Neodoljiv
Ljiljana je stajala na starinskom, istrošenom trijemu i s visoka promatrala kako se, ispred nje, preserava seoski frajer. I, ajde, na prvu čovjek pomisli da nema u njemu ničeg posebnog nije nešto visok, noge malo nakrivljene, lice kockasto, a zubi voze po svome. Unatoč tomu, prvi je dečko u selu. Sve cure obaraju pogled pred njim i čekaju kad će ih pozvati na ples.
Ljiljana se blago podsmjehnula. Marko je grozan plesač, bože sačuvaj. Kao medvjed drugima gazi po nogama, a glavom klima ko gusak tete Ruže. Kad treba zaplesati brže, toliko podigne ramena da mu čak i uši zaigraju. Eto, i što svi vide u njemu? A i previše si umišlja, bogami Ko kakav lokalni kralj.
Sad i sad, Marko, prežvakavajući travku, škilji prema njoj, kao da čeka da će Ljiljana potrčati niz stepenice, baciti mu se oko vrata, pa će on nonšalantno, mornarskim hodom, krenuti prema društvenom domu.
Ma daj, molim te!
Ljiljo, pa što je, ideš li? zareža grleno Marko, pljune sa strane, stane cupkati nogom, zbunjen jer ne shvaća što se čeka. Kad primijeti u prozorčiću baku Anicu, postidi se pa promrmlja: Sa mnom, pozivam te, ajde
Sveti Ante, pa što čini taj?! Glođe travu! začuje se iz kuće, zveckaju kante, a baka Anica odmahuje rukom, udara dlanom o dasku. Ljiljo, vrati se u kuću! Kiša samo što nije, a ti ćeš se raskvasiti i ostati bez obuće! A njega, e, njega ne puštam unutra, ni za živu glavu. Hajde, Marko, kreni dalje. Treba mi Ljiljana doma, pomagat mi oko krastavaca! Otjera ga odlučnim mahanjem.
Ljiljana namrštena nestane iza vrata, a onda krišom promatra kako Marko, pomalo nespretno, odlazi niz prašnjavu seosku cestu. Korak mu neskladan, ali on misli da je to baš muževno.
Eto, pogledaj ti njega, a što se umislio! baka Anica stane Ljiljani za leđa, negoduje glasno. Što otac, što sin, svi isti. Puni sebe, a skromni, bome, nisu. Ma, muhe. Zar ne, Ljiljana?
Djevojka slegne ramenima i povuče se u sobu. Legne na krevet, glavu podupre dlanom i kroz prozor gleda uzorke na drvenim zidovima: kao med, kao boja zemlje, pa čak i narančasta tu i tamo, s pokojom kapljicom smole u tragovima sunca. Lijepo. I Marko je zgodan, pomisli. Ali njegova ljepota je nešto što Ljiljanu ne privlači. Misli da je u pravu njezina baka, previše si umišlja…
Marko, polako obilazeći okupljene ispod verande, gdje se mladež sklanja od vrućine, stane uz zid, zapali cigaretu. Koga bi mogao pozvati za ples? Čim samo mahne prstima, svaka bi dotrčala! Ali želi baš Ljiljanu. Da nije te bake, već bi je uvjerio! Zapravo, treba mu nešto pokloniti možda dršku za lopatu, ili buket. Baka će tada omekšati, pustiti Ljiljanu
Gdje ti je ona tvoja nedodirljiva? Nije prošlo? dovikne Jura, skačući s ograde. Ma ionako, ovdje je toliko cura, ni ne znaš kuda bi gledao. Dobro je što smo došli, Marko, zar ne?
Aha, Marko prođe prstima kroz gustu kosu, oblizne usnice i uz glazbu se zabaci, podigne ramena, klimne glavom do grupe cura, prišulja im se i nasmije. On je kralj. S Ljiljanom ili bez nje.
