Njezina tuga
Ivana, hajde da još malo prošetamo, još je prerano! Nikola pogleda djevojku ravno u oči, zatim ju privuče k sebi i nespretno zagrli. Pod tanjim, malo prevelikim kaputom, Ivana je izgledala još sitnije. Skoro kao dijete, mršava, niska. Kad bi joj ispleli pletenice i navukli školsku kecelju, doista bi nalikovala učenici. Maleni nosić pocrvenio joj je od hladnoće, a na obrazima su procvjetala dva žarka, crvena kruga. Ivani je bilo i vruće i hladno istodobno, prošla bi je jeza, najradije bi se stisnula uz Nikolu još više, čvrsto, da ga ne pušta, da on ne ode. Ali ne ide. Čeka ju doma…
Ne mogu, vrijeme je. Moram mami pomoći oko Marka. Nikola, pusti… Ivana se blago otme, pokušava odgurnuti njegove ruke, ali onda oslabi, spusti glavu na njegovo rame i samo uzdahne.
Pa čekaj još malo. Hoćeš da idemo u kino? Stignemo! Ajde, molim te!
Bioskop je bio blizu, pravim korakom bi stigli na projekciju! Nikola je znao da su vjerojatno karte već rasprodane, no to mu i nije bilo važno i desetak minuta s Ivanom bila je dragocjena.
Ne mogu, stvarno. Nikola! Ivana podigne glavicu, nasmiješi se njegovim poljupcima, a onda se naglo odmakne i skupi cijela u sebe. Mama gleda s prozora. Sad će se ljutiti. Moram doma, Nikola!
Ja ću te ispratiti! krene on za njom, ali Ivana odmahne glavom.
Teta Marija, Ivanina mama, nikako nije voljela Nikolu. Mislila je da u njegovoj glavi ima samo jedno, ono sramotno, niski nagon. A Ivana, sirota, naivna, pada na njegove pažnje i ništa ne shvaća.
Čim bi Nikola došao blizu njihova prozora, Marija bi odmah počela prijetiti i vikati, i govorila da ako mu još jednom Ivanina sjena samo priđe, neće znati što će! Nikola bi samo slegnuo ramenima:
Pa kad budete znali, onda se ljutite! govorio bi i lagano odlazio, korakom sličnim ribarskom, zviždućući nešto bezbrižno.
Ivana je stisnula teška vrata i ušla u mračno stubište. Kiseli miris plijesni, mokrih krpa i žbuke osjećao se u zraku.
Ivana! s prvog kata širom su se otvorila tapecirana vrata i pravokutan snop svjetla presjekao je izrez cimerke na stepenicama. Ivana zažmiri. Koliko moram čekati tebe?! Jesi li pogledala na sat? Marka moramo okupati, a leđa me bole, znaš to! Marija gleda kćer kako brza na stepenicama. Ivana uleti unutra, skine kaput, izuje čizme. Opet si s njim bila? Vidi je, našla si dečka! Samo vam je jedno u glavi! A kad treba mozak koristiti nigdje vas nema! Što radiš tu? Zrcalu se divi! Obrazi ti crveni! Ivana, još si srednjoškolka, ne da ti se izlaziti s takvima…
Ivana se još jednom pogleda u zrcalo, lice joj i dalje rumeno od Nikolinih poljubaca. Pokorno krene prema sobi gdje se, u drvenoj ogradici, s igračkama, igra Marko, njen mlađi brat. Marko zatrese zvečkom, odgurne autića, legne na leđa, a kad ugleda Ivanu, nasmije se i pruži ruke k njoj.
Idi okupaj ga! Ivana! Jesi čula što sam rekla, idi ga okupaj. Uskoro mora jesti. Ivana! vikne Marija uz samo kćerkino uho.
Ivana je htjela nešto reći, ali odustane, navuče pregaču, zgrabi Marka i odnese ga u kupaonu.
Natoči vodu, provjeri toplinu, smjesti ga u kadu i sjedne uz rub. U tišini mu dodaje igračke, Marko ih baca, smije se prskanju, povlači Ivanu za kosu jer nije obraćala pozornost na igru.
Daj pusti me! ošine ga sestra. Još jednom povuci pa ću te lupiti, razumiješ?
Marko ga prestrašeno pogleda svojim plavim očima s gustim trepavicama, kakve je imao tata. Pokuša skupiti usnice u cjevčicu. Nije mogao shvatiti zašto ova djevojka nije sretna kao on.
