Nestale sjene
Dođi, Janica! Hitno! Čekam te! Moraš znati istinu.
Ta kratka, neobična poruka koju je poslala tetka prestravila je Janicu.
Teta Rajka, koju je Janica uvijek zvala mama Rajka, oduvijek je obožavala pisati dugačka, opširna i topla pisma. Na papiru. I slala ih poštom, kao nekad davno, i prije nego što je Janica došla na svijet.
– Ja sam stara gljiva, Jane moje! zapiknula bi prstom u tipkovnicu laptopa koji joj je poklonila nećakinja i gunđala teta Rajka. Prekasno je za mene da se preodgajam. A i zašto bih? Nije to živo. Ja uzmem kemijsku, sjednem za stol i napišem ti pravo, pravo pismo! Onako kako je meni moja mama pisala dok sam studirala u Zagrebu. Napiše ona pismo cijeli školski blok, a uz njega pošalje škrinju svega i svačega. Znali smo svi da će za svakoga biti nešto pa bi cijeli dom nahrupio s nama na poštu. I uvijek bi bilo slavlja jer smo pogađali što je ovog puta smislila da nas razveseli. Nije tu zapravo bilo ničega posebnog. Malo keksa, malo bombona, domaće paštete, ali bilo bi tako ukusno da si prste lizao! A tek njezina voćna pita! Džem… Cijeli dom bi se poredalo u red, samo da se omrsi. Svi su mi zavidjeli. Nije to bilo zbog paketa na to smo navikli – ni jer su nas roditelji obilazili u domu; već što nitko nije pisao takva pisma, prava mala knjiga obiteljske povijesti, maminih misli, boli i radosti… A ja bih s tim bilježnicama jurila okolo ko kokoš. Jer u njima je bilo sve, cijeli naš obiteljski život, a ja jedino dijete koje je mojoj majci preživjelo.
– Zašto jedino?
– Bilo nas je četvero, Janice. Tri cure i brat.
– A gdje su nestali?
– Dugo bi bilo pričati. Brat je stradao kod Černobila… Otišao tamo raditi, bila je nesreća, spašavanja nije bilo. Bio je mlad, nije ni shvatio što se događa. Stric ga je tamo zaposlio, obećao pomoći. Mami je bilo teško nakon što je tata umro pa je prihvatila svaku pomoć. Da li je poslije žalila? Ne znam. Nikad ga nije prigovarala, i kćer njegovu, našu Nataliju, prihvatila je kad je ostala sama. Nas dvije smo odrasle zajedno, bliže nisam nikome bila.
– Kako to?
– Ja sam došla zadnja, Janice. Moje starije sestre davno su imale svoje obitelji kad sam ja stigla. Mama je skrivala pogled šećući sa mnom ulicom, ali je iznutra bila sretna… Govorila je da sam joj poklon od tate, iako ga nije bilo još dok sam se ja rodila. Znao je da će doći dijete, ali nije doznao tko…
– Mama Rajka, a što je bilo sa sestrama?
– Požar je bio, dite moje. Velik, strašan… Sestre su živjele u pola-pola kuće koju je baka ostavila njima. Muževi su malo pregradili kuću, svi su se veselili jer su bili zajedno ima tko čuvati djecu, ima s kim slaviti. Sve je bilo dobro dok majstor nije zabrljao struju. Zvali su lokalnog električara… Bila je noć, svi su spavali izbio je požar. Spasile su se samo Natalija i najmlađa nećakinja. Spavale su zajedno, netko je Nataliju pozvao da prespava. Probudi se ona usred noći, osjeti dim, zgrabi dijete i skoči kroz prozor. Zaviče, probudi susjede, a onda krene nazad, ali nisu dali… Već je bio pakao…
– Užas…
– Jest, Jane moje. Moja mama je preuzela unuku, ali ubrzo je došla druga baka, ona koja je sina izgubila, i preklinjala da joj da dijete. Jer nije joj više nikoga ostalo. Mama je pristala, rekla da ima mene i Nataliju i srce treba imati. Samo je tražila da budu blizu, da mogu viđati dijete. Tako je i bilo. Baku Anicu i malu Milenu ti znaš. Nikada nismo gubile kontakt s njima.
– Mama Rajka, a gdje je Natalija? Zašto je o njoj uvijek šutnja?
– Uh, Jane, nije sad vrijeme za to. Sve ćeš doznati, a za sad… Silazi u podrum! Tamo ti je džem, za vas djevojke da imate za večeru uz čaj.
