Ovo je zadnji put
– Idemo kući? nasmijao se Ante, sjedajući u auto.
Maja nije ništa odgovorila. Samo ga je gledala uplašeno, nervozno grickajući usne.
– Ma ne znam ni kako da ti kažem Samo, molim te, nemoj vikati, može? nježno ga je uhvatila za ruku i pogledom pokazala na stražnje sjedalo…
*****
Vjerojatno se nikada ne bi ni sreli da nije bilo slučajnosti. Ante je službeno putovao iz Zagreba prema Osijeku, a negdje na pola puta njegov auto je crkao.
– E, nemoj sad pokazivati zube, ajde upali se! Ante je pokušao nagovoriti svog starog Passata koji je tek prošli mjesec prošao tehnički.
Ali uzalud je pričao.
Više od toga nije znao napraviti. Bio je korektan vozač nikad nije imao prometnu.
Ali mehaničar baš i nije bio neki. Da je mogao popraviti Passata, napravio bi on sve, ali nije znao odakle početi.
Pet minuta je barem gledao pod haubu, uzdahnuo i…
…počeo gledati oko sebe.
Auto mu je stao točno kod skretanja na makadam, a tabla je pokazivala da ta cesta vodi ravno u selo Mačkovci.
Večer se već spuštala, nije imao izbora. Krenuo je pješice tražiti pomoć u to selo.
Nadao se, iskreno, da osim mačaka tamo ima i ljudi.
Zato se, valjda, toliko obradovao kad je iz šume ugledao curu kako nosi plastičnu kanticu punu gljiva. U drugoj ruci je držala kuhinjski nož.
– Djevojko, stanite! viknuo je Ante i ubrzao korak, skoro pa potrčao.
Zastala je, okrenula se i kad joj je vidio oči, nešto ga je presjeklo ravno u grudima.
I to prijatno…
Odmah se sjetio riječi svoga starog, kad mu je pričao o prvom susretu s mamom:
Srce mi je stalo, sine moj, mislio sam gotov sam… A ono bila ljubav.
– Trebate nešto? prekinula ga je cura, očito joj je dosadilo čekati da Ante sleti s oblaka.
Stao je dva koraka od nje i gledao kao da vidi neko biće iz bajke.
– Ja? zbunjeno je zblebnuo Ante.
– Da, vi. Zašto ste me dozvali?
– Aha, da! Znao sam da sam nešto htio Znači, auto mi se pokvario, mahnuo je prema cesti. Najbliže selo je Mačkovci.
– Točno tako. Do 20 kilometara nema drugog sela. Idete pravim putem.
– Daleko još? I ima li tamo koga tko zna popravljati aute?
Cura se nasmiješila:
– Desetak minuta hoda, ma blizu je. Što se auta tiče, otac mi zna sve živo o popravcima, on je mehaničar.
– Ma stvarno? Ludilo!
I tako su se upoznali.
Na putu prema selu, pričali su i kliknuli brzinom munje.
Možda prvi puta Ante nije osjećao onaj neugodni grč kad razgovara sa ženskom koja mu se sviđa.
Zato mu u ljubavi i nije najbolje išlo, sav bi se zbunio, pocrvenio, nije znao što reći.
Cure vole samopouzdanost, a Ante na prvom spoju definitivno nije bio taj.
No, s Majom je bilo nekako lako.
Kao da mu je sudbina konačno namignula i rekla: E, sad si na pravom mjestu.
Dok je Majin otac, Stjepan, nagnut nad haubom pokušavao spasiti Passata kojeg su odvukli njegovim starim Stojadinom, Ante je sjedio s Majom i njezinom mamom Ružicom pod verandom.
S obje strane, oko nogu, stiskale su se mačke napikiro ih je barem pet.
Ali osjećao je da to nije ni pola populacije. I nije čudno, selo se zove Mačkovci nasmijao se u sebi.
– Kažete, išli ste poslovno? natočila je Ružica još malo čaja.
– Tako je… Posla me firma, a meni auto stao.
– Pa iz Zagreba ste, vidim odmah po načinu govora, rekla je Ružica.
– Da, iz Zagreba. Kako kažu: sto ljudi, sto čudi nasmijao se Ante.
