Hladan jesenji vjetar šuštao je kroz vještačke cvjetne vijenke, tresući crne vrpce kao duše koje ne mogu naći mir. Taj dan bila je već peta pogrebna povorka koja je klizila glavnom alejom starog groblja u Zagrebu. Peta lijes spuštena u vlažnu, nevoljnu zemlju i peta duša, službeno osuđena od svijeta na zaborav.
Juraj i Borna sjedili su u polurazrušenoj cigličkoj šupi, pokušavajući se sakriti od neumoljivog vjetra. Oči im, navikle na stalnu budnost, praćale su ceremoniju s otklopljenom zainteresiranošću. Ritual žalosti bio je za njih samo pozadina, još jedan posao. Ustali su, otresali prljave hlače i, navlačeći prikladne crne maske, prišli grupi plačućih ljudi. Šaputali su nenametljive riječi sućuti, stiskali hladne ruke. Niko nije mario za ova dva neupadljiva momka u izlizanim jaknama. Tuga je, kao i svaka dobra jednadžba, briše društvene granice. U tim trenucima i najjednostavnija pomoć, čak i od nepoznatih, izgleda kao kap topline u ledenom oceanu gubitka. Nitko nije pitao tko su, nitko nije sprečavao da se oproste. Ovaj kolektivni otupjeli osjećaj od tuge bio je im u korist.
Posljednja povorke tog dana posebno im je zapala u pamćenje. Sve je išlo u novac. Skupi lijes od tamnog, poliranog drva s masivnim brončanim ručkama, raskošni vijenci od svježih cvjetova koji su zračili slatkim mirisom, i automobili uz kapiju ne izlizani Yugi, nego skupi inozemni s tamnim staklima. Prvo je prišao Juraj. Pogledao je u lijes i na licu mu se pojavila grimasu koja je savršeno oponašala bol gubitka. Preko njemu je prošao krst, a usne su mu šaptale nabacanu molitvu dok je glumio da briše kap suze. Borna, čekajući pauzu, ponovio je isti ritual, još teatralnije i s većim uzdahom žalosti. Njihovi su se pogledi susreli na trenutak, a u kutnjacima usta se pojavila neprimjetna sjena smiješka. Bez riječi, vratili su se u svoju šupuzaklon. Današnji kush (kupovina) obećavao je biti više nego skroman. Ostalo je samo pričekati noć.
Sahranili su, kako su čuli od pričljive starice iz pogrebnog odjela, neku Mariju. U lijesu je ležala u raskošnoj haljini od svilenog baršuna, a na blijedim ušima joj su svjetlucale masivne zlatne naušnice s krvavocrvenim rubinima. Na prsima je trebao ostati masivan zlatni križ sve po kanonima.
Kad je sumraivo sumrak progutao posljednje boje dana, a groblje je utihnulo pod šumom opalog lišća, Juraj i Borna krenuli su na posao. Nebo se, ko da se smije, prekrilo olovnim oblacima, a s njih je pao hladan, dosadan kiša. Vlažna, teška zemlja ljepljivo je prianjala lopaticama, čineći svaki zamah mučnim naporom. Ruke su im drhtale, leđa su boljela, ali misao o obećanoj nagradi gurala ih naprijed. Posao je trebao biti dovršen. Drugačije nije bilo.
Njihovo upoznavanje, ironija sudbine, dogodilo se prije godina na zatvorskoj klupi. Dva usamljenja, dva slomljena životna scenarija. Društvo u koje su se vratili bilo je jednako okrutno kao i zidovi zatvora. Juraj je odrastao u sirotištu, gdje su ga učili da ne sanja, nego da preživlja. Borna je napustila vlastita obitelj čim je čula za njegovu osudu; odbacila ga je kao prokletog. Na slobodi ih čekao ječmen, siromašan život: bez krova, bez posla i bez ikakve šanse za rehabilitaciju. U zatvor su završili, više iz gluposti nego iz namjere Juraj za krađu nekoliko tisuća kuna iz blagajne tvornice, Borna za pijanu tuču u kojoj mu je protivnik slomio vilicu.
