Tri akorda
Sviđa ti se ona?
Glas Stjepana, najboljeg prijatelja, začuo se iza mojih leđa i skoro sam ispustio metlu koju sam držao. Na moje iznenađenje, metla mi je iskliznula iz ruku, a Stjepan je povikao kroz hodnik tako da su svi iz razreda okrenuli glave:
Marko, jesi ti poludio?! Zašto si me udario?!
Prekasno za isprike. Razred se grohotom nasmijao, svi su odložili posao, a iz zbornice je provirila nastavnica povijesti, gospođa Olga Novak.
Kakva je to galama?! Satovi su u tijeku!
Deveti “b” dobio je po “prstima” od svoje omiljene povjesničarke zbog nestašluka usred sata, pa su svi na brzinu zgrabili metle i pretvarali se da marljivo čiste, kao da se ništa nije dogodilo.
S Olgom Novak nije bilo šale. Pozivanje roditelja u školu bila je najblaža kazna za one koji bi joj stali na žulj. Imala je osobitu moć mogla bi sat vremena nepromjenjivim tonom držati prodiku, ne dozvoljavajući prekide. Čak su i najveći nestašluci ubrzo postali tišina, a nakon deset minuta svi su sanjali da ih netko odvede kući. Tko bi odslužio polusatni razgovor kod Olge Novak, više nije riskirao njezin gnjev nikada.
No, za one koji su je poštivali, Olga Novak bila je i kraljica i zapovjednik. Mogla je riješiti svaki problem, od ocjena do svađa među razredom, pa i pomiriti zavađene. Bila je podrška i riječju i djelom.
To su svi znali. Posebno nakon što je Marija Petrović, djevojčica koju je majka napustila, došla pod skrb gđe. Novak. Majka je otišla s novim mužem, a Marija je bila u petom razredu. Olga Novak je odlučila kako djevojčica ne pripada u dom, primila ju je kao svoju i ona se sprijateljila s njezinim blizankama. S vremenom, Marija je svoju učiteljicu smatrala pravom majkom onom koja nikada neće izdati.
Nitko nije znao koje je riječi Olga našla da Mariji objasni kako ne smije kriviti sebe za odlazak roditelja. Marija je, bilo kako bilo, svojom djecom odlučila voljeti do kraja. Tko zna hoće li im život donijeti takvu osobu kakva je Olga Novak rijetka srca, retki ljudi.
Prvo ste doveli do ludila učiteljicu Ljubicu, a sad ćete sa mnom vježbati? Olga Novak je škiljila, a metle su zamahivale po već blistavom podu. Klasni sat? Da održimo možda…
Ne!
Deveti “b” zaurlao je uglas tako da je nešto tresnulo u učionici kemije, a Sanja Perković ona za kojom sam ja, Marko, večeras uzdisao okrenula se prema školskom prozoru i propustila serviranje protivničke ekipe.
Deveti “a” zaurlao je od muke, znajući da gubi, a Sanja se zbunjeno osvrnula po igralištu i nije znala kako je promašila loptu.
Sišao sam s klupe, dobio lagani čvrgu od uvrijeđenog Stjepana i sramežljivo mu se nasmijao.
Oprosti! Nisam htio!
Aha! Baš nisi htio! Pred curama metlom u glavu!
Nisam namjerno! digne mi se tlak, ali Stjepan je već bio milostiv.
Ma dobro, opraštam! Gledao si Sanju, ha? I ja bih za nju nekoga istukao metlom!
Spustio sam pogled.
Ja…
Teško je izreći ono što ti ne da spavati, ali kome ćeš ako ne najboljem prijatelju? Stjepanu sam vjerovao najviše na svijetu.
Napisao sam pjesmu… priznah naglo čak i sebi. Ali… ionako nikad neće saznati…
Zašto ne? Stjepan skoči na prozorsku dasku, provirivši prema napola otvorenim vratima zbornice.
Pa zato što ne znam ni pjevati ni gitaru svirati. Htio bih, ali ne ide.