A ona nije bila sretna davno, čini joj se, cijelu vječnost.
Vječnost je počela kad je tata umro.
Tog zagušljivog srpanjskog dana, Ivana je bila kod kuće, ležala u sobi i slušala gramofonske ploče. Koga je tada slušala? Vice Vukov, misli Zatvorenih očiju zamišljala je kako šeće po ulici, susreće ga, on se odmah zaljubljuje, poziva ju negdje, a ona sramežljivo sliježe ramenima Snovi su prekinuti telefonskim zvonom. Tu je i započela ta vječnost.
Ivana, čuješ?! Ruke su mi u brašnu! zove ju mama iz kuhinje. Ivana poslušno ustaje, dođe do telefona s okruglim brojčanikom na poličici u hodniku. Tu policu je tata napravio, a telefon popravio sve je on.
Halo, zijevne Ivana gledajući se u ogledalu. Da, stan Perića. Izvolite? Što nije dovršila, jer djevojka u odrazu odjednom je posivjela, lice joj se iskrivilo, usta širom otvorila, pokazala Ivani krive zube. Što vi šaptala je, sasvim bjela lica, blijeda, bez kapi krvi. Vi
Slušalica joj isklizne iz ruke, ostane visjeti o spiralnom kablu, ljuljajući se, udara u zid. Ivana ju gleda, paralizirana, ne zna što sada. Odraz u ogledalu užasan, kao iz nekog pakla. Tuga je uvijek ružna, čupa iz čovjeka sve dobro od prije.
Ivana, što je to bilo? Teta Maja zove? Reci joj da ću kasnije… iziđe iz kuhinje Marija. Na rukama joj bijelo brašno, već i na obrazima, nosu, vratu. Onda je, činilo se, postalo posvuda toplo, kao da guši, ne da disati, bijelo kao i Ivanine usne. Marija čuje hrapavi šapat kćeri, prima se za trbuh, polako se uspinje rukama duž zida, ostavljajući bijele, nejednake tragove prstiju, sjeda. Kako, Ivana? Kako? stalno ponavlja, pa se nagnula, zatulila.
Dalje su došli liječnici, Hitna, odveli Mariju u bolnicu, a Ivana je ostala s tugom. Tada se prvi put naljutila na majku. Njoj dobro, ona je skrivena u bolnici, nju štede ne smije se uzrujavati, ne smije, ne smije A Ivani? Nju nitko ne štedi? Nitko! Prva pomoć s pogrebom? Teta Maja? Ali nju samo zanima što poslužiti, koliko vina kupiti, tata je imao puno prijatelja, sve treba počastiti.
Teta Maja bi govorila počastiti, kao da se tata nekome zamjerio, i sad ga svi trebaju oprostiti.
Pršut, kiseli kupus, šunka narezana na tanke ploške, pačja pašteta, salate Ivana se još sjeća tog odvratnog mirisa, miješanje češnjaka, luka, mesne juhe i kuhanog mesa.
Ivana, hoćeš pomoći? Treba sjeckati… uđe Maja u sobu, vidi nećakinju kako leži okrenuta zidu. Sjedne do nje, počne je gladiti grubim, ispucalim rukama. Suha koža hvatala se na Ivanin džemper, izvlačila vlakna.
Ne dirajte me! Ostavite svi! Neću ništa sjeckati, jasno?! Ivana iznenada sjedne, poviče. Imate slavlja? Votka salamica? Salatice? Ivana, idi u dućan, stric voli konjak, a nemamo ga… izrugne tetu. Idite same po svoj konjak! Mrzim vas! Tata je umro, čujete li? Otišao! A mama se sakrila iza brata, dobro joj je, je li? A ja sam sama! Ovo je moja tuga, Majo!
Ivana, dijete, nisi sama! pokuša je zagrliti Maja, ali Ivana se otme, udari ju po ramenu. S nama si. Mama će se vratiti, treba joj tvoja pomoć, nije joj lako s malim, a ti ćeš pomoći, jel da?
Maja je znala nije rekla što treba, trebalo je reći nešto za Ivanu, da nju netko utješi, da nju netko spasi, ali nije znala kako. Marija tamo u bolnici, kao da nije svoja čas skače, čas blijeda leži; nešto s djetetom nije u redu. Nju treba spašavati, a Maja nije mogla dugo ostati, jedva su je pustili s posla za sprovod, dalje nije mogla ostati. Treba da se Ivana pribere…
Neću više nikome pomagati! I to dijete više nije važno! Tata ga je želio, a tata više nema! Pa neka ga nema! Odlazite! Ivana zaplače, padne licem u jastuk, pokrije se pokrivačem.