Nitko nije htio zapošljavati osuđene, starije muškarce s mirisom očaja i žlice. Tako su se odlučili za najjednostavniji i najprljaviji put pljačkanje grobnica. Tihi su se tjerali ciničnom mantrinom: Mrtvi ništa ne trebaju. Njihova dobra su u zemlju već odležala, a mi ćemo barem nešto dobiti. Ta misao otupila je oštru sramotu.
Kliznuli su među grobovima poput sjena i uvjerili se da na beskrajnom polju mrtvih nema druge duše osim njihove. Došli su do svježeg brežuljka. Lopate su se zabijale u mekšu zemlju. Konačno, drveni okvir lijesa udario je u željezo s tupim udarcem. Odvezali su užad i podigli tešku poklopac.
Užasni su se povukli kad su osjetili ledeni val straha koji je isprala sve njihove cinične misli.
Jur vidiš li? Diše li? izgorčalo je Borna, glas mu šaputao u tremi. U slabom svjetlu svjetiljke pomislili su da se čipke na staricinoj košulji mjuljaju.
Tiho! iznenada je vikao Juraj, skoro ga gušeći, ne mogući odmaknuti pogled od bledog, mrtvog lica.
U tom trenutku se dogodilo nešto što je zamrznulo krv u žilama. Hladna, mršava ruka s izbočenim plavim žilama izronila je iz lijesa i kostima prstima zakopčala se oko Borna zapešća s nevjerovatnom snagom za mrtvicu. Obojica, prošli zatvor i ne bojali se ni Boga ni vraga, vrištali su u jedinstvu, skakući unazad.
Otpusti me, nečisto! Nestani! izgovorio je Juraj, drhteći ruku prekrižavajući se.
Šutaš! Vidiš živa je! Živa, shvaćaš?! uzviknuo je Borna, ne od straha, nego od šoka i iznenadne jasnoće.
Nisu skinuli zlatne ukrase s umrle. Morali su izgrobu izvući samu laganu, ko kostur, obavijenu kožom. Izlijeli su se na vlažnu travu, gušeći se između jecaja i smeha histerične olakšice. Starica je zakihala, tijelo joj se trzalo, a oči su se otvorile mutne, ali žive. Muškarci, bez razmjene riječi, podigli su je i, posrpavši se, odnijeli iz jamice do stare stražareve kolibe na rubu groblja. Stražare nije bilo, što je možda i bolje. Položili su staricu na tvrdu podlogu, prekrivši je prljavim jaknom.
Moramo zvati hitnu izvukao je Juraj, još uvijek nevjerujući ono što se dogodilo.
U tom trenutku je starica, koju je svijet već potpisao u svojim knjigama žalosti, pronašla glas. Slab, hrskav, ali iznenađujuće čvrst:
Ne ne trebam liječnike. Jedan čovjek me je zakopao živ vrlo specifičan čovjek. Treba ga poučiti.
Polako je obnavljala svijest, a pogled joj je postajao sve svjesniji. Iznenada je s iznenađenjem pogledala svoje spasitelje, njihove prljave uniforme i lopate.
Zašto ste u ponoć kopali grob? u njenom glasu se čulo više znatiželje nego odbojnosti.
Muškarci su se pogledali, a u njihovim očima odražavala se ista krivnja. Istina je bila gorka, ali lagati više nije imalo smisla.
Htjeli smo zaraditi, baka, šapnuo je Borna, spuštajući glavu. Vaš nakit trebao nam je. Mi smo razbojnici.
Na njenom licu se nije pojavio ni strah ni osuda, samo hladna, proračunata misao.
Onda, da nema dodatnih pitanja, vratite se i zakopajte moju grob. Uklonite sve tragove. Ja ću vam platiti za taj posao. I za spašavanje dodatno.
Morali su se vratiti u crnu, šuplju jamu. Sada je kopanje bilo još psihički teže. Zakopali su dokaze, zakopali su strašnu tajnu. Kad su završili, vratili su se u kolibu, mokri, prekriveni blatom, moralno izpraznjeni.
Gdje živite? upitao je Juraj, pokušavajući shvatiti što dalje. Da li vas odvesti kući?
Starica, koju su sada znali kao Mariju, kruto je odmahnula glavom.
Tamo me nikome ne čekaju. Moj mlađi muž, koji je za dvadeset godina mlađi od mene, vjerojatno se već zabavlja s ljubavnicom i slavi svoje oslobođenje.
Borna je pufnuo.
