Teatar sjena
Marina, zakopčavajući toplu vunu na brzinu, čvrsto je zatvorila vrata svoje stare kuće, spuštala se po stepenicama u dvorište, lupkala nogama po zaleđenoj zemlji popravljajući na sebi crne čizme i uputila se prema šupi na stražnjem kraju okućnice, što je stajala kao crna ptica, krov joj bio nakrivljen kao slomljeno krilo. Stara šupa, rupa na rupi, samo što nije skliznula niz padinu i svojim trulim daskama razorila malinjake i otprašila žuti drveni plot, a onda se zaustavila naslonjena na napušteni bunar. Kad bi udarila u beton, razletjela bi se na komadiće kao da su je razletjele mačke gonile.
Eh, živimo u grijehu, zijevamo ni prekrstit se ne stignemo, sve smo mi, žene, grešnice mrmljala je Marina Jakovljević dok je hodala stazom koju je tek očistila od snijega. Protegla se, podigla ruke, okrenula lice prema susjednom dvorištu i s gađenjem nabrala usne te kimnula toj nekome preko plota. Opet si tu ljutito je šapnula. Mars kući, čuješ li?! viknula je, glas joj je odjeknuo snježnim poljem, podigao par vrana. Zagraktale su, preletjele tamno nebo. Fuj! Ko na groblju Čovjeka da prozboriš ne možeš, svuda vukovi il luđaci Marina pljunu na snijeg.
Netko joj je s druge strane zida dobacio nešto nerazumljivo. Žena s vunenom maramom preko glave, u vunenoj suknji i staroj jakni mahala je rukama i pokazivala negdje u šupu.
Ne trudi se, ionako te ne razumijem! Na glavu mi sjela, nesretnice! Da bar nismo imale ništa, ne bi došla! Marina je mrmljala dok je došla do šupe, htjela otvoriti vrata, ali naglo zastala, gledajući tragove u snijegu. Lice joj je otvrdnulo i poprimilo neki divlje gnjevan izraz, čeljust joj je iskočila naprijed, nosnice se raširile.
Marinino lice, krupno i oštro, s nekom divljom ljepotom, sad je postalo toliko ružno i strašno da bi svakoga naježilo.
Žena je gledala tragove čizama koji su vodili od prevrnute ograde ravno do vrata šupe.
Snijeg padao noću, znači netko mi je banio pred zoru. Po pušku Moraću!
Okretala se naglo natrag kući, ali okom opet uhvati susjedicu, koja se sad priklijestila uz zahrđalu žicu i stiskala prste kroz mrežu. Lice joj se naboralo kao voda kad vjetar prijeđe preko jezera, okrenuta šupi.
Iiiii! susjeda je gurala bradu prema šupi. Tamo! Tamo, iiii!
Nastavila je nešto objašnjavati, ali Marina samo odmahne rukom.
Daj bježi u kuću! Snaći ću se i sama. Idem po pušku, ni vrag mi ne može ništa, taman njega pod kaput mogu strpat. Daj, teta Lenka, ne smetaj sad!
Za minutu Marina je opet stajala pred šupom, nišanila puškom prema vratima.
Jelena Mihajlović je trčkarala iza plota, snijeg je škripao pod njezinim nogama. Vrane su na olujnim golim granama sletile i gledale ženu, pa kad je opalio pucanj, vrisnule crnim krpama i nestale iznad sivog neba.
Iz stijenke šupe gdje je metak uletio poletjele su uzduž iverje. Susjeda je prestrašeno pokrila lice rukama i zajaukala, ali Marina, zadovoljna, opalila je još jednom u zrak.
Ovdje nikoga ne dočekuje sa strahom, čuješ ti?! Nikoga! Gospodarica je ovdje, svašta je prošla od razbojnika se branila ovim oružjem, od medvjeda prošle zime, kad je zalutao u dvorište, isto tako, pucala je precizno, kako ju je otac učio. I ovoga što je upao istjerat će ili, ako baš treba, na onaj svijet ispratit. Ruka joj drhtat neće, to nije ona!
Izađi! Izađi prije nego te prostrijelim kao sito! viknula je, nogom lupi lonac koji se otkotrljao stazom i zveknuo drškom.
