– I kaj, stvarno se nikad ne posvađate? upitala je Karmela dok je navlačila zaštitu na kolica i znatiželjno pogledala Ružicu.
– Ma kako ne, zna i kod nas biti svega. Mi smo ljudi, ne roboti. I posvađamo se, naljutimo jedno na drugo, napućimo se malo… Ružica je isto bacila oko u kolica, popravila laganu dekicu malome, pa se udobnije smjestila na klupi i sklopila oči kad ju je sunce lagano dotaklo po obrazu. Vid divote… Napokon zatoplilo. Da nije stalno padala ta kiša, ljeto ni osjetili nismo.
Ali Karmela, čiji je život podsjećao čas na Bitku kod Sinja, a čas na neku obiteljsku sapunicu, ovisno je li imala problem s majkom ili mužem, nije imala namjeru pustiti tu zanimljivu temu.
– A kako to riješite onda?
– Imamo jednu tajnu, znaš. Smislili smo ju još dok smo tek krenuli živjet zajedno. Zapravo, nismo baš mi, ali, hajde, svejedno je, zar ne? Nisam nikad voljela razglabati sto sati, pa nam ni trebalo. Ali znaš kako to ide sve super, mir i tišina, a onda bum, nešto se dogodi. Sitnica često, ali tebe iznervira i odjednom milijun zamjerki! Ma, mladi smo bili…
– A sad ste stari? Karmela se nasmijala i proučavala Ružicu. Pa ti još nemaš ni boru ni podočnjake! Pogledaj mene! Ja bez šminke iz kuće ne izlazim, izgledala bih ko coprnica iz bajke.
– Sve je to, Karmelice, jer ja po noći spavam. Doduše, tri puta tjedno, ali i to pomaže…
– Kako misliš? A mali?
Ružici je nakratko pao osmijeh.
– Hrani ga Krešo. On po noći ustaje umjesto mene. Mali je na adaptiranom mlijeku. Ja sam stvarno htjela sama… Nije išlo.
– Zašto?
Ružica je sklopila oči i u tišini odlutala.
Prošla je svašta zadnjih godina… Imala se čega sjetiti, ali i radovati. I bilo je dana kad je tonula, kad ju je držala samo tvrdoglavost. Mazili su je i tata i mama, a odjednom ostala je sama. Prvo mama ode baš kad ju je najviše trebala… pa onda i tata… Oni su disali jedno za drugo. Ružica je dobro pamtila to njihovo. Sjeća se: mama klima glavom gledajući izmučenog tatu, koji bi, po povratku iz smjene, samo pao iscrpljen na kauč, pa ga pokrije dekom jer ni do kreveta ni do tuša nije mogao… Uspio bi zadrijemati s vilicom u ruci. I nije čudo stajao je na nogama po sedam sati u operacijskoj…
Ili bi, bez riječi, mama pojela šaku njegovih jagoda iz ruke, a tata ljupko čistio lišće što joj se tijekom ribolova zaplelo u kosu. Stajali bi tako satima pod starom vrbom, a Ružica se nije usuđivala ni pomaknuti, da ne smeta toj toplini. Toliko je jasno pamtila taj osjećaj… I sad, kad bi zatvorila oči, zaklela bi se da to nije bio san.
To sjećanje još grije Ružicu, iako ljudi koji su davali tu toplinu, više nisu tu. Otac nije izdržao kad je njegova ljubav prerano otišla. Ludom borbom pokušavao ju je spasiti… Ni najbolji liječnici ni veze nisu mogli pomoći kad je nestalo ono bez čega se ne živi…
Ružica je često slušala priče kako ljudi vole srcem. Ali ona je znala da, kad voliš, to srce živi od te ljubavi. Oduzmeš to i nema više otkucaja. Baš tako tati…
Ružica je uzdahnula, prisjećajući se kako joj je baka pomagala nositi stvari nakon tatine smrti.
