Plava čarapa
Marijeta, zamijeni me sutra, molim te! Moja svekrva ima rođendan. Moram je čestitati.
Pa, mislim da ste joj prošli mjesec čestitale imendan? Marija je podigla pogled s kutije punih knjižnih kartona.
Marijeta! Zašto se zakačiš za svaku riječ? To je bio imendan, ovo je rođendan! Stvarno mi treba, shvaćaš, jel’ tako? Pa zar ti je teško? Nemaš ni djecu, ni bič… Sama kao duh! O, oprosti! Nisam htjela…
Ivana je dlanom lupila po ustima, ali kasno. Marijeta se okrenula, kratko kimnula i bez riječi napustila čitaonicu.
Nije lijepo ispalo… Ivana je slegnula ramenima i potajno pogledala Ljubicu.
E, s Ljubicom nema šale. Na takve razgovore ne nasjeda ni za lijeka. Odmah bi odrezala. Što vrijedi što je knjižničarka! Ljubica je uvijek držala kako i kulturna osoba mora znati stati za sebe. Marijeta bi od tih njezinih komentara oblila hladnim znojem, a Ivana se smijala do suza.
Eto ti dokaz da nisu sve knjižničarke plave čarape ko’ ti, Marijeta! Pogledaj mene ili Ljubicu. Tako se živi! A ti? Iznutra-biblioteka, izvana-kuća, kratki koraci. Nekakvi šalovi, mačke… Stara cura! Oprosti što govorim iskreno, ali tko će te, ako neću ja, navesti na pravi put? Zašto si takva? Kad malo bolje pogledaš zgodna si cura! Zdrava k’o dren! A stalno suze u očima… Zar ne, Ljubo?
Ljubica bi obično ošinula Ivanu pogledom.
Dosta! Tko si ti da stalno navodiš primjer sebe? Koliko si imala veza… što si od toga dobila? Sad živiš s Davorom: ili te tuče bez razloga, ili odlazi s društvom. A ti i dalje, lijepa i sređena, životne lekcije dijeliš!
Ali ja imam muža! I djecu! Što ima Marijeta? Još jednog mačka? Uskoro će je mačke iz stana potjerati pa će spavati među knjigama! Marijeta, rodi bar sebi dijete? Dobro, nema muža, ali roditelji su ti nešto ostavili. Podigla bi dijete i sama. Ne bi bila sama.
Nakon toga Ljubica više nije birala riječi, Ivana bi pobjegla pod izlikom neke hitnosti, a Marijeta bi se povukla u kut čitaonice, skrivajući suze.
Zašto joj sve to? Je li ona kriva što joj nije ispalo u životu? Prvo otac bolestan, pa majka. Petnaest godina presvlačenja, pranja, rana… Kakav privatni život? Tko bi pristao na to? Nije ni imala nekog… Marijeta bi se pogledala u zrcalo nije ljepotica, ali nije ni strašilo. Prosječna žena. Sive oči, pravilne crte lica, gusta pletenica koju je nedavno ipak odrezala nakon majčine smrti, zamijenila je kratkom frizurom. Praktično.
Inače obična Marijeta… Prosječna žena, bez loših navika, bez ikakvih velikih očekivanja u životu.
I nije ih ni željela. Kad bi pogledala oko sebe, zgrozila bi se što se događa u obiteljima njezinih prijateljica.
Pogledajmo Ivanu. Da, udana je, ali po koju cijenu? Cijeli je grad znao da njezin muž ima drugu obitelj. Sve te njihove afere postale su predmet svih mogućih tračeva. Svađali su se, mirili, pa opet svađali sve javno, pred svima. Ivana je držala kako ionako svi ogovaraju, pa bolje da gledaju otvoreno, nego da iščitavaju u kutovima. Nema se što sramiti. Ona je zakonita žena kraj priče.