Maja zatvori oči, i sama tiho zaplače, pa izađe na hodnik
Marija se slabije sjeća dana u bolnici. Sve joj je bilo kao u magli: glasovi, Majino lice, susjede iz sobe, neki strani ljudi, liječnik koji joj stišće ruke i govori da se mora boriti.
Ali ona nije htjela. Neka to dijete nestane… Neka. Što sada? Nema više Frane, kako će ga sama odgojiti? Ne može! Ne može više!
Glava obitelji, oslonac, pravi sudac doma bio je Franjo. Marija se uvijek skrivala iza njega od svih nevolja, ponekad bi samo provirila da vidi kako je sve lijepo uredio, kakva ih svijetla sadašnjost i sigurna budućnost čeka.
Kad je došlo vrijeme da rodi Ivanu, Hitna nije mogla doći do rodilišta, bio je debeli snijeg. Tad ju je Franjo odnio na rukama, stavio na kolica, nježno, kao pahulju. Uvijek ju je štitio, spašavao A sada?
Glupo je to, Marija! jednom joj reče liječnik. Ovo dijete je nastavak. Netko za koga ćete živjeti, komu ćete sve o ocu pričati. Umre li sad, želite da napravimo? Zašto me držite za ruku?! vikne i na medicinsku sestru. Možemo to napisati pod stres, događa se! Ništa od djeteta. Vama ne treba. U tuzi ste, pijete tugu kao vodu, a nikako da se napijete. A dijete, dakle, nije važno. Hajde, ajde, idite na operaciju! povuče Mariju za ruku Spontani i kraj! Bila dva mrtva sad tri!
Liječnik je bio frustriran, ova žena ga je zamorila svojim jadenjem, nije znao kako s njom, ni kako ju utješiti, sve je već pokušao reći, reći joj ali ona ni ne pomišlja na to dijete! Ni najmanje!
Marija se prenu kad je već stajala u operacijskoj. Na nju su čudno gledali liječnici u maskama, a ona, bosih nogu, u prozračnu spavaćicu, držeći trbuh s obje ruke, širom otvorenih očiju gleda u sto. Bijeli, a svuda oko njega plavi zidovi kao oblaci. Mir, tako dubok, kao da sve nestaje.
Rađa li? Carski možda? zbunjeno upita operacijska sestra, koja je nedavno izvan sale pušila cigaretu, planirala još jednu, ali smiri se. Sad se vraća, a tamo Marija
Ne Rano mi je. Pogriješila sam. Oprostite! Ne želim! Neka živi, neka se rodi, može? pita Marija.
Naravno, može! Ajmo natrag, dušo. Što ti je, ljuljaš se? Mihinjo, prati je! vikne sestra bolničaru, krupnom čovjeku s crvenim, izbrazdanim licem.
Mihovil prihvati Mariju pod ruku, zamiriše na jučerašnji alkohol. Prije bi je zgrozio, sada i ne, čak se okrene i namiriše ga. Tako je ponekad mirisao njen muž, topli dah, kao da je blizu, uz nju i dijete…
Ubrzo je rodila, Marko je bio zdrav i debeo, sličan ocu.
Ivana ga je nevoljko primila dok je mama oblačila kaput za izlazak iz bolnice. Nisu nosili cvijeće ni darivali sestre čokoladama. Maja je ostavila novce Ivani, ali ih ona nije potrošila.
Kakvo veselje! Prošlo je samo četrdeset dana od sahrane tate, a tu se slavi ko na svadbi! promrmlja, sakrije novce.
Nije red, Ivana, tiho će Marija.
Nema veze. Idemo tramvajem? slegne ramenima Ivana. Beba u naručju zaplače, djevojka se namrgodi.
Daj meni, ja ću ga ponijeti. Da, idemo tramvajem. Hajde, kćeri, nježno preuzme sina.
Ivana nije ni pogledala brata, osmjehnula se, poljubila majku. Nije do toga, ona ima svoju tugu! I neka je svi puste na miru!…
Ujutro Ivana odlazi u školu, lutala bi gradom do kasno, s Nikom provodila popodneva, vraćala bi se kasno doma, pojela i odmah išla spavati. Ivana je imala svoju tugu, trebala je biti sama! I ostavite je s tim bebama!