– Ružice, uzmi slike…
– Neću!
– Zašto?
Baka je prestrašeno trgnula na njezin povik pa se Ružica pribrala.
– Jer nisu… ovdje… Nisam sigurna kako to objasnit! Pamtim ih drukčije, žive. Ne ovako na papiru… Ajde, bako, ostavit ćemo slike ovdje. Kasnije možda…
To tobože kasnije potrajalo je godinama.
Ružica je ostala s bakom. Prvo je studirala, našla posao. Otići nije mogla, baka je sve brže propadala i do kraja Ružičinog faksa ostala je prikovana za krevet.
– Ružo, daj me negdje smjesti! Ti si mlada, neka ti život ide!
– Bako, što ti to pada na pamet? Nigdje te ja ne dam! Hoćeš juhu? Svježu sam napravila.
– Kad sve stigneš, dijete moje?
– Nemam pojma, slegnula bi ramenima Ružica.
Stvarno nije znala kako stigne sve. Istina, pomagala joj je susjeda, teta Manda pravi zlatni čovjek. Nikad nije htjela uzeti ni lipe.
– Neugodno mi je, Mando! žalila bi se Ružica. Ma previše nam pomažete!
– Ajde, Ružo, kakve ti brige! Ni ne radim ja to bez računice! namigne joj Manda. Znaš, sama sam, ako mi slučajno pozli tko će mi donijet čašu vode?! Znači, usluga za uslugu dugoročno!
A kad je baka otišla, teta Manda je čuvala Ružicu.
– Moje si ti siroče… Što te sve stiglo prvo mama, tata, sad i baka… Znaš, Ružo, kad na nekog padne toliko tuge, nebo mu mora dati i jednako toliko radosti. Takva su pravila. Negdje uzmu, negdje vrate.
– Eh, Mando, teško da će biti veselja više… Gdje je ta radost?
Ružica, natečenih očiju, s nekom smiješnom crnom maramom na glavi što joj je dala susjeda, sjedila je sklupčana u kuhinji. Sve joj je bilo sivo i proizlazilo iz tuge. Na stolu je netko stavio bakinu sliku omotanu crnom vrpcom, a Ružica ju je naglo skinula i odgurnula. Neka bude mlada na slici, neka bude kao onda… I ti, Ružice, lijepa si kao ona, i po licu i po naravi… Ja tvoju baku znam preko pola života. Boljeg čovjeka nisam srela! tješila ju je Manda, križajući se i grleći ju, dok su lagano suze brisale tugu.
U bakinu stanu više nije htjela biti. Pokupila stvari i vratila se u roditeljski stan. Dobro je pamtila osjećaj kad je otvorila vrata, ušla u prazne sobe iz kojih su izlazili podstanari. Ništa… Ni traga onima koji su voljeli, pjevali i smijali se. Prazno.
Prazninu nije mogla popuniti. Brzo je našla posao, nije bio nešto poseban, ali za početak sasvim dobar, plaća na vrijeme. Posao je bio ok, ali doma… nije išlo. Bojala se tišine, bojala se sama biti. Ugasila bi TV, nije pomagalo. Nigdje nije izlazila, prijateljica više nije bilo. Stari školski kolege zaboravili su je, prvi partner iz klupe iz osnovne škole ne bi je ni prepoznao…
Nakon razmišljanja, posjeti Mandu.
– Dođi ti k meni.
– Ma kamo, Ružo, šta ćeš ti sa mnom? Ti si mlada, zaljubit ćeš se, naći nekog, a ja ti budem na leđima!
– Ma ništa od tog… Nema nikog na vidiku. A meni teško… Strah me. Ponekad se uhvatim da slušam hoću li čuti baku. Kuham juhu koju je voljela, radim faširance kako je ona, a ne mogu pojest, ne ide bez nje…
– Ma dođi, mala! Manda ju je zagrlila i brisala suze. Ne boj se, ići ću s tobom. Vidjet ćeš, kad se navikneš bit će lakše. Samo mi treba nešto vremena, znaš, ne idem sama… Nisi valjda zaboravila?