Marijeta to nije razumjela. Zašto trošiti život na odnose bez pravog poštovanja? Gdje je ponos? Ali, knjiška pravila ljubavi brzo se rasplinu pred stvarnim životom. Kad imaš dvoje djece, malu plaću i bolesnu majku, ponos lako nestaje. Zato je Marijeta Ivanu pokušala shvatiti, nije je osuđivala. Nije uvijek uspijevala, ali s vremenom su je prijateljičini komentari sve manje boljele. Onaj tko stalno drugim soli pamet kad mu vlastiti život do bola škripi neka mu bude. Najvažnije, kad bi zatrebalo stvarno nešto, Ivana bi bila prva na pomoći. Od nje je Marijeta naučila da nije sramota tražiti pomoć. Kad Marijeta nije našla medicinsku sestru za bolesnu majku, Ivana je sama dolazila raditi injekcije i šta god je zatrebalo – i opet, bez naknade.
Što ćeš me uvrijediti? trznula bi Irina dok je Marijeta pokušavala gurnuti novac za trud. Zadrži! Jesi li ti luda? Zar mi je teško? Lijepo je što živimo vrata do vrata. Zveknem vratima i gotovo, ne moram ni na ulicu. A ti mi nudiš pare! Sram te bilo…
Marijetu bi neopisivo boljelo što ne može bolje zahvaliti. Da ispravi dug, plela bi šalove, kape, rukavice djeci i Ivani. Rukavice sa ptičicom, na kojima je tjednima radila, Ivanina kći nosila bi samo za posebne prilike, bojeći se da ih ne izgubi.
Prekrasne su! Šteta da nestanu…
Ivana je, gledajući poklon, predložila Marijeti da otvori internetsku trgovinu.
Otkupili bi ti s rukama takve stvari!
Marijeta je malo razmisli, pa odlučno odmahnula.
Ne mogu toliko izraditi. Sve radim ručno.
Uključi naše bakice! Kod nas ispod zgrade čitava ekipa. Nek se zaposle. I njima dodatak na mirovinu, i tebi od koristi.
I zbilja, krenulo je. Ivana je očito imala poduzetničku crtu, koju nije nikad iskoristila zbog briga s obitelji. Otvorile su web stranicu, počeli su pristizati narudžbe. Nije bilo puno, ali Marijeti je sada bilo lakše, a ni bakicama nije bilo žao. Sad su sjedile navečer na klupi sa žbicama u rukama, a Marijeta i Ivana su raspravljale o novim modelima.
Pogledaj ovo! S modne revije prošli tjedan. Teta Anka mi je pokazala sličnu salvetu, vidiš isti uzorak? Samo malo izmijeniš i dobit ćeš sjajnu suknju! Ja bih ju odmah nosila.
Marijeta bi sjela za radni stol. Tjedan-dva kasnije Ivana bi iznosila novu suknju, a trgovina bi dobila novu fotografiju proizvoda.
Nisu se obogatile, ali nešto je kapalo Marijeta je prvi put dobila osjećaj da može biti poslovna žena. Nije ona beskorisna, ipak vrijedi nešto.
Ljubica bi ih, gledajući, zadirkivala, ali često bi pomagala savjetom ili svojim radom. Umjela je plesti najljepšu čipku, ali vremena joj je uvijek falilo.
Naučila me baka. Rekla je u životu će dobro doći. I bila je u pravu.
Ljubičini radovi bili su najskuplji u Marijetinoj ponudi. Ivana bi šutjela kad bi Ljubica sjela kraj prozora s iglom u ruci, znajući što za prijateljicu znači taj prihod.
Ljubičin muž je nestao odmah nakon rođenja njihovih blizanaca. Bio je umjetnička duša, vječno tražio sebe, ali uz Ljubicu se nije pronašao. Nije radio, slikao je neke slike i stalno nestajao, navodno tražeći mecene za svoj talent. U to doba Ljubica je imala samo stariju kćer, koja ga je često zvala onaj teta.
Mama, stigao je onaj teta Ante.
Ljubičinog bi muža ovo izluđivalo.
