– Marija! Pa što je ovo opet! Marija! Dođi ovamo!
Gledao sam kako susjedova koza, zvana Zora, ulazi u naš vrt i već sam se spremao natjerati je, ali samo sam se povukao. Rogovi te Zore nisu za šalu samo nek te takne! Koliko sam puta već tražio od Mate da zakrpa tu rupu u ogradi, a njemu nikako nije do toga. Zato mi i nije prvi put da se navečer svađam sa susjedom.
Zašto baš navečer? Zato što Marija radi u dućanu, a kad nije doma, domaćinstvom praktički upravlja njezina kćer Vjera. A što drugo dijete može?
Vjerka Djevojčica, moram priznati, prava mala domaćica. Ima šest godina, a već zna nakraniti kokoši, očistiti svinjac, sve kako treba. Samo s kozom nikako na zelenu granu. Iskreno, s njom se ni Marija ne može boriti. Ta kuga od koze pusti da ju pomuzu, a onda radi što hoće. Misliš da ne može, a ona izbije vrata, natjera Vjerku da se popne na trešnju i ne silazi do večeri, dok se Mate ne vrati s posla i spasi dijete. Mene ni blizu ne pušta.
Vjerka je izjurila van, ščepala šibu što uvijek stoji uz stepenice i potrčala prema Zori.
Zoro! M’rš van! Srami se! Što sad izvodiš, ha?
Koza je kratko meknula, podozrivo pogledavši dijete, vagajući treba li bježati. Ova Vjerka više nije mala. Dok je bila ona musava, kljakava, svatko ju je mogao tjerati, a Zora koliko je htjela. Ali ova sad, stisnula šibu, žestoka, više se ne boji Zore.
Nagnula glavu, Zora je još jednom udarila u trulu dasku i skoknula prema vrtu, bježeći od djeteta. Neće je valjda stići!
Pratio sam Vjerku kako skače po vrtu i samo uzdahnuo. Kakva je to sudbina zadesila dijete Što je majka uopće razmišljala kad ju je rodila? I zašto? Da je danas svi zovu ‘Nesporazum’, umjesto njezinim pravim imenom?
Marija Tomić, Vjerina majka, bila je najljepša ženska u sve tri okolne sela, toliko blizu da si ponekad mogao pješice do rodbine. Ljepše je bilo proći kroz šumu breza ili preko njive, dati si koji trenutak odmora. A briga, uvijek dosta. Vrt, blago, djeca samo se okreći. Ima i onih što žive kako tko hoće, ali većina se trudi osigurati sebi i djeci barem nekakvu budućnost. Ajde reći da se tu loše živi! Nema šanse! Sve kao u naroda.
Marijina mater, Ruža, nije drukčije gledala na svijet. Prava snaša, čvrsta ruka, djecu držala na kratko. Kako i ne bi, sama s četvero djece, muža davno izgubila. Samo je Marija, rođena nakon što je njezin tata poginuo na moru, bila mezimica. Svi ju pazili ko kap vode na dlanu.
Braća, najstarijem šesnaest kad se Marija rodila, gledali su na nju ko na porculansku lutku. Ljepota, ali samo za čuvati i paziti. Marija je hodala selom ponosna, nosom visoko. Ajd pa da je netko krivo pogleda!
Ruža, iako joj je popuštala, uvijek je pazila. Takva ljepota da nije znala na koga je ni na oca ni na majku.
Nije dugo trebalo da baka Milka izvadi stari album sa slikama iz davnina.
Na moju majku, Ljubicu, ide. Vidi kako liče Bila je prava ljepotica. Samo
Što? zabrinuto upita Ruža, gledajući kako baka stišće usne.
Ljubica nikad nije sreće vidjela. S mužem joj nije išlo, djecu izgubila, sin ju zadnju nije ni htio vidjeti. Umrla je sama, djeca nisu bila uz nju. Samo moja mama, ali ona nije bila kćer.
Kako to?
Bila je predobra. Svima je pomagala. Muž ju tukao bez razloga, a ona bi pretrpjela pa opet pjevala. Prva za pjesmu, tako pričali. Nije bila ni na majku ni na oca. Njegova krv, valjda A stalno je bio grub, ni nas, djecu, nije volio. Nije dao ni da baka dolazi. Kad ga nismo poslušale, majku je prebio, nas zaključao na tavan. Dok nije otišao u Rijeku na posao.