Ružica se kroz suze smiješila dok je mazila Mandinu macu Bokicu. Bokica bi ju pogledala zelenim očima, pomazila se i opet legla, kao da potvrđuje planove.
Tako su Ružici u stan došle dvije nove cimerice. Više nije morala stajati pred vratima i sakupljati hrabrost da uđe u praznu kuću. Bokica je uvijek znala kad Ružica dolazi, dočekivala ju pred vratima, zamijaukala, pozdravila i otrčala Mandi javiti da je Ruža stigla.
Tako je prošla godina, i onda je Ružica upoznala Krešu.
Krešo, ili kako ga je mama odmilja zvala Krekec, bio je matematičar. Znaš onaj tip likova koji pola vremena gledaju kroz tebe, a pola vremena ne vide ni olovku ispred nosa, ali kad gledaju onda gleda baš tebe. I Ružica je odmah vidjela onu iskru baš onakvu kakvu je njezin tata gledao mamu.
Nije joj trebalo više ni potvrde, odlučila se udati. Manda je kriomice brisala suze dok je pomagala oko svadbe.
– Evo, sad je sve to, pri kraju…
Manda joj je podešavala veo i gledala slike napokon na zidu u dnevnom.
– Šteta što tvoji i baka sad ne vide. Baš bi se veselili! Ali znaš šta?
– Šta? Ruža je gledala u strop da se ne rasplače.
– Oni te sad gledaju sigurno! Vjeruj mi! Vide da si dobro… Manda joj stisne ruku.
– Mando, razmazati ćeš mi make up!
Krešini roditelji su Ružicu primili… rezervirano. Bili su užurbani, malo zatvoreni ljudi ali spašavalo ju je što je imala svoj stan, pa nije morala biti kod njih.
– Ja idem doma, Ružice! rekla je jednom Manda, dok je s Ružicom radila domaće njoke za Krešu.
– Kud to? Ružičine ruke i dalje su valjale tijesto.
– Pa doma, Ruža. Vi ste sad obitelj. Više nisam potrebna.
– Ma nemojte, Mando!
– Ružice, treći kotač! Ne priliči da draga teta Manda sjedi kod vas!
– Ma kakvi! Vi ste mi i mama i baka! Što bih ja bez vas?! A i gledaj… nije Krešo jedini koji zna sabrati 2 i 2… Realno, nas je više s Bokicom, pet! Ružica se smijala.
– Znaš što mi daješ, Ružo… zapravo si mi obitelj…
Krešo je u tom trenu zavirio u kuhinju, skinuo naočale, pogledao vodu što kipti i uz smiješak mrmljao:
– Dobro, vi ste spremni na poplavu? Mislim da…
Ružica mu je vratila naočale, poljubila ga i ispratila van.
– Ajde, ljubavi, još malo pa gotovo! Sad ćemo mi ovdje završiti…
Sin, Ivan, rodio se baš na vrijeme.
– Pravi sin matematičara! veselo je povijala i umirivala ga Manda. Pogodiš i sat i minutu!
Ružica je, netom otpuštena iz bolnice prije Nove godine, pripremala stol, vesela što je sve dobro. Krešini roditelji su došli upoznati unuka, izdržali su jedva deset minuta i između zalogaja stavili Kreši do znanja: dijete ti nije slično. Srećom, Ružica to nikad nije saznala, a Krešo ih je, prvi put u životu, odlučno izbacio iz kuće dok ne dođu na pamet s nečim normalnijim. I tako je Ivan imao samo jednu baku Mandu.
Ivan je rastao s njom uz pjesmu (iako Manda nije imala sluha), sviranje u blatu, uz ciku po igralištima, uz dudu od trave…
Kad je Ivanu bilo četiri, Ružica je doznala da je opet trudna. Sreća je puna kuću, ali vrlo brzo ju je nešto pokvarilo.
