Dnevnik, 12. prosinca
Ma hajde, Lana, ne čujem te! tata se nadvio nad mene, a ja sam se, skupivši ramena, privila uz maminu kućnu haljinu.
Lanice, reci tati hvala! Vidi kakve je krasne klizaljke kupio za tebe! tiho mi je kroz pletenice šaptala mama, nježno mi gladeći kosu. Tata se potrudio, hajde, dijete! Dario, svaka ti čast, kakav poklon… Mama je brzinski bacila pogled prema tati, primijetila kako je zabrinut i tamnih lica. Opet će vikati… Zašto Lana ne može reći to glupavo hvala? Zar je to toliko teško?! misli joj lete, dok si grize usnu.
Jesam vam rekla ja, odgajate vuka! Ni trunke zahvalnosti, ništa u ovoj maloj nema! gunđala je baka Milka, tatina teta, stojeći na vratima kupaone. I ti, Marija, i mala, pravi gospođe! Sve uzimate zdravo za gotovo! Dario se trudi, lomi leđa za njih, sve što požele, a one ništa, dvije zmije! Trebale bi nam noge ljubiti što žive u glavnom gradu, što…
Milka je nestala u kupaonici, pustila vodu da ne mora slušati mamine prigovore, skinula ogrtač, teško se prebacila preko kade i uvukla pod vrući mlaz, još uvijek mrmljajući svoju listu Marijinih grijeha. S stisnutim usnicama i izbačenom donjom vilicom čak je nalikovala na buldoga, starog, uvijek nezadovoljnog psa s medaljama, prisiljenog živjeti među uličarima.
Da, baka Milka nije bila jednostavna žena. Zaslužna, počasna, primjer mladima, radnička uzdanica. Nekad je došla iz nekog malog mjesta kraj Zagreba, s nekoliko knjiga i puno ambicija, odlučna uspjeti u velikom gradu. Ambicije i dvije staklenke pekmeza omogućile su joj fakultet, a lijepo lice i oštra narav mjesto među vodećima.
Već dok je studirala, bila je sindikalna povjerenica odlučivala kome treba očitati bukvicu zbog ponašanja, a kome pohvaliti trud. Voljela je otkrivati istinu, stavljati sve karte na stol, uvjeriti druge koliko im je zapravo dala. Od toga je osjećala slatku moć.
Prozvali su je Čekić zbog teške ruke i načina na koji je kontrolirala druge. Bio je dovoljan pogrešan korak, te Milka bi odmah sazvala sastanak, nasrnula svojim pitanjima, pronašla slabu točku, sve pod krinkom pomoći, dok zapravo nije dopuštala ni trunku prkosa. Tko ne zna reći hvala, našao bi se pod njezinom palicom.
Mnogima je bila strah i trepet, odlično je znala sve o obiteljima svojih kolega. Ono što je najviše voljela bila je zahvalnost. Stroga, izrečena jasno i glasno, tako da čuju svi, da odzvanja u sobi, da je osjeti pod kožom. Najdraže joj je bilo kad bi povrijeđeni na kraju pokleknuo, zahvalio, obećao da će se popraviti, sve ispravljajući vlastiti nedostatak.
Tako je živjela Milka Pavlović, stalno gradeći svoj autoritet, očekujući i tražeći zahvalnost, ali češće riječima i prijetnjom, a ne stvarnim djelima. Pa kako se onda čuditi što joj se činilo da su joj snaha i praunuka nezahvalne?
Kada se Lene pojavila u našem životu, tata je bio na fakultetu, a ona je stigla na treću godinu iz Osijeka. Upoznali su se sasvim slučajno, kod referade, i odmah su im oči zasjale. Tata je bio odlučniji, mamio ju je šalama i hrabrio kad bi se dvoumila u novoj sredini. Vjenčali su se brzo, uselili kod bake, gdje je sve prštalo od dobrota koje je valjalo zahvaliti.
Lana, nisam te čuo! opet je tiho, ali uporno, rekao tata, bacivši crne hokejaške klizaljke na parket. Znaš li ti koliko sam poslao imao, koliko sam se navozao po Zagrebu tražeći tvoj broj? A ti ni hvala da kažeš?