A nije to problem. Ja ću te naučiti! piknuo me u rebra, znajući da me škaklja.
Ej!
Jesi sam smislio riječi? Pjesmu svoju? Ili si coprao od nekoga?
Sam! uvrijedio sam se i izvukao iz džepa zgužvani list iz bilježnice. Evo!
Možda nisu bili najbolji stihovi koje sam ikad napisao, ali sigurno najiskreniji. U njima je bila Sanjina lagana šetnja, njezin osmijeh, toplije i šire od ikojen druge djevojke iz razreda, i sve što sam osjećao dok sam gledao tu koja nije ni znala da postojim.
Samo neki dečko iz paralelnog razreda, koga briga!
Stjepan je zgrabio papir, ne čekajući dopuštenje.
Daj da vidim! Matoš ili Ujević?
E, glupane! Tolstoj nije pisao pjesme! Ili skoro nije! pokušah vratiti papir, ali on ga drži kao krpelj.
Znam, znam! Naša učiteljica Ana bi me oderala da izmiješam Krležu i Šoljana!
Sad se red nasmijati vratio meni. Profesorica Ana Jurić, naš učiteljica hrvatskog jezika i književnosti, bila je idol našeg razreda. Nije vikala, jer na njezinim satima vladala je savršena tišina. Nije bilo odrađivanja za propušteno kod nje si ponavljao gradivo sve do petog razreda, i nisi imao prava na dvojku.
O književnosti je pričala tako da bi i kuharicu ispričala da bi redatelji odmah poželjeli snimati film. Nije bilo dosadnih lekcija; dopuštala je pitanja, odgovarala iskreno, makar poruke na papirićima kružile razredom. Zbog toga se i prepirala s ravnateljem, ali ostajala pri svom bolje da mlad čovjek otvoreno pita, nego da sazna prekasno i ništa ne može promijeniti.
Njoj sam se Marko i obratio kad sam prvi put smogao snage pričati o osjećajima.
I shvatila me.
Ljubav, Marko, to je divno!
Stvarno?
Istina! U to sam sigurna.
Ali kako da joj kažem?
Kako jest. Kao što piješ vodu kad si žedan. Samo budi siguran kad je vrijeme.
Nisam siguran…
Onda šuti. Njeguj to osjećanje i čekaj dok ne budeš mogao više šutjeti.
Bojim se…
Dobro je to!
Kako to može biti dobro?!
Jer nisi glup, Marko! Samo se budala zaleti, a ne misli na posljedice. Tvoj je strah normalan. Ako se bojiš, za sad to još nije ljubav. Osjećanje blizu, možda, ali ne još. Prava ljubav ne poznaje strah. Ona je živa.
Ne razumijem…
Odraste i diše. Ako se bojiš sad, možda još trebaš čekati, upoznati osjećaje i pustiti ljubavi, ako je stvarno tu, da izraste.
Možda…
Evo što ja kažem, Marko! Ako više ne možeš šutjeti, reci! Možeš pisati pismo, pjesmu… ili pjesmu!
Ne znam…
Nije problem! Naučit ćeš. Dok učiš, raščistiš osjećaje. Papir sve trpi.
Razmislit ću…
Pjesmu sam pisao skoro godinu dana!
Nikako složiti riječi kako treba. Nikad nisu dolazile kada je trebalo, a opet, nisam odustao.
S vremenom, stihovi su se složili. Bura u meni se malo smirila. Sada ih Stjepan veselo maše listom, a meni odjednom bude strah.
Otresem crne misli, klimnem i dopustim mu čitati što mi pjeva srce.
Do kraja prve strofe Stjepan se prestao smijati. Nakon refrena razmišljao je, a pročitavši kraju, pružio mi papir:
Daj joj.
Jesi li ti lud?!
Daj joj. Da nije šteta?
Ne znam kako sam se natjerao. Jednostavno sam prišao Sanji, koja je išla prema razredu nakon tjelesnog. Objašnjavao sam zbunjeno i nespretno, ali list je uzela. I nasmiješila mi se prije no što je žurno otišla zazvonivši za fiziku.