– Isto sam ja govorila Maji, a ona meni Što ću tu u selu, u Zagrebu imam fakultet…. Važno da dođe, ne zaboravlja svoje.
– Ma istina, u gradu imaš više mogućnosti Ante se zamisli.
– Je, ali ljudi su drukčiji. U selu smo kao jedna velika obitelj. U Zagrebu… sve ti je prebrzo, pa još i životinje izbace na ulicu! Strašno…
Podigne jednu od mačaka Ružica, stavi je u krilo i mazi.
– Devet komada imamo, od toga su Mica i Mara naše odmalena, a ostle smo našli u gradu. uzdahne.
– Ma, nažalost, puno lutalica ima… potvrdi Ante.
Tako su pili čaj, pričali o svemu. Uskoro im se pridružio i Stjepan, sretno objavivši kako je stara kanta opet živa i spremna za put.
– Hvala vam puno! zahvalio se Ante i počeo vaditi novčanik. Koliko sam dužan?
Stjepan i Ružica se zgledaše, pa oboje zinuše:
– Mladi gospodine reče Stjepan nismo mi naučili naplaćivati pomoć. To ti nije običaj ovdje. Spremi taj novčanik.
– Oprostite… Onda, idem dalje, da ne bude kasno.
– Ma kamo ćeš sad, kasno je, nasmijala se Ružica. Ostani prespavati, a ujutro polako.
Pokušao ih je odbiti neugodno mu… Ali nemoguće je pobijediti troje odraslih i dvaput više mačaka. Ostao je u Mačkovcima.
Ujutro su ga počastili doručkom, i Ante je otišao za Osijek.
Ali kad se vraćao u Zagreb, srce ga vuklo ipak svratiti još jednom i zahvaliti ljudima koji su mu pomogli.
Stjepanu je poklonio set alata za auto, Ružici fini servis za čaj, a Maji…
Njoj je donio raskošan buket. Onda ju je vozio do Zagreba i prenio joj torbe do studentskog doma.
Ali tu njihovo poznanstvo nije stalo.
Naravno, Ante nije prestao zvati, pa se ubrzo odlučio zaprositi Maju i ona je pristala.
Sada je još samo ostalo reći budućoj punici i puncu o svojim namjerama.
– A reci mi, Ante… zamisli se Ružica voliš li ti mačke?
– Obožavam! slagao je bez razmišljanja.
A onda doda:
– Al’ vašu kćer volim još više.
– Bravo, nasmije se Ružica E, onda bi mogao uzeti jednu macu. Da vam u stanu ne bude prazno.
– Eee… Ružice, znate kako je sad. Dok ne dignemo kredit, živimo u podnajmu, a gazdarica… Ne da životinje.
– Ma jasno. Ali šteta, dom bez mačke nije pravi dom.
Ante u stvari nije imao ništa protiv maca, samo ga roditelji nikad nisu učili da životinje pripadaju u stan.
Možda je bio i nesiguran, možda nije bio spreman.
Zato se i dogovarao s Majom još prije vjenčanja:
– Majo, nadam se da nećeš imati toliko mačaka kao tvoja mama?
– Ne brini. Znam, stan nije kuća.
– Upravo tako, a sad je to još i najam.
Ali različiti pogledi na mačke nisu utjecali na njihov brak.
Zapravo, nikad nisu ozbiljno posvađali. Bili su odlična ekipa.
Maja je bila i sjajna supruga i domaćica. Stizala je na faks i još držati stan urednim.
Prvih mjeseci sve je bilo mirno… Onda je…
…onda se otkrilo da Maja ima neobičnu sposobnost: gdje god bi išla, na faks, po gradu, na ulici uvijek bi baš ona naišla na neko bolesno ili napušteno mače.
Sve ih je dovodila doma, hranila, grijala, liječila i vodila veterinaru.
Prvo mače spasila je iz dvorišta, klinci su ga zlostavljali.
Da nije bilo Maje, tko zna kako bi završilo.
– Znaš da gazdarica ne da životinje, promrmljao je Ante kad je došla s mačetom.
– Ma znam Ali znao si na koga si se oženio. Ja ti iz Mačkovaca, tamo se ne okreće glava pred macama.
– Da, ali
– Ante, pamtim naš dogovor. Nećemo držati životinje, ali pomoći možemo. Samo dok ne nađemo dom.