Dario, molim te… Mi smo ti zahvalni, Lana isto. Samo… čekala je bijele, za umjetničko klizanje… mirno ga pokušava smiriti mama, grleći me čvrsto, dok mi ramena podrhtavaju.
Lana, idi u sobu, radi zadaću, ljubavi potaknula me mama.
Na izlasku sam zastala jer me tata opet zaustavio:
Ma čekaj! Lana, dođi ovdje i reci mi hvala. Tako se ponašaju odgojeni ljudi. Marija, zašto je učiš da bude nezahvalna? Za dobro se treba biti zahvalan!
Glas lika koji je odrastao uz Milku koja mu je stalno objašnjavala osnove pristojnog života. On mora zahvaljivati baki i mami samo zato što je rođen kao da je cijelo njegovo postojanje dar kojem mora biti vječno zahvalan. I ne samo njima. I ocu je Milka nalazila mane, tjerala ga osjećati krivnju i nabrajala sve zbog čega treba zahvaliti.
Od malih nogu tata je učio lekciju zahvalnosti do besvijesti. Stan, hrana, šanse sve od bake Milke. Svaka šnita kruha i tanjur gulaša bila je prilika za još jedno hvala.
Sad je vrijeme da i mama nauči dužna je svima, i Milki i tati.
Kad sam bila mlađa, jako sam voljela klizati bila sam dobra u tome, i željela sam, kao i sve cure, bijele, elegantne klizaljke. Ali uvijek je falilo kune. Obećavali su, štedjeli. A kad su došle, donio ih je tata crne, robusne, za hokej, ne za princeze na ledu. Svi znaju klizanje nije isto ako nemaš pravu opremu. A ja sam željela biti kao Đurđica Bjedov, skakutati na ledu i uhvatiti poglede dečkiju. Ali… sada je sve drugačije.
Kupaonica se otvorila, a u oblaku pare, zamotana u težak, tamnoplavi kućni ogrtač, izašla baka Milka. Lice opušteno, ali čim je vidjela situaciju, ubrzo postaje ljutito, nosnice joj se šire. Prekrižila je ruke na prsima, duboko uzdahnula i s gađenjem pogledala na mamu.
Šta stojiš? Idi tamo i povuci tu malu za uši! rekla je oštro. Pljunula je na svaki trud svog oca, na njegovo zalaganje. Marija, idi i primijeni malo odgoja! Dosta s tim popuštanjem!
Mama uz stid spušta pogled, gleda tatu, pa baku.
Zbog čega? Zbog klizaljki? Zbog toga što joj je san upravo nestao? Dario, da nije bilo ni u jednoj sportskoj trgovini u cijelom Zagrebu broja 36? Zašto si uopće kupovao te klizaljke ako znaš da je Lana sportašica, a ne hokejašica? s knedlom u grlu, ali odlučno pita mama.
Tata se pravda.
Nije bilo drugih. Sama si mogla otići. Zašto me napadaš? mrmlja, zureći van kroz prozor.
Baka prilazi tati, tapša ga po ramenu.
Rekla sam ja tebi, ova žena nije ono što si mislio. Ne zna biti zahvalna, ni ona ni njena kći! Marija, neodgojena si. Učila sam i tebe bolje, ali slabo. Lana loše uči, ne treba ići na klizanje, neka sjedi i piše zadaću. Ti joj sve dopuštaš. Taj cirkus s klizaljkama bio je namjeran, da ju odviknemo od besmislenog klizanja. Nema klizaljki, nema problema. Novce od klizaljki sam pametnije potrošila kupila sam enciklopediju. Čitat će i ja ću je ispitivati. Napravit ćemo od nje normalnu osobu. Samo ti nemoj smetati. I budi zahvalna… reci samo hvala, to je dovoljno.
