Tuđi sinčić

Tuđi sinčić

Miiili moj, pjevušila je svojim tankim, pomalo prodornim glasićem gospođa Nada Nikolić, pogurena napola, brišući vrećom stepenice zgrade u zagrebačkom naselju. Povedeš li me sa sobom, khm, teško je izdisala pa se uspravila i uzdahnula.

Pjevati i čistiti istovremeno, nije je išlo ponestajalo bi joj daha, zavrtjelo bi joj se u glavi, pa bi joj to tiho khm služilo kao pokušaj da se vrati u normalno stanje. Malo bi stajala, pa opet zgrabila kantu s vrelom, mutnom vodom, smočila krpu i nastavila brisati.

Red na čišćenje stubišta u zgradi dolazio je svakom stanu i više puta na mjesec. Neki susjedi su tu obvezu voditeljice stubišta namjerno ignorirali, drugi bi samo lagano prešli stepenicama s poluvlažnom krpom i bili gotovi. Ali Nada Nikolić, naučena još iz djetinjstva na gotovo sterilnu čistoću, nije štedjela leđa bila bi jednaka posvećena i da ima dvorac ili štalu za očistiti. Ponekad bi malo octa dodala vodi za dezinfekciju. Oštar, proširujući miris lebdio bi satima u zraku i tjerao susjede da kašlju i žurno se sakrivaju iza vrata svojih stanova.

Nada je čistila i za sebe i za one koji nisu mogli, nisu htjeli ili su bili na putu. Nije tražila kune (pardon, eure!), a susjedi su koristili njezinu nenametljivost i strast prema redu.

Gospođo Nado, ja bih vas nešto, svaki mjesec bi na vrata kod Nade pokucala susjeda Vesna Radić. S poklonizrazom na licu bi se osmjehnula. Leđa su mi sve gora, znate vi kako je s poslom uhvatila bi se rukama za masivan struk. Vesna je radila na veleprodaji voća i povrća, prebacivala vreće s krumpirom i mrkvom, fizički težak posao. Ne mogu se sagnuti nikako. Bi li vi ovo stubište umjesto mene, hvala lijepe Ionako ste cijeli dan kod kuće, pa ono

Vesna bi se nasmiješila i otišla ne čekajući odgovor. Uvečer bi prošla blistavim stubištem svojim blatnim čizmama, vukla do trećeg kata torbe s namirnicama, nimalo se ne štedeći. Hodala bi uzdignute glave, sa zadovoljstvom zbog izvršene svoje dužnosti narodu. Nema veze! Njezin teret njoj je lagan, a i zaradila je.

Vesna, a leđa te ne bole više? pitala bi Nada, s blagim prijekorom.

Ma leđa dođu pa prođu, teta Nado. Navikla sam. A vi ste očistili? Hm prelazila je pogledom po baricama iza sebe Vesna Radić. Malo ste po kutovima zaboravili, još će pomislit da sam ja ljenčarila. A ja nisam takva, ja radim! još snažnije bi isprsila Vesna. Nisam cijeli dan doma pa pušem u balone. Očistite još za mnom, teta Nado. Nije u redu.

I otišla bi. A starica Nada, ta koja sjedi doma i puše balone kako je Vesna govorila, opet bi dohvatila krpu i brisala za krupnom Vesnom.

Evo je, baba opet mene prati! govorila je Vesna mužu Samiru kad bi ulazila kući. Daj, pusti to, sama ću! odgurnula bi nižeg, ćelavog Samira u iznošenim trenirkama. Njoj nije smetalo što je Samir niži i pomalo oronuo. Najvažnije joj je bilo da je muž njen, korisna stvar u domaćinstvu.

Ma nije ona tebe, što zmišljaš! Otišla disat malo van, odmahnuvši, odgovarao je tiho Samir, pogleda tražeći gdje je boca rakije.