Znaš što! izgori Marija. Daj, pomozi više! Jesti vole svi, ali kupiti i kuhati opet ja?! Nisam od čelika, Ivana, samo bih spavala. Marku bole crijeva i…
Ne bi ga ni rađala, a ja? plane Ivana, odgurne tanjur. Za komad kruha prigovaraš! Sve ću ti vratiti, do zadnje lipe! Meni treba škola, završavam, i ne spavam, mama, jer tvoj Marko stalno plače.
Moj? Ivana, naš je! odmahuje Marija. Tvoj brat, moj sin. Malim je bebama zna biti teško Ali molim te, pomozi mi, barem malo…
Ne, i ja sam umorna! Uostalom! Da je tata sad tu, ne bi ti meni tako govorila! Ne bi! Ti si hladna, nikad ga nisi ni voljela! Uvijek samo o sebi! Samo sebi!..
Opet su suze, Ivana se zatvara u sobu, žali sebe, a Marija sjedi u kuhinji, ljulja uplakanog sina, zatvara oči, grize usnicu i nastoji se suzdržati od jecaja. Da, voljela je muža toliko da joj sad duša krvari. Ivana to ne vidi. Mladi su to, nikad nisu stvarno voljeli Kasnije, kasnije će sve shvatiti!
Marijino strpljenje istrošilo se na proljeće, kad Ivana polagala maturu. Marko je često bolovao, novca za bolovanje bilo malo, a Ivana odbijala pomoći, pravdala se učenjem. Tad se u Mariji probudio demon.
Gdje si ti navečer? Kakvo učenje po noći? zgrabi je s vrata. Srljaš po kafićima? Gledaš na što ćeš sličiti?! Pazi da se ne vratiš trudna, ne znam što ću!
A ti si se vratila, šapne Ivana dok vješa kaput. Molim? Što si rekla? Ja sam se udala za tvoga oca, pa tek onda išli spavati! Tako rade normalni ljudi, Ivana! pocrveni Marija. Jesi li kupila kruh? Molila sam te!
Evo ti kruha! baci Ivana vrećicu s hljebom. Marija ju pljusne po obrazu, automatski, ni ne shvati kako.
Ivana zaplače, otrči u sobu.
Tjedan dana nisu govorile, samo mrko gledale jedna drugu. Onda kao da je Ivana malo popustila, počela pomagati oko brata, povremeno je pazila Marka kad je mama išla u dućan ili frizeraj.
Marija se veselila misleći da je Ivana ozdravila, razmišljala, sve će opet biti kako treba, ponovo će biti prijateljice, Ivana će zavoljeti Marka.
Ali stvar je bila sasvim drugačija. Nikola je priznao Ivani da ju voli, obećao čim završi školu da će se vjenčati. Ivana je napokon našla nekoga tko će nju sitnu, nesretnu maziti, braniti, odlučivati za nju, kao nekada tata…
Muči me, tjera me da čuvam to dijete, a ja ne mogu, shvaćaš? Uopće ne mogu! govori Ivana Nikoli, zagnjurena u njegovo rame. Neće danas rano doma, Nikola vodi u kino, kupio karte za zadnji red. Ljudi se okreću, stišću ih pogledima.
Ma daj, Ivana! To ti je brat. Malen, moraš pomagati. I mami treba pomoć. To je obitelj šapće Nikola.
On je odrastao s bakom, obitelj kao takvu nije imao, a tako ju je želio! Htio je djecu, ženu, miris peciva u kući. Baka je svake nedjelje pekla kolače s cimetom ili štrudlu. To je bio pravi praznik. Bake već tri godine nema, Nikola živi sam i sanja svoju obitelj
Meni je teško, Nikola, shvaćaš? Kad je tata umro, ni mama ni teta Maja me nisu utješile. Samo su za sebe brinule! Teta za vino i sprovod, mama za trbuh. I plakale obje. Ali nisu one, ja sam izgubila tatu! Pazi me, molim te
On je pazio. Nikola nije znao razliku između sažaljenja i ljubavi, ali nije ga bilo briga. Zamišljao je njihovu budućnost, dom s kariranim stolnjacima, cvjetne zavjese, saksije na prozoru, slonovi u koloni ka sreći. Pravila bi Ivana i pite i kolače Žene sve znaju one su čuvarice doma!