Kao da sam dobio krila! Spuznuo sam niz stepenice, uzeo jaknu i izletio van, nadajući se samo da će mi mobitel javiti, da osjećaji nisu potpuno uzaludni.
I zbilja mobitel se javio. Ali, umjesto lirske pjesme, melodija je zvučala kao neugodni marš.
“Ekipa! Ispada Marko je pjesnik! Piše pjesme! Pogledajte svi!”
Fotka zgužvanog papira stolovala je u chatu našeg razreda, a reakcije su padale jedna za drugom.
Neki su se smijali, neki samo označili poruku, a najgori je od svih bio onaj od koga nisam očekivao ni podlosti, ni poruge Stjepan je bio glavni “zabavljač”, pravo uvjeren da zna više od mene o životu.
Stjepane…
Gotovo bacim mobitel na pod, a izdajstvo me tako pogodilo da sam se izgubio tek kasnije sam shvatio da je video gdje Stjepan komentira moje stihove snimljen danas, pred zbornicom. Tamo gdje smo se šalili metlama, ni ne znajući tko je tko.
Bilo mi je lako vratiti se. Stjepan nije ni otišao. Sjedio je kraj prozora i smijao se komentarima koji su stizali.
Zašto? nisam znao što drugo pitati.
Ma ajde, šala je! Stjepan doskoči s prozora i gurne mi mobitel. Sad si popularan! Sigurno će ti Sanja uzvratiti, je li Sanja?
To pitanje bilo je za onu iza mojih leđa. Nisam se okrenuo sve mi je bilo jasno.
Odmaknem Stjepana od sebe i požurim niz stepenice. U zadnjem trenu, vidim Sanju kako ravnodušno klima glavom i odlazi. Više nas ni pogleda nije udostojila.
Papir s mojim pjesmama ostao je zgužvan na podu i rekao mi više nego stotinu riječi.
Ne znam ni kako sam izišao van, hodao sam gledajući samo pod noge. Pribran sam tek kad sam se našao kraj Save, izvan grada.
Nisam ni znao kako sam dospio tamo. Pogledam na sat i izvadim mobitel. Mama, koja je ranije otišla s posla da me odvese zubaru, zvala je nebrojeno puta, a ja nisam ni čuo.
Mama… utipkam broj.
O, Bože! Marko! Jesi li dobro?!
Njezin glas bio je toliko prestrašen da sam odmah potrčao kući, bez pogleda unatrag.
Nije prošla ni godina da smo ostali sami. Otac je odlučio da sam odrastao, fali mu nova žena, rekao je mama, i otišao.
Nisam znao kako su se rastali. Samo su mi rekli da se to mene ne tiče i da ne gubim ni mamu ni tatu.
Djelomično istinito. Tata se trudio viđati me, a mama nije branila. Ipak, znao sam koliko joj je bilo teško, pa sam pazio da je ne brinem bez potrebe.
Kasnili smo kod zubara, ali mama nije vikala. Vidjela je da nešto nije u redu.
Pričat ćeš što se dogodilo? pitala je, bez prevelikih očekivanja.
Ali taj sam dan, ne znam zašto, prestao biti običan tinejdžer. U meni se nešto slomilo kada sam vidio zgnječeni papir s pjesmom na podu.
Mama… Kako si ti to prebrodila? Kak’ si mogla preživjeti tatinu izdaju?
Njezin pogled se zamračio; pregrizoh jezik, ali nije šutjela.
Teško, sine. Kad te najbliži izda, boli kao ništa drugo. Onaj kojem najviše vjeruješ.
Najviše?
Sine, ni sebi ljudi ne vjeruju do kraja. A kamo li drugima. Jako mi je bilo teško. I danas je, iskreno. Ali imam tebe, i imam puno sretnih godina iza sebe, i to je najvažnije.
A sad? Je li sretna, tvoja sadašnja?