Na dnu. Travarica iz Imotskog. Kupi ti je žena. Ne po torbi! lupila ga je po rukama Vesna. Disat? Ma daj! Sjela je na stolicu, stara zaječala pod težinom. Skini čizme, čuješ?! Dugih nogu pokazala Samiru. On je povukao jednu, nije išlo dok nema rajsferšlusa.

Vžik! pjenušava buka rajsferšlusa, jedna čizma na prostirci, pa druga. Samir brižno namjestio da stoje ravno, pa obrisao krpicom da svjetlucaju. Nije njemu ništa teško! Za svoju Vesnu sve će! Sjeća ga ona na kravu koju je u djetinjstvu imao u selu ona ga je hranila. Vesna to su povrće i sir, domaća jaja, i, najvažnije od svega ona je čuvarica hladne rakije u hladnjaku. Podržava ga i u jelu i piću i toplim rukama oko vrata kada padne noć za to i više spreman je Samir.

Eto, razodjenuo si se. Sad ćemo večerati, promuklo progovori Vesna. A ova Nado, samo viri u moje torbe! priča dalje mužu. Jel misli, ostat će joj nešto? U snovima! Ja sam radnička, nema hranjenja neradnika. udari šakom po stolu A tebe, izjelico, hrane jedva! pogleda ga, on skrušeno kimne, pa pokuša nešto ubaciti:

Nije ona loša, Nada Nikolić. Ona je penzionerka, invalid Zašto tako? Ona čisti za nas, a mi

U njezinim lijepim, mekanosmeđim očima Samir prepozna svoju mamu. Ista takva bila žustra, sve joj je išlo od ruke, skladno. Zato je Samir Nadi bio uvijek sklon pozdravio bi je, plakao bi od njenih nespretnosti, pokušavao se šaliti, a onda bi ošamućen otišao. Nije mu bilo svejedno uz Nadu, kao da je tisuću puta čistija od njega, i on bi svojim riječima samo zaprljao tu čistoću.

Čisti za nas? Za nas?! rekla bi Vesna. A što, trebam ja još nakon posla ovdje brisati? Hoćeš ti idući put uzeti krpu? Nećeš? Eto! Nemoj me još i branit, ostat ćeš gladan!

Samir odmahne, boji se ostati bez večere ili povrijediti Vesnu. Ona je hraniteljica, nju treba slušati!

Te večeri, Nada nije žurila kući. Sjedila je na klupi pred zgradom, klimnula susjedima i tiho pjevušila: Mili moj, povedi me…

Iznenada je zašutjela, zategnula maramu, ustala i ljubazno kimnula mladiću u plavom kombinezonu.

Krešo, dobro veče! nagnula se i gotovo pognula pred njim.

Mladić se nasmijao, skinuo kapu.

Dobar večer, teta Nado! Nije vam hladno? Uzmite moju jaknu vratit ćete poslije! Krešo je već skidao s ramena robusnu jaknu, ali Nada odmahne.

Ne treba, sinko, hvala! Nego, opet ti s jogurtom i žemljom?

Krešo pogleda vrećicu, kimne.

Ma tak se ne jede! Hajde kod mene! Skuhala sam juhu, krumpir s blitvom, imam domaću pancetu, kokoš.

Nabrajala je što ima od hrane, gledala ga s toplinom.

Krešo započne odmahnuti, ali Nada se tako potišteno snuždila da mu je bilo neugodno.

Dobro, idemo. Al zadnji put! ozbiljno je rekao kao šef na gradilištu. Ne možete me stalno hranit. Nije u redu!

A što je tu loše, kad sam ionako sama, pa mi je lonac velik. Dođi, dok nije hladno!

Nada je čekala Krešu svake večeri. Sjedila vani i u kiši i vjetru dok ga nije vidjela, pa mu, bespomoćno, nudila toplinu svog doma i srca.

Krešo je živio na katu iznad. Bio je sretan što je kupio svoj stan u zgradi nakon godina po zagrebačkim radničkim sobama. Nada je i sama prošla barake i zajedničke stanove prije nego što je nagazila na vlastiti. Krešo joj je postao drag.