Samo da još Ivana završi školu
Jedva se provukla kroz maturu. Na Posljednjem zvonu bila je jedna od najljepših djevojaka: mama joj sašila haljinu po mjeri, frizerka uredila frizuru, čak je smjela nanijeti sjenilo.
Ljepotice moja, Ivana! šaptala je Marija, brišući suze dok su joj uručivali svjedodžbu. Neka i nije s pohvalom, nije važno! Sada je Ivana odrasla, njezina pomoćnica.
Nikola je došao čestitati, opeglanog sakoa, posudio kravatu.
Tada ga je Marija i zamijetila, vidjela kako Ivaninu oblaže, ljubi je, ona se smije, sramežljivo spušta oči, a zatim nudi svoje hladne usne njegovima…
Marija ga je htjela otjerati, ali Marko joj je zaplakao u naručju. Morala je otići.
Ivana, shvativši da majke nema, zlobno se nasmijala. Tako je najbolje, ona neka se bavi svojim sinom, a Ivana će živjeti po svom. Sada je odrasla
Vratila se doma ujutro. Marija je spavala na stolcu pored Markove krevetića. Ivana je pokušala ušuljati u sobu, ali srušila kantu, koja je zveknula o pod.
Ivana! Marija se trznula, izašla iz sobe, zatvorila vrata. Gdje si bila cijelu noć?! Jesmo li tako dogovorile? Sve tvoje prijateljice su doma, provjerila sam!
Što? Obilazila si ih? Sramiš me, mama! frkne Ivana, baci svjedodžbu na stol. Zar si stvarno išla kod svih? Nije te sram?
Marija pokuša nešto reći, samo uzdahne, slegne ramenima.
Ne razumijem, čime sam ti to zaslužila tiho izusti. Pa ja tebe volim, a ti tako sa mnom Oprosti, nisam te htjela sramotiti, samo sam bila zabrinuta. Predivna si
Pokuša ju pogladiti po ramenu, popraviti nespretno rasute kose, ali Ivana se izmakne.
Zašto? Jer si me zaboravila. Otkad si rodila Marka, samo o njemu. Pa i tatu si zaboravila, a ja ga još oplakujem, još mi fali, a ti Ti si samo njega iskorištavala, sad si sve prebacila na mene! Da! Prije je on kupovao hranu, sad mene šalješ, kuću sam ja dužna čistiti, tebi je teško, mlada si majka nasmije se Ivana.
Ivana, hajde, saberimo se! Sama ne mogu sve! Pomažeš mi, pa ja tebi
Ti meni? Samo si ovo sašila. Ne, mama, udajem se. Za Nikolu. On će sve za mene raditi, voljet će me, paziti. A ti sama radi s Markom. Danas predajemo papire za vjenčanje.
Molim?
Tako je. Prijavljujemo se. Sad hoću spavati.
Ivana se povuče, zaključa vrata. Marko se probudi, Marija odlazi zagrijati mlijeko. U glavi joj se ne može posložiti da će Ivana postati nečija žena
Skromna svadba, malo ljudi, samo najbliži. Proslava u lokalnom kafiću. Za stolom Marija, Ivanina bleda, nervozna, crvena od vina, Nikola tresućih ruku, prijatelj Ivan, gitara u kutu
Ivana je kao u magli. Povraća joj se, stalno je žedna, najradije bi pobjegla, legla spavati, da prozor bude širom otvoren, da namiriše vjetar.
Nikolina je garsonijera malena i zagušljiva, ali nema tamo plačljivog Marka, ni majke uvijek blijede i zajaukane, nema nikoga osim Nikole i Ivane. On je gladi po leđima, grije joj hladne ruke, šapće o ljubavi, a ona ga samo upija.
Idemo doma, šapne Ivana, uhvati Nikolu za ruku. Umorna sam, idemo
Pristane, brzo se oproste, pokupe cvijeće i, uhvativši taksi, otputuju. Marija ih gleda dok ne nestanu. Što se između njih dogodilo? Gdje je puklo?
Hoćete da vas otpratim? pita Ivan.
Ne, hvala. Sama ću. Doviđenja, Marija pozdravi kći i njezine prijateljice, ode. Doma je čeka sin, na čuvanju kod susjede, i ona mora na odmor. Marko sigurno već plače. Mlada majka, nasmije se.
Nemojte se ljutiti na Nikolu sustigne je Ivan. Dobar je, zbilja!