Mnogo puta je Janica to tražila, ali tetka nikad nije htjela pričati o svojoj sestrični Nataliji, iako joj je bila kao sestra. O svima je pričala, iako joj je ponekad suza zaiskrila, ali o Nataliji nikada ništa. Kao da je nestala u mraku sna.
Čak ni slika s Natalijom nije bilo u teti Rajkinoj kući. Tek nekoliko starih fotki na kojima dvije djevojčice veselo grle jedna drugu, kao da su spojene korijenjem.
Već u mladosti, uz knjigu ispod jastuka Janica je pokušala detektivirati i jednog dana pitala tetu pravo da nije možda ona, Janica, Natalijina kći. Znala je da je Rajka teta a ne mama, ali roditelje zapravo nije ni poznavala. Tek kad joj je teta ispričala priču o obitelji, sve se posložilo. Nije bilo druge mogućnosti osim Natalije.
No, ponovno je nastupila šutnja.
– Sve u svoje vrijeme, djevojko. I nije to moja tajna. Nemoj tražiti. Sve ćeš doznati kad dođe čas. A mene ćeš povrijediti? Ti si mi kao kći! Moja ljubav! Najdraže moje! Nemam nikoga bližega!
U tim trenucima, Janicu bi oblio sram, molila bi tetu oprost, pa bi sve zamrlo. Bilo je važnijih pitanja u sadašnjosti, a prošlost je, kao i teta, imala pravo na svoju tišinu.
Teta Rajka je Jani iznajmila sobu u Rijeci kad je išla na faks da se ne pokvariš u domu, da ti bude lakše učiti. Skuhala bi domaće mlijeko i donijela sir svaki tjedan. Za studente, pravi blagoslov.
– Novaca ti ne mogu dati, ali ćeš se bar najesti! smijala se teta Rajka, vadeći slatkiše iz torbe.
Kad je Janica, već na trećoj godini faksa, počela raditi i pokušala dati prvu plaću teti teta se strašno uvrijedila:
– Sebi nešto kupi! Meni ne treba ništa osim da si ti sretna! Pare sakrij. I nemoj me više tako vrijeđati!
Na kraju je Jani kupila krasan stolnjak, mjesecima je heklala rub, a za Božić poklonila teti na stol. Kad je teta otvorila paket, šokirana je uzviknula tako da je mačka pala s peći:
– Čudo! Ti to sama radila? Zlato moje! Zlata si vrijedna!
Janica je htjela reći pa tvojim rukama sam i naučila. Ti si me naučila vezu, štrikanju; tvoj smijeh i tvoje strpljenje kad sam ja nervozno natezala igle.
– Sve će uspjeti, samo daj vremena!
To je bila Rajkina uzrečica. Ponavljala je to kad se Janica spremala za prijemne, kad je učila, kad je trebala otvoriti prvo krojačko poduzeće.
– Čega se bojiš? Ne probaš li, nećeš doznati! Idi!
Janica se digla, postala je vlasnica lanca malih krojačnica po Splitu, a uskoro i vlastite modne kuće, gdje su šivali odjeću po mjeri onima koji su to mogli platiti.
Nije bilo lako na početku. Plakala je od sreće kad je teta, prodavši komad zemlje od djedovine, donijela vreću kuna i naredila:
– Kupi kvalitetne mašine. Pitaj majstora što valja. I što još treba, govori odmah. Da ne šutiš! Trebaš prostor uz tramvajsku, da ljudi vide. Poznata mjesta, Jane, to je pola posla! I pazi na savjest! Kako radiš tako će ti dolazit ljudi! Dobrih ćeš imati dosta. Loših? Ostaješ sama! Pazi to dobro!
Janica je zapamtila svaki savjet. Sama je birala radnice, nikome nije popuštala, uvijek vidjela radi li netko dobro.
– Dovedite, vidjet ću što zna.
Sve je bilo strogo. Znala je, pogriješi li jednom, kasnije neće znati kome reći ne.
Onda je došao Andrija pa ljubav, pa obitelj. I posao je počeo cvjetati, jer je muž preuzeo upravljanje, a ona mogla stvarati.
Sada su imali zajednički posao, dvije prekrasne kćeri i dom koji je zajedno s Andrijom sagradila blizu mora. Teta Rajka i dalje nije htjela k njoj, govorila je da kuća na selu gdje je cijeli život živjela ima dušu, pa makar prazna ostala.
– Doći će i moje vrijeme, Janice. Do tada, dok mogu, želim biti gazdarica u svome! Tu su moji. Ma možda samo u sjeni, ali tu su. A ti imaš svoj život, kao što i treba!