Društvo već godinama ljeti dolazi u selo; svi se međusobno znaju. Ljiljanu šalju ovamo preko ljeta jer njezina majka ne gaji simpatije za razne omladinske kampove radije da joj je kćerka pod paskom bake. Marko ostaje dva mjeseca, pomaže roditeljima oko kuće, kopaju, vriju, vade krumpire i na kraju voze džemove i ukiseljene krastavce u grad. Ruke mu se od teglenja staklenki produžuju, šali se da će uskoro biti gorila. No barem ima bravuru tijelo preplanulo, mišići za pokazivanje. Kad dođu na bazen, Marko prvo stane na skakaonicu, napuhe prsa, zgrči bicepse pa neka sve cure gledaju njegovu savršenost. I neka Ljiljana vidi, poslat će joj sliku.
Dršku za lopatu nikad nije donio. S Ljiljanom nije uspio ni razgovarati, brzo se pokupila doma zbog nekih obiteljskih problema, a baka Anica ga izbacila iz kuće: Dosadio si mi više nego gorka sol! Nije više ni pokušavao dolaziti.
Ostali prijatelji brzo su se razišli, tko u dom za učenike, tko u gradski stan priprema za fakultet.
Marko voli Ljiljanu. Oduvijek. Imaju zajedničku pješčanu kutiju, isti mali plastični alat Marko svoj non-stop izgubi, ona uvijek uredno pospremi svoje, strese pijesak s haljinice i ode kući. On za njom, gađa pjeskom, priča viceve što ih je pokupio od oca, a Ljiljana gleda okolo, smiješi se ali, bogami, odmjereno, kao da mu čini uslugu. Kupaju se skupa u rijeci na velikom šlaufu, jednom ga prevrnuli, Marko je spašavao onda se kasnije hvalio.
Odrastajući shvatili su tko je “lijep” i tko nije, zajedno gledali zalaske sunca, hranili komarce po šumama, nabirali maline i jagode. Katkad bi Marko došao kod Ljiljane na mlijeko i jagode za stolom sjedio kao car, prebacivao nogu na nogu i pričao bajke o diplomaciji, velikim gradovima i putovanjima. Njoj nije bilo previše stalo; ona uživa u jagodama, a baka Anica ona odmah pljuje kad čuje Markove hvalospjeve. Previše je tašt.
Nikad joj nije priznao što osjeća; mislio je da mora doći “poseban trenutak”, a možda je i mislio da će Ljiljana trčati za njim. A ona nije trčala. I ode jednom Pošteno je nestala.
Godinama kasnije sreli su se ponovno. Baka Anica glasno dočekuje unuku, misli da nije nešto spremila, a stol već prepun: sve kao da dolazi s puta gladna. Vrata zalupnu, štikle na stepenicama, lica promiču kroz prozor.
Marko, izvučene vratove, motri u dvorište susjeda. Ljiljana u badiću zalijeva povrće, sjeda, umorna, gricka svježi krastavac, zapisana knjiga pred njom. Baka Anica ode po mlijeko ili kruh.
Marko optrči vrt, dođe do ograde, gdje je još od prije bio mali otvor u daskama. Počne gurati dasku, ali netko ju je novim čavlom prečvrsto zakucao.
Uh, baba! opsuje tiho. Nema ti mira!
Onda, nenametljivo, uđe na kapiju, nosi košaricu s bobicama.
Bok! šapće, sjeda pored nje. Ona miriši na fini parfem, blizina njezine noge ga dovodi u nepriliku, proučava potkožnu venu na vratu. Drago mi je što si stigla. Skupio sam maline. Hoćeš li probati?
On joj podnese dlan pun malina.
Ljiljana odmakne lice, ustane smijući se:
Marko, pa gdje si ti te maline našao? I neću ti iz ruke jesti, baš si Zasmijala se, zatvorila knjigu.
A prije si jela, tiho, gledajući je odozdo, podsjeti on. Kad nam je bilo jedanaest. Jesam li ti tad bio drag?
Djevojka se nasmijala još glasnije, uđe natrag u kuću.
Marko, idi doma, molim! Pripremam se za ispit.
Ljiljo! krene za njom, u hodniku ju uhvati za ramena, pritisne uz stari kaput na vješalici, krene je poljubiti. Ona ga, ne baš nježno, zvekne mopom, izbaci van i zalupi vrata. Maline se raspu po stepenicama, Marko u bijesu gazi preko njih, baca košaricu, zalupi kapiju i otkine šarku.