U šupi se začula gužva, netko je skakao kao da igra bećarac i mogao je propasti kroz pod.
Izađi, ako imaš dušu! Bit će ti još gore! zagalamila je Marina, ne mareći za tužaljke susjede.
Vrata su se lagano i škripavo otvorila. Na pragu se pojavio muškarac, poluzatvorenih očiju na dnevnom svjetlu. Marina uoči sivu kukičanu kapu na glavi, dotrajanu jaknu razderanu na laktu, premala mu je, iz rukava izlaze šake žilave, radničke, crne hlače, gumene čizme, nekoliko dana brade sve je Marina opazila. I ožiljak na čelu. A Jelena Mihajlović, izgubivši maramu na snijegu, tresla je žicu i mumljala.
Daj umukni već jednom! Gubi se! dobacila je Marina. Ti! kimnula je na uljeza. Dva koraka naprijed. I bez gluposti!
Muškarac se poslušno primaknuo, polako podigao ruke.
Bjegunac? Robijaš? upita Marina. Otac joj je pričao o takvima, koji bježe iz zatvora i skrivaju se po selima. Takve su znali zateći smrznute u šumi i odmah su ih tu i pokapali, da ih vukovi i medvjedi ne raznesu. Ocu ih nije bilo žao, pa ni Marini. Ali ovaj čovjek je bio nekako poseban. Oči mu dobre, tužne, poželiš ga zagrliti Slabo žensko srce, lako omekša kad ga pogledaš
Oslobođen sam nedavno. Mogu vam pokazat papir. Vraćam se doma. Oprostite, gazdarice, samo sam ušao prileći. Ja
Govorio je tiho, smireno, kao da Marina nije pušku uperila u njegova prsa nego pozvala ga na večeru. Ili je navikao biti pod nišanom, ili je jednostavno bio takav. Možda je osjetio da Marina neće pucati. Drugog bi možda, ali ovog
Kreni do kuće, tamo ćemo dogovoriti reče domaćica i kimne prema kući. Kako te zovu?
Čuvši da mu je ime Ivica, Marina se nasmiješi. I njezin pokojni muž bio je Ivo. Ljudina Kratko su bili skupa, ali lijepa sjećanja je čuvala u srcu.
Uđi, Ivo, nahranit ću te, sve ćeš mi ispričat zašto si sjedio, kamo ideš. Ja sam Marina Jakovljević, možeš me samo Marina zvat, mlađi smo, što ćemo se formalizirati. I nemoj mi gluposti, jesi čuo? Teta Lenka! Dosta već! prosikta na susjedu. Hajde kući, kasnije ću navratit!
Jelena Mihajlović odmahnula je glavom.
Iiiiii! uperi prstom u Ivu. Booooooooo jaaa!
Ne bojte se. Nisam opasan. Ne želim se vraćati, svoje sam odradio, sad miran život tražim. Dobar dan naklonio se Ivo.
Da l ga razumiš, Ivek? začuđeno podigne obrve Marina.
Pa, onako slegne on ramenima.
Ja ni riječi, samo mumlja. Ma, neka, neka
Ivica se primaknuo kućnom pragu, propustio ženu ispred sebe. Ona, uspinjući se, pogleda ga vrućim pogledom. Dobar ti je ti, Ivo, nemoj otići!
Uđi, svidio si mi se. Nahranit ću te, nećeš biti gladan! Samo pazi, daska ti je napuhana, neka propast
Napuhana? Daj čekić i klinove, a ti postavi za stol. Odradit ću svoje. Dogovoreno? Ivica izvuče jaknu, zavrne rukave. Marina pogleda kako mu igraju mišići pod košuljom, kakva ramena, kakav vrat. Bogme, lijep čovjek. Prava muška ljepota. Da mi je takav muž…
Polagano otvori vrata, donese alat iz hodnika.
Znaš, Ivo, dugo sam već sama. Sve kućanstvo na meni, borim se. I još na susjedu pazim, tako treba. Bog kaže da moramo milosrđe pokazati. Hajde, ostavit ću te, kad budeš gotov dođi!