Marija se kiselo nasmije:
A što mojoj kćeri život uništava? Ona nema posao, samo srednju. Sad neće ići dalje. Završit će u kuhinji. Nikola vaš i nije odrastao za pravog muža. Neće izdržati!
Nikolu podcjenjujete. On sve može, zlatan je! Vidjet ćete!..
Ivana od svadbe ne dolazi ni do majke ni do brata. Marija ih posjećuje, dofura Ivanine stvari, ali kći je otjera.
Dosta s tvojim kontroliranjem! Sve je u redu, jasno? sikće Ivana, dok Marija sprema namirnice. Nikola će sve kupiti.
On će kupiti, a kuhati tko? Ivana, stalno ležiš? Bar krumpir skuhaj! odmahne Marija.
Hoću ležati, pusti me! duri se Ivana.
Vrata zalupše Nikola dođe s posla, ode u kuhinju.
Dobar dan, gospođo Marija. Drago mi je što ste svratili. Torte? A gdje je Marko? Niste ga poveli? pogledom traži dječaka. Nikoli se ostvaruje san! Žena, njezina mama i mali brat na istoj adresi, svi za stolom, peciva, slonovi… Savršenstvo.
Ostavila sam ga kod susjede. Što bi ovdje… nasmije se Marija, zadovoljna što pita za Marka. Ivana nije ni spomenula.
Nije li ovo dom? U redu, stavit ću vodu za čaj, vi izvadite šalice!
On veselo zvižduće, na gazu pali plamenik, slaže komadiće kolača, kad odjednom Ivana reče:
Mama odlazi. Neće piti čaj.
Nikola hoće što reći, ali Marija odmahne:
Idem, Nikola, hvala. Donijela sam sarme. Uživajte.
Ostanite tiho prozbori dečko. Nije lijepo.
Dobro je. Ivana nije raspoložena. Idem…
Kad je Marija otišla, Ivana se baci Nikoli oko vrata i zaplače.
Trudna sam.
Zašto plačeš? briše joj suzu Nikola.
Ne znam Bojim se. Hoćeš li me paziti, maziti, bit će mi teško. Hoćeš li? šapće.
I on je pazi. Masi joj koljena, donosi vodu, kad se budi noću, posprema stan, šeta trudnu Ivanu, kupuje joj voće, jede u menzi da ne prigovara što ne zna kuhati, kad to spomene, Ivana odmah podsjeti da ona ionako ima tugu izgubila je oca. On dovlači hranu iz menze. Povremeno dolazi i Marija, ali ne može često zbog Marka.
Nemoj je kriviti, Nikola sad često govori Marija zetu. Ivana je dobra, samo previše sam je štitila, nisam je ničemu naučila. Stalno sam mislila, kasnije Franjo je uvijek štitio Ivanu, nikad nije dao da je korim. Oprosti…
Ma, gospođo Marija! Sve je dobro! I dijete je na putu, imamo obitelj! Ivana će sve naučiti, vjerujem! skida brige Nikola.
Marija nije imala pojma koliko je on sanjao obitelj
Ivana pati, i kao da gušta u svojoj patnji. Povraćanje, slabost, vrtoglavice a Nikola pazi i mazi. Samo da je s njom! Dođe, kad ga pozove Jer voli je! Mama… Ma, sad je ona već iz prošlog života.
Nikola polako razmišlja gdje će dijete spavati, kupuje igračke, od nekog je dobio plastificiranog konjića na kotačima, susjedi ponudili stari kolica odmah prihvatio.
Ivana nađe u stanu ta stara kolica, zaplače. Nikola popravlja kotače, skoči k njoj.
Što je? Boli li nešto? briše ruke.
Samo odmahuje glavom, zatvara oči. Ne sviđa joj se cijela ta priča dijete, kolica. Uvijek priča samo o bebi! A ona sad kao da više ne postoji.
Nisam ja inkubator, Nikola, ja sam živa! Da ti vidiš kako je s trbuhom! Ni ti ni mama me ne žalite! I znaš što neću više to dijete! Čuješ? Neću! Rodit ću, pa dam nekome! Preteško mi je, sve mi ide naopako!
Zatuli, udre nožicom.
Opet je Nikola pazi kao nikad prije nabavlja joj omiljena peciva, smješta je u krevet, masira joj natečene noge. Opet je njegov cijeli svijet. Nema više dijeljenja s bebom! S mamom je djelila Marka, Nikolu neće dijeliti!