Bilo je to davno. Mnogo je zime prošlo; baka Anica starila sama, čekala rijetke posjete. Zadnji put kad su svi došli bilo je na sprovod. Zabravili su vrata dasakama, prozori zakriveni, rolete spuštene.
Ljiljo, što da radimo s ovim komadom zemlje? pita zbunjena majka, slomljenim glasom.
Ostavit ćemo. Dolazit ću. Ne dam prodati, odrješito uzvrati Ljiljana i zagrli majku.
Sa susjednog dvorišta promatra ih stari pas. Marko i njegovi roditelji već godinama ne dolaze, nema vremena. Marko, kažu, radi u Njemačkoj, roditelji stalno zaposleni…
Godinama kasnije, pred Markovu kuću zastane crni terenac. Spušta se prozor, proviruje Markova glava frizura nabrijana, kosu gelirao da sjaji, miriše na kilometar.
Druga, ženska, samo s repom i pjegicama, razvučenih osmijeha:
Marko, ovo je kao raj! Ma, koji zrak! nasmije se i zazove: Djeco, dižite se, stigli smo!
U autu, na zadnjem sjedalu, komešanje, otkopčavaju pojaseve, ženski glas zacvili:
Ništa vi ne shvaćate! Izađe žena u laganoj dugačkoj haljini, bez šminke, udahnuvši sretno zrak. Kakav pogled, čudo jedno! K’o u bajci.
Dosta više, Irina. Pčele ti “bajke”, zagrakne Marko, nezadovoljno brisajući cipele. Da, tu sam odrastao, tu sam od dečka postao muškarac, s ponosom doda.
Znači, pio i pušio? zadivi se Irina, zadirkuje ga. Ajde, ajde, dobar si ti nama! Hajmo, Daria, Mislav, idemo raspremiti, napravit’ doručak! Možda na verandi, a može i na travi.
Marko odmahne glavom:
Moram prošetati, nisam bio sto godina ovdje. Evo ti ključevi od kuće, šupe, garaže, pruži ključeve ženi. Mislav, pomozi mami.
Ja neću! Vratimo se doma, tata, molim te! cvili devetogodišnjak, ali ga otac ne čuje, već vezicu s neobičnim ljubimcem povede uza se, hodajući sjetno, gledajući po selu, prisjećajući se svake stepenice.
Irina otključa i počne zračiti kuću. Bila je tu jedanput, prije djece. Provele tri noći kao par, kupale se, uživale, a zatim više nikad nisu došli. Nakon smrti Markovih roditelja, trebalo odlučiti prodati ili ostaviti kuću. On hoće prodati, sutra će papirologiju, a danas piknik.
Daria, Mislav! Vidite, maline! Dođite! zove djecu Irena i petlja s ključevima, sad je sve pomiješala, ne zna više što gdje ide. Ajoj, što sad ovo?! lupi staklena vrata, želi pozvati muža, a on gle stoji pred tuđim autom, gleda vlastiti odraz, na prstima viri, škilji kroz ogradu susjednog dvorišta. Marko! Ne mogu otvoriti!
Nestrpljiv, Marko se vraća:
Pa ovaj ti je od kuće! Zar je tako teško pogoditi? otme ključeve, pogleda je s visoka. Kad pričam, govorim jasno! Svi shvate osim tebe.
Dobro, krivo, Marko Nisam spavala, vruće
Ništa, ti organiziraj sve, idem prošetati. Zavičaj…
Irena kimne. Marko ponovno izađe, uspravan, ponosan što nosi skupocjeno, zamamno izgužvano odijelo, stigao skupim, moćnim autom, sat na ruci deset tisuća eura.
Gledaj ga, Marko-muškarac! začuje iz suhozida susjeda teta Mara. Dotjerao se ko za svatove! Zdravo, Marko, ja ti uvijek kažem vuku rodna zemlja nazad! Dade mu nadimak kakav je stekao kao klinac kad je lovio muhe nekom spravom.
Marko klimne, kruto se usmjehne, pogleda okolo da Irena nije čula nadimak “muškarac”.
Dobar dan, teta Mara. Ma koja zemlja? Sve ću prodati, ovo je sve trulo! A vi, kako što? Nježno dotakne svoju sjajnu kosu, raskopča košulju dublje, pokaže na zlatan lanac s križem.
