Lijepa moja, moram ti ispričati što mi se dogodilo neki dan u KBC-u Rebro, nešto onako baš iz hrvatske svakodnevice i da znaš, još se smijem kad se sjetim izraza na njenom licu!
Zamisli ovako: utorak ujutro, hladno i maglovito, ja na nogama prije sedam spremim Ninu za vrtić, poljubim je dok se još smotana u dekicu grije uz plišanog zeca na kauču i krenem. Moj jedini plan bio je odbaciti par papira za osiguranje i vratiti se doma prije nego što svane. Klasika.
Dođem gore do Rebra znat ćeš onaj instantni miris dezinficijensa i nesice kod šaltera, stalno netko ulazi-izlazi, zvone liftevi, a volonterka u crvenom prsluku slaže kifle i čaše za vodu pred ulazom.
I taman ja koračam prema prijavnici kad hop! tlak, prženje na grudima! Kava mi curi niz košulju, ulazi u rukav i za trenutak je onaj stari skupi kožni torbak sav išaran smeđim mrljama.
A s druge strane stoji mlada doktorica, tek došla vidiš ono, plava uniforma, blistava šminka, kosa zalizana, sve tip-top, na reveru velika pločica s imenom: Barbara Šimić, INTERNICA. Pogled njezin ma znaš onaj pogled kao da mi govori da sam joj glavna smetnja u životu.
Isprva, ja njoj, Oprostite, imate možda papirnatu maramicu? A ona mene odmjeri k’o da sam bacila kavu po samoj sebi: Pazite gdje hodate, ovo je bolnica, a ne dućan. Malo tko se oko nas usudi disati jedan djeda u kolicima me pogleda onako tužno, sestra kod lifta spusti fascikl.
Kažem joj ja mirno: Bila sam na svom putu prema šalteru
A Barbara se počne smijuljiti: Neki od nas ovdje zapravo rade. Imate vi pojma tko je moj muž?
Ono, zanimalo bi me da me nije prelila kavom. Pogledam joj bedž, hladno: Ne znam. Trebam li znati?
Ona digne bradu skoro do krova i izvali: Moj muž vodi ovu bolnicu! To kaže dovoljno glasno da svi načule uši.
I sad ja, naravno, mobitel iz torbe (sav masan od kave), okrenem broj koji znam bolje od svojeg. On se javi odmah. Dario, spusti se na prijem. Tvoja žena je upravo zalivena kavom.
Barbari vilica padne. Sekundu kasnije, čuje se piiiiip na vratima za osoblje i koraci na mramoru. Dario dolazi ozbiljan, u tamnom odijelu, kravata mu mrvicu raskopčana kao uvijek kad ima tri sastanka prije doručka. Kosa mu prosijeda, lice smireno ali oči Oči su mu sve rekle.
Prvo me pogleda. Košulja, kava, crvenilo na ruci odmah vidi što je bitno.
Lana, reče nježno, jesi li se opekla? Tišina je bila zlatna; osjećam kako cijela čekaonica diše sa mnom, a volonterka zaboravi na kifle.
Od svega toga, najviše mi je ostalo kad je Dario okrenuo glavu prema Barbari: Možeš li mi objasniti zašto mi žena stoji ovdje, mokra od kave? Prvi put otkad sam je srela izgleda izgubljeno, a ona samo šapće: Nisam znala
Ali znaš što je problem? mirno će on, Nije bitno tko ti je muž. Problem je što si mislila da imaš pravo tako se prema bilo kojoj ženi ovdje ponašati.
Nastala je tišina teža od prolivenog Francka.
Barbara zarudi, stisne bedž, pogleda u pod. Oprostite Bila sam grozna. Nisam imala pravo.
I znaš, mnogi se izvine kad su uhvaćeni, ali kod nje sam osjetila da je to pravo kajanje. Dio mene bio je ljut, ali drugi dio znaš ono kako majke odmah nanjuše kad netko iz straha glumi važnog? E, to sam osjetila kod nje.
Dario me odvede gore, u sobu za osoblje. Donesu mi hladnu oblogu, čistu vestu i šalicu čaja. Gledam van, grad živi kao da ništa nije bilo, ali meni je sve drukčije.
Te jutro nije bilo posebno zbog kave.
Bilo je posebno jer su svi vidjeli kako ponos pada pred istinom.
Poslije, Dario sjedne pored mene u miru: Žao mi je što si to prošla. Ja se nasmijem, Nisam dugo bila sama. On me primi za ruke, kao uvijek kad riječi nisu dovoljne.
Rekla je ljudima da njezin muž ima moć. Nije istina samo je htjela zvučati veće nego se osjećala.
Odeš kući, pa skuhaš večeru uz onaj miris kukuruznog kruha i lavande. I razmišljaš: Bože, nek joj je današnji dan naučio kako je ok biti mali, onoliko koliki jesi, i vidjeti da su drugi ljudi važni.
Par dana poslije vraćam se tamo ovaj put bez mrlja. Sve isto dizala zvone, mirisi, ali negdje kod ulaza evo Barbare. Pomaže djedici navući deku preko koljena, sluša ga, nasmiješi se kad me primijeti. Nema govora, nema veličanja. Samo tiho klimne glavom i to ti kaže više od svega.
Do kraja mjeseca ostavi mi mala bilješka običan papir, jednostavno: Počela sam volontirati na odjelu prije smjene. Da ne zaboravim zašto bolnice postoje. I tu ti ti stoji među receptima i rođendanskim svjećicama.
Ne zato da dokažem kako se netko može promijeniti, nego da zapamtim i najgore jutro može postati početak nježnijeg nečega.
Te večeri, Dario dođe kasno. Nina zaspe na kauču s jednim čarapom i svojim zecom. Ja perem šalice, kad on dođe, zagrli me oko struka.
Još ljuta radi košulje? malo me zadirkuje.
Pomalo, smijem se.
Pusa u kosu, svjetlo s verande, miris čaja i one svijeće od vanilije, Nina diše tiho A ruke oko mene podsjete da svijet može biti grub ali dom to ne mora biti.
I onda ti pomisliš na Barbaru. Na onu gužvu dolje, na trenutak kad pravda prijeđe mramor u raskopčanoj kravati. Pravda ne mora vikat.
Ponekad samo dođe, pogleda te u oči i šapne:
Nikad tako ne tretiraj čovjeka.
E, reci mi, jesi li ti ikada gledala kako se bahatost smanji do tišine? Kako si se osjećala čitajući ovo? Ajde napiši mi, voljela bih čuti tvoje misli.