Kako je do toga došlo?
Ništa strašno. Ljubica je primila u kuću susjedu kojoj je izgorjela kuća s djecom. Požar strašan. Ljubičina kuća na brdu, jedina ostala cijela. Ona je spasila dvoje djece iz vatre. Nitko od muškaraca nije htio u vatru, a ona je išla. Poslije sklonila tu obitelj kod sebe. I taman muž naiđe, prije nego što je trebao. Poludio je! Vikao da ne radi za druge, da ne dijeli sve što ima. Ona ni riječ nije rekla, sve je podnosila. On je otišao s konjušarima, pokušao smiriti živce, upao konju u boks i dobio udarac nogom u čelo tako je poginuo. Ljubica, kad je čula, nije došla k sebi tjedan dana.
A što joj je sin krivo dao?
Krivio ju je za sve: što se nije školovao, što se morao vratiti na selo, za smrt oca. Znao je da griješi i zato ga je grizla još veća srdžba. Na kraju joj se nije ni oprostio, ni mamu nije puštao kod nje. Ali njoj kao da je vrag sjeo u kosti uzela prut i izbatinala ga, a svekrvi ispratila dug. I muž je ostao tih i pokajan do kraja dana.
Ruža je naučila tu priču napamet, ali nije je prenijela djeci, da ne bi izrasli u grubiće. Čuvala je sinove od zloće, ali kod Marije je propustila nije joj usadila ni zlo ni ravnodušnost, ali hladnoće joj je bilo na bacanje.
Visoka, ravna, Marija prava Ružina slika. Ali ništa grubo ni oštro nije imala u sebi. Nego išla cestom kao da plovi. Te svoje oči, mračne i duboke, samo spusti i opet novi udvarač ne spava, ne može je zaboraviti.
Birala je Marija dugo, a po selu su već šuškali što čekaš kad svi za tobom luduju? No, šutjela je. A kad je konačno izabrala, svima je sta knedla u grlu.
Vinko je bio došljak, došao raditi u Pulu kao veterinar. Doveo ženu i dvoje klinaca. Što je Marija u njemu našla? Nitko ne zna. Ni faca ni tijelo. Pjegav, kratak, noge mu kao da s njih nikad nije sišao s konja. Što takav s njom? I još oženjen!
Ali Marija na nikoga nije gledala, držeći glavu ponosno, jer znala je da je braća neće dati nikome za zub.
Ruža nije znala što da radi. Da ju opameti? Ne želi ni slušati! Da Vinku predbaci? Ništa ne vrijedi. Samo se podsmjehnuo, savio potkovu pred njom i pitao:
Imaš još kakva pitanja?
Ruža je tu potkovu razvila i tresnula ga po čelu, izjurila van i zaplakala. Kakva nesreća, Bože! Što će sad selo reći? Da je majka loša?
Navratila joj je Marija navečer, crvena od muke, i izderala se već od praga:
Srušila si mi cijeli život! Nikada neću oprostiti! Od sad nema više ni tebe ni braće za mene!
U stari djedov dom otišla je kako je bila, u tanjoj ljetnoj haljini i istrošenim sandalama. Da je trudna, Ruža je saznala tek mjesecima kasnije, kad joj je najstarija snaha, Ivana, došla pomoći po kući. Dugo je šutjela prije nego što je rekla što tračari cijelo selo.
Mama
Što, Ivana? Ruža je taman porezala prst nožem i jauknula, stavivši prst u usta.
Ne mogu ovako. Moraš znati! Ivana joj uzela nož iz ruke i posegnula za jodom. Daj ovamo! Eto Naša Marija čeka dijete. Na proljeće će roditi…
Ruža, zaboravivši na prst, sjela je na stolicu i ukočila se. Kako li je to moguće?
Čamila se Ruža kratko, a onda, kako je bila u natikačama i pregači, izašla van i krenula prema djedovoj kući.
Susjede su se sklanjale, nitko ništa nije pitao.
Stara vrata su teško popustila. Ruža stegne bolni prst, kao da tako i Mariji pomaže lakše podnijeti muku.