E, baš ti je moćan! prosudi kraj oka Mara, Marko se nasmije, sebi u bradu. On ima sve moćno auto, ženu, posao. A što s križem, dijete? Nisi ti baš od crkve! vikne Mara i nestane kroz grmlje. A i kakvo ti je to čudo na lancu! dodaje, gledajuć čudnog ljubimca.
Mrzovoljno Marko krene dalje i onda začuje kako Irena s nekim razgovara:
Ljiljana? Drago mi je! Ja sam Irena. Stigli smo maloprije, sve nam je novo, glava nam ispada. Ostanemo noć pa natrag. Vi tu živite? Ma krasno! I Marko je sa mnom, raspoložen je. O, kakav sladak psić! Cavalier? Ljiljana, navratite poslije kod nas. Sad ćemo nešto na brzinu
Kraj ograde, na žičanoj mreži, stoji Ljiljana, odrasla, malo jača, u laganoj ljetnoj haljini, klimne glavom i krene dalje, ali pogleda kako se Irena očajava zbog zaraslog vrta pa predloži:
Najbolje da vi k nama dođete! Umorni ste, djeca gladna, ovdje trava do koljena, samo ćete dobiti krpelja. Ručak mi je gotov, pa poslije ću vam pomoći srediti kuću.
Isprva Irena odbija, pa brzo prihvati. Srce joj slabi zadnjih dana, već je htjela otkazati put, ali muž je inzistirao…
Evo, tu su razne salate, sve je iz frizidera, nemate brige! Marku u autu hladnjak, brblja Irena, nosi pladnjeve. Smijem li odmoriti malo? Vrtoglavica, sunce bije…
Ljiljana je posjela gošću u hladu, donijela hladan sok.
Sigurno ste dobro? Izgledate loše. Moj muž je liječnik, hoćete da ga zovem? Jako voli raditi meso na roštilju, nije da sam ja planirala, ali eto…
Zove Jakova, provjerava puls Ireni.
Zafrkava?
Zna se dogoditi, tupo kimne Irena. Ljiljana pogleda muža s brigom.
Imate lijek? Ako ne, mi imamo… Dežuramo u seoskoj ambulanti, objasni Jakov.
Imam, u torbici na trijemu sam ostavila… Ne znam što se događa, ali od jutra…
Ljiljana, donesi je. Smijem li moju ženu zamoliti da donese vašu torbu? zamoli blago Jakov. Irena pristane.
Gdje je Marko? upita Ljiljana dok kreće po torbu.
Otišao je prošetati. Šetka Sherlocka, nasmije se Irena. On treba puno trčanja!
Fino ime za ljubimca, smije se Jakov. Dobro, sredite se, ja nosim stolice dana.
Miris pečenog mesa širi se vrtom.
Irena prhne osmijehom, duboko udahne i zavaljena u stolicu, zatvori oči. Ljeto, vrapci pod granama jabuka, šum lišća, lajanje psa, zveckanje vjetrokaza pod prozorom…
Ljiljana? škripa vrata, Markov hrapav glas; on misli da je to mužjački, poluprigušen, pomalo promukao. E, pa vidi čuda!
Ljiljana s Ireninom skupocjenom torbom u ruci pogleda nazad. Marko dolazi stazom, a pred njim likuje Sherlock, njegov ljubimac.
Ma gledaj, Sherlock! Marko, svaka čast! ne može da se suzdrži Ljiljana.
Na Markovoj uzici šepuri se debeli praščić, siv, prošaran crnim, kao lubenica u crno-bijelo. Kržljavo, podgojeno tijelo, a njuškica švrlja za mirisom roštilja.
Ti ne kužiš! uzdigne Marko. Psi su dosadni! Kod nas doma živi iguana i tarantula. Pozdravljam, usput.
Bok. Koliko godina, kimne Ljiljana. Tvoja žena i djeca kod nas su. Irena se odmara. Nisam znala da ćete doći.
Vi ste se lijepo sredili vidim, nova ciglena kuća zamjerljivo ga pogleda.
Trudili smo se. Dobro, ručak je. Uzmi torbu i dođi, Irena čeka lijek.