– Što će vam drugo dijete? To su važni troškovi i odgovornost. Ružice, nije vrijeme. Trebaš mislit i na Krešu, nije samo tvoja želja važna. On ima doktorat, a ti, beba i neka tamo žena u kući… Ja ne razumijem! Krešina mama nije krila razočaranje. Ružica je, uz šaku bljutavog čaja od mente, osjećala pritisak u glavi. Liječnici su rekli, zasad ok, ali Ružici nije bilo dobro. Oduvijek je bila zdrava kao dren.
– Ja vam savjetujem da dobro razmislite želite li to dijete. Uzmite u obzir naše želje. Krešu čeka napredak. Zadžavate ga!
Nešto joj nije štimalo, ali shvatila je tek kad je došla doma. Naše želje pa čije su ovo želje? Krešo? Jesam li stvarno sama u ovome? S jedne strane, razumiješ je. Daješ život djetetu, nadaš se napretku, ali optužiti… Samo mene, Ružicu? Pa nije to bio samo moj san!
Do dolaska Kreše, Ružica je već bila nabitrena i dočekala ga ne s osmijehom, nego s pogledom punim srdžbe.
– Krešo, ti želiš drugo dijete?
Krešu je zbunio njezin ton. Nije znao što reći. A Ružici je to bio znak da krene u dernek.
Isplakala se, izvikala, prestravila Mandu, koja nije znala je li joj bolje uzeti valerijanu ili držati Ružicu da se ne povrijedi. Nakon pola stana razbijenih tanjura, Ružica je stala, pogledala Krešu pa štetu po kući i začuđeno pitala:
– Sve sam to ja?
Krešo samo kimnuo. Takvu buru nije očekivao od svoje mirne Ružice.
Kasnije mu je Manda objasnila.
– Krešo, to ti je normalno, to hormoni i živci rade. Samo nemoj dalje dražiti. Ne znam što ste ti i tvoja mama pričali, ali ti sad uzmi ono staro dekicu i idi pomiriti se. Razgovarajte, jer ako ova pukotina naraste… Neće valjati.
Krešo je izvukao iz ormara naše staro, malo dekicu, pod kojom nisu više dugo spavali, i otišao u spavaću.
To je bila ona tajna koju je Ružica spominjala Karmeli.
– Znaš, kad smo tek počeli, odlučili smo kupiti dekicu. Otišli u dućan, izabrali ali fulali. Mala deka. Toliko mala da se zajedno možeš pokriti samo stisnut uz drugog. Manda je to vidjela i smijala se do suza, ali je odmah smislila rješenje.
– Kakvo?
– Kad bi se posvađali, Manda bi nam kriomice sakrila veliku deku. Ostavila bi samo onu malu, s posteljinom iste boje, da slučajno ne skužiš razliku. Pa ako hoćeš toplinu, moraš stisnuti se, zagrliti, smiriti… Ružica se nasmijala. I ne možeš ne pomiriti se. Onda smo kasnije dogovorili: nikad ne idemo spavati posvađani. Deka nam više ni ne treba, ali nekad ju opet izvučemo kad zbilja zaratimo. Znaš, Karmela, ljudi smo, i kad se ne svađaju nikako, ni to, ruku na srce, nije baš normalno. Svatko je iz svoje kuće, navika, svjetonazora moraš raščišćavat tu i tamo.
– I, jeste se tad izmirili?
– Jesmo. Nije išlo brzo, ali smo se izmirili. Naučila sam i nešto važno.
– Što?
– Najvažnije što imaš je slušanje svog čovjeka. Tek onda ostalih. Jer se lako uloviš da čuješ sve, samo ne njega. A gle, kako se Krešo veselio kad sam rekla da čekam bebu, kako objašnjavao Ivanu da će dobit brata… A ja… Nisam slušala muža.