Marija je ležala na krevetu, okrenuta zidu, ni ne obrati pozornost kad je majka sjela pored nje, šutke.
Mrdni malo!
Legla je kraj nje, zagrlila je čvrsto, kao dijete, uplela prste u njezine raščupane pletenice i šaptala:
Što misliš, tko će biti?
Marija je zajecala, opuštajući se u zagrljaju, i tiho rekla:
Nesporazum Kao i njezin tata…
Ruža je okrenula kćer k sebi i viknula:
Ne budi smiješna! To što niste uspjeli, nije djetetova krivica! Sama si izabrala, sama nosi! Nitko te nije tjerao! Zaljubila si se, pa eto sad…
Mama, ostavio me. Kaže, ima djecu doma. A ja, što? Marija je brisala suze u majčino rame.
Nek ide gdje mu je mjesto! A ti prestani! Nije ti on vrijedan ni jedne suze! Da valja, bio bi ovdje. Fijuu, ni riječi o njemu više! Daj, diži se! Idemo doma! Dosta je glumljenja mučenika! Imaš kuću i moje unuče ima dom, a ne da tuđe strane odgajaju!
Pogledala je Marija majku kroz suze, pa se čak nasmijala.
Što je sad?
Ma kakav ‘drvosječa’, mama? Ko s lonca, metar i cap. Kratak na rast, kratak na karakter. Ako dijete na njega povuče?
Ma ne! Bit će naše! Ne brini!
Ružinu uvjerenost ništa nije moglo poljuljati, ali nije bilo po njezinom. Vjera je bila slika svoga oca. Samo oči, plave kao jadransko nebo, bile su majčine duboke kao mlinac iza sela.
Taj mlinac je bio zabranjeno mjesto za kupanje. Ali uvijek bi neki klinac išao tamo, pa su žene vikale po selu kuku lele… Kako je Ruža dospjela na ono mjesto, saznalo se tek mjesec dana nakon što je utopila. Neki su je vidjeli kako, vraćajući se s farme, naglo skreće s puta i juri niz obalu. Žene iza nje nisu znale što se događa, ali digle su galamu. Mali Franc uz čiju je kosu Ruža dograbila i izvadila ga iz vode, pobjegao je iz straha kod bake u drugo selo. Tek navečer se pojavio doma, a stari mu je kasnije ispričao cijelu priču. Dugo nije mogao preboljeti Ružin pogled kad mu je šapnula:
Na obalu… tamo…
Majci je ispričao mjesec dana poslije, kad više nije mogao spavati od nesanice. Njegova majka samo je uzdahnula, presvukla se, vezala crnu maramu i odvela ga Mariji.
Evo. Tvoja majka mu je spasila život. Neka je vječna slava Ruži, što za tuđe dijete nije žalila života…
Izmodrila, iscrpljena Marija samo je klimnula dok je ljuljala Vjeru, koja otad nije prestala plakati.
Franc je nespretno došao i pitao:
Zašto ona tako plače?
Vjera, kao nikad dotad, odmah je uhvatila njegov prst.
Jaka je promrmljao je dječak i pogledao Mariju. Nisam htio
Otada je Vjerka imala “dadilju”. Franc bi svaki dan došao Mariji, bio uz Vjeru kad su svi radili. Vjerka, koja je odmah shvatila da je Franc sada njezin prijatelj, samo bi rekla:
Operi ruke! Ja sam gladna!
Uz Franja je Vjera učila prva nestašluka, a mama je znala uzeti šibu pa reći:
Nesporazum, nisam te za to odgojila!
Susjedi, nakon što se Vjera rodila, pričali su, ali brzo su ušutjeli, žaleći Mariju i pamteći Ružu.
S braćom se Marija pomirila kad su sahranili Ružu, i od tada ih nije gledala poprijeko znala je da bi, izgubi li njih, ostala potpuno sama.
Vjerka je rasla vrijedna i odlučna, nikako opravdati nadimak “nesporazum”. Marija, gledajući kćer, grizla se zbog onoga koji ju je povrijedio.