Može! kimnu Ivica, pa se prihvati posla
Čuo je kako Jelena Mihajlović na pragu kuka, osjetio njen pogled. Bilo mu je žao, kak kaže Marina, jadna, ni govoriti ne može. I obitelji nema, samuje cijeli život…
Ivo je bacio pogled prema programu. Stara, krovište izraslo mahovinom, kuća nagnuta, na proljeće će još gore biti. Kako ona ovdje?! Dobro što je Marina još mlada, pa i susjeda uz nju!..
Došao je kasnije, Marina se stigla presvući, namazati obraze rumenilom, je snažno podcrtala oči. Nakit od plastičnih lažnjaka, drugo nije ni imala, ali barem nešto!
Lijepo ti je, gazdarice pogledao je Ivica oko sebe.
Kuća kao kuća, trudim se zajapurila se Marina. Operi ruke vani, a ja ću donijet ručnik. Sjedni. Hoćeš popit nešto? Ili nisi dobrog zdravlja? stavi na stol bočicu rakije, škilji na njega, gleda ga ispod obrva, nosi se polako, da je stigne pogledom upiti.
A što da ne popijemo? Kad sam već u dobroj kući, s lijepom gazdaricom. Živjeli, Marina Jakovljević podigne čašu, kucne se i brže-bolje popije.
Ne žuri, ni okusio nisi! prekorila ga Marina. Hoćeš još? Uzmi i krumpira, kupusa, imam još i mesa. Pite s jajima su isto za tebe, dragi gost. Ništa mi nije žao, stvarno, posluži se!
Ivica jeo je šutke, brzo, gledao u tanjur. Osjeća se kao doma Kako je lijepo biti doma! Bez obzira gdje, nije važno čiji zidovi mir i toplina Eno, slike na zidovima, požutjele, a njemu kao umjetnine. Salvete na policama, vilice i žlice složene, umjesto zdjela tanjuri… Doma…
Zašto si bio u zatvoru? malo pripita, upitala je Marina, poigravajući se s maramom.
Za ubojstvo odgovori tiho, gleda je ravno u oči.
Ma daj! A tako dobar izgledaš. Koga si…
Oca.
Marina se zagrcne, dade znak Ivanu da joj natoči vode.
Oca… naposlijetku prozbori ali kako?! Pijen?
Marina je svog oca obožavala. On joj je bio sve jak, pravedan, ponekad grub, ali tako treba.
Ne. Bio je trijezan. Tukao je majku. Htio sam je odvesti, nije htjela. Onda sam Nisam mogao više gledati. Priznao sam odmah, nisiču ni pokušao pobjeći. Mislio sam da kada iziđem, vratit ću se, početi raditi, brinut o majci. A ona Ona
Okrene glavu, proguta knedlu.
Što? Udala se za drugog? pita Marina, glasno gricnuvši kiselog krastavca.
Nije. Nije se više za nikoga udala. Objesila se. Susjed mi je poslao pismo da je žalila za mužem. Nikada to neću shvatiti! Nikada! Tukao je, muka Ovamo mu donese čašu, po povratku iz posla. Zlostavljanja, muke, i opet tu je. Otišao sam u dom, zvao majku k sebi nije pristala. Jedne sam je večeri našao s njim, htio je sjekirom Ja sam Majka je plakala, proklinjala me. Bio sam izgubljen. Držao je za ruke, molio da barem jednom se nasmiješi Oslobodila se, ali nije znala kako živjeti slobodna…
Šutio je, šake mu zadrhtale.
Marina se nije usuđivala ni pomaknuti, tolika je bila tuga i bijes na njegovu licu, praznina. Slušala je o takvim ženama, nije ih ni ona shvaćala. Pa da joj to muž učini…
Ma, koliko toga s ovim čovjekom dijelim! Možda nam se posloži sve Djece s njim bih imala. Po mogućnosti sinove. I pomagači, i lakše s njima. razmišljala je Marina, stidljivo pružajući ruku prema gostu.
Ivica je šutio, gledao je ženu pred sobom. Možda je samo čeznuo za mirisom i toplinom žene, a možda mu se Marina doista svidjela
Kamo sad? naposljetku pita Marina, oprezno ga dotakne.
Ne znam. Doma, valjda. Imamo sobu. Moram se javiti na policiju, tako treba izvadi dokument, raširi ga po stolu.