Zbrinula je to prvo mače, Ante ga odvezao svojoj sestrični na selo.
Drugo mače našli su ispod susjedova auta, sav izmučen, mlado ali bolesno jedva je stajao.
I njega je Maja oporavila (ljubav i infuzija čine čuda), a Ante ga dao kolegi iz Vrbovca:
– Baš mi treba za kuću zbog miševa, nasmijao se Petar.
– Super! odahnuo je Ante, siguran da se gazdarici neće morati pravdati.
To, naravno, nije bio zadnji slučaj.
Nakon njega je došao treći, četvrti, peti i šesti. Tako su muž i žena radili zajedno: Maja nalazi, Ante udomljava.
Sad je skoro svaki prijatelj, rodbina, šef svi su imali mace.
Ma čak je i šef, Jakov, dobio dvoje: odmah su mu ured prevrnuli naopako.
Ante se prepao da će ga šef potjerati, ali Jakov je bio sretan k’o malo dijete.
Nedugo potom, šef mu ponudi mjesto voditelja odjela i poveća plaću taman im je to trebalo.
I Maja je tada već radila.
Završila faks, po preporuci dekana zaposlila se u firmu. Sve je išlo na bolje.
*****
– Ostani mi u autu i nigdje ne idi, molim te! zamolio je Ante prije nego što je prešao cestu prema trgovini auto dijelova.
Maja je poslušno klimnula, pogledala ga za njim i upalila radio.
Ma ta današnja glazba joj je išla na živce, pa ga je odmah ugasila.
Izvadila je mobitel iz torbice, scrollala društvene mreže ništa zanimljivo…
Izašla je van iz auta, rastegnula se i kao da je manekenka par puta prošetala uz auto. Vrijeme je bilo predivno, nije joj se dalo sjediti unutra. I noge je trebala protegnuti, toliko su joj utrnule od vožnje.
Tri sata su proveli na putu, išli su kod Antine tetke Ljubice u Slavonski Brod, koja je pristala uzeti trošnog, ali veselog tronog mačka.
Maja ga je pronašla navečer na cesti, odvela veterinaru, ali noga mu nije mogla biti spašena.
Ali mačak je spašen, ima sad svoju gazdaricu.
Šteta samo što Ante još uvijek nije spreman da i sami uzmemo mačku, mislila je.
Sutra sele, napokon, iz podstanarstva u vlastiti stan, na kredit.
Renovacija gotova, namještaj spreman. Ostalo još stvari preseliti i možda…
Možda nagovori muža na macu. Ako ne odmah, onda jednom, kad-tad. Jer, mama joj je uvijek govorila: Dom ne smije biti prazan.
Da skrene misli, Maja je podigla pogled i dugo slušala cvrkut gradskih vrabaca. Nije ga baš najbolje razumjela, ali nekako joj je bilo lijepo.
Pogled joj ode prema klupi nekoliko metara dalje, i tada se ukočila.
Pokraj klupe sjedio je mali mačić. Gledao je ravno u nju.
A u očima mu je pisalo: Slobodna sam, možeš me odmah povesti kući.
– Eh, ja bih ga odmah Ali Ante neće shvatiti skoro šaptom reče Maja i okrene glavu.
Zapravo samo je glumila da gleda drugdje, a krajičkom oka svejedno motrila na mačića. Mali, žut, sladak k’o med.
Možda da ipak probam?, proleti joj glavom, ali odbaci tu misao.
Zadnje vrijeme i sama vidi da Ante puca po šavovima od silnih mačjih sudbina koje ga okružuju. Ali zna i da on neće nikad prestati pomagati.
Mačić je i dalje sjedio i motrio Maju. Onda je ustao i hodao ravno prema njoj.
Ajme, što sad?, uzdahnula je.
Kad se približio, Maja je brzo sjela u auto i prignula vrata, ali nije ih zatvorila do kraja.
Valjda da malac ne pomisli da je hladna.
Mačić je došao do auta i par puta bijesno mjauknuo. Kao da pita A zašto bježiš kad vidiš da idem k tebi?
Gledala ga je kako pokušava ugurati svoju brkatu njuškicu kroz mali otvor na vratima.