Sramotiš me pred kćerkom! Mora shvatiti što joj sve činim!
Isprva, Ljubica bi šutjela i trpjela, slušajući majčine savjete da nema boljeg od rođenog oca. Kasnije je promijenila mišljenje i počela odgovarati:
A što si joj ti dobroga napravio?
Možda je to bila i druga trudnoća ili joj je jednostavno dojadilo trpjeti, ali kad je saznao za blizance, Ante je otišao i nikad se nije vratio.
Ljubica se za time nije puno grizla. Imala je posao i roditelje u Slavoniji, koji su pomogli sa svime što daje plodna slavonska zemlja. Nisu se bojali posla ni u starosti, pa je Ljubica zaboravila na odmor osim u selu. Trebalo je djecu izdržavati.
Djeca su joj, usprkos svemu, narasla dobro. Gledajući Marijeta bi pomislila kad bi znala da bi i njezina djeca bila tako dobra, iskoristila bi Ivanin savjet odmah, bez razmišljanja.
No roditi za sebe je strahovala. Što kad bi joj se što dogodilo? Ostala je bez roditelja, a prijateljice svaka ima svoja briga. Ako joj se što dogodi, dijete bi završilo u domu ili tamo negdje daleko? Zar samo zato što je odlučila zbog samoće nabaviti dijete? Bolje onda mačke i šalove! Odgovornost se ne može izbjeći.
Marijeta nije znala da cijela mala ženska ekipa na čelu s Ivanom već mjesecima traži kandidata za njezina budućeg muža. U malom gradiću s deficitom muškog stanovništva sve su opcije pročešljane, ali pravog kandidata nije bilo. Zato je ženski savjet šutio, ne želeći uzrujavati Marijetu, a samo bi Ivana povremeno pukla, pa se kasnije grizla zbog svog dugog jezika.
A onda dogodilo se ono što nitko nije očekivao. Kandidat se pojavio niotkuda. Niti Ivana, niti bakice, ni sama Marijeta nisu mogle zamisliti što im sprema nestašna sudbina.
Običan razgovor s Ivanom završio je tako da je Marijeta, obrisavši suze, pristala dežurati za Ivanu sljedeći dan. Planirala je većinu posla završiti navečer, a ostatak posvetiti trgovini: trebala je slikati novo čipkano vjenčano-plavo-bijelo-ručno-šivano od Ljubice, koje je bilo pravo remek-djelo.
Predivna haljina, Ljubica, zlata vrijede tvoje ruke!
Reci to mojoj djeci! Jučer skoro uništili podnicu haljine! Krenula ja do kuhinje, vratim se oni već sa škarama. Izrezali baš tako uredno da sam jedva skužila što su izveli. Morala sam cijelu noć popravljati.
Vidi se?
Ni najmanje. Cijeli sam motiv zamijenila. Sad je još bolje.
Baš tu haljinu Marijeta je htjela staviti kao glavni hit na stranicu, pa je cijelu večer razbijala glavu kako je opisati.
Dok se penjala stubama, i dalje smišljala opise, iz misli ju je trgnuo slabašan glas.
Pomozite…
Isprva je mislila da se zabunila. Po stubištu su trčali susjedski klinci, odozgo se čula tuča ili slavlje… Ali glas je opet zvao pomoć.
Nije više bilo sumnje netko ju je zaista trebao.
Stara, zagrebačka zgrada, kao i većina, imala je više umirovljenih stanara. Većina ih je živjela s obitelji, ali bilo je i onih posve samih. Marijeta ih je znala gotovo sve. Mnogi su joj bili oslonac kad su njezini roditelji otišli, čuvali je, pomogli kako su znali. Dio je radio šalove s njom, drugi su je samo ljubazno pozdravljali, svaki put poželjevši dobrog muža i puno djece.
Među zadnjima je bila i Zorica Brlić.