Janica nije inzistirala. Samo bi podsjetila na sobu koja je čeka kad poželi. Znala je, nagovaranje nema svrhe.
I tada je stiglo pismo…
Janici je srce zaigralo od straha. Bila je sigurna da je istina teta spominje vezana za Nataliju, ali nije razumjela zašto baš sada trebala sve dozvati.
Kuća teta Rajke dočekala ju je neljubazno, hladna i siva, kao da osjeća razgovor pred sobom. Kroz voćnjak su letjele sjenke, kao tanke crte razmazane po mjesečevu svjetlu.
Janica je otvorila ogradu, pogladila razdraganu kuju Mazu, izbrojila stepenice na verandi:
– Jedan, dva, tri
Rajka ju je dočekala na pragu, brisala ruke o ukrašenu pregaču:
– Evo tebe Ja baš počela pite.
– Mama Rajka…
– Kasnije, Janice. Kasnije. Idi ruke operi. Ja ću na stol sve pripremit.
Rajka je nervozno kružila po kuhinji, krajičkom oka motrila šutljivu nećakinju, divila joj se.
– Nova ti frizura. Dobro ti stoji…
– Umorna od duge kose. Nema vremena
Janica je motala komadić tijesta po stolu, čekala. Znala je, nema smisla požurivati Rajku.
– Evo! stavila je teta zdjelu kiselih krastavaca. Baš ti to treba?
Janica je zanijemila. O trudnoći još ni Andrija nije znala.
– Kako ti…
– Znam! prekinula ju je Rajka. Ili nisi moja kćer?
Oči teta Rajke potamnile su, Janica se stresla.
Eto ga razlog njenog dolaska, ono zašto je stizalo pismo.
– Došlo je moje vrijeme, mama Rajka? šapnula je Janica.
– Došlo, klimnula je. Spustila je na stol staru drvenu škrinjicu. Otvori je!
Škrinjica, uvijek zaključana, od tamnog hrasta s brončanim uglovima, bila je obiteljska baština. Što je u njoj, Janica nije znala. Samo jednom u djetinjstvu vidjela je tetu kako sprema papire, izgubila svaki interes. Da su blago, drugačije bi bilo. Ovako, tek papiri.
Ali ti papiri sad su joj otkrivali ono najvažnije.
– Znači, Natalija mi je majka? Janica je oprezno listala požutjela pisma.
– Jest. Ti si pametna. Znam da si sve shvatila. Već davno.
– Zašto onda… htjela je pitati, ali glas ju nije slušao.
– Zašto te ostavila? Ima razloga, dijete moje. Sve ću ti reći, ali me slušaj i ne prekidaj. Teško mi je.
– Čekaj, mama Rajka! Samo jedno! Je li živa?! stisnula je pismo tako da se poderalo.
– Nije, zlato moje… Nema moje Natalije već dugo
Rajka je plakala, a Janica nije znala kako je utješiti.
Večer se navlačila. Sjene su puzale do stola, ispod lampe s abažurom kojeg je Janica sama napravila u školi, nekad davno. Skupljale su se, kao da slušaju Rajkinu ispovijed, koja se grčevito držala šala, bojeći se da će nestati riječi.
– Tvoja majka, Janice, bila je hrabra. Ničega se nije bojala! Bila bi spremna popeti se na vrh crkvenog tornja i skočiti dole, kao kakav dečko, ali nije bila luda. Znaš, izgubila je sve rano: roditelje, brata, sestru. Nije bila s njima kad se dogodilo ono crno u Černobilu. Malena je puno bolovala pa ju je otac poslao k baki na more. Neće ni znati… Nikad se nije vratila, jer nije imala gdje… Rodbina je nestala. I Nataliju, sirotu, je prihvatila moja mama. Druga baka bila je sama i zamolila moju da se pobrine za malu. Tako je Natalija postala naša. Ne kao gost nego prava kći, kao i ja. Bile smo blizanke po duši. Sve smo dijelile. Dok nije stigla ljubav…
– Što nije valjalo?
– Sve nije valjalo, Jane. Zaljubile smo se u istog mladića. Nismo znale dok nije bilo kasno.
– Opa! uzdahnula je Janica.
– Opa, baš. Obe smo se povukle čim smo shvatile. Ali on je već gledao Nataliju…
– I?
– Nije bio dobar čovjek. Ni pošten. Nismo znale. Ljubav je slijepa, Jane… Srce vidi gdje pamet treba…
– Što joj je napravio? stisnula je usta Janica, već sluteći.
– Silovao je tvoju mamu. Dočekao je uz potok gdje je znala kupati se navečer i napravio to. A onda prijetio da ako progovori, osramotit će je pred cijelom selom!