Marina Jakovljević obriše ruke, pročita. Bijeli papir s imenom i pečatom, sad mu je to putovnica za novi život.
Dobro, ne žuri. Odsjedni koji dan, ugrij se, naći ćemo ti pristojnu robu, kad se središ, idi kući. Spavat ćeš ovdje, ja odvojeno. Toplo mi je, navečer ložim peć. E, moram kod Lenke odnijet ručak. Ko dijete je A poslije banju raspalim. Ti sad odmaraj, imam posla nasmiješila se gošći.
Marina je koketno slegla ramenima, spomenuvši banju. Ali Ivica kao da nije skužio njezine signale, možda ima neku, možda ga neka čeka…
Mrko se namrštila.
Dobro si shvatio, s menom nema šale. Ako kreneš nešto ukrast tiho je zaprijetila.
Gost je klimnuo.
Mogu li što pomoć? Tko je ta Lenka? gledao je Ivica dok je Marina slagala krumpir, meso, kiseli kupus i kruh na tanjur, pokrilala drugim tanjurom i zamotala maramu za izlazak.
Lenka? nasmije se Marina. To ti je susjeda. Nije sva svoja, ni ne govori, brinula sam za nju. Idem sada. Ti odmori. Uskoro ćeš u banju oči joj su treperile medenim tonom.
Marina, odjevena u krzneni prsluk, zakucala je kod susjede nogom.
Ivica je kroz prozor gledao za njom, pokupio mrvice sa stola, našao metlu, počinjao čistiti. Dobre stvari čovjeku ne troše glavom, misli o svemu.
Marina je dobra žena. Vrijedna, uredno je sve, snažna, s poslovnim smislom. Lijepa.
Da mu je majka bila takva!… Ne bi otac pio, sve bi bilo drukčije. Možda ne bi ni njega bilo a možda bi ipak bio sretan. Tko će sad zaposliti jednog ubojicu? Ljudi ga se sjećaju, i one večeri
Možda je bolje ostati s Marinom? Pomagao bi joj u svemu, zna sve raditi! Možda se izrodi i ljubav?..
Jelena Mihajlović, sjedeći na stolcu, gledala je kako joj Marina servira ručak i baca žlicu na stolnjak.
Neeee Neeee ho-ho mrmljala je, ali Marina samo odmahne rukom.
Ne izmišljaj, susjedo! Moram te hranit, nemoj se opirat. Brzo pojedi, imam posla, imam goste, a ti tu
On, izgovori Lenka, proguta. On… k… k… tko?
On? Moj rođak. Jedi, rekla sam! Marina udara šakom po stolu, Jelena se skupi, spušta glavu i počne jesti.
Sve sama mogu! Sve mogu i juhu, i varivo, sve. A mogla sam… Nekad sam mogla. Sad me ni ruke ne slušaju, pola lica mi je ukočeno, a jezik kao mrtav mislila je Lenka, zadržavajući suze.
Marina prođe sobu, prelazi po ladicama ormara, zamaisli može li joj ta komoda u kući dobro stajati. Ma, sve će ona to uzeti, poslije će se već snaći. Možda Ivo s njom ostane, pa žive Pa, možda i dijete naprave, što da ne. Ima tek pokoju godinu više od njega, a zna biti nježna i lijepa. Ni jednu noć Vatru pravu nije probao Sve će ona to srediti!
Gotova? Što je? susjeda je gledala svoju štićenicu s prezirom. Nemoj mumljat! Neću se ja stalno natezat s tobom. Idem banju paliti, kupaću mladoga. Zdravo, draga, ne pobolijevaj!
I otišla je, ostavivši vrata širom.
Jelena Mihajlović zatvorila vrata, sjela, nastavila jesti hladnu juhu.
Ivica je izišao van, razgledavao oko kuće. U Lapčevu je došao noću, nije stigao vidjeti ništa. Tamo na uzvišenju crkvica žari zlatnim križem, pa malo kapelica. Pomolio bi se, ali majka mu je govorila da nema Boga, pa nema smisla Oko kuća kao da su sve prazne, tragova ni u dvorištima. Ni krave ne muču, ni traktor se ne čuje.