Za Vesnu je Krešo bio samo dečko kao i svaki, mladi, simpatični, ali za Nadu je to bila šansa da nekome opet priprema toplu juhu, pruži brigu, materinsku ljubav koju nije stigla dati svom sinu. Djeci iz škole bi dijelila bombone, popravila im kape, vezala vezice. Mladence iz parka gledala bi s nježnošću. Sada su dvoje, pa s kolicima, pa s djecom, tako to ide. Glavno da imaš koga voljeti, mislila bi.

Ali, unuci su za Nadu ostali san, i sina više nema. Muž joj je od tuge brzo ostario. Najgore je kad je sanjao Luku, pokojnog sina kako sjedi i čita fakultetske knjige, šara olovkom Nada mu i mužu bila ponos.

Ti ćeš naše ime vinuti! znao bi reći Nadin muž Nikola. Uči, a mi ćemo te gurat.

Luka je učio, pa se jedne zime nesretno utopio. Nije mu Nada oprostila što ga je pustila na izlet s fakultetom na Velebit. Mogla ga je zadržati! Nije znala Srce majčino je zakazalo

Nakon što je ostala sama, tražila je razloga živjeti.

I našla ga je u Kreši. Jednostavan, grub, ali drag, podsjetio ju je na sina i obuzeo ju je nježnošću koju više nije mogla sakriti.

Krešu knjige nisu zanimale, sve je izvodio rukama. Nije znao ukrašavati riječi, ali svaki bi popravak u zgradi radio kao iz šale; polomljen stol, curenje na slavini, zamjena brave, kopanje vrta Krešo je sve znao.

U početku ju je bilo sram zvati ga na ručak. Skupljala je hrabrost, pa prišla s molbom da joj popravi prozor. Bio je brz, zmaj s alatom iz vojne torbe. Kad je završio, htjela mu je gurnuti euro u džep.

Uzmi, sine!

Ma, nema šanse, teta Nado! Rekao sam ne uzimam! Sklonite to!

A Nada je to i priželjkivala, znala je da će odbiti. Zato je tada ponudila hranu. Krešo je taman bio gladan. Pristao je. Ona je za tren servirala pečenje, kolače i slatko. Krešo je na kraju pao na stolac:

Više ne mogu! nasmijao se.

Onda ponesi sa sobom. Kolači, sarma, još će ti dobro doći, radovala se Nada.

Nekako je Krešo, nemajući više volje odbijati, zgrabio vreću i otišao. Na stubištu je natrčao na Vesnu, koja je odmah ispitala što nosi i otkud. Krešo odgovori.

Pazi, sinko! Ova Nada je luda! klimnula je Vesna, vrteći prstom iznad glave. Zaključat će te, nećeš izaći!

Zašto? pitao je naivno Krešo. Njemu se činila sasvim normalnom.

Nakon smrti sina odlijepila je. Više plače nego što priča A ništa, snalazi se kako znaš! rekla je Vesna i otišla, a Krešo ostade misliti.

I stvarno, jednog dana kao da se ostvarilo Vesnino proročanstvo. Opet ga je Nada pozvala na večeru. Nakon što je poslužio juhu od cikle i rashlađeni kruh, otišla je petljati s bravom.

Krešo je stao slušati ključevi zveckaju, lanac škripi. Htjela ga je zaključati? Ne bi mu to bilo teško razvaliti bivšem padobrancu, ali žao mu bilo i vrata i starice.

Prišuljao se iza leđa, Nada je još petljala s bravom.

Zašto to, teta Nado? upitao je tiho. Nada se stresla, prestravljeno se okrenula. Zašto zaključati?

Ma daj, Krešo! s rubom suza odgovorila je. Ne želim te zaključat. Pokvario mi se danas opet brava, oprosti, sinko moj!