Nekad profesorica matematike, prijateljica njezine majke, uvijek je na pitanje o zdravlju odgovarala:
Zdravlje? Ma, pusti, Marijetice! Nema ga odavno i ne treba mi! Hvala Bogu, još sam živa. Pričaj ti meni što ima kod tebe!
S njom je uvijek imala iskren razgovor i često je dobila savjet bez prisile.
Marijeta, živi kako sama želiš. Nitko nema pravo određivati tvoju mjeru. Uskladi tuđe cipele pa reci paše li ti? Ne? Onda ne treba! Svatko živi svoju sudbinu. Udaš li se jer treba, rodiš dijete zato što treba, hoće li to tebe usrećiti? Govorim iz iskustva neće! Koliko sam takvih djece gledala u školi… Roditelji žive po pravilima, a djeca trpe.
To bi Marijetu umirilo. Znači nije sasvim neobična.
Zorica Brlić je proživjela dugi brak, obišla s mužem pola bivše države, ali nikad nisu dobili djecu. Živjela je za svoje učenike, koji nisu zaboravljali na nju.
Moja djeca! rado bi tepala kad bi je se itko sjetio.
Muž joj je preminuo prije nekoliko godina. Marijeta joj je tada donijela mačića kojeg je spasila s ceste.
Ostao je sam. Hoćete ga, Zorice?
Mačka je Zorica odmah uzela i sigurno je, zaključila je Marijeta, baš on spasio gospođu od potpune samoće. Muco, kako ga je nazvala, zahtijevao je svako jutro svježu srdelu, pa nije bilo vremena za tugu ni pospanost.
Tako su živjeli starica i mačak. Pomagali jedno drugome, zadovoljni da jednostavno postoje. Rijetko što je trebao pomoć, sama se dobro snalazila.
Ali, netom se sada iz njezinog stana čuo poziv u pomoć.
Marijeta nije ni sekunde razmišljala. Preskačući stepenice, brzo je došla do prvog kata i lupala po vratima stanarske predstavnice.
Gjurgja! Zorici je zlo!
Gjurgja je odmah reagirala, bez suvišnih formalnosti. Ipak, imala je ključeve gotovo svih starosjedilačkih stanova.
Zlu ne trebalo…
Vrata su bila otključana. Marijeta je, zajedno s onima koji su se već okupili na stubištu, užasnuto zatekla prizor.
Zorica Brlić je ležala u kupaonici. Udarila je glavom i nije se mogla pomaknuti. Noga slomljena, ruke se ne miču. Koliko je bila tako, nije znala. Kada je došla svijesti, shvatila je da bez pomoći ne može. Pa je zvala…
Od svih stanara čula je samo Marijeta.
Ona je napravila sve: pomogla, zvala hitnu, a kasnije je odlučila da više ne smije nitko biti posve sam sa svojim problemima, pogotovo stari ljudi.
U bolnici je Zorica ostala s prekidima gotovo pola godine, prijelomi su teško srastali. Marijeta ju je obilazila, brinula se kad bi se vratila kući, a kasnije, izmorena trčanjem uzbrdo, uzela ju je k sebi. Nije joj bilo strano skrbiti o bolesnome. Ivana ju je najprije iskritizirala, a onda već iste večeri počela dolaziti s injekcijama i terapijom.
Na noge ćemo vas dići, nema brige! Ne smijete biti bolesni!
Zorica je isprva odbijala ometati Marijeti život, a onda se ipak predala. Vidjela je da se Marijeta brine iskreno, iz srca, ne iz obaveze.
Marijeta, takve kao tebe nema… Gdje su ti tvoji anđeli čuvari? Možda si ti jedan od njih? Ne bih se čudila.
Tako su zajedno krenuli iz početka. Sad više nije ulazila u prazan stan, nego je svaki put dočekivala životne zgode izvještaj Zorice, svađe mačaka, i Muco koji je odlučio da Marijetine mace treba voditi. Mačke nisu bile baš oduševljene s takvim poretkom, pa su neprestano skakale jedna po drugoj, a Muco bi se uvrijeđeno zavukao pod stol te tužio gazdarici kako svijet nije pravedan.