Što?! mama vikne, stane pred baku, ruke stegnute u šake. Potrošili ste naše novce? Moje novce? Po kojem pravu vi odlučujete što je nama bolje? Dario, kako si dozvolio to? Zar nemaš svoju glavu?! Ovo je apsurd! Milka, pročitaj sama tu enciklopediju i vrati novce, ja ću naći gdje ću ih potrošiti! govori mama glasno, s osmijehom ponosa i prkosa, nimalo se ne boji bakinih sve širom otvorenih očiju. Zahvalna sam što živimo u vašem stanu, što nas ne izbacujete. Zahvalna sam što pomažete oko Lane, kad moram raditi, zahvalna sam što ste mi nekad našli dobrog doktora i tako omogućili zdravu trudnoću. Hvala vam za mnogo toga, ali to ne znači da ću vam postati kip zahvalnosti. Kod vas je hvala poniženje. Kad čujete hvala, kao da ste nekoga pokorili. Ali to nije tako!
Šuti, Marija! Šuti! povikne tata, gleda u baku. Ona sprema još jednu tiradu dok ne poništi mamu. Marija, nije u redu! Baka je dobra žena, ti pričaš gluposti! Reci joj hvala i prestani! Molim te!
Ja, Lana, u kutu strepim, suze mi naviru. Nikad ne bih voljela da misle da sam ja loša. Baka mi često zna reći: Ako ćeš biti loša, svijet će te zgaziti. Loših, Lana, nema među nama.
Konačno ulazim u sobu, mama za mnom, suzdržavajući suze. Sprema stvari u stari kofer.
Spremi se, Lanice. Idemo. kaže, tiho.
Mama… tata? Zar nas tata ne voli više? Kriva sam? uspravim leđa, jer me boli pomisao da sam iznevjerila obitelj.
Ostat ću, mama. Obećavam da ću biti dobra! Bako, hvala što nas voliš! Tata, hvala ti na klizaljkama, sviđa mi se! Slušat ću vas, probat iš’ na ovima!
Mama se samo nasmiješila, zagrlila me.
Oprosti, Lana. Možeš ostati ili poći sa mnom. Volim te u svakom slučaju.
I plakale smo, obje, grleći se na koljenima kraj kofera…
Tata je gledao za nama, kad smo izlazile na svjež zrak. Sad smo same…
Vidiš, Lano, izdala te je mama. I ona ti je nezahvalna, sve iste kao ona, tvrde i nezahvalne. prošapće baka. Ajde, dođi, večera je spremna. Što treba reći?
Hvala. tata je obrisao lice.
U kuhinji neobično tiho. Nekad bi na stolu jedva bilo mjesta, sada ima i mjesta za supijanu, bokal soka, salamu i kruh, sve je kao da slavimo. Samo nema nas.
Jedi. baka ističe svaku riječ. Izbavila sam te od tereta. Jesi li zahvalan?
Ali to je moja žena… I volim je… tata tiho, suzdržano.
Ljubi, slobodno. Tvoja mama živi daleko, ali voli me. Ljubav izdaleka je najljepša. A ti ćeš shvatiti, oslobodila sam te lanca! Naći ćemo ti ženu dostojnu. A sad šuti! Da više o Mariji ne čujem ni riječ! zarežala je bakica, udarila šakom o stol.
Zvonila je plitica, piće se slijevalo u čaše, a iz dvorišta je krakala vrana, naklanjajući se grani gotovo kao da zahvaljuje baki što postoji.
Kasnije, u kući tete Nene, gdje smo mama i ja pronašle privremeni dom, ona me tješi i donosi mi vrući čaj s medom i limunom.
On nije isti kad je s bakom šapće mama. Postaje ponizan, zahvalan, kao dijete. Oni misle da si uvijek nešto dužan. Ali nismo, Lana! Zahvalnost nije ropstvo.
Teta Nena donijela je zdjelu vrućih palačinki, džem od šljiva i vrući kakao. Družimo se, igramo s Draškom, njezinim psom. Tata dolazi nakon par dana noseći bijele klizaljke.
Lano, evo ti! Nema više briga! grli me čvrsto. Pronašao sam nam stan za najam. Selimo! Više nikad nećemo biti ničiji dužnici. Bit ćemo svoji!
Zaključujem ovaj dnevnik. Mama kaže da je dobro reći hvala kad to osjećaš. I pišem hvala, jer sad znam, to ne znači uvijek predati sebe. Znači biti svoj.
