Marko, što je ovo? oštro je upitala Štefica, držeći u rukama košulju. Što je ta ružičasta mrlja? Nečiji ruž? Što, ostao si kasno na smjeni?
Štefico, što pričaš? umorno je odgovorio Marko, raščlanjujući radne stvari. Ja sam s dužnosti. Koja ruž? U našoj klinici jedina sestra je gospođa Neda. Zbilja, umoran sam.
Štefica je podigla usne, natrgala košulju i krenula prema kupaonicama. Marko je uzdahnuo teškim dahom.
Već pola godine Štefica i Marko su bili zajedno, i činilo se da im je sve savršeno, osim jedne stvari Štefica je bila izuzetno ljubomorna. Uživala je u pronalaženju razloga i tamo gdje ih, čini se, jednostavno nema.
Vidi ovo, uzdahnula je Štefica. On me sigurno vara. Pogledaj ovo.
Rukom je pružila košulju sestri Anđeli i prekrižila ruke. Bila je duboko uznemirena.
AnđelaŠteficaine sestrapogledala je košulju, nasmijala se i pomirišila mrlju.
Što se smiješ? uzburkala se Štefica.
To je mrlja od džema od šljiva.
Štefica je odmah odvojila košulju od sestrine ruke i pomirišila. Iznenađenje u njenom licu bilo je mješavina zbunjenosti i šoka.
Vrijeme je da se smiriš. Ne mogu shvatiti odakle ti ta sumnja.
Štefica je sjedila nasuprot sestri.
Nismo tek počeli izlaziti, priznale je, skrećući pogled. Razbio sam joj vezu, shvatila sam da me je ranije prevarila. Prvo sam mislila da se neće odseliti, ali onda sam shvatila da će. I kako! I…
To nije izgovor da pričaš o nevjeri. Nauči vjerovati.
Vjerujem, proturječila je Štefica. Samo se bojim da ću ga izgubiti.
Anđela je odmahnula glavom, ne znajući što reći.
Gdje si bio? upitala Štefica, prekrižavajući ruke. Prva satnica noći.
Marko je uzdahnuo.
Štefico, sama si me pustila da sjednem s dečkima. Gledali smo nogomet, malo odmorili. Što nije u redu?
Davor je dugo kod kuće, zvala sam Lanu. Gdje si bio posljednja dva sata?
Davor je ranije otišao jer je obećao ženi, a ja i Siniša smo ostali. Štefico, smiri se. Idem spavati.
Marko je ušao u spavaću sobu i legao. Htio je zaboraviti njezine kronične sumnje, želio je da se u duši osjeti lako, kao nekad. Ali Štefica je opet sve pokvarila, kao i uvijek.
Štefica je izašla iz dućana prema kući, gledajući u telefon i neprimjećujući ništa oko sebe. Okrenuvši glavu na stranu, ušutala je. S druge strane ulice, na Markovoj su vratima stajala je plavuša, nasmiješeno nešto pričajući, a on ju je bez srama primio.
Štefica je zamislila crnu zavjesu pred očima, bacio je vrećicu s namirnicama i potrčala prema Marku. Zgrabilo je djevojku za ruku i vuklo je na stranu.
Znala sam! vikao je Štefica. Znala sam da me varaš. Bezobziran! Cijelo vrijeme me varao. Ne! zaklonila je glavu. Nismo se slagale! Ti, ti izdajnik!
Marko je gledao tamno u Šteficu, ruke su mu se stezale od bijesa, oči su bacale krivi pogled na plavušu koja je stajala po strani i ništa nije razumjela.
Štefico
Ne smiješ mi ništa reći. Znam što ćeš pokušati. Ne želim čuti besmislene izgovore.
To je moja sestra. Polukuznja, prekinuo je Marko.
Što? Štefica je zastala.
Kći tete Ivane. Poznaješ je. A Vanja mi je sestra, odrasle smo zajedno. Najbolje je da se vratiš kući i da razgovaramo.
Štefica je popustila, ostavljajući gubitničkoj djevojci samo kratko oprosti.
Marko se vraćao kući kasno. Bio je duboko povrijeđen. Usne su mu bile stegnute tako čvrsto da se činilo da ih nema, a oči nisu ni gledale Šteficu.
