Posljednji poziv
Od ranog jutra nisam mogao otjerati onaj neugodan osjećaj da će se danas nešto dogoditi.
Nešto loše…
Odmah sam nazvao mamu, no Branka Franjić me uvjerila da joj je sve u redu:
Tlak mi je kao kod astronauta, glava me ne boli. Zašto pitaš?
Ma ništa posebno… odgovorio sam. Dobro, idem se spremati za posao, a ti, ako ti što treba zovi odmah.
Hoću, sine.
Nakon tog razgovora trebao sam biti mirniji, ali taj mi se nemir nikako nije dao maknuti iz srca.
Nisam mogao skužiti na što se točno odnosi, jer nije bilo očitih razloga za zabrinutost.
Iako, s mojim poslom, svašta ti se može dogoditi. Pogotovo ponedjeljkom, a ponedjeljak je zna se najgori dan u tjednu.
Popio sam kavu, pogledao na sat pola sedam brzo se presvukao, uzeo nešto za pojesti i krenuo prema poslu.
*****
Na dvorištu hitne susreo sam Ivana, vozača s kojim sam trebao danas voziti cijelu smjenu po Zagrebu. Mahnuo mi je veselo, a ja mu samo umorno kimnuo glavom.
E, šta si tako tmuran, Mate? nasmijao se Ivan paleći cigaretu. Nešto nije u redu?
Nije još, Ivane. Ali imam neki osjećaj da bi danas moglo nešto krenuti po zlu odgovorio sam zamišljeno.
Ma daj, ne budi baksuz. Otkud ti takve misli? Valjda si se naspavao…
Nisam mu ništa rekao.
Pogledao sam u nebo. Bilo je potpuno prekriveno oblacima; samo što nije počela pljuština.
A kišu nisam nikada volio…
Možda je to sve zbog vremena? Možda je ovo više loše raspoloženje nego predosjećaj? pomislio sam i čak se nasmiješio, sretan što se možda dosjetio pravog razloga.
Ali već trenutak kasnije, onaj neugodni osjećaj opet se vratio.
Sretna smjena, kolege! povikala je mlada liječnica dok je prolazila pored nas.
Ivan se zakašljao od dima i pokazao joj šakom, a ona se smjesta preplašila i ispričala:
Oprostite, skroz sam zaboravila! rekla je zbunjeno.
Tek se zaposlila kao tehničarka i još nikako nije mogla upamtiti da se ne smije poželjeti sretan dan ekipi koja kreće u smjenu.
Zato što to donosi lošu sreću.
E sad će sigurno nešto biti šapnuo sam potiho, osjetivši nervozu niz leđa.
Ma šuti… promrmljao je Ivan bacajući opušak u metalnu kantu.
*****
Svaki put kad bi nam dispečerica poslala adresu na tablet i javila razlog poziva, nervozno bih grickao usnicu:
Muškarac, 35 godina, žali se na jaku glavobolju. Kaže mu se jezik zapliće, velike su šanse za moždani udar.
Baš mi to treba… pomislio sam. Da, doktor mora biti spreman na sve, ali…
Svaki poziv sam nosio kući i posebno me pogađalo ako nije sve završilo dobro. A kod udara, znaš i sam kako to može završiti.
Ovog puta, na sreću, nije bio udar.
Lik nam je pričao nepovezano jer je do jutra slavio rođendan s frendom, a glava ga boljela zbog mamurluka. Dao sam mu tabletu i poručio da se dobro naspava.
Jel pomaže ako popijem malo pive? pitao je nadom, držeći se za glavu.
Nikako! Bit će gore. Ako hoćeš živjeti dugo i sretno, najbolje zaboravi alkohol.
Kad sam izašao iz stana, odahnuo sam. Sretan što se ništa ozbiljno ipak nije dogodilo.
Možda je Ivan stvarno u pravu. Možda je taj predosjećaj o kojem sam mu pričao samo rezultat umora i stresa… Jedva sam se malo smirio, kad je opet stigao novi poziv ovaj put na groblje!
Gdje?! zbunio se Ivan.
Na groblje odgovorio sam potiho, zgrčenih ruku.
