Nikola je jednom davno stigao u malo dalmatinsko selo, da bi posjetio svoju dragu tetu. U selu više nije imao nikoga, roditelji su odavno preminuli, ostali rodbina rasula se po drugim krajevima; ostala mu je još samo teta Milena.
Prisjetio bih se često kako je tada došao do stare kamene kuće, poznate još iz djetinjstva. Otvorio je škripavu kapiju, a na dvorištu ga je dočekala upravo ona teta Milena.
Nikola, a što mi nisi javio da dolaziš? pitala je s blagim prijekorom, zagrlivši ga snažno. A gdje ti je Lucija s djecom?
Ostali su u Splitu, nisu mogli baš sad doći odgovori Nikola.
Teta je brzo požurila postaviti stol, usput ga zapitkivala o svakodnevici u gradu, pa su zajedno objedovali onako kako to zna biti samo kod dalmatinske tete. Nakon jela, kad su se malo primirili uz šalicu kave, teta Milena mu se povjerljivo obrati.
Pogledaj što sam pronašla u škrinji u ostavi iznenada reče i pruži mu požutjeli papir.
Nikola se udalji pogledom po retcima dok je čitao, a lice mu se iz trenutka u trenutak sve više mijenjalo, dok nije sasvim problijedio.
Nemoj se uzrujavati, Nikica tepala mu je teta kao nekada pa prošlo je toliko godina! A možda se u međuvremenu i tvoja zdravlja promijenila. Osim toga, imaš dvoje djece šta ih je bura donila?
Te noći, Nikola je ostao kod tete. Nije sklopio oka kako i bi, kad je papir, što ga je teta našla, bio upravo liječničko mišljenje o njemu. I to iz vremena kad je s nepunih sedam godina teško obolio. Piše da, zbog te bolesti, ne može imati djece u budućnosti. Taj je dokument bio predan njegovoj majci i Nikola o njemu nikad nije znao ni riječi.
Možda je neka greška, razmišljao je te duge noći. Pa kako sam onda odgojio dvoje djece? Luciji vjerujem više nego sebi.
Majka mu je preminula prije nego je navršio deset. Otac je ubrzo doveo novu ženu. Od tada, Nikola je češće spavao kod tete Milene, koja je živjela u kući do njihove. Bila je mlađa sestra njegove pokojne majke i brzo ju je zavolio, a i ona je gotovo u svemu zamijenila njegovu majku.
Kad je završio vojsku, Nikola nije želio ostati u selu. Nije bilo posla, a i odnosi s ocem bili su komplicirani. Preselio se u Split, zaposlio kao vozač i stanovao u radničkom domu. Iskustvo koje je skupio za volanom, odvelo ga je na put profesionalnih vozača. Uskoro je kupio svoj mali stan.
Zatim je upoznao Luciju. Već prije vjenčanja rekla mu je da je trudna. Živjeli su složno, a tri godine nakon rođenja kćerke, dobili su i sina.
Do četrdesete, uštedio je koju kunu. Ostavio je kamion i otvorio vlastitu prijevozničku firmu. Počeo je skromno, ali firma je rasla i ubrzo je donosila siguran prihod.
Od tete je krenuo ravno za Zagreb. Nije mogao mirno otići kući dok ne razjasni ono što mu je papir donio. Potražio je liječničku potvrdu, i pretpostavke su mu se, nažalost, potvrdile. Vratio se, potišten, kući.
Nikola je stigao! razveselila se Lucija kad ga je ugledala. Hoćeš nešto pojesti?
Ne, odgovori hladno i spusti pred nju liječničko mišljenje.
Što je to? u čudu je gledala papir.
To je potvrda, Lucija, da nikada nisam mogao imati djecu.
Sjedne ona šokirana na stolicu.
Ma što pričaš, Nikola! To je sigurno neka greška.
Ako mi nastaviš lagati, nestajem iz ovog stana! oštro joj reče.
Dobro… pokušat ću ti objasniti polako pristane Lucija.
Iz Lucijine priče, ispostavilo se da ju je još u srednjoj školi osvajao dečko iz razreda. Nastavili su vezu, ali ju je onda ostavio zbog prijateljice.
Tad sam upoznala tebe. Ubrzo sam shvatila da sam trudna. Nisam bila sigurna čije je dijete, tvoje ili njegovo. Bila sam preplašena i povratka nije bilo udaja za tebe mi je bila spas.
Dobro, to si mogla reći za prvog, a što je s drugim djetetom? upita Nikola.
Luciji su tada niz obraze potekle suze. Brisala ih je rukama, nastavljajući.
Tada si često putovao… Jedne večeri slučajno sam opet susrela onog starog, moju prvu ljubav. Ispali smo zajedno, izgubila sam glavu. Nikada se više nismo vidjeli. Taj jedan trenutak slabosti ti nikako ne mogu oprostiti. Tek tada sam shvatila da je to bila samo zaljubljenost, a ti si ljubav mog života.
Kad je završila svoju priču, Nikola je nepomično sjedio za stolom, glave u rukama.
Nikola, molim te, ne ostavljaj me… Ne znam kako bih dalje živjela bez tebe.
Ne mogu te ni gledati muklo reče i krenu prema vratima.
Lucija je pohrlila za njim u suzama, no Nikola, ne okrećući se, za sobom zatvori vrata.
Kako bi barem malo smirio misli, dane je provodio u uredu. Vikendom bi pak dolazio opet k teti Mileni. Noći su bile najteže.
Cijeli se život urušio… promišljao bi gledajući u strop drvene sobe. Što sam ja Bogu skrivio? Kako dalje živjeti?
U zoru, preplavile su ga misli koje su sve okrenule naopako.
Da sam znao za sve ovo nakon vojske, nikad ne bih imao obitelj, ni saznao što znači biti otac. Gledao sam svoju djecu kad su pravila prve korake, radovao se s njima… Samo zato što nisam znao istinu, bio sam sretan.
Jedne nedjelje u selo su mu došla djeca.
Tata, ne znamo što je između tebe i mame, ali osjeća se da nas izbjegavaš. I ti nas više ne želiš vidjeti? pitala ga je odmah kći.
Ma ne, naravno da vas volim. Samo s mamom imam ozbiljnih problema. stisnuo ju je Nikola k sebi.
Tata, vrati se mami, danima ne prestaje plakati. Brinem se za nju… prekinuo ga sin.
Tata, prestani se ljutiti na mamu. Mogu ti reći nešto lijepo uskoro ćete ti i mama postati dida i baka, obznanila mu je kći veselo.
Nikola zagrli kćer snažno i prepozna radost u sebi.
E, to je prava vijest!
Tata, bez tebe ne idemo kući odlučno će sin. Dosta je bilo. Ako ste mogli toliko godina biti zajedno, ne možete se sad razići zbog ovoga.
Dobro, uvjerili ste me. Pakirajte se, idemo doma… nasmije se Nikola, osjetivši kako mu srce ponovno omekšava.