– I što sad? I što reći Anti? nije znala kud sa sobom.
Jer kad su išli kod tetke Ljubice, Ante joj je jasno rekao: OVO JE POSLJEDNJI PUT!
I ona je pristala.
Ali teško joj je bilo praviti se da ovo malo biće ne postoji.
Maja oprezno otvori vrata, pogleda ga ravno u oči, skoro se izgubila u njima, pa ga pomiluje.
– Mili, oprosti, ne mogu… Znaš, Ante On neće razumjeti. Obećala sam mu da više nikad. Danas ujutro sam mu obećala.
Mačić klimne kao da kuži, pa se uspentra na sjedalo, ušulja uz njezine noge i vješto sjedne u krilo.
Gledali su se. On u nju, ona u njega.
Kako da ostanem ravnodušna, kad ovo čudo sjedi na meni? pitala se.
Macan nije imao namjeru odustati.
Znao je, čovjeku treba produbiti osjećaj, ne može se ostati na pola puta.
Pa se uspravi na stražnje šapice, a prednje joj nježno obuhvati vrat.
Tako nježno kao da se boji da će ga dati nekome drugom.
– Neću te dati! prošapće Maja, stežući ga. Nikome.
Shvatila je tada, malac je odabrao nju. I tko je ona da proturječi?
Samo, što će Ante reći? živčano se zapitala, a baš tada je vidjela kako Ante izlazi iz trgovine.
*****
– Idemo doma? nasmijao se Ante, ulazeći u auto.
Maja nije ništa rekla. Samo ga pogleda, grizla je usne.
– Ante, ni ne znam kako da ti kažem Samo obećaj da nećeš vikati? nježno ga je primila za ruku i pokazala na zadnje sjedalo. Moramo još na jedno mjesto. Ili možda na dva
Ante je naglo okrenuo glavu…
– Opet?!
– Oprosti, samo Ma ništa nisam napravila, sam je došao.
– Obećala si mi…
Mačić je, premda malen, bio pravi lukavac znao je da mora djelovati. Ako ništa ne učini, ostat će na cesti.
Skočio je Anti u krilo, prislonio se cijelim tijelom i tiho zamijaukao, kao da je zadnji put.
Stvarno ne znam s čim to usporediti
Možda kao što su glazbenici na Titanicu svirali svoje zadnje note.
Tako je mijaukao.
I probio led.
Ali ne taj led iz Atlantskog oceana, nego onaj iz Antina srca.
Nesigurno je položio ruku na mačića, koji je odmah umuknuo i počeo predućkati.
– Ma Majo, ne znam više kome bih ga ponudio Svi naši prijatelji, rodbina, svi imaju macu, zahvaljujući tebi.
– E pa… možda da ga nikome ni ne nudiš? nadala se Maja.
– Nisam shvatio…
– Hajde da ga zadržimo? Sad imamo svoj stan, ne moramo se bojati da nas gazdarica izbaci s mačkom. I, postoji legenda!
– Kakva legenda?
– Kažu, kad se seliš u novi dom, treba prvo pustiti mačku unutra. Da nikad ne budeš u oskudici.
– Dobro neočekivano je pristao Ante. Samo da se dogovorimo: ovo je prvi i…
– I zadnji put! nasmijala se Maja.
– Točno tako.
– Pamtim, ljubavi. Hvala ti. Najbolji si muž na svijetu!
Idući dan stajali su na pragu novog stana. Točnije, vrata već otvorena, a oni na pragu.
Ante je polako spustio narančastog mačića na otirač, a on je, uzdignutog repa, odšetao unutra.
Za njim muž i žena. Vidjeli su kako se mali razvalio na sred kreveta i smijali se.
– Jasno je tko je sad gazda ovdje, šaljivo reče Ante.
– Mislim da samo želi biti s nama, odgovorila je Maja. Mačke… njima treba obitelj.
– Znaš što, mislim da imaš pravo, zagrlio ju je Ante.
Maja je i dalje nastavljala pomagati životinjama i tražila im dobre ljude, a Ante je bio tu i pomagao joj. I da, uvijek ju je molio da je to posljednji put.
Maja je svaki put obećala.
Ali svi znamo da zadnji put… to će biti kad sve mačke i psi budu u domovima, a ne na cesti.