Marko
Dosta mi je, priznao je. Ne mogu shvatiti odakle ti toliko ljubomore. Svaki dan od početka naše veze čujem samo optužbe. U tvojim očima stalna sumnja. Ljubiš me do pacijenata, sestara, liječnika, do svakog svjetiljke na ulici. To je prešli granice I umoran sam, zaista.
Marko! vrištala je Štefica. Želiš li me napustiti? Molim te Volim te! Oprosti, molim te. Ne znam što me tjera, ali potrudit ću se da se to više ne ponovi. Molim
Štefica se gotovo srušila na pod, hvatajući ga za ruke i gledajući ga u oči. Marku je bilo žao djevojke; istinski ju je volio i čak je prekinuo staru vezu koja je trajala pet godina samo zbog nje. Nikad nije pomislio da bi mogao poduzeti tako drastičan korak, ali Štefica ga je osvojila. Sada su ga sumnje zagrizle iznutra.
Volim te, šapnuo je Marko, stisavši ruke i susrećući se s njenim pogledom. Ali sve što radiš je nenormalno. Ne mogu tako živjeti
Neću više, zarežala je Štefica. Nikad. Samo ostani sa mnom. Ne razumiješ, ne mogu bez tebe.
Marko je izdahnuo i privukao djevojku k sebi. Nije mogao. Nije mogao napustiti je, čak ni nakon svega što je učinila.
Nekoliko mjeseci su njihova veza cvjetala; Štefica više nije pokazivala ljubomoru, a Marko je uživao u njezinoj bliskosti, ne odlazeći ranije na posao i ne ostajući predugo.
Došla je jesen i sezona bolesti; pacijenata je bilo sve više. Marko fizički nije mogao doći ranije, iscrpljen je bio, pa je kod kuće večerao i išao u krevet.
Štefica je ponovno počela sumnjati. Prvo je nastojala vjerovati, ne pitati zašto mu košulja miriše po tuđim parfemima. U njihovoj klinici bio je pretežno ženski tim, dakle malo razloga za brigu. No, s svakim danom sumnje su rasle; pratila je Markova kretanja, pregledavala košulje, tražila znakove.
Jednog popodneva nakon posla Marko je odmah otišao pod tuš. Ovaj put je proveo malo vremena, želeći što prije leći u krevet. Tiho je otvorio vrata i ugledao Šteficu kako žurno prelistava njegov telefon.
Štefico što radiš?
Djevojka se trznula i odmah odbacila telefon.
Ništa, samo trebam nazvati.
Marko je pogledao njezin telefon u ružičastom futrolu na krevetu.
A svoj ne uzimaš?
Pražnjen je.
Ekran telefona Ksenije zasvijetlio je; netko je napisao:
Stvarno? Potpuno pražnjen? Pa onda i dalje varate. iznenađeno je podigao obrve Marko. Možda još nešto moram saznati o tebi? Što?
Oprosti, slegnula je glavu djevojka.
I našla li si ono što si tražila? Misteri rezao je Marko, razdraženo.
Štefica je odmahnula.
Marko je tiho prišao ormaru i počeo pakirati stvari. Štefica je skočila s kreveta i uhvatila ga za ruku.
Molim te, ne! Ne želim. Neću više. Vjerujem ti Marko!
Ne, Štefico, prvi put sam ti oprostio, drugi put ne želim pasti u zamku. Dosta mi je. Želim živjeti mirno, vjerovati i biti pouzdan. To nije život
Za pola sata Marko je skupio sve svoje stvari pod škrinju Šteficine. Sjedila je na krevetu, držeći koljena.
Volim te. Istinito. Ali više ne mogu. A ti? Ne mijenjaš se.
Marko je napustio najamni stan i vratio se roditeljima. Zaista je bio iscrpljen.
Nesigurnost uvijek razdire odnose, koliko god bili čvrsti. Ljudi često osuđuju po sebi. Možda je Štefica osjećala da će Marko jednog dana prevariti, kao što je prevario bivšu. Ali ona ga je i sama izabrala, izabrala je takvog čovjeka. Bez povjerenja ne postoji ni ljubav, ni prijateljstvo, ni ikakav odnos. To je bila njena najveća greška.