Oprostite, baka, a što ste zapravo očekivali? upitao je iskreno, bivši zatvorenik.
Alfonz je bio on, a ja, stara ludnica, vjerovala sam u ljubav, glas joj je drhtao, ali suza nije došla. Samo ledena bijes. On mi je nešto ubacio u čaj. Mislio je da neću izdržati. Ali ja sam jaka, cijeli život sam se bavila sportom, pravilno sam se hranila. Planirao je da me se riješi i da mi odu sve novce i posao. A smrt lako se pomiješa s dubokim snom, pogotovo kad se lokalnim patolozima i liječnicima plati da brzo odobre i zakopaju!
Bivši zatvorenici morali su Mariju primiti u svoj siromašni, iznajmljeni stan na rubu grada. Dvokrevetna soba, zagušena siromaštvom i očajem, postala je nekoliko dana skrovište za trojicu ljudi povezanih mračnom tajnom.
U svjetlom uredu velike tvrtke, atmosféra bila je sumorna, ali poslovna. Na svečanom sjećanju Marije okupili su se svi zaposlenici. Poštovali su je. Bojali se je, ali poštovali. Bila je čelična dama koja je iz male firme izgradila imperiju. Njezin suprug, Andrej, zgodan i dotjeran čovjek, već ustalio se u ulozi nasljednika, s odgovarajućim tugovnim izrazom lica tražio je od zaposlenika da odaju počast njenoj uspomeni. Svi su znali da je on bio njezina desna ruka. U stvarnosti samo lijep ludič, lijeni i laskavac koji je uspio zamagliti glavama pametne, ali osamljene žene. Svi su shvatili: dolaze promjene. Andrej će podići svoje sluge i, naravno, otpisati starije, lojalne Marijine zaposlenike one koji su znali pravu cijenu braka. Tvrtka je bila osuđena.
Andrej, jedva skrivajući slavolije pod maskom tuge, već je izlagao svoje planove kad se masivna vrata konferencijske dvorane otvorila.
Ušla je ona.
Prvo je u sobi zavladala smrtna tišina. Ljudi koji su stajali nasuprot vrata osjetili su promjenu u zraku i okrenuli se. Andrej, kad ju je ugledao, zamrznut je s otvorenim ustima. Bledo je kao platno, a ruka s mikrofonom drhtala je. Činilo se da je u raskošni ured zakoračilo pravo duh utjelovljenje svih njegovih noćnih noćnih mora.
Pozdrav, dragi, hladnim, staklom rezanim glasom izrekla je Marija Olegovna. Pogled joj je bio hladan i neumoljiv. Nisi se radovao mom dolasku. A tek smo se pozdravili
Mara ja mi smo glasno je zapjevao, povlačeći se unazad.
Vratila sam se, polako je hodala prema njemu kroz dvoranu, a zaposlenici su se razišli, očarani ovu nadrealnu scenu. Nisu svi poslovi završeni. Čini se da ću morati razotkriti vrlo finu laž. Ali, nemaš vremena za to. Neka to riješe profesionalci.
Vrata su se opet otvorila, a u dvoranu su ušli ljudi u uniformama. Pretres u Andrejevom stanu otkrio je da nije uspio sakriti bočice s lijekovima i ispisane razgovore s podkupljenim liječnikom. Njegova jadna opravdanja utopila je gromoglasna tišina dvorane.
Suradnici mu, ti slabi sluge, Marija Olegovna otpuštila je isti dan bez ikakvih otpremnina. Na njihovo mjesto je zaposlila Juraja i Bornu. Ljude koji, prošavši pakao i blato, ispadaju na kraju poštenijima i ispravnijima od onih koji nose skupe odijela.
Bivšeg muža poslodili su na dugo zatvaranje. O njemu starija žena više nije razmišljala. Zašto razmišljati o onome tko je zauvijek izgubio ne samo slobodu, već i ljudsko lice, savjest? Sada su joj bile druge brige posao koji je trebalo spasiti i dva neočekivana, ali odana pomoćnika, koji su u njoj pronašli ne samo poslodavca, već i majku koju su oboje davno izgubili. Pronašli su se na rubu groba i dali jedni drugima šansu za preživljavanje ne samo fizičko, već i istinsko, ljudsko. A ta šansa bila je vrijednija od bilo kojeg zlata.