U terminu Ivana rodi zdravu curicu. Sve dobro prošlo, samo još da se vrate kući! Nikola se smije i plače, kod Marije na kuhinji ljulja Marka, dječak ne bježi kao da ga proučava.
Kako će se zvati? A ostavi ga, još ćeš se naraditi! odmahuje Marija rukom. Ime znate?
Ivana će odlučiti. Nisam ja taj koji bira! Ivana moja Nikola kao začaran.
A Ivana leži u rodilištu i gleda svoju kćer. Bebi je sve neugodno i grčevi, i bebin glas, i kako ne drži glavicu. Marko je bio isti, ali brinula ga je mama, a ova će biti Ivanina briga. Ili ipak ne? Možda ne preuzme. Ili Nikoli reći da je umrla. Ne Liječnici će reći istinu. Neće on na to pristati. Hm
Iz rodilišta ju voze taksijem. Cveće i čokolade za sestre, buket za Ivanu. Mama plače, ljubi unuku, Nikola pazi Ivanu.
Kod kuće, Ivana potjera mamu misleći sad će s Nikolom malo odmoriti, ali Iva, tako su nazvali bebu, stalno plače. Nikola zavija oko nje, moli Ivanu da je nahrani, hoće zvati doktora.
Sva djeca plaču, to je normalno. Neka razvija pluća. Presvuci joj pelene, tatica! smije se Ivana, A meni podgrij juhu. Gladna sam, Nikola.
On ne ide u kuhinju, ne poslužuje toplu, domaću juhu u malenoj loncu, ne reže bijeli kruh. On je uz Ivu, crvenu, bez zuba, stanalo plače.
Ponovno dođe Marija, Nikola po prvi puta sam okupa bebu, zamota. Marija nešto objašnjava, Nikola zapisuje, Ivana čeka juhu. Ne dočeka je.
Noću Nikola bdije uz dječju kolijevku. Ivana bi ga zagrlila, ali on se odmakne.
Nemoj sad, Ivana. Iva se budi. Nahrani je, kaže.
Ivana se nasmije. Eto ti ljubavi…
Koliko god pokušavala, Nikola je gledao samo u Ivu.
Ivana se za mjesec dana odselila. Spakirala stvari, otišla kod prijateljice u Split. Bez poruke, bez adrese.
Zbunjen Nikola pojavljuje se na vratima Marijina stana, dovlači Ivu i kolica, zvoni. Kad otvori, samo teško uzdahne.
Preselite se s Ivom k meni! predloži mu Marija, kad se pribrala. Bit će nam svima lakše. Imat ćete sobu, mi svoju. Ispričaj, Nikola, ja sam kriva. Sve sam ja kriva, čini mi se…
Nikola ne želi misliti tko je kriv. Sve je to, nekako, besmisleno. Pitao se samo kako će objasniti Ivi zašto ju je mama napustila…
Dvije godine kasnije, Ivana se javila: želi rastavu, neće Ivu, udaje se. Djecu više rađati, odlučila, neće.
Bože dragi, Ivana, pa što je to?! zaprepasti se Marija.
Što, mama? Mislila si, vratit ću se pa ćemo sretno živjeti? primi slonića s police Ivana. Nikola je selio sve njene slonove, pričvrstio policu. Kakva sreća s vama? Tamo me cijene, vole. Kod vas sam bila samo izdojni stroj. Slon padne, otkine mu se nosić. Nema veze, na sreću! Odoh kod prijateljice.
Nećeš vidjeti Ivu, svoju kćer? Sad se vraćaju iz šetnje. Pričekaj, popit ćemo čaj, može? pokuša je zagrliti Marija. Ali Ivana ne želi.
Njoj više majčine nježnosti ni ne treba.
Niti joj je žao majke. Što sad plače? Dvoje djece podići je teško? Pa svima je teško! Ako ti ne ide, može se Marko u dom, nema problema!
Ivana se okrene i ode
Navečer, poslije suda, Marija ni ne zna kako bi pričala s Nikolom. Sve je propalo, samo Iva veseli. Što sad? Da ne počne piti!