– Bi li joj vjerovali?
– Tko zna. Natalija je odlučila šutjeti. Zbog mene, ne zbog sebe. Mislila: tko će mene oženiti ako se sazna da mi je sestra bila na zlu glasu? Glasine su kao ljepilo. Teško ih se riješiti…
– Što je dalje bilo?
– Ispričala je sve mojoj mami. Tražila tajnu. Otišla je kasnije u grad, na tvornicu. Tamo je saznala da te nosi. Liječnici su zabranili pobačaj. Rekli su joj da neće više moći imati djece. Odluka je pala: donijet će te na svijet, ali ne može te sama odgajati. Nije mogla oprostiti što su joj to učinili. Čista duša, no zgazili su je, i samo je toneći pokušavala izvući glavu iz mulja…
– A onaj…?
– Bog sve vidi, Janice. Umro je u toj istoj vodi gdje se sve dogodilo. Pijan je skočio i utopio se u viru o kojem su i klinci sve znali. Tražili su ga danima… Njegova je majka optuživala moju Nataliju da ga je urokala, ali nitko ju nije slušao. Svi su šutjeli, rađe zaboraviti…
Kad sam se vratila u selo, s tobom u naručju, nitko nije ništa rekao. Svi su pomagali.
– A… mama?
– Otišla je tad. Na sjever. Udala se, ali je kratko bila s mužem. Pronašli su joj gadnu bolest. Borila se koliko je mogla, ali nije išlo. Prije nego je otišla, pozvala me k sebi. Tražila da te dovedem. Ti se ne sjećaš. Bila si mala. Ali odmah si joj pošla u naručje, bez riječi, iako si prema tuđima uvijek bila oprezna. Preko mjesec dana smo ostale kod nje, a onda je zatražila da idemo. Loše je bilo, bolovi prejaki. Bojala se da te ne preplaši.
Janica je listala pisma, slagala ih kao u mozaik.
– Svakoga dana svaki dan je pisala
– O tebi je sve htjela znati…
Suza je kliznula, i Janica je, gledajući sliku koju joj je teta dala, zaplakala.
Fotografija nepoznata. Mlada, mršava žena drži u naručju malu djevojčicu. Njegovu Janicu…
– Nema više slika gdje ste vas dvije zajedno, Jane. Ali znaj voljela te! Unatoč svemu. Nikad nije prestala. I žao joj je bilo što te dala Da je mogla, i uz zdravlje, uzela bi te opet pod svoje. Ali sudbina je drukčije odlučila…
– Zašto sad, mama Rajka? upitala je Janica pitanje koje je od trenutka pisma nije napustilo.
– Sanjala sam, Jane. Mamu tvoju. Kao sad tebe gledam. Sjedi, gleda. Nije ljuta. Samo tužna. Onda se nasmije i kaže: Unuka će mi biti, Rajka! Vrijeme je! Probudi se ja, ne znam gdje sam! Ali san ostane sav. Pišem ti odmah i tražim sliku. Kad si došla, ostala sam bez riječi. Vidiš išta čudno?
Janica je gledala sliku. Sličnost između nje i majke bila je strašna.
– Ista ste! Sudbina te poštedjela i ništa oca tvoga nije ostavila. Bit ćeš sretna, Jane! Ti i djeca tvoja!
– Nije to sudbina, mama Rajka! Drugo je tu bitno!
– Što, dušo?
– Ljudi! Ti! Što bi sa mnom bilo da tebe nije bilo? Da sam završila u domu? Kako bih znala voljeti svoju djecu? Kako čuvati ono što imam? Sve si me ti naučila. Zapamtiš li, kad si govorila ako se ljudi vole, hodaju kroz život kao igla s koncem, stvarajući ljepotu. To je tvoja škola! Taj nauk ja čuvam. I Nataliji Hvala joj što me rodila. Ali mama je jedna. Ti, mama Rajka!
Nježni prsti Janice obrisali su suze s Rajkina obraza, a sjenke su po kutovima nestajale, više nije bilo mjesta za njih.
– Idemo na čaj? jecnula je Rajka, ljubeći Janicu u dlan.
– I pite pojesti! Gladne smo, mama Rajka! pažljivo je Janica sklonila pisma, vratila ih u škrinjicu i oslobodila stol za pite. Tako!
Prešla je rukom po izrezbarenoj škrinjici, odlučno je sklonila sa stola, dajući Rajki do znanja da prošlost više ne visi nad njima.
Sada treba naučiti živjeti s budućnošću!