Što? Gledaš? pojavila se Marina. Lijepi su naši krajevi. Kažu, neki je pjesnik davno živio ovdje, zaboravila sam tko. Al to su babe pričale A sada samo ja, Lenka i još dvije kuće s ljudima. Ostalo su vikendice, procijedi s gnušanjem. A zimi smo sami.
A hrana, kruh? pita Ivo.
Marina, još crvena od posla, nasmiješi se.
Nemoj brinut, dva puta tjedno kola dolazi, donose sve. A za kruh u općinu idem. Kroz šumu nije daleko. Prije nisam često, ali od kad su mi nametnuli Jelenu Mihajlović, moram češće. Pojede ona kruha kao vode. Nježno je, jede sasvim mekano, da se ne muči. Uskoro ćeš na kupanje Ivo, sve ćemo ti oprat Ja ću s tobom Već sam nasjekla granja, mirisat će banja uh! smijala se gledajući kako se Ivica zacrvenio od spomena na njezino kupanje. Ma, ne boj se! Sam ćeš, ne moram ja…
Ivica se okrenuo, uoči kako Lenka nespretno pokušava cijepati drva.
Jadna! Eno, odsieći će si nogu! Teta Lenka, ne smijete! povikala Marina. Ali ova samo nešto zažagolja.
Idem pomoći baci Ivo kroz zub, hitro preskoči plot, dođe do žene, uzme joj sjekiru, htio sam da nasiječe, kad ga prizor ukoči. Sjekiru u ruci, kao onu onda davno, a suprotne oči uplašene, zbunjene Kao onome otac kad ga je gledao.
Muško zatvori oči, protrese glavom.
Maknite se, ja ću što treba. Ivan mi je ime reče na kraju i prione poslu.
Leee L-l-l… mucala je žena u blizini. Aj!
Nema veze. Znam, vi ste Jelena Mihajlović.
Aha klimne jadnica.
Super. Onda… Ostanite u kući, hladno je. Treba li vode? Što još? upita je.
Slegnula je ramenima, izgubljena.
Nalazila je neku sličnost između nje i svoje majke…
Marina, kao što je i obećala, nije išla s njim u banju, dala mu čisto rublje i otišla.
Kad se vratio crven, pari iz njega išao kao iz ribe, na stolu ga dočekala večera, a vani se već smračilo.
Hvala vam na svemu. Na svakom kruhu, na toplini što me pustiste zahvali on, reformiran, sretan.
Marina, dotjerana i nasmijana, stidljivo pogne glavu.
Ma, znaš i sam Teško ženi bez muškog izusti tiho. Pa i muškarcu bez nje
Ivica zakašlje, zakopča posljednju dugmad na tuđoj košulji.
Što je sa susjedom? quick upita on.
Marina slegne ramenima.
Šta s njom? Gori svjetlo, živa je. To mi je zarađivanje. Imala je moždani, svi je se odrekli, sin i snaha je strpali ovdje. Dobila je kuću u nasljedstvo, pa im nije trebala. Ne mogu ni prodati, ni iznajmiti. Čim je Lenka udarila, u šumu su je potrpali. Meni plate, da je pazim i hranim. Daju novaca, skupljam. Što njoj treba? Ništa, samo jede uzdahne skoro žalosno.
Zar ne treba liječnika? Čuo sam da se to može popraviti… započne Ivo.
Ma, kome, dragi? Ako je bolest upala, s tim se nosiš. Ovako bar svi zadovoljni. Njega pazim, hranim, u prirodi je cijelo ljeto. Ostat ćeš do ljeta? tiho upita.
Dobri ste vi, hvala… šapne Ivo, kao da ne čuje ništa drugo. Opijen toplinom, pada mu san na oči. Laku noć…
Naravno, odi leci. Ja ću pospremiti! kimne Marina.
Nije vidio kako žena iz kredenca izvadi veliku posudu, pokupi ostatke s tanjura i odnese ih.
U kući Jelene Mihajlović svjetlo zablješti… Marina hrani štićenicu…
Noću je dolazio netko, traktor je brujao pod prozorom, Marina je izletjela, novac utisnula u njedra i slatko progovorila s gostom. On je brzo otišao. Jelena Mihajlović ni nije znala da je tog dana posjetio sin.
Ujutro, ogrnuta šalom, pogledala je u gustu, hladnu kašu koju joj je Marina servirala, pa odgurnula tanjur i okrenula se.