Tog dana na Mirogoju su trebali pokopati nekog poznatog umjetnika iz našeg kraja (meni osobno do tada nepoznatog).
Bilo je puno ljudi.
Mlade i stare, muške i ženske, jedni su stajali tihi s karanfilima, drugi plakali. Netko se prisjećao lijepih priča o pokojniku.
Svaki sam tren mislio da će nešto krenuti po zlu. Ivan je zapalio već treću.
Ali, srećom, sve je prošlo bez potrebe za našom intervencijom.
Ostali pozivi bili su standardni, gotovo svakodnevni.
Tako mi je prošlo skoro 12 sati ni ne znam kad.
Još desetak minuta i vraćamo se na bazu.
Već sam zamišljao kako dolazim doma, pod tuš i pravo u krevet. Sutra je novi dan, možda raspoloženje bude bolje.
Za svaki slučaj opet sam nazvao mamu.
Sve super javila se Branka Franjić. Sad ću večerati pa gledam TV.
Kako je mama? zapitao je Ivan kad sam spremio mobitel.
Sve dobro.
Eto ti! razvuče osmijeh Ivan. Jesam ti rekao da neće ništa loše biti danas! A ti kao papiga: predosjećaj, predosjećaj…
Ma i dalje ga imam, Ivane… Ne mogu shvatiti što me toliko muči.
Da si pametan, nabavio bi si životinju. Psi, mačke, odlično smiruju živce.
Ozbiljno misliš, Ivane?
Sto posto! Ja ti imam doma mačka, Vjeku. Kada se vratim kući, skoči mi u krilo i prede, prede… I odmah mi je bolje, sve brige nestanu. Spavam ko beba.
Ma kakav meni ljubimac uz ovaj posao? odgovorio sam. Kad odem u smjenu na 24 sata, tko će ga hraniti? Ti imaš ženu, djecu, ja sam sam.
Htio sam još nešto reći, kad se odjednom javi dispečerica:
Mate, oprosti, ali tebi smjena još nije gotova, prihvati zadnji poziv. Ulica Kovačićeva 23. Stan… sekundu…
Nije slučajno broj 48?
Da, Mate, baš 48. Otkud znaš? začudila se.
Tamo živi gospodin Petar Barišić. Kod njega sam već više puta bio, skoro kao da mu dolazim u goste. Opet se žali na srce?
Osjetio sam kako dispečerica teško uzdiše.
Umro je, Mate… Još jutros, čini se. Policija je već tamo, trebate biti prisutni. Znaš proceduru…
Znam… odgovorio sam čudno.
Drhtavom rukom spustio sam tablet i pogledao Ivana. Sve je čuo, pa ništa nije govorio.
Na kraju je rekao:
Šteta za Petra… Koliko sam ga slušao kroz tvoje priče, dobar čovjek. Ali nemoj si zamjerati, nije to tvoja krivnja. Nije htio u bolnicu, ni na kontrole…
Da…
Nagnuo sam se na sjedalu i na trenutak zatvorio oči.
*****
Petra sam upoznao prije mjesec i pol. Sam nas je zvao jer ga je mučila bol u prsima.
Muškarac je rekao da su vrata otključana, možete odmah unutra javila je dispečerica.
U redu.
Kad sam ušao u hodnik, dočekao me maleni psić. Skoro veličine dlana.
Isprva je lajao i režao, ali kad ga je gazda pozvao, uteklo je u sobu mašući repom.
Našao sam ga na ulici i prigrlio. Sad me i čuva, nasmijao se Petar pokušavajući sjesti.
Ostanite, gospodine. Psić vam je stvarno divan. I ja bih ga uzeo da mogu.
Zašto ne možeš?
Razlog ima… Ali pričajmo o vama. Što vas muči, otkad, idete li doktoru?
Odgovorio je na sva pitanja. Srce mu je kucalo loše otkad mu je umrla žena. Nekad je išao u ambulantu, no liječenje nije pomagalo.
Znate, gore mi je kad čekam u redu. A bol prođe pa se opet vrati.
Možete mi malo bolje opisati?
Ma nema tu puno. Boli, pa prođe. Kad popijem tabletu, kad pod jezik stavim validol.