Rasplakala se iskreno, iz dubine starog srca. Krešo je ostao bez riječi. Što sada? Zagrliti je, pomiriti? Ali sram ga je bilo nema on prava na njezine suze ni toplinu, kad je jučer njezino jelo s društvom popio uz rakiju! Sram! Tave i lonci čak nisu ni oprani…

Ništa, prestat ću plakati, evo pokušala se smiriti Nada. Oprosti što sam te sine zvala. Nije ti to valjda teško?

Krešo slegne ramenima, proguta knedlu.

Ma nije, teta Nado. Prija mi. Samo kakav sam ja sin? Grub, neuredan, kod vas je uvijek sve na mjestu. Ja takav ne mogu biti

Nada je ponovo zaplakala.

A meni više ni ne može biti sinova, Krešo, tiho je promrmljala. Hoćeš još malo juhe? upitala ga tražeći mu pogled. Krešo je klimnuo.

I od toga dana, tko bi loše govorio za Nadu, odmah bi nadrapao kod Kreše. Teta Nada mu je postala bolja od rodbine, dragocjena poput prave bake.

Krešina majka i dvije sestre bile su daleko, u Slavoniji. Neće biti zla što još jedna žena pazi na njega

Jednom je Samir omirisao toplinu koja je dolazila iz Nadina stana. Fino je mirisalo kao iz najboljeg restorana. A Vesna doma kuhala goveđe kosti, ali to nije bilo to ona nije znala kuhati, iako je uvijek imala svega.

Pomalo ganut i cvrcnut od vina, Samir je glavu prislonio na Nadina vrata, duboko je udisao, kad je s kata odozgo zaprijetila Vesna:

Što tamo radiš, zgubidane?! Poslala sam te bacit smeće! sagnula se preko ograde bijesna. Mars doma, čuješ?!

Samir uzdahne, namjesti se, spreman na batinu. Gađala ga je mokrom krpom po glavi. Samir je zaskvičao.

Idi! Špijunira kod tuđih vrata! Još ćeš poć za Nadom, nećeš ti mene napustiti! Deset sam joj godina mlađa! Ona kosti trese, a ja hraniteljica! Reci tko sam ja?

Hraniteljica promucao je Samir, provukao se kraj žene u stan. O, sad bi rado zalupio vrata, prolio juhu, izvukao skrivenu bocu, narezao kobase! Ali ne može. Vesna bi i vrata srušila čvrsta je ona.

Aj, na svoje mjesto! zadahne Vesna i zaključa vrata. Ma ispravit ću ja Nadu! Pokazat ću joj kako se susjedi ne osvajaju! Jel te ona hranila, reci?

Ne, Vesna, samo tebe volim! Tvoja juha je najbolja! tiho reče Samir i pobjegne u kuhinju.

Vesna ga zaustavi i poljubi. Prevarit ćeš me izbacit ću te! Jasno?

Nikada, bogme! prošapće on.

Idućeg dana, Vesna je zatekla Nadu kako čeka na stubištu. Da nije kišilo, sjela bi na klupu, hranila vrapce. Ovako je čekala Krešu u haustoru.

Gospođo Nado! Jeste normalni? zadreči Vesna silazeći.

Nada se trznula. Što je, Vesna? Dobro jutro.

Sinoć je bio sastanak. Od danas, samo tko ne radi, čisti stubište. Vi. Vidite? Ne gledajte me tako. Niste trebali prespavat sastanak! Sve je prljavo, prozori kao garavi, a vi Sramota.

Sastanak? Nisam znala, pekla sam štrudlu za Krešu počeće Nada, smeteno tražeći u sjećanju sastanak.

Jači ste vi, i za Maricu iz sedamnaestog stana, ona je isto penzionerka. Vi to obavite, a mi idemo na posao. Maknite se žurim. odbrusi Vesna.

Vesna izađe, zapali cigaretu i gledi kako kiša udara po asfaltu.