Kako hoćeš! Neću oko tebe plesat’. Brže! Danas se pereš. Van ću te isprat, ne želim vodu skupljat’ po kući. Jedi! požurivala je Marina susjedu.
U dvorištu je šetkao Ivo. Noću, kad je traktor otišao, pokušala je leći uz njega, zagrliti ga, slušala je njegov dah, mislila: evo sreće! No Ivo je sjedao, gledao u mrak, tražio vode, a ona mu donese, popije nekoliko gutljaja i ponovo utone u san.
Na kraju se vratila sama sebi. Badava je vadila čipkastu spavaćicu iz ormara…
Kad je Ivu poslala s nekim poslom, Marina je zagrijala vodu. Obećala je, morala je oprati susjedu. Opet će vrisnuti, vrištati i razvlačiti glasove, prokleta bila! Nema veze, sad ima ona Ivu. Njezin je! On se vratio, još nije shvatio, ali uskoro će opet živjet kao muž i žena, u slasti… A Jelena Mihajlović to je njena zarada, mora se trpjeti.
Marina je uzela ručnik, rekla Lenki neka rasplete kosu, neka se skine.
Stani iza šupe, polijevat ću te reče Marina. Lenka je užasnuto gledala, pokušala je otjerati susjedu, no ona ju je primila za bradu, nagnula lice bliže da joj vidi crvene vene u očima. Slušaj dobro! Nemaš vremena za otpor, bez mene nećeš. Zato, budi dobra, što prije!
Ivo, kojeg je poslala do crkvice da malo pogleda, ubrzo se vratio. Ruke su mu se smrzle, u snijegu je nekoliko puta upao do koljena, jedva se izvukao pa odlučio da se vrati lakšim putem.
Marina Dobra je uz nju! misli Ivo. Ima nešto vragolasto u tom smijehu, ali mi je dobro. Možda i ostanem ovdje? U gradu nemam šta Svi prstom upiru. Ovdje mogu iznova. Treba dobro razmisliti…
Okrugao kuću s druge strane, zadivio se na onih nekoliko jarko crvenih bobica što su se održale na grančicama. Bijele od snijega, sijaju kao karamela, htio ih je kušati…
Ispruži ruku, ali začuje tihi jecaj, zatim Marinino strogo povišen glas, onda povik susjede. Marina se još više izderala.
Ivo zaviri iza šupe, zbunjen se brzo povuče.
Marina je polijevala vodom ženu kroz posudu, iz tijela Jelene Mihajlović, polugole pod tankom spavaćicom, izlazio je para, voda se cijedila po nogama i smrzavala u ledene lokve. Lenka se njihala na daskama, klimala glavom kao krava.
Ivi se uzdiglo nešto crno u prsima, ono što ga je onog dana natjeralo da sjekirom presječe tu povijest. Pocrnilo mu pred očima, ruke mu se stisle u šake.
Što radite?! Marina, dozovi se pameti! viknu on, preskoči plot, potrči Lenki i zagrne je poludlakom.
Pogledajte ga! nije se dala Marina. Došao mi ni s čim, upada tu, ubojica, a meni soli pamet! A kad si sjekirom oca, onda nisi mislio o dobru? Ni kad si s menom ležao, a kakva sam bila dobra?!
Jelena Mihajlović s nevjericom ga pogleda, ali on samo pljune.
Nikad nismo. Sve pamtim procijedi kroz zube.
Dobro! Bit će još! A siroče je jel’ na Lenkin račun, ni to nećeš priznat? Petar tvoj, teta Lenka, dolazio je. Danas mi je dao novac za tebe. Plaća mi da te čuvam tu.
Dosta, Marina Jakovljević! Dosta! obrati joj se Ivan, pogledom koji proždire.
Marina se nasmije, podigne bradu.
Milostivi ste svi vi, a tko vas je napustio? Tvoj je grijeh još i veći, Ivane! I još nosiš teret majčine smrti. Zapamti! Skupa ćete na groblje! viknu za dvoje što su nestali kroz vrata druge kuće.
Jelena se skrivajući presvlačila i tiho jecala. Onda je pisala nešto na list i udarala prstom u prsa.