Ni jedno ni drugo nije terapija, nasmiješio sam se. Ajmo napraviti EKG.
EKG je stvarno pokazao srčane probleme i htio sam ga odvesti u bolnicu, ali se on tvrdoglavo nećkao.
A Brunu, na koga da ostavim? Dajte vi meni samo nešto za smirenje…
Gospodine Petre, to je samo privremeno. Bolje bi bilo da se ipak hospitalizirate.
A vaši kolege svaki put isto kažu. Pa još sam živ. Ne idem u bolnicu. Ako baš treba, potpišem ja i papire.
Nikako ga nisam uspio nagovoriti. Ni prvi ni naredni put.
Uglavnom, na njegove sam pozive stizao uvijek ja. Često je zvao hitnu; barem jednom tjedno.
Nikad prije nisam imao ovakvih problema. Sad zaboli i ne prestaje.
Sve je ozbiljnije, terapije nema. Možda bi ipak trebali u bolnicu?
Oprosti, ali ne mogu rekao je mazeći Brunu po glavi. Nema tko s njim.
A kad vama ne bude dobro, tko će njega paziti? pitao sam ga.
Neće meni biti ništa. A i da bude, naći će se dobri ljudi. Dogovorio sam sa susjedom, Vinkom, pokazao joj čak i gdje mi novac stoji.
Novac? Zašto?
Pa da ima za hranu psu. Znam da mnogi ne uzimaju životinje jer je skupo.
Uglavnom, divan čovjek.
Sad opet idem k njemu, ali ovog puta više neću moći popričati s njim kao prije. Šteta…
Ovaj zadnji poziv bio je zaista posljednji.
I iskreno, ne slažem se s Ivanom da nisam kriv. Jesam! Trebao sam ga nagovoriti na bolnicu. Trebao sam…
Mate, stigli smo.
Što? nisam ni primijetio Ivana kraj sebe.
Stigli, ajmo gore.
S teškim nogama popeo sam se na treći kat, ušao u stan gdje su već bili policajac i susjeda Vinka Horvat, koju sam upoznao prošli put.
Petru je tada usred dvorišta pozlilo, a Brunu nije ispuštao iz ruku. Zamolio je Vinku da pozove hitnu. Tad smo se sprijateljili.
Dobar večer, Mate.
Dobar večer, gospođo Vinka, šapnuo sam. Vi ste zvali policiju?
Ja, naravno. Tko bi ako ne ja? Bruno od jutra laje. Čudilo me što Petar nije šetao psa kao inače, ali pomislila sam valjda nije raspoložen. Onda sam otišla na plac, vratila se tek navečer. Čujem Bruno laje, pa sam zvala policiju. Došli policajac i bravar, otvorili, a tamo… pokazala je rukom prema sobi.
Razumijem, hvala vam.
Ušao sam u sobu, gledao dugo u Petra, jedva suzdržavajući suze. Ispunio sam sve papire. Onda…
…nečega se sjetim i prošetam po stanu, odem do kuhinje, kupaonice, bacim oko i na balkon.
Oprostite, nešto tražite? pitao je policajac, prateći svaki moj korak.
Trebao bi biti ovdje psić, a ne vidim ga nigdje. Jeste li ga možda sreli?
Crni mali? Da, zujao je tu okolo, lajao i režao na nas, nasmije se policajac, pa se sabere. Mislim da ga je susjeda uzela.
Hvala Bogu! odahnuo sam.
Pobrinuo ga je netko, a Petar bi bar bio miran da ga nisu ostavili na ulici.
Pozdravio sam policajca i izišao na stubište. Zaustavio sam se kod Vinke, koja već bijaše otišla nečujno.
Mate? iznenadila se kad me vidjela. Je li problem?
Htio sam ti zahvaliti što si primila Brunu. Kako je, pati li?
Tko pati?
Bruno… Dali ste ga sebi?
A, taj pas? Nisam ga uzela sebi. Što će mi?
Ali policajac je rekao da ste ga vi poveli.
Jesam, da… pa ga pustila van, poigrati se. Toliko je lajao i skakao po stanu pa sam mislila da mu je bolje vani. Uostalom, gazda je umro.
Ali, Petar je rekao da ste sve dogovorili, pokazao gdje je novac, da kupujete hranu…
Vinka je naglo problijedila, pa se naljutila:
Ne znam o čemu pričaš. Ništa nismo dogovorili i o novcu ništa ne znam.
Sam mi je rekao, Vinko…
Oprosti, žurim… A pas… Naći će se netko tko će ga uzeti. Dobrih ljudi ima.
*****
Potrčao sam niz stepenice, izletio u dvorište. U međuvremenu je počela dosadna kiša.
Isprva slaba, ali ubrzo su kapi bile sve jače i deblje.
Mate, što stojiš na kiši? viknuo je Ivan. Ajde u auto, pokisnut ćeš.
Ušao sam, odložio torbu s lijekovima i…
…zatvorio vrata.
Mate, što ti je? začudio se Ivan.
Vozi ti na bazu, ja imam još nešto za riješiti.
Što?
Naći ću psa.
Kojeg psa, pobogu? Daj mi reci što se događa.
U par rečenica sam mu rekao sve. Ivan je samo slušao i povukao dim.
Ne može biti daleko. Mora biti tu negdje, vjeruješ li? Ti vozi, ja ću ga naći.
Ivan je ugasio cigaretu na asfaltu, pogledao me i rekao:
Ne. Ne ostavljam te samog. Mrak je skoro, tražimo ga zajedno.
A što će auto…?
Nitko nam neće zamjeriti. Sve će biti u redu.
Vozač i doktor hodali su desetak minuta po dvorištu, tražeći psića koji kao da je u zemlju propao. Onda im se pridružio policajac.
I on se ponudio pomoći. Neću lagati, iznenadilo me.
Našao sam ga! viknuo je Ivan, a ja potrčao k njemu.
Policajac je požurio za mnom.
Gledaj ga! Našao sam ga, a on mi opet reži! Ivan je stajao kraj klupe preko puta ulaza i šalio se s psićem.
Kad sam došao, odahnuo sam. Pod klupom je bio Bruno.
I stvarno je režao i nije puštao vozača blizu sebe.
Bruno, dragi! skoro sam zaplakao od sreće. Možda i jesam, kiša mi je sakrila suze na obrazima. Prepoznao si me, Bruno?
Prepoznao je on osobu koja mu je donosila ručak kod starog gazde.
Izašao je ispod klupe, pogledao me tužnim očima i tiho zacvilio.
Ma znam, mali, znam… Otišao je naš Petar. Nema ga više.
Ivan se okrenuo da sakrije suze. Nije plakao pred ljudima, ali ovaj put nije izdržao. Policajac je podignuo pogled prema nebu muški ne plaču, pogotovo u uniformi.
Ne mogu ti zamijeniti Petra, ali… govorio sam Bruno ali mogu pokušati. Ideš sa mnom?
I Bruno je krenuo.
Osjetio je da sam dobar čovjek, da mu neću nauditi.
A i nije volio kišu…
*****
Prvo sam se brinuo hoću li uspjeti s njim, ali uskoro mi je pomogla mama.
Kad bih bio na poslu, Branka je dolazila do mene doma, hranila i šetala Brunu.
Kad bih bio slobodan, svi smo išli zajedno u Maksimir: mama, Bruno i ja.
Nimalo mi nije žao što sam uzeo tog jadnog, napuštenog psa.
Zahvaljujući njemu, život mi je dobio smisao. I sve više sam shvaćao Petra, iako ga kao doktor nisam podržavao što je odbijao liječenje.
Nakon nekog vremena našoj maloj obitelji pridružio se i policajac.
Taj isti koji nam je pomogao tražiti Brunu, a s kojim sam se upoznao baš kod Petra. Svidio mu se moj način, ali okolnosti nisu baš bile idealne za bolje upoznavanje.
Kad je Luka došao s buketom cvijeća, na ulazu ga je dočekao Bruno.
On ga je onjušio, pažljivo pogledao odozdo prema gore, pa mu nakon sekunde lajanjem dao zeleno svjetlo.
Što znači da je s njegovom gazdaricom sve dobro. A možda je to bilo upravo ono sreću što smo svi čekali.