Nikola, ne pij! Nemoj, molim te. Muž mi je od otrovanog alkohola umro… Nikola…
Neću, teta Marija! Nemam kad ni volje. Hajde, pravimo kolač od sira? Naučite me? Iva, ti ćeš pomagati! Vidi kako sluša! Ti, Marko! Što treba? Teta Marija, vi ste moja obitelj. Neću vas iznevjeriti! Svašta je u životu, ali lijepih stvari ipak ima najviše! kaže odlučno Nikola. Marija kimne…
Iva, uzbuđena, pogleda oko sebe. Kabinet! I konačno ima svoju sobu. Sad je liječnica, prava, kao mama.
Otac ju je jutros dugo čekao u hodniku. Nadao se da će ispratiti svoju Ivu, doktora!
Nikola, što toliko tražiš? Kapa ti je na polici! namigne niski, topli glas, žena u domaćoj haljini, s kosom spletenom u pletenicu.
Da, hvala, Ljiljo. Pa gdje je naša doktorica? Iva! vikne Nikola, cupka od uzbuđenja. Više nervozan od kćeri. Pa ona je sada liječnica!
Idem! Iva na brzinu dožvače kruh, poljubi mamu, obuje se, otac joj obuče kaput.
Sretno! poljubi je Ljiljana, pogladi po rukama, doda rukavice. Uvijek joj je vruće, a vani zima!
Na autobusnoj stanici Iva se pozdravi s ocem. On dugo gleda za njom, sva trči, uvijek žuri
Počinje primati pacijente. Ruke joj drhte, ali sve izgleda dobro.
Oko podne ulazi žena, sjeda, odgurne olovku koja joj sklizne u krilo, torbu baci na pod.
Ja sam došla po recept. Pola sata sam čekala, niste li mogli brže? Tko ste vi? Liječnik? oštro pogleda Ivu. Gdje mi je Šarićka? Gdje je ona?
Otišla je odgovara sestra, Gospava.
Ha? I bolje. Nije ništa vrijedila. A vi, mala, meni ćete pomoći. Trebam ovaj lijek, pročitala sam da pomaže, ali je skup, tu sam napisala ime.
Iva uzme cedulju. Iza leđa sestra nešto pokazuje, ali Iva ne shvaća.
Oprostite, to nije lijek na recept. I nije vam potreban. Nemate indikacija… lagano kaže Iva.
Što? I vi tako?! Migrene me tjeraju da ludim! Vaši lijekovi ne pomažu! udari šakom žena, olovka joj sklizne opet.
Nagne se preko stola, dahne Ivi u lice.
Sudit ću vas! Bezdušni ste! Otkud to, doktori?! Prijavit ću vas, svi ćete završiti u zatvoru! Svi! viče.
No Iva ustane, visoka, čvrsto digne bradu. Žena se odmah povuče.
Pa sažalite se! Nitko me ne žali Dajte recept, molim vas! Misliš da si netko, čim bijelu kutu obučeš? Nisi… glas joj zadrhti. Mučite me, i moja mi je majka to činila! Uu!
Ruke joj zadrhte, pukne šav, stolac padne.
Gospava zakoluta očima, Iva problijedi:
Ivana Franjina, ne mogu vam dati taj lijek. Ako imate pitanja, javite se glavnoj doktorici. I još, zapamtite nemate kćeri. Nemate! Ona ima drugu mamu, razumijete? Tu koja voli, pazi, uvijek je tu. I ne govorite ružno o mom tati. Izađite! Izvolite!
Iva se okrene, vrata zalupše, sestra joj pruži čašu vode.
Hvala, slegne Iva.
Nema veze, mala… Bit će.
Zbog nje je tata patio predugo, i baka šapće Iva. Ali sretna sam što imam drugu mamu. Mama Ljiljana je moja, ova žena nije!
Sestra kimne, nasmiješi se.
I bolje! Sudbina se pobrinula. Hajde, Ivo, radit ćemo! Hodnik je pun. Možda se pojavi moj bivši E, njega ću ja liječiti! zlobno se osmjehne Gospava. Sljedeći!
Iva se nasmije. Treba ići naprijed. Radovati se što je doma čeka tata, mama Ljiljana, vikendom dolaze baka i stric Marko. Sad su skoro generacija.
Hvala ti, Bože, na ovim ljudima, na ljubavi! Iva trepne i nasmiješi se pacijentu. To je bio Mihovil, njen budući muž.
U toj šarenoj, krhkoj igri života, najvažnije je ne zatvoriti srce za ljubav, za drugu priliku, za ljude koji vas usrećuju. Jer obitelj nije samo krv to je toplina, razumijevanje i dobrota.
