Ne znam, Martine promrmlja Nevenka s nevjericom, slegnuvši ramenima. Do maloprije je sunčan i veseo dan odjednom potamnio, oblaci su se zgusnuli iznad sjevernog dijela Zagreba, a vjetar je zalupio prozor, rasuo salvete po kuhinjskom stolu.
Što ne znaš, mama? Pa ne pitam te trebam li se ženiti ili ne. Samo ti kažem da smo Marija i ja sve odlučili. Martin odgurnu tanjur s juhom pa uzdahnu.
Kad bi došao roditeljima, mama bi ga uvijek hranila kao da se vratio iz nekakvih dalekih krajeva gdje nema hrane. Porcije bi se povećavale dok bi ga procjenjivala: mršav li je, umoran? Tako je pokazivala brigu i ljubav. Što još može ponuditi? Martin već dugo živi sam, ni kune ne traži, sve rješava sam, često nudi tati pomoć, no ovaj to odbija, promrmlja:”Nije red da uzimam od djeteta.” Martin se samo smije odavno nije dijete ali ipak, neka barem dobro pojede domaćeg, maminog.
Nije mi ništa, sine. Je li ti juha ne valja? Ako sam je presolila, govorila sam tati da ne kupi tu sol iz Konzuma, prejaka je, Jure! Nevenka vikne prema dnevnom boravku.
Iz sobe nešto promrsi Jure. Tek je zadrijemao, pa sad traži naočale po podu.
Kažeš nisi protiv, ali uvijek nešto… Reci otvoreno, što sad okolišaš? navaljuje Martin.
Ma… Marija je komplicirana cura. Ima previsoke prohtjeve, mislim da su preko svake mjere. Još iz škole se sjećam kako su joj roditelji uvijek kupovali najskuplje, stalno je mazili. Ostale cure imale obične haljinice, ona ko princeza. Za maturalnu su čak inzistirali na limuzini, jer “nije to maturantska večer bez prave limuzine”, sve ostalo je kao nekakvo selo. Iskreno, cijela ta njihova obitelj mi nikad nije sjela. Sve nekako… za pokazivanje, a iznutra… Ništa. I još nešto, Martine… Marija prije tebe nikad nije gledala, mi smo joj i tata bili pomalo ispod razine, posebno njena mama. Sva ta njihova umišljenost mi je išla na živce! Kroz školu ste se izbjegavali, a sad odjednom Marija gori za tobom? Ne vjerujem, sine, ne biva to tako!
Na trenutak utihne, pa odlučno natoči Martinu kompot od domaćih šljiva, ubaci malo suhih marelica (zna da to voli), sjedne nasuprot i nastavi:
Je li ona pouzdana? Samo što si stao na noge, a možda će te, Bože sačuvaj, iscrpiti. Hoćeš li ti izdržati? Razmisli još malo. Ali opet… kako znaš.
Nevenka je uvijek tako završavala razgovor: “Kako znaš!” Ne pazi na moje mišljenje, pa živite po svom.
Manipulatorica! gunđa Jure, al opet sve radi kako Nevenka kaže. A Martin, tvrdoglav, na takve uzdahe ne pada.
Namrštio se, napućio usne, kako bi tata rekao, gledao mamu ispod obrva.
Kako možeš, mama? Odrastao sam, a ti mi i dalje ne vjeruješ? Reci iskreno!
Nemoj tako, sinko! Nevenka skoči, premeće lonce i tave po štednjaku, pusti vodu pa je odmah isključi, ponovno sjedeći razmišlja bi li mu smjela reći da misli kako nije najbistriji, nema dovoljno mudrosti za tu Mariju. Danas mladi brzo lete, a Martin samo što ne poleti od toga kako mu svi na poslu pjevaju pohvalnice. Pa kako da mu majka sad kaže da Marija nije za njega, da je to druga liga, da je opasna, grabežljiva…
Ne može.
Sve je brzo, čudno. Ali ako ste već odlučili, nećemo biti ni tata ni ja protiv. Život je tvoj, neka ti bude sretno. Ako ti srce govori, neka bude kako želiš… Oćeš i medenjaka? Kupila sam jučer, prefini, s mentom, pogledaj, odmah ti ih donosim, vidi!
