30.travnja 2026.
Danas sam ponovno proživjela onaj tipičan obiteljski kaos koji se čini da nikad ne prestaje. Dok sam postavljala zdjelu s juškom i košaru svježeg kruha na drveni stol, moj sin Mihovil se šaleo s nama, a ja sam se uhvatila u koštac s vlastitim starosnošću.
Pa što, ja sam ti baba? Imam samo pedeset i još malo, a ne starija sam od starog hrastovog stabla, zamrzkala sam dok sam posluživala juhu. Na pola sata kasnije, Mihovil, koji je stalno nosio onu svoju prašnjavu kapu na kukama, prošetao je do vrata i, poput vjeverice koja se skriva iza grana, tiho se naslonio na moj leđa.
A tko si ti? Tvoji unuci su tek dvije godine, znači ti si baba. Ja sam djed i ponosan sam na to, nasmijao se, sipajući sićušnu žlicu toplog bujona u usta.
Nije to tako kod kuće, zoveš me drugačije ne u javnosti, zamahnula sam i podsjetila ga na nesretnu situaciju iz prošlog dana kad je netko u dućanu vikao: Baba, ovdje ti stoje čizme! cijela radnja se preplavila smijehom.
Mihovil je uzdahnuo: Nije to zbog tebe, nego zbog Mihovilovića koji je upravo prešao četvrtinu, a ostao bez posljednjih kuna. Mislio je da će se sramiti i sagnuti na koljena.
Znaš li što, kupio si mu nešto drugo? upitala je Tanja, moja sestra, s podsjetkom u glasu.
Što, stvarno mi je žao, odgovorio je otklonjeno, i odjednom je naša atmosfera bila sve teža.
Zato ti novac ne ostaje, nastavila je sestra, trošiš ga kao pijanac.
Kad je Mihovil završio s obrokom, a ja počela čistiti stol, šaptala sam mu: Mijo, čuj ovako Anton stiže i čini se da nije sam. To ga je odmah razbuktalo.
Što mu je tu? Što je želio? Idite, nitko mi nije važan, uzviknuo je, bacivši Nadeždu, našu komšinku, gotovo ispred matičnog ureda i odjurivši. Čini se da se upoznao s prijateljem prije vjenčanja. Nadežda je plakala, govorila da je samo došla po kasetu. A onda ga je neko od prijatelja pustio da šeta s njom. Pozovite ga, pišite, radite što god, ali ne daj mi da vidim to sve.
Sestra je s tugom spustila glavu: Oprosti, ali oni će večeras već biti ovdje
Mihovil je zatvorio vrata i, posljednji put, rekao: E, neka se nose sami.
Gledala sam ga i uzdahnula. Naša kuća, stara i krhka, podsjeća me na kamen koji je prekriven biljkama. Kada je Anton najavio da će se vjenčati s Nadeždom, srce mi se skuhalo. Nije mi se svidjelo; sve je izgledalo previše slatko i neiskreno. Kad je Anton otišao s gnevom, Nadežda je kratko plakala, a zatim se brže udala za starog prijatelja. Zaključak: dim ne postoji bez vatre. Nešto se tamo dogodilo.
Stavila sam pitu u pećnicu. Mihovil je spomenuo da će se dječak Miro vratiti, a ja sam ga već osam godina jako nedostajala. Kćer mi dolazi gotovo svake sedmice, živi nedaleko. Ante, stariji brat, nosi sve brige na svojim ramenima. Pita se hoće li sve to trajati. Najbitnije je da se ne posvađaju ponovno s tatom.
Kad je Ante stigao, dok je Mihovil cijelu večer šaputao: Pogledaj kroz prozor, moraš kupiti nove šalice, smijao se, Ante je uzburkao: Mijo, sine moj. Onda se pojavila mala djevojčica s ruksakom.
A tko je to? Kako se zoveš? upitala me Nadežda.
Ja sam Katica, a vi?, rekla je djevojčica, pružajući mi male ruke.
Ja sam Tereza, ispravila sam se, gledajući svog sina. Tko si ti meni?
Ante je ostavio torbe kraj vrata i sjeo na stolicu: Upoznaš li, mama, ovo je Katica. Kći moje žene Olge.
S osmijehom sam se okrenula prema djetetu: Zovi me baba Tanja. Ti si moja unuka.