Nada se samo nasmiješi, slegne ramenima, i krene po kantu i metlu.

Teta Nado, što to radite? čuo se poznati glas. Bio je to Krešo.

Krešo, oprosti, moram čistiti krene se opravdavati, ali primijeti da s njim stoji mala s debelom crnom linijom na očima, kratkom suknjom, usnom crvenom kao mak, uskom majicom. Nije se svidjela Nadi. Oprostite. Vi prođite.

Djevojka pogleda Krešu, pokuša ga povući, ali Krešo ne mrda.

Zašto vi čistite, kad je danas moj red? mrko reče Krešo.

Vesna je rekla, nova pravila, samo penzioneri sada čiste. Tako je navodno dogovoreno

Glupost. Nije bilo nikakvog sastanka! Mašo, pomozi teti Nadi do stana, ja ću obaviti. pogura ju je Krešo. Maša se namršti, povuče ga za rukav, ali nije uspjela zaustaviti.

Ti si Maša? upita Nada.

Ja, Maša Milat, odgovori.

Ma idi ti, Maša Milat, ni ne smetaj! odbrusi Nada, zamahne krpom po Mašinim nogama.

Maša se povukla za korak, pa opet.

Nadi nije bila po volji, ne takvu bi ona snahu Krešinovu! Iako nije njezin sin, osjetila je brigu kao majka. “Ova nema pojma ni kuhati, ni spremati…”

Oprostite, teta Nado, imate li kutu? Onu plavu radnu? sramežljivo upita Maša. I kakve gumene papuče?

Kakve papuče?, uzvrati oštro Nada.

Ako nemate, nema veze, slegnula je ramenima Maša, uzela metlu i nastavila sa čišćenjem, pazeći na kratku suknju i što radi.

Nada otrči doma, donese kutu s cvjetićima i gumene papuče.

Eto ga! odobrila je Maša, obrisala ruž sa usana i nastavila.

Krešo je izletio iz stana u sportskoj majici i starim hlačama, začuđeno gledao njih dvije. Nada mu klimnu i reče: Vidiš?

Mašo, pusti, ja ću! krene Krešo, ali Maša ga odmah otjera:

Ne smetaj! Idi zamijeni vodu! Krešo posluša.

Vesna je ubrzo vratila iz dućana pa upitala strogo:

Tko je ova? Gdje je starica? zagrmi, stisne Mašu za rame.

Maša se oslobodi, pogleda Krešu. On stane pred Vesnu:

Ovdje nema starica. Tu je Nada Nikolić, radnica, invalid i počasna stanarka. Tu sam ja, Krešo, i moja djevojka Maša Milat. A vi ste zastane.

Vesna otvori usta, ali ne odgovori. Ili je ostala bez argumenata, ili se uspaničila pred Krešinom odlučnošću.

Ma dobro, pometite! Čistije! reče i pokuša proći, ali je Krešo zaustavi:

Zašto uvodite svoja pravila? Tjerate starije da čiste, a radna ste snaga zdrava? Nije pošteno.

Maša ga vukla za rukav, ali Krešo nije popuštao.

Oni su stalno doma, a mi radimo. Ajde, pusti! Ili ću Samira pozvati! rekla Vesna.

Zovite. Ja ću gospodina Grgu, starješinu zgrade. A i da vas pitam stan pripadao vašoj sestri, a vi ste ga utrpali. Ja dobro pamtim vašu Lenu, ona je ovdje zidove bojala, na nju je išao ugovor… Tko je ovdje uljez?

Vesna oštro pogleda Mašu, uzme štrucu kruha, zgrabi metlu i sama počne čistiti.

Što stojite, smetate! Ne izmišljajte na mene! Nado ništa ne razumije, eto vam! Kruh Samiru, čeka! grunta i stenje.