Ne sekiraj se, Muco. Tako to ide, vremena se mijenjaju, prošla su vremena harema.
On bi se umirio i sklupčao do njezinog jastuka, znajući da mu ništa ne prijeti.
Marijetin je život, očito umoren od rutine, iznenada zaigrao veselo kolo, a ona je ostala zatečena svi njezini planovi su odjednom drugi.
Sve je počelo kad su jedno večer zazvonila vrata.
Ivana, valjda? Marijeta je stavila film na pauzu i krenula otvoriti.
Pred vratima je stajao muškarac. Ne baš uobičajen prizor. Brada, kožna jakna, poderane traperice. Nešto mrzovoljan, ali izdržljivo.
Koga trebate?
Dobro večer! Je li ovdje sada živi Zorica Brlić?
A vama zašto?
Došao sam u posjet.
Marijeta je kratko dvojila, ali crna munja izletjela je iz sobe. Muco je već preo pod nogama neznanca.
O, Muco! Bok!
Golema ruka podigla je mačka, a lik čovjeka promijenio se sad je to bio neko nježan, s osmijehom preko cijelog lica.
Uđite!
Zorica je odmah prepoznala gosta, raširila ruke i nasmijala se.
Saša, dragi moj! Kako si došao?
Na putu sam prema Dalmaciji, motoristi se okupljamo. Morao sam do vas svratiti, davno smo se čuli.
Oprosti, mili! Upala sam malo pod lošu sreću. Upoznaj Marijetu moj anđeo čuvar, najbolja žena u Zagrebu, vjeruj mi!
I, začudo, Saša je skromno pognuo glavu, pocrvenio i rekao:
Drago mi je…
A Zorica, poznavajući dobro svog bivšeg učenika, smišljeno ga je zamolila za sitnu pomoć, samo da se on i Marijeta zadrže još koji sat sami.
Otišao je tek nakon dva dana. A kroz dva tjedna vratio se i Marijeta je ubrzo postala zaručnica.
Saša, jedva se poznajemo… Je li ovo ispravno? gledala ga je iznenađeno.
Koga briga, Marijeta? Je li važno što drugi misle? Već smo odrasli.
Ivana i Ljubica, kojima je javila, zapanjeno su se pogledale, ali ovaj put nisu ništa dodatno rekle.
Marijeta, neću te pitati voliš li ga. Nismo više u toj dobi za ljubavne zanose. Ali reci, dobar je čovjek?
A da nisam te dobi? nasmiješila se Marijeta, a Ivana se smirila promatrajući je.
Otuda snaga? Jučer je bila povučena, danas je cvijet procvao… To je snaga ljubavi!
Što sam ja brbljala… Marijeta, bit ćeš sretna! Ljubice, haljinu treba maknuti s prodaje!
Već sam to napravila namigne Ljubica. Ne brini za vjenčanicu.
Takvu svadbu grad još nije vidio motorizirana povorka kroz cijeli Zagreb. Ljudi su provirivali:
Tko se ženi?
Marijeta, knjižničarka!
Ma daj, neka joj Bog pomogne! Dobra je žena! A muž?
Dobar je, ozbiljan…
Tri godine kasnije, Saša je podržavao Zoricu Brlić dok se sama, bez trunke muke, izvlačila iz auta:
Sama ću, a ti idi dočekati sina, Saša!
Marijeta je prepravila haljinu, sročila kosu i rekla fotografu:
Svi! Da svi stanu na sliku!
I fotograf se morao potruditi nagurati pod rodilišni prag baš sve koje je Marijeta željela imati na prvoj slici svog sina: Ivanu s mužem, Ljubicu s djecom, cijelu ekipu na čelu s Gjurgjom.
A kako i drukčije? Dobrih ljudi nikad dosta.
Kroz život možeš ići sam, ali je neusporedivo ljepše kad s tobom idu oni koji te vole i prihvaćaju baš takvog kakav jesi.