Svi ljudi su različiti, i iznutra i izvana. Toliko lica! Vidimo jedno, ostala možda nikada neće zasjati. Vi ste dobar. Hvala!
Umorna se nasloni na stolicu, pa dođe do kutije, izvadi album i spusti ga na stol.
Ivan je govorio umjesto nje, a ona pokazivala. Kao da mu je mislima govorila, i on je sve pogađao po očima. Strašno da mi je to Petar napravio Užas ali na svijetu ima još više dobrih ljudi. Puno više
Otišli su sljedeći dan. Ivan je pozvao Jelenu Mihajlović kod sebe, a kasnije će se snaći.
Znam kuhati, čistiti, nemojte misliti! govorio je, pun nade. Ne možete više ovdje biti nemoguće je!
Ona je slegnula ramenima, onda kimnula…
Marina ih je gledala kako odlaze kroz vjetar, dvije figure, sjene im su se produžile i nestale iza ugla. Zabruji željeznica, odnese Marino u sreću. I ovaj Ivan ju je ostavio. Valjda nije njezina sudbina biti sretna.
I dalje sam dobra, mislila je sjedila na stepenici i slagala novčanice na krilu dobra sam, pazila sam na tuđu ženu, prihvatila ovog dečka. Dobra sam, vještica! I nasmije se, zabaci kosu. Guste crne vlasi prosu se po ramenima, oči joj se zacrne…
Vjetar je raznio kune sa stepenica, prospu ih po snijegu pa ih podigne do oblaka.
Uzalud im ih je Marina pokušala vratiti, dokaz svoje dobrote. Nije joj uspjelo…
Jelena Mihajlović je s zanimanjem razgledala Ivinu sobu, fotografije, vaze, bilježnicu na polici.
Tu sam studirao Mislio sam u Zagrebu na fakultet objasni Ivan.
Ni…pooos šapnula je žena.
Rijetko! Vidjet ćemo. Idem do dućana, večerat ćemo. Smjesti se. Pomoć treba?
Jelena je odmahivala glavom, kad netko pokuca, kroz vrata se ukaže susjeda teta Štefica.
Ivek! Vratio si se! E, radosti! A tko je ovo s tobom? Ma, neka, ja sam Štefica, drago mi je! pruži ruku Lenki. Hodi na kuhinju, skuhat ću vam štrukle!
Jelena se postidi, pogleda u ogledalo, popravi kosu. Ivan joj ohrabrujuće kimne.
I tako krenuše za tetom Šteficom polumračnim hodnikom, dodirujući razne stvari uz zidove.
Ivanu je bilo nelagodno, znao je da će ljudi pričati. Ali ovdje u toj kući, nema sjena, sve je pravu. I zakrčena blaga kuhinja, miris lovorova lista, djeca za stolom, i Ivan, blijed, s tužnim očima. Tu je on pravi. I takav će ostati. I Jelena Mihajlović je ovdje bila mirna. Prvi put nakon što se oporavila od moždanog, nije se osjećala kao teret. Pričali su s njom, smiješili joj se, nitko nije prijetio ni žurio. Sve je prošlost. Pred njom je samo dobro.
Teta Štefica je preko poznanika našla umirovljenog profesora, on je pregledao Lenku, sklopio ručice na trbuščiću, izvukao usne i rekao:
Radit ćemo. Mnogo se izgubilo, ali ne sve. Znate li plesti? Šal treba…
Žena je plakala, bacakala igle, okretala se, ali nastavljala rad. Ruke slabe, ali su se s vremenom jačale. To je bio još jedan korak.
Za dvije godine, sasvim je solidno govorila, vratila joj se snaga u ruke, hoda joj se promijenila. Pogled joj opet sjao srećom.
Lijepo ti stoji odijelo, Ivek! gledala je u njega dok se vrpoljio pred ogledalom.
Nije li malo kičasto? sumnjičavo je pitao on, ali teta Lenka se samo smijala, gledala ga zaljubljeno.
Za mjesec će Ivan svadbu pravu, i onda pravi život, satkan od ljubavi i povjerenja. Njegova zaručnica, Katarina, je također stvarna, a sve su sjene ostale iza. Ivan ih je naučio tjerati. Samo treba skinuti zastor što skriva svjetlo…