Već je htjela potrčati niz stepenice, ali Sherlock joj zapetlja noge uzicom. Marko se sagne, kao da želi pomoći, ali dopusti prstima da skliznu po njezinoj potkoljenici. Ona miriše na parfem, malinu i ženu. To je više od mirisa, to je neka čudna sila koja Marka vezuje.
Ljiljo, falila si mi izusti, odvukući praščića koji zacvili. A ti?
Ljiljana zavrti očima, mahne Jakovu pred ogradom:
Idem, Jaki! Ovo je Marko, pričala sam ti! vikne. Dođi! dobaci Marku preko ramena i jurne.
A on se smješka. Jasno mu je da mu Ljiljana strašno nedostaje.
Za stol sjednu u sjenici koju su sagradili na mjestu nekadašnje pješčane kutije gdje su zajedno pustili prve snove. Sada je to podzidan prostor sa stupovima i vinovom lozom, pod lampama koje se njišu i zlatno svjetlucaju na suncu.
Daria i Mislav šute, ozbiljno jedu. Jakov donosi meso s roštilja, Ljiljana stavlja salate, Irena reže kruh, toči domaći kvas.
Što ćete s parcelom? upita Jakov. Rušiti i ponovo graditi?
Ma nema šanse! nasmije se Marko, poigra se salvetom, namigne Ljiljani, zatraži salatu. Ma ovdje je sve jadno. Ljudi kradu kosilicu digli, brusilicu, provalili jednom. Možda su tvoji radnici? nabaci optužbu. Probao je viski i malo se “pojačao”. Sigurno nisi pazio na njih, a?
Marko, pocrveni Irena.
Ja sam s kolegama gradio, za svakog bih ruku u vatru stavio. Imaš li još što? mirno, uz Ljiljaninu ruku, otpovrne Jakov.
Na travnjaku Sherlock grinta i igra se s Ljiljaninim psom.
Ma nema, nema
E, pa ako nemaš, imam ja. Prodaj nam parcelu. Nama je svejedno kome, želimo proširiti imanje. Koliko tražiš? Jakov osjeti ženinu nogu pod stolom koja ga udara, ali ne reagira.
Tebi? Dva milijuna kuna. Ni manje, ni više, škilji Marko, uživajući.
Pogledava Ljiljanu, smiješeći joj se, misleći: “Tvoj Jegić nikad nije vidio te novce na hrpi. Skroman, sve obiteljski, pogledaj na što liči! O, Ljiljana, što ti sam sebe zakinula!”
Uzme gitaru, prede žice i, gledajući Ljiljanu, zapjeva: “Natoči mi još, moja lijepa, natoči, zadnju čašu i zapjevat ću ti ja!” uživa u svom glasu, zatvara oči, Irena se nasmije krajičkom usana.
Vrijeme je za čaj, presiječe Jakov. Ljiljo, idem po samovar. Djeco, igrajte se, a poslije pijemo pravi čaj na češljugama! Evo ga!
Samovar dima nostalgično, Irena donosi kolač, Ljiljana slastice iz grada. Marko se zalijepi mudro za stolicu, ali slučajno padne i sve kolčiće osramoti. Praščić odmah do njega i pokušava mu, iz sažaljenja, polizati lice.
Odlazi, svinjo! Ubit ću te, napravit ću šunku! odmakne ga Marko, nenamjerno stane na kopito, Sherlock zacvili. Trebao sam uzeti tvora, on izgleda ozbiljnije!
Oni strašno smrde, digne Marka Jakov. Sad ćemo svi čaj.
Nije Jakov volio neugodnosti, ni izbacivanja, ni ponižavanja, ni kad netko padne ili falša pjesmu. Uvijek bi pomogao i bio tu kad treba. Ljiljana se tome često smijala, ali ga je, ruku na srce, beskrajno cijenila i voljela svaki dan više.
Marko, grickajući ogromni komad pite od malina i pijuckajući topao čaj, promatra Ljiljanu pohotno. Samo što nije skočila u njegovo naručje. Uvijek skoče. Na poslu, u društvu. Nekima dopusti blizinu, druge otjera i dobro mu je gledati kako pate. Irina, hvala Bogu, ne zna za njegove izlete. Dobro tako!
Odjednom predloži: Idemo na rijeku?