Krešo povuče Mašu za ruku

Dva mjeseca kasnije bila je svadba. Došli su Mašini roditelji, Krešina mama i sestre iz Slavonije. Sjedili su na počasnim mjestima, stidljivo nazdravljali. Nada je bila malo po strani, nije htjela smetati, gledala je Krešu Njen Krešo se ženi. A djevojka je na kraju ispala dobra, i kuva, i šije, pošteno privrednica, vesela Nada je bila ljubomorna, odmah joj je falio Krešo, ali život ide. Da je Luka živ, možda bi i on sad bio oženjen.

Na svadbi svi su vikali Gorko!, a Nada najglasnije. I nije je Krešo zaboravio pomagao, navraćao, kad su Maši i njemu rodili sina Ivana, molili su Nadu da pomogne. Maša nije imala ništa protiv u teti Nadi je bilo nešto milo, toplo, kao prava baka blizina. Nije ni čudno što ponekad tuđ čovjek postane vlastit.

Vesna u tuđoj sreći nije nalazila razloga za osmijeh. Samir je sve više pio, znao je zaspati na stubištu, Vesna ga je psovala i tukla. Samir je s poda cvileo: Hraniteljico moja!” Vesna je stiskala usne i kao torbu s povrćem ga vukla doma. Ljubav…