Pa da znaš, jesam. Imam život. Imam tebe. Disanje, ruke, glavu, srce. Sve ostalo ako je otišlo, vrijeme je prošlo, doći će nešto novo.
Doći će, mama?
Naravno! To je zakon ravnoteže. Ako negdje nestane, drugdje dođe. Tako to ide. A sad dosta filozofiranja. Ispričaj sve, ako želiš…
U njezinom glasu bilo je toliko razumijevanja da sam progovorio.
Tko me voli kao ona? Nitko. I zato sam joj rekao sve.
Nije mi bilo žao.
Slusala me onako kako nije nikad nitko. Uvijek negdje žurimo, a sad smo razgovarali. Prvi put nakon dugo.
Nije bilo prepreka, jedno drugo slušali smo bez smetnji. Bili smo u istoj boli, tražili izlaz.
Samo se okrenula i otišla! Mama! Ni riječi nije rekla!
Znam, sine. Ako su joj osjećaji bili povrijeđeni, nije mogla drukčije.
Ali odbacila je pjesmu!
Onda je ili povrijeđena ili joj nije stalo. Ako prvo, imaš šansu. Ako drugo, nemaš.
Kako ću znati?
Pitaj je.
Tako jednostavno?
Ima li smisla komplicirati? Ljudi vole raditi dramu ondje gdje znaju da ništa neće uspjeti, ali idu dalje.
Zašto?
Nitko neće iskreno reći. Imaju sto razloga za nastaviti, niti jedan za prestati i pokušati nešto novo.
Ne svaćam! Zašto, mama?!
Jer je najjednostavniji put, najteži mnogima. Složenost daje okus, pa se tješe da se ne dosađuju.
Pitat ću…
Da budeš spreman na svaki odgovor?
Nisam siguran.
Onda mi obećaj nešto.
Što?
Kakav god odgovor dobio ne reagiraj odmah. Odluku odloži.
To ti mogu obećati.
Bravo. A sad na spavanje. Sutra je subota, imamo važno za obaviti.
Što?
Moramo ti kupiti gitaru.
Zašto?!
Reći ću kasnije. Trebat će ti, vjeruj. I pronaći ću ti dobrog učitelja. Ne pitaj još ništa.
Plan je bio jednostavan. Nakon razgovora sa Sanjom, koji nije donio ništa, mama reče da otpjevam pjesmu.
Mama, jesi ti normalna? Nakon što su mi se svi smijali?! Neću!
Hoćeš! Inače ćeš cijeli život misliti da su ti prvu ljubav zgazili, a tebe ponizili. A zapravo ništa od toga. Nitko, osim Stjepana, nije te ismijavao. Već su svi zaboravili tvoju pjesmu kad se pojavila nova fora mačka zaglavljena na stablu, snimana za jak viralni hit. Nitko, zapravo, više nije ni obraćao pažnju. I ako se i našlo poneko da se smije, znaj da je to iz Stjepanove ljubomore.
Razlog Stjepanove izdaje bio je jednostavan. I njemu se svidjela Sanja. Nije znao drugo, nego da mene “osramoti” pred svima i makne kao konkurenciju. To mu je skoro uspjelo. Ali nije računao da imam hrabrosti obraniti barem pravo na osjećaje.
I kad sam na maturalnoj večeri izašao na pozornicu s gitarom, više se ničega nisam bojao. Mama je bila u pravu. Dovoljno je jednom pasti pa se više ne ustaneš.
Ni svirao nisam još dobro. Pjesma samo tri akorda, više nisam stigao naučiti. Riječi nisu bile uvijek vrsne, glas mi je podrhtavao. Ali pjevao sam tako da je cijela dvorana utihnula.
Svi su slušali.
Suze je krišom brisala profesorica Ana, Olga Novak nije stidljivo zaplakala grleći Mariju. Moja mama je od ponosa sjajila, prateći me usnama. Sanja je nešto mrzovoljnija stajala, a Stjepan skrivao pogled.
Ja nisam ništa od toga vidio.
Pjevao sam.