Katica je pogleda Antu: Ujko Ante, je li to istina? Da li je ta teta moja baka?
On je umorno klimnuo: Da.
Katica je nježno zagrlila mene: Dobar dan, bako.
U tom trenutku izašla je Mihovil: Nisam shvatio koji je Ante i koja je ona unuka?
Mihovil je podigao ruku i prožalio: Pozdrav, otac, i oprosti mi naš posljednji razgovor. Bio sam mlad, nisam vidio pravu sliku života.
A sad?, upitao je s osmijehom.
Puno, uzdahnuo je Ante.
Otac ga je čvrsto zagrlio: Dobrodošao kući, sine, i obojica su se ispunila suzama.
I ja, s olakšanim dahom, pomirila sam se s njima. Nakon kasne večere, dok je Katica već spavala, Ante mi je sve objasnio.
Kad sam otišao, bio sam ljut. Niste znali cijelu priču i nisam želio razočarati Nadeždu. Te noći sam joj išao reći laku noć, a ona je bila u zagrljaju s Vjekom u grmu. Htio sam ga prekinuti, ali Nadežda me nije pustila. Rekla je da ga voli. Onda sam sve odmaknuo i otišao.
Ali je to prošlost. Otišao sam u Split kod prijatelja Pave da radim dok ne nestanu novci. Našao sam posao čuvara u dućanu. Na kasi je radila Olga siromašna, mala. Jednom je kupac vikao da je promijenio vraćanje. Plakala je i otišla u zalihu. Pitala sam je: Želiš li da ti pomognem?
Ako sve tako bude, neće biti novca u dućanu. Svi bi se žale, a mi smo samo pijuni, odgovorila je. Pitala me: Zašto plačeš?
Ustvari, stan mi je gosti domaćica iz stana izbacila. Nemam kuda ići, rekla je. Rekla je da je trogodišnja. Dok sam radila smjena, pored nje je sjedila baka Liza, susjedna. Pokušala me je prihvatiti, ali njen sin je sve prodavao, a plaća tek za tjedan dana.
Nisam se odmah zaljubio u nju, ali mi je bilo žalosno. Vidio sam da je prevarena i ostala sama s djetetom. Ponudio sam joj da dođe kod mene dok ne nađe nešto stalno. Prvo se bojala, ali na kraju je prihvatila. Tako smo živjeli kao susjedi, razmjenjivali smjene, ona je kuhala i prala, ja sam pomagao Katici. Dijete je dobro, nema problema. Možda mu je prošao otac karakterom Olga je bila drugačija.
Prije dvije godine Olga je preboljela. Borili smo se, ali prije pola godine nas je napustila. Mjesec prije toga usvojio sam Katicu da ne završi u domu za djecu. I dalje me zove stric.
Olga je bila iskrena i rekla mi da ima živog oca koji ih je ostavio. Posvađali smo se tjedan dana, nisu razgovarali, sve dok nije ona prva prišla i objasnila da je cijeli život bila u udomiteljskom domu i nije znala da je država izbacila iz stana kad je imala osamnaest. Od tada je obećala da će uvijek govoriti istinu.
Mihovil i ja smo se pogledali i rekli: Naravno, ostavi je kod nas, makar tjedan, da se privikne. Ne želimo da se odmah preplavi.
Tako je Katica polako postala djedova i bakeva mala pomoćnica. Hranila je kokoši i trudila se pomoći Terezi. Bojala se djedove Mihove dok mu nije donio velikog plišanog medvjeda. Sretno ga je obgrlila i ponavljala: Djed Mišo je tu, a medvjed Mihovil će biti sa nama.
Kad bi kći došla s unukom, nije imala potrebe za dodatnom dadiljom igrala bi se s Katicom i vozila je na dječjem kolica. Tri mjeseca kasnije, kad se Ante vratio s radova, Katica ga je prvi put ugledala i uzviknula: Djedu, bako, tati je stigao! Ura!, i baci se u zagrljaj.
Odrasli su uplakali, a Katica je napokon vidjela svoju pravu obitelj.
Sada, kad pogledam unatrag, shvaćam koliko je sve to bilo urezano u naše živote. Troškovi su se ponekad preokrenuli, ali ljubav i podrška ostaju. Hvala što se mogu osloniti na prijatelje i rodbinu.
Tereza.