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eleven + sixteen =

Tuđi sinčić
Nu răscoli trecutul Taia se gândește adesea la viața ei, după ce a trecut de pragul vârstei de cincizeci de ani. Nu poate numi viața de familie fericită, totul din cauza soțului, Iurie. Parcă s-au căsătorit din dragoste, amândoi se iubeau când erau tineri. Și când, pe neobservate, s-a schimbat ceva la soț, ea nu și-a dat seama pe moment. Au locuit la țară, în casa soacrei, Ana. A încercat mereu să fie liniște în casă, a respectat-o pe soacră, iar Ana i-a răspuns totdeauna cu bunătate. Mama Taiei locuia în satul din apropiere, cu fratele mai mic, bolnavă mereu. – Ana, cum te descurci cu nora ta Taia? — se interesau babele când se întâlneau la fântână, la magazin sau pe drum. – De Taia nu pot zice nimic rău, e respectuoasă, știe tot ce-i trebuie prin gospodărie și mă ajută mereu, — răspundea Ana. – Auzi tu, dar când s-a văzut vreo soacră să-și laude nora? Noi nu credem, — se arătau sceptice femeile din sat. – Asta-i treaba voastră, — zicea Ana și își vedea de drum. Taia a născut-o pe Varvara, toți au fost bucuroși. – Taia, dar Varvara seamănă cu mine, — tot încerca Ana să găsească trăsăturile proprii în nepoțică, iar Taia râdea, că nu-i păsa pe cine seamănă fetița. Când Varvara a împlinit trei ani, Taia a născut și un băiat. Altă bucurie. Iurie muncea, Taia era acasă cu copiii, Ana o ajuta mult. Trăiau cum trăiesc toți, poate chiar mai bine, liniștiți, soțul nu bea, spre deosebire de alți bărbați. Unele neveste umblau să-și caute bărbații pe la club, unde ședeau la băut și veneau acasă de nu se țineau pe picioare, iar nevasta îi târâia și înjura tot ce se poate. Când Taia era însărcinată cu al treilea copil, a aflat că soțul o înșală. În sat nimic nu rămâne ascuns, vestea despre Iurie și Tania-văduva s-a răspândit în grabă. Valea, vecina, nu s-a lenevit să vină la Taia. – Taie, tu ai sub inimă al treilea copil al lui Iurie, iar el… — s-a exprimat fără menajamente — umblă cu alte femei. – Vale, chiar așa să fie? N-am observat nimic, — s-a mirat Taia. – Păi cum să observi, cu doi copii, al treilea pe drum, casa, soacra, gospodăria… Dar el trăiește pe placul lui. Toată lumea știe de idila cu Tania, ea nici nu ascunde. Taia s-a întristat, și Ana știa, dar tăcea, o durea sufletul de nora ei. De câteva ori l-a certat pe Iurie, dar el era rapid cu vorbele. – Mamă, ce, ai ținut lumânarea la capul lor? Ce vorbesc femeile… așa e mereu. Valea a venit iarăși odată: – Taie, Iurie al tău tocmai a intrat la Tania, am văzut cu ochii mei, eram din magazin. Ce, vrei să rămâi cu trei copii singură? Mergi la Tania și-o faci de râs, măcar de păr să-i tragi! Ești însărcinată, Iurie nici nu se leagă de tine, nici nu îndrăznește! — povestea Valea. Taia știa că n-are curaj să se ia la harță cu Tania, știa ce fire are — iute și scandalagioaică, bărbatul ei s-a înecat beat în râu, certuri mereu, s-a călit și știe să se apere. Până la urmă Taia a mers totuși. – Mă duc să mă uit în ochii lui Iurie, să-l scot la lumină. Nu recunoaște nimic, zice că-s vorbe de femei, — i-a zis Ana, care încerca s-o oprească. – Taie, unde pleci așa, cu burta la gură? Ai grijă de tine… Era toamnă târzie, deja se întunecase. A bătut la geamul Taniei și a așteptat să iasă. Dar Tania din spatele ușii a răspuns: – Ce vrei? Ce bați la geam? – Deschide, lasă-mă să intru. Știu că Iurie al meu e la tine, lumea a spus, — a răspuns tare Taia. – Da’ dacă crezi, eu nu-ți deschid. Mergi acasă să nu faci de râs, — și a râs. Taia s-a întors acasă, știind că nu va deschide nimeni. Soțul s-a întors după miezul nopții, beat. Iurie bea rar, dar se întâmpla. Taia nu dormea. – Unde-ai fost? Știu că umbli la Tania, beți împreună! Am venit și ea n-a deschis ușa… Tu știi bine asta. – Ce mai inventezi, — s-a simțit jignit, — n-am fost acolo. Am băut cu Ghena, ne-a luat vorba și timpul. Taia nu l-a crezut, dar a tăcut, nu-i cu scandalurile. Și ce putea face, „cine nu-i prins, nu-i vinovat”! Toată noaptea s-a perpelit: – Unde să mă duc cu doi copii, al treilea pe drum? Mama bolnavă, fratele cu familia lui, trei copii… Oricum nu e loc acolo. Și mama mereu îi spunea, când se plângea de infidelități: – Rabdă, fată, dacă ai ieșit după omul ăsta și ai făcut