Ružica je pogledala prema kolica. Danijel je mirno i slatko spavao, toliko spokojno da ga je s ljubavlju gledala.
– A Danijel? Karmela je zavalila glavu na naslon klupe, sunce joj je obasjalo lice, pa je pružila obraze na toplinu. Kad već nije more, barem ovako pocrnit. Ružo?
– Hm?
– Kako je prošlo s Danijelom? Jel bilo teže? Ili ti je zdravlje nastradalo od svega?
Ružica je šutjela, pa ipak progovorila.
– Nije Danijel… Ono drugo dijete… Izgubili smo ga.
Karmela je prestravljeno uhvatila ručku kolica kad joj je kćer zažalila u snu, kao da osjeća majčinu tugu.
Ružičin glas postao je tup, ali Karmela nije prekidala možda joj treba pričat, izbacit iz sebe.
– Termin je bio skoro. Nisam htjela ni jest, ni pričat, ni gledat nikoga… Manda me skoro nosila po kući, hranila me, tjerala na tuš, mazila. Meni je život gotovo završio. Kako nastavit kad ti je nešto, što si toliko čekala, izvučeno iz grudi? Kao da ti netko nasili tugu gurne unutra… Nikoga nisam čula ni vidjela. Bog zna koliko me Manda i Krešo voljeli… On je sve ostavio i nije se odvajao od mene. Kad mu je mama došla trubiti da se vrati na posao, izbacio ju je. Rekao je: meni ništa nije vrjednije od Ružice. Nije me tješio, samo bi donio onu dekicu, legao uz mene i zagrlio jako, jako… A Ivan? Bio je još mali, nije kužio ništa, noću bi zvao mamu. A ja nisam imala snage ni ustati…
– I kako si…
– Došla sebi? Teško, polako. Onda sam Mandi rekla mama Manda. Jedno sam noć urlala iz sna, čak je i susjeda dotrčala, zvala sam mamu… I u snu mi je došla. Pokupila me s kreveta s dekicom, zagrlila i zapjevala mi uspavanku što sam ja pjevala Ivanu, mangupu… I lakše mi bilo, ne znam ni kako.
– I onda?
– Onda je Manda mama Manda vodila me po doktorima, uvjeravala da se sve može. I na kraju Danijel je njezina pobjeda. Pet godina nade i samo je ona vjerovala.
Na kraju šetališta pojavile su se dvije figure, veća i mala, i Ružica se nasmiješila kroz suze.
– Evo moje mame Mande. Bila je po Ivana na treningu, klub odličan, ali daleko je pa još ga ne puštam samog. A Manda ne želi reći ne, veli, fali joj malo uzbuđenja. Organizirala navijače među roditeljima, smišljaju pjesme, naručuju šalove… Prave navijačka srca. I dečki pobjeđuju, kažu: sramota nam izgubiti kad tolika buka na tribinama.
Ivan, namršteni mali mangup, dotrčao je do kolica, nagnuo se i šapnuo:
– Mama, mogu ga ja gurnut doma?
– Može, ali polako! Ružica ustaje, kimne Karmeli. Hvala ti!
– Za što?!
– Što si mi pomogla da se opet svega prisjetim. Da još jednom shvatim koliko volim sve oko sebe. Vidimo se sutra?
– Da, vidimo se!
Ružica je zagrlila Mandu, koja joj je rukom prošla kroz kosu i nasmiješila se Karmeli:
– Ugodan dan!
– I vama!
Karmela ih je gledala kako odlaze i pomislila na ono Tolstojevo. Možda bi stvarno, usput do kuće, trebala u Pevexu ili Plodinama naći baš pravu dekicu. Možda upali? I obavezno uzeti višanja pa napraviti mužu Njegov najdraži kolač.
– I to je uvijek pomoglo da si lakše pri srcu, pomisli Karmela i nasmiješi se.