Vjerin otac odavno je otišao iz primorja poznajući da ga tu nitko više ne želi. Dva puta mu se posrećilo vratiti ženu, no s Marijom nikad više riječi. Samo je čula da odgaja svoju djecu, a za njenu Vjeru ni ne pita.
Sa šesnaest godina, Vjera je procvjetala i tvrdila da želi samo na medicinu.
Nesporazum, kud ćeš? U Zagreb? Sama? Što ćeš tamo?
Ali Vjera nije popuštala. Stričevi su ju podržali, svi. Marija se morala pomiriti.
Franjo je, do tada njezin zaštitnik, baš tada pokleknuo:
Zašto, Vjera? Razmisli…
Što da razmišljam? Liječiti ću ljude! Znaš li koliko našima treba pomoć? Mama ti je nepokretna, djedu pamet nestaje, baka Nela želi kod kćeri, a boji se biti teret. Vera opet čeka dijete i strah ju je. Koliki su? Kome smo mi tu potrebni? Do bolnice 50 kilometara, ni hitnu ne možeš dočekati. Ambulanta je zatvorena. Ne odustajem, Franjo! Odlučila sam!
Franjo je znao da se ona vjerojatno nikad neće vratiti, pa je samo nestao. Sjeo na onu obalu, pod obronak gdje ga je Ruža izbavila iz vode, i sjedio dugo, grizući se što nikad nije rekao Vjeri ono glavno.
Taj majčin ‘nesporazum’ Vjera je čula često i na faksu.
Ispit padne na jednostavnom, iako zna više od svih. Poslije noćne u bolnici, ni pitanja ne razumije, samo trepće svojim plavetnilom.
Ili zaspi, pa utrči zadnji čas, svi se smiju, pa i stari profesor, koji odmah održi lekciju o dušama naopakoj odjeći, o mekoći karaktera, ali i velikoj prilagodljivosti.
Nije joj to smetalo. Završila je fakultet, spakirala stvari, pozdravila se s prijateljicama koje su samo vrtjele glavom na njene planove, i krenula doma.
Marija, koja je gulila krumpir uz staru, šarenu maramu, okrenula se na škripu vrata, porezala se kao nekad Ruža, i zaplakala.
Vjerka
Vjera je duboko udahnula, bacila torbu na pod, otvorila ormarić po jod i upitala:
Imaš li onih kiselih krastavaca? Daj mi krumpira pečenog i onaj tvoj prhki kiseli krastavac. I prestani plakati! Doma sam, mama!
Vjerka je te večeri sama zaprosila Franju:
Jesi li još za ženidbu, Franjo? Kad ćemo svadbu?
Pet godina nakon toga Marija će uspavati unuku na verandi, utišati starijeg unuka i šapnuti susjedi Ireni:
Dođi na čaj! Jučer sam radila pekmez od jagoda. Toliko je ukusan da ga nećemo do zime. Vjera je sinoć skoro sva pojela.
Čeka li treće možda?
Otkud ti to?
Pa, ako toliko jede s guštom Dica ko lutke. Sve na mamu.
Najvažnije je da su sretni! To je najvažnije, Irena. Možda mi stvarno prekidamo taj lanac? Možda smo im ipak dali svjetlo, što je obitelji najpotrebnije?
Ma kakvo možda! Marija, doživiš godine a ništa ne naučiš. Ti si lanac prekinula onog dana kad si svoju Vjeru odlučila imati. Gledam tvoju kćer u njoj je toliko svjetla da bi ga za tri sela dosta! Tko se više njezinog nadimka sjeća? Samo je gospođa Vjera, svi je poštuju. Ti se još bojiš prošlosti, a nema tamo ništa niti za tebe, niti za nju. Daj joj samo dobro, zaboravi loše, onda će i djeca odrasti ne znajući što znači nositi bol. Ako je oko njih uvijek bilo samo dobro, odakle će loše doći? Ajd, još mi natoči čaja! A pekmez, stvarno odličan moram i svoje poslat u jagode. Daj mi onu kantu sutra, jagoda ove godine ima ko u priči!
Marija je klimnula, posegnula za čajnikom, zastala i nasmiješila se.
Ljubica se probudila.
Danas znam: najvažnije što možeš dati svome djetetu je svjetlo. Sve ostalo dođe samo.