copii, rabdă. Crezi că mie mi-a fost ușor cu tatăl tău? Bea și ne gonea, știi cum ne-am ascuns la vecini. Dumnezeu are grijă de toate, l-a luat pe sus. Dar eu am răbdat, Iurie măcar nu te bate și nu bea des. Asta-i soarta femeilor – să rabde. Taia nu era de acord cu mama, dar știa că nu are unde merge. Și Ana tot o sfătuia, o liniștea: – Fată, unde pleci cu copiii, acuma și al treilea se naște. Poate ne descurcăm noi două cu Iurie… A treia oară a născut-o pe Arina, o fetiță firavă, mereu bolnavă. Se simțea pe sănătatea copilului toate grijile și supărările Tăiei. Dar până la urmă Arina s-a liniștit, Ana a avut grijă mare de ea. – Taie, ai auzit noutatea? – iarăși a venit vecina, ca o coțofană aducând tot felul de zvonuri, – Tania a luat să locuiască la ea pe Mihai, cel la care nevasta l-a scos din casă. – A luat, și ce? Dumnezeu s-o aibă în pază, — a zis Taia, dar în sine s-a bucurat, măcar nu duce Iurie pe acolo. Dar după o lună, Valea a venit din nou: – Mihai a plecat de la Tania, a revenit la nevastă, — a dat vestea repede, – Tania acum va căuta alt bărbat, e așa… Dar tu, ține-l pe Iurie lângă tine, nu se știe ce o să-i vină iar, — sfătuia vecina. Iurie s-a potolit o vreme, viața s-a liniștit, Ana era bucuroasă. Dar dacă are demonul în el, nu stă locului lângă soție. Ana, venind din magazin, s-a întâlnit cu buna ei prietenă, Anișoara: – Ana, dar în cine s-a făcut Iurie al tău? Taia – femeie la locul ei, frumoasă, mamă bună, și tu tot o lauzi, ce mai vrea el? – Anișoara, a uitat Iurie al meu să stea pe acasă? – Uită, și încă bine… Ce să-i faci, la tine e ca la Rai, mâncat, spălat, curat. Umblă la Vera-divorțata, cea de la cantină… Ana nu-i spunea la Taia, certa pe furiș fiul și-l ruga să se potolească, dar nu se poate ascunde adevărul. Taia a aflat iarăși tot de la Valea. Lacrimile și rugămințile nu au schimbat nimic. Iurie umbla pe la altele, dar nu voia să plece de acasă – știa că nu o să-și lase nevasta și copiii. Dar fidel nu era. Așa îi era comod, acasă nevastă, copii, mamă, gospodărie, iar pe urmă femei pentru distracție. Ana îl certa pe față, încerca să-l liniștească. Dar cine ascultă de mama? Iurie striga la ea să nu se bage. – Mamă, eu mă străduiesc pentru familie, lucrez, aduc bani, și voi mă bârfiți. Credeți zvonurile… Timpul a trecut. Copiii au crescut. Varvara s-a măritat la raion, a rămas acolo. Băiatul a absolvit facultatea în oraș, s-a căsătorit acolo. Arina termina școala, vrea să meargă la centru. Iurie s-a potolit de tot, nu mai umbla nicăieri, doar casă și serviciu. Stă mai mult pe canapea, sănătatea îl lasă. De băut nu mai bea deloc, nici înainte nu se omora cu băutura. – Taie, ceva nu-i bine cu inima, parcă doare și-n spate, — apoi zice iar, — Taie, mă dor genunchii, ce-o fi, poate de la articulații, să merg la medic la raion? Taia nu mai simte milă față de soț. Sufletul i s-a împietrit, prea multe lacrimi și dezamăgiri a tras până s-a liniștit el. – Sănătatea nu-l mai ține, de aceea stă acasă și se plânge, — gândea ea, — Să meargă să se jeluiască la fostele… Să se îngrijească ele de el. Ana a murit, au înmormântat-o lângă soț. În casa Taiei și a lui Iurie e acum liniște. Din când în când vin copiii și nepoții. Ambii se bucură. Tatăl se plânge de sănătate, chiar acuză soția că nu-l îngrijește. Fata cea mare aduce medicamente, îl ajută și chiar îi zice mamei: – Mamă, nu te certa cu tata, vezi că-i bolnav, — dar Taia e supărată, fata ține cu tatăl. – Fata mamei, el e vinovat, a avut tinerețe nebună, acuma vrea să fie îngrijit. Și eu am pierdut sănătatea, tot necăjindu-mă din cauza lui, — încerca să se justifice mama. Băiatul îl încurajează și el, vorbește mai mult cu tatăl, normal, între bărbați… Parcă nu o înțeleg copiii, când ea le explică că tatăl i-a înșelat și ea a răbdat pentru ei. Cum era să-i lase fără tată? Cât de greu i-a fost, cât s-a simțit umilită. Dar ce au zis copiii? – Mamă, nu răscoli trecutul, nu-l mai certa pe tata, — îi zicea fata, iar fratele era și el de acord. – Mamă, ce-a fost, a trecut, — o liniștea băiatul și o mângâia pe umăr. Taia e puțin tristă că copiii țin cu tatăl, dar îi înțelege și nu se supără prea tare, așa-i viața. Mulțumesc pentru lectură, pentru abonare și susținerea voastră. Multă baftă în viață!