Nevenka izvadi iz vrećice okrugle medenjake i stavi pred Martina, baš one sa šećernom glazurom i mirisom mente.
Martin tiho uzme jedan, odgrize, žvače polako, pije kompot, slegne ramenima.
Sve će biti u redu, mama. Baš kako si rekla, srce zna. Marija je moja, osjećam to. Bit će nam super, kao tebi i tati. Ajde, idem, danas idemo u kino.
Nevenka kimne, pa mu mahne. E, počelo je… Prije bi barem satima ostao, s tatom bi odigrao šah, možda i do večere stiglo, a sad kino, pa ga nema.
Što si očekivala, žena? Jure promrmlja uz zijev. Ako se želi ženiti, neka, nije valjda da će stalno doma pod tvojom suknjom biti! A ako nešto ne ide, uvijek se može razvesti! I opet samac, mlada krv. Eh, da mi je dvadest godina manje, svašta bi ja! zadirkuje Jure, a Nevenka ne primjećuje, zabrinuta ženidbom sina i svjetluca joj kroz glavu: “Nije to dobro! Nije!”
Bilo joj je žao sina: Marija joj je izgledala razmažena, tvrdoglava, plitka i površna. O čemu bi s njom pričala ako dođe u goste kod nje? Tko će znati…
Sjeti se Nevenka kako je Vesna, nastavnica fizike iz Martinove škole, pričala da je Marija Mesić vrlo “modernog, trendi tipa”, uvijek zna sve modne detalje, sve je kod nje ležerno, nema prijateljica, ne zna ni biti prijateljica.
Ne možeš joj ni prići! Strašno ju je pozdraviti, gleda te kao da te skenira, brr! podijelila je Vesna, koja još živi u istom kvartu.
Nevenka i Jure odavno su se preselili na slobodan stan na Trešnjevci. Drugo naselje, drugi ljudi. A sad se opet pojavila ta Marija s obitelji. Postati rodbina s njima? Bože sačuvaj…
Marija je završila novinarstvo, kažu s odličnim, iako je predavanja često izbjegavala, tekstove bi napisala “u hodu”. Možda zahvaljujući izuzetnoj memoriji (kako je profesorica Vesna rekla), ili poznanstvima jer joj je otac bio, kažu, neki visokopozicionirani policijski službenik, možda i diplomat.
O njemu Marija nije voljela pričati. Živjeli su zajedno, ali zapravo u dva odvojena svijeta. Vrata njezine sobe bila su granica u njezinu neovisnost, koje se izborila zubima i noktima. Ako bi prešla u očev teritorij, razbio bi je “za njezino dobro”.
… Ne želiš ni roditelje zvati na svadbu? pita Martin, iznenađen. U glavi mu već pleše slika svadbe restoran, tamburaši, torta, zdravice.
Zapravo ne želim zvati nikoga. Opet će svi tračati koliko košta haljina, što smo jeli Torturanje oko cvijeća, kuverte s kunama, isti toasti. Gluposti! Ajmo bolje pobjeći negdje na more. Znam jednu iz agencije, sve će nam srediti apartman za mladence, ruže po jastucima Ne sviđa ti se? Marija ga pogleda. Onda ćemo najmiti salu, jesti roštilj i šarana, slušati njihova dosadna priopćavanja o unucima. Možda onda bolje bez svih. Najradije bih bila daleko od svih, pogotovo od tate. Ili si protiv? namršti se.
Nekoliko puta je Martin sreo Marijinog oca, no cura ga nije baš žurila upoznati s njim. Što je tu zapravo u pitanju, nije znao.
Ne, kužim sve. Idemo po tvom! naposljetku promrmlja. Otići ćemo sami, a kad se vratimo, proslavit ćemo u krugu obitelji.
Marija zadovoljno kimne.
Zašto je Martin volio Mariju? Ni sam ne zna. Obožavao je njezinu ljepotu, buntovnost, samouvjerenost samo njemu dopuštenu. Obožavao je njezine slobodne misli, inat, volio je što ponekad zna biti luda, pogotovo kad malo popije, kad bi skočila na krov i pjevala karaoke bez srama, kad bi izrecitirala ozbiljnu pjesmu i odvukla ga, ni kriva ni dužna, u galeriju jer mu “mora pokazati slike sunčanih talijanskih dvorišta”. Poznavala je suvremene autore, citirala ih usput, začudila bi ga: tko zna što se sve krije u njoj? A još je voljela slušati orkestar; prštave, vedre pjesme bi ju razveselile. Violina joj je bila san, ali znala je: nema strpljenja za vježbanje.
Radila je u časopisu o modi, ne na visokoj poziciji, ali pisala je odlično, obećavali su joj napredak.
Martin ju je uspio osvojiti i sam ne zna kako. Čime ju je privukao?
U školi su bili samo klinci iz paralelnih razreda, a tek nedavno, na susretu generacije, nešto je iskrilo. Najprije su ćakulali bez veze, pa im je postalo tijesno u prepunoj dvorani. Izašli su, lutali Zagrebom, našli se ispod Katedrale, kad je pljusak počeo pa su morali negdje potražiti zaklon
Marija, već potpuno mokra, trčala je u pljusku po Zrinjevcu, hvatala kišu kao da zubima grize kapljice i skakala po lokvicama da pršte kapljice uz svjetlo lampi. Tu nije bilo oca, nije trebala biti netko drugi, nije čekala zamjerku. Sve loše je ostalo tamo negdje, a s Martinom je bila samo Marija. Pogleda ga odozdo i shvati da je “pravi”. Govori što misli, misli o lijepom i ne pokušava je analizirati, stjerati u kut i natjerati je na neki nastup. S njim je jednostavno Marija.
Tada se zaustavila, kad ju je Martin zagrlio i približio usnama njenim I tada je sve bilo stvarno.
I eto, Martin se zaljubio. Poslije svakog izlaska nije mogao spavati, prevrtao se je li to ta ljubav zbog koje vrijedi stvoriti obitelj? Sumnjao je, zamišljao da ga Marija odbija i odmah ga je uhvatila jeza. Ustao bi, otišao do kupaone, pio vodu iz pipe, zurio u tamu vani. Nema sumnje, s Marijom je to “to”. I ona je dobra, samo stalno kao da je netko gazi, kao da strahuje, a ta njena oštrina je zbog nesigurnosti. Kao što mali psi laju na velike sve je to iz straha… hoće se oduprijeti.
Martin je, kako i doliči, doveo Mariju upoznati mamu. Nevenka se malo zbunila, pripremala se da će “skresati”, pokazati što je red, ali Marija se na “razgledavanju” ponašala iznenađujuće skromno, nije upotrebljavala nikakve fraze, niti bila bezobrazna. Pomogla je i u kuhinji.
Ma, mama, nema potrebe, nismo došli jesti! gunđao je Martin. Marija je s posla, umorna je.
Nema veze, sine. Vi spremite stol, ipak je fešta
Nevenka uzdahne. Čudna neka ta Marija, kao da ima dvije strane jedna koju svi vide, i druga, za koju nitko ne zna. Koja li je stvarna? Ali znaš što, vidi se da zna kuhati, Martin neće biti gladan. A i o umjetnosti zna raspravljati, voli impresionizam, barata imenima slikara. A pričali “prazna glava”!
Nakon toga zove Vesna da joj kaže svoju verziju onog večera, još se čudi i doda: Sada, dok nije vjenčana, drži se, ali kad postane prava gospođa, pokazat će pravu ćud!
Nevenka je nakon gostiju malo i plakala ništa joj nije bilo jasno…
… S roditeljima Marija nije željela upoznati Martina.
Nema smisla! slegne on ramenima. Što fali?
Ništa. Samo ne želim.
Sramiš me se? Nije li dobar za vaš nivo?
Daj ne pričaj gluposti! otpuhne ona. Mi smo si potpuno stranci, razumiješ?
Kako to? Tvoju sam mamu viđao u školi, krasna žena, slična si joj. Filolog je, možda joj bude zanimljivo popričati s mojom mamom, kod nas su knjige važna stvar.
Neće, odrješi Marija. I nisam joj ni najmanje slična. Nikad ne izgovaraj to više!
U redu.
Sutra idemo, ako baš hoćeš, upoznat ćeš ih, popusti Marija.
… Dugo su se premišljali u predsoblju dok je majka Svetlana brinula da mu je mračno, da moraju popraviti žarulju.
Mama, dosta! prekine je Marija. Nismo dugo. Martina, hajde.
Marija povuče Martina u dnevni boravak.
Već je sve bilo spremno porculan sjaji, veliki starinski samovar još puši, s ogromnim ružama, a na sredini stola torta, najskuplja koju je Svetlana stigla nabaviti nakon što ju je Marija pola sata ranije iznenadila viješću da dovodi dečka.
Koga, Marija? upita otac, Ivan.
Koga si čuo!
Molim te, budi pristojna. Ivan joj se blago osmjehne. Pa, hajdemo vidjeti mladenca.
Nemoj ga oplakivati. Marija stisne šake.
Ne boj se! Tata će biti pristojan, potapša je majka. Samo treba malo saznati tko je on…
Nije to vaš posao nego moj. I moja odluka. I nećete biti pozvani na svadbu.
Marija izađe, tresne vratima. ubrzo se vrati s Martinom.
Ivan budućem zetu odmah stisne ruku: Baviš li se sportom? Dobro je! Vidim, dobro izgledaš. Ja trčim! protegnu ruku. Martin uzvrati. Oprostite, malo me leđa bole, stara povreda Ali neka, danas je slavlje, Marija nam se udaje! I još sve u tajnosti… Malo čudno, ali dobro.
Ivan se ponovo smiješi, ali Svetlana dodaje: Ajmo piti čaj! I torta je tu, Marijina omiljena.
Marija zakoluta očima, kimne Martinu da sjedne.
Ivane, pomozi gostu sa čajem, a ja ću odnijeti cvijeće u vazu. Super buket, Martina! Ali pogrešno su ti rekli, ne volim ljiljane, previše su jaki. Marija, ja ću tvojim u sobu.
Ivan nagnu glavu: A mi, Martin, nismo znali ima li Marija dečka. A, eto, postojiš… Kako ste se upoznali? Samo reci, nemoj se sramiti.
Martin pogleda Mariju, ona, sva crvena, gleda u pod.
U školi smo bili iz paralelnih razreda. Sad smo se ponovno sreli…
Nije htio pričati floskule. Taj Ivan ima nešto odbojno što ga tjera u šutnju.
Aha, zajedno ste išli! Svetlana! Vidiš! viknu Ivan ženi. Skupa su od školskih dana!
Kako ti je prezime, mladiću? upita Svetlana, stavlja naočale da bolje pogleda Martina.
Prezivam se Lovrić.
Lovrić… Zar nije tvoja majka proširila priču po školi kad nisu mogli platiti cijelu svotu za maturalnu večeru? Mi smo platili, zapravo svi zajedno. Znaš li to? Onda ste se ponašali pomalo neprimjereno… Što ste ono skršili? Marija, sjećaš li se?
Marija odmahuje glavom, sva drhti. Martin joj ispod stola stisne ruku. Što ti ljudi remete? Upamet, sve je bilo dobro, a sad opet spominju novac… Nisu ugodni!
Ogledalo! Skršili ste ogledalo. Ali otac je to platio, ispalo je smiješno. nasmija se Svetlana, a potom skoči: Pa što čekamo? Ivane, otvorit ćemo šampanjac zbog zaruka! Nije li tako, djeco?
Pogleda strogo, skoro zločesto Mariju. Ona samo slegne ramenima.
A čime se ti baviš, Martine? Radiš li ili studiraš? pita Svetlana.
Prodajem fotoopremu, surađujem s…
No, Svetlana je odmah izgubila interes te prekine:
Uzmi tortu, hajde! Martin pristojno uzme tanjur, dobije veliku krišku biskvita s tamnom kremom. Marijina omiljena, znaš li koliko košta? Skupo, ali ništa za našu kćer ne štedimo, ona je jedina. Sve smo za nju učinili, a malo nam zahvaljuje. S njom je uvijek sve teško, s njenim karakterom… ali…
Mama, dosta! Marija viknu, odgurne šalicu, skoro je prolila.
Ne ljuti se, Marija! Ne ljuti. Vidiš, Martine, Marija ti zna biti eksplozivna, kao da joj vrag uđe u tijelo, ali proći će to. Samo treba imati strpljenja.
Svetlana tiho slegne ramenima, pogura Martini još tanjur bliže.
Marija je mirna i dobra osoba! Zašto je prozivate? Koliko ste platili za mene, recite, molim vas? Martin, uzrujan, slučajno prolije čaj, po stolnjaku se širi smeđa mrlja.
Martine, pokaži poštovanje! Ivan sad već stoji iza njega. Teška ruka (otac svira gitaru, pa ima dugačke nokte) stisne Martinu rame. Sjedni, rekao sam!
A ja kažem mi odlazimo! Marija, ajmo! Što stojiš? Zašto to trpiš? Pa rugaju nam se, izruguju! povike Martin, uhvati zaručnicu za ruku i povede je van. Sve mu to izgleda nadrealno i torta i komentari ništa nije iskreno.
Ali Ivan nije tako zamišljao ovaj susret. Svetlana, vidi, na rubu suza!
Marija ostaje doma! šapne, stisne šaku. Naša je kći, mi odlučujemo.
Marija kao da se ukočila, ali Martin je ipak povukao i za sobom i sad su trčali niz stepenice.
Zaboravila sam jaknu! zaškilji Marija izlazeći iz ulaza. Ključevi i mobitel su mi unutra. Moram se vratiti.
Snaći ćeš se. Kod mene ćeš biti! odlučno Martin odgovori.
S posla će me zvati! Ne, Martine, sačekaj me, samo skupljam stvari pa idem! Marija pozove lift, pa se okrene: Znaš što, nemoj čekati, čujemo se sutra.
Marija, stvarno ostaješ s njima? šokiran Martin. Već je planirao da će je odvesti k sebi.
To su moji roditelji.
Marija! Nije ti sedam godina!
Pa što? Sve su mi dali, bila sam sama sebi dužna zahvaliti… Čak su mi tatini kontakti omogućili posao. Za sve što jesam, njima dugujem.
Molim? Objasni mi. Idemo prošetati, ispričaj. Ako ti je hladno, imam jaknu! Ne odlazim samo tako, reče Martin, skine iznošenu jaknu, prebaci joj preko ramena. Ipak ćemo se ženiti!
Sumnjaš? Ajde, idemo malo sjesti na klupu, pričat ćemo, pristane Marija. Nije kasno.
Krenu kroz dvorište, Marija objasni da mama uvijek viče s prozora. Nađu slobodnu klupu, sjednu, Martin čeka.
I?
Marija se nasmije.
Do pete godine živjela sam u domu za nezbrinutu djecu. Imala sam prijateljicu, Dijanu. Bile smo kao sestre, uvijek zajedno. Dolazili su ljudi, gledali nas, slikavali rekla je teta da traže nove roditelje. Nama nitko nije trebao, ali i nas su slikali. Nakon dva mjeseca dođu Mesići Ivan i Svetlana. Tražili su djevojčicu. Gledali su nas s podsmjehom, kao da biraju psa, svaki naš zub gledali, nisu me uzeli zbog onoga što jesam nego im je samo zgodno pasalo. Prije su imali kćer koja je umrla od bolesti. Dvije, tri godine kasnije, Svetlana je odlučila da mora imati drugo dijete, ali nije htjela rađati ponovno ‘bili bi bedra šira’, rekla je. I patnja oko novorođenčeta je, pa su htjeli “gotovu” djevojčicu. Odabrali su mene, a Dijana je ostala. Ona me danas mrzi.
Ne vjerujem, začudi se Martin.
Pronašla sam je nedavno. Pisala sam joj u novinama, ona odgovori i napiše da sam je izdala. Pisala sam joj svaki dan, ali roditelji su bacali pisma… I uvijek mi stave do znanja da sam njihova svojina. Morala sam zavoljeti sve što je voljela njihova kći, živjeti kao njena kopija. Obojala su mi kosu svjetliju, jer je tako imala i ona. Učila sam se daviti u tami jer je njihova bila takva. Ja sam plakala, rezala rolete da mi jednako ne bude mrak za to su me kažnjavali…”
Marija zaplače. Hrabra, divlja, svoja, a nikada nije imala pravu slobodu. Uvijek je glumila tuđi život, a bila mala, uplašena.
Martin ostane skamenjen.
Zašto nikom nije ispričala istinu? Nisi imala prijatelje, nikakvu rodbinu, bake…?
Jer bi tata sve saznao, a na njega se ne žali. A mama… ona bi plakala, da sam joj uništila život. Svima je zapravo svejedno.
Meni nije! promrsio je Martin.
I tebi je. Ljudi ne žele tuđe probleme. Odi kući, sve razumijem, ako odustaneš od svadbe.
Bacila mu jaknu i otišla.
Svetlana, kao prije, stoji na prozoru, čeka kad će Marija proći uz stisnutu stazu, dignuti ključ, pozvoniti, pa joj otvoriti. Nije uspjelo nije iz te posvojene Marije mogla izrasti njezina kći.
Martin luta Zagrebom, gleda izloge, preskače šarene lokve na pločniku. Čudno Marija tu živi, svi je znaju, a u njezinom životu ništa nije jednostavno. Koliko je snage u njoj za sve to preživjeti. Možda je mama u pravu: možda Mariju on neće moći nositi? Uz nju se osjećao kao staklenikova biljka. Možda nije ispravno da je muž slabiji u kući… I kako će s njezinim roditeljima? Odrezati ih ili ipak… Sada je Marijina prošlost njihova zajednička bol i briga. Sve mu je to teško…
Martin nije bio loš dečko, ali je bio “domaći”. U životu je imao samo mamin kompot od šljiva, tate šah, pitu za vikend i ljeto na moru. Mamine savjete i sigurno, svijetlo sutra.
Marija nije ušla u njegovo “svijetlo sutra.” Sve je otkazao. Rekla je da može tako, da razumije. Martin joj stvarno nije bio pravi. Iz drugog je svijeta, morali bi se oboje prilagođavati, tješiti jedno drugo zbog roditelja. Martin je želio lakši život, bez oštrih zavoja, bez crnila…
Marija se udala puno kasnije, kad se preselila u Rijeku i postala urednica tamošnje ispostave časopisa. Tamo je našla nekog jačeg od sebe, nekog tko se ne boji jednostavne svakodnevice, tko je prihvatio ovakvu kakva jest, pomogao joj i usmjerio je. Rekao joj je da će sada biti drugačije. Povjerovala je.
Martin je još traži. Nije loš dečko, domaći, traži takvu mekanu i lakomislenu ženu, ali mu stalno nailaze samo one s “teškim pričama”.
Kao muhe na med! žali se Nevenka dok priča s Vesnom. Sve bi one na moga Martina. Poslije one Marije, bio je izvan sebe dva mjeseca.
Ništa, Nevenka, sve će doći na svoje. Samo se veseli što ti je blizu, ne moraš ga s nikim dijeliti! bodri Vesna. Što bi više rekla… Martin je dobar dečko, domaći, blag. Ništ poseban…
… Svetlana je kasnije poslala Mariji glasovnu poruku:
“Znam da ne želiš razgovarati sa mnom, zato i ne odgovaraš. Samo bih ti htjela reći oprosti. Jako mi nedostaješ… Htjela bih sve ispočetka, ali ne mogu. Odrasla si, Marija moja, a ja sam sve prespavala… Oprosti ako sam ti slomila život. Bila si divna kći, a ja loša majka. Oprosti!”
Marija je poruku poslušala nekoliko puta, a zatim je kimnula glavom. Nije znala kakva bi druga majka trebala biti. Osim Svetlane, druge nije imala.
Mama, jel vam je sve u redu? začuje poznati glas kroz mobitel. Da dođem? Sada ne mogu, ali do kraja tjedna…
Svetlana je kimnula. Svoju Mariju će čekati cijeli život i jednom ju zagrliti, prvi puta kao Mariju, a ne kao zamjenu za nekog drugoga. Još nije kasno, zar ne?