Rijeka? zaore djeca. Možemo li plivati? Imate li čamac? Tata, trebao si ponijeti čamac na napuhivanje!
Trebao sam. Kasnije. Idemo? Marko stane, pogladi svoj odraz u samovaru baš je frajer!
Možda kasnije, treba mi raditi još, a Irena treba leći. Vi ste, Marko, predugo na nogama, odbije ga Ljiljana. Marko jedva stoji, a hoda na rijeku?!
Dobro, briga me. Ja kući. Vi kako hoćete. Irena, ideš li? Treba se spremiti za noć.
Pogleda je, ali Ljiljana je vuče za ruku.
Sam si složi. Irena će odmoriti.
Da, neka vaša supruga malo legne, uključi se Jakov. A ako treba pomoći, tu sam.
Št… Ma, prostirke, što bi vi? smije se Marko pijan. Ma nema veze, mjesoštvo! Sherlock, dođi!
Praščić veselo potrči za Markom.
Divna su si paru. Stvoreni jedan za drugog, prošapće Jakov, a kad vidi kako žena odmahuje glavom, doda: Oprostite, Irena.
Ona slegne ramenima.
Idemo, pokazat ću ti sobu, Ljiljana povede gošću, Jakov pospremi. Djeco! vikne Daria i Mislavu. Pomozite s tanjurima
Marko se baci na ležaj u svojoj sobi i zaspe. Sanja kako Ljiljana sama dolazi, sjeda mu na koljena, miluje lice, šapće, ljubi Ni zov nije potreban. Ona zna s njim joj je dobro i on je bolji od svih drugih Jakova.
Probudi se jer netko smiješno “ikne”. Na fotelji stoji Sherlock, a ne Ljiljana, i iz čista mira se gađa ga njuškom.
Marš! Stoko! Pečem te! promumlja pripito, baci cipelu prema praščiću. Zovi Ljiljanu!…
Vrti se još, ali nigdje sna. Onda pokupi kovčeg iz auta, prebaci odjeću i krene prema rijeci
Irena leži, ruke iza glave. Otvoreni prozor nosi miris vatre i rijeke. Jesenju, dok drveće ogoli, rijeka se vidi kao traka srebra. Danas je Marko čudan, pomisli. Sigurno neku glupost sprema…
Uspava se, ni ne primijeti kad Ljiljana dolazi u sobu, ozbiljna lica.
Irina! Probudi se! Oprosti, moram ti reći, Jakov kaže da je tvoj muž otišao do rijeke, a pijan je. Nema ga već dugo
Irena panično ustaje, traži sandale, trči van.
Gdje je ta vaša rijeka?
Ovdje. Ne brini, dobro pliva! Ljiljana ne može slijediti njenim korakom. Jakov je već na obali, viri u vodu.
Gdje je nestao? Deset minuta kasnije sam ga tražio nema ga… Možda je otišao stazom dalje? pita Jakov.
Ne može biti, zna da je tamo močvara, odmahuje Ljiljana.
Evo mu ručnika! zavrišti Irena, koja klekne na pijesak. Sjeća se iz djetinjstva kad se djevojčica utopila pred njenim očima, roditelji su je jedva spasili Gdje je? Markoooo! viče Irena.
Idem roniti, odluči Jakov. Tamo je mutno, ali probat ću. Ljiljana, ne brini, znaš da znam plivati! Nazovi Petra iz HGSS-a, možda pomognu!
Brzo ostane u kupaćim, uskoči u vodu.
Irina, treba nam mobitel, čuješ? Daria, Mislave, kući po mobitel, brzo, na stolu pod pergolom! Idite, vi ste brzi! odrješito Ljiljana govori Darii. Zvat ćemo spasioce. Čuješ, Daria?!
Djevojčica krene, pada, ustaje, a za njom i brat.
Ljiljana sjeda na pijesak, ne osjeća se dobro. Nikad joj nije dobro kad je Marko u blizini stalno oko njega neka prijetnja, neka nedaća.
Trbuh ju zaboli, smiruje se, diše polako. Jakov se već pojavio maše rukom, s njim je sve u redu. Marko… Ako se zbog njega i zabrinuti, loše je. Nije ni vrijedan brige. Žao joj samo Irine