trebat novac. Ivan je uzela veliku sumu, otputovao s njom. Operacija je uspjela, ali nije donijela poboljšanje. Žena je živjela još neko vrijeme, a zatim je preminula. Ivan je odmah napustio posao i čitav dan brinuo se o njoj. Nakon smrti je prodao stan i podmirio dugove. Tako je završio ovdje.
Marija je, čuvši priču, nevoljko suznula.
Hvala što ste mi to ispričali, rekla je, sutra ću se ispričati.
Sutradan, nakon posla, Marija je uzbuđeno zakucala na vrata Ivana Ivaniča s poklonom u ruci. On je otvorio.
Dobra večer, Ivane Ivaniče, pružila mu je dar, molim vas, prihvatite ga i oprostite mi, zbog Boga, oprostite. Nezaslužno sam vas jučer uvrijedila, imali ste pravo.
On ju je slušao, ne prekidajući, a kad je završila, rekao je:
Lijepa neočekivana poslastica. Poklon i tvoje isprike prihvaćam, ako proslaviš moj rođendan danas.
Ah, čestitam, i poklon je baš na vrijeme, odgovorila je Marija, rado ću.
Uz Vjeru Ivanu su postavili stol. Dok su ga prekrivali, Marija je razgovarala s susjedom i otkrila sve o sebi. Prije, kao naivna studentica Instituta za vjeru, povjerila se umlajenom mužu i zatrudnjela, ali on je riješio problem, odveo je u bolnicu i platio sve. Nakon toga se razišli. Nije mogla imati djecu, pa ju je možda i bivši muž napustio.
Stol je bio postavljen kad su na vrata zakucali, Marija je požurila otvoriti, a na pragu stojao je četvrdesetogodišnji muškarac, visok i nasmijan.
Dobar dan, ja sam sin Vjere Ivane, Roman, predstavio se.
Dobar dan, Marijo, ja sam odavde. Prođite.
Razgovor za stolom bio je živahan, čestali su Ivanu, željeli mu zdravlje i sve dobro. Smijali su se iskreno. Roman je bio zanimljiv sugovornik, znao je mnoštvo priča. Bivši je geolog, a sada vozač kamiona, pa mu priče nisu nedostatak.
Mariji je sve bilo neobično; jučer je jedva poznala ove ljude, a danas sjedi i razgovara s njima kao s rodbinom.
Nekoliko sati kasnije, Ivan i Vjera otišli su u svoje sobe. Roman je rekao:
Idemo u šetnju, ispričaj mi o sebi. Nisam čest gost ovdje, prvi put vas vidim. Imam stan u gradu, često putujem, a moja majka ne želi se seliti. Tajno, ona je malo zaljubljena u Ivana, a i on u nju, čini mi se, nasmijao se Roman. Dugo nisam bio kod kuće, pa se pitam kako da se oženim, nastavio s osmijehom, bio sam oženjen dok sam bio geolog, a dok sam bio odsutan netko drugi je zauzeo moje mjesto.
Grad je tek prekriven snijegom, bijelim krilima padao je velikim pahuljama, tiho i bez vjetra. Marija i Roman su se satima vrtili u krugove, a nije im bilo hladno. Nakon toga su se razišli.
Tri dana kasnije Roman je otputovao na dužu rutu, obavijestio je Mariju.
Dugoročno? upitala je Marija.
Ne, samo tjedan, vratit ću se. Čekaš li me?
Naravno, čekat ću te.
Tako je započela njihova priča, pretvorila se u duboko osjećanje. Vjenčali su se. Marija se preselila kod njega, a godinu dana kasnije rođen je mali Arsen. Kad Roman odlazi na duže puteve, Marija s sinom se povremeno vraća u svoju komunalnu sobu.
Tako lete dani čekanja. Vjera i Ivan pomažu i vole unuka. Najboljih dadilja za Arsen ne treba tražiti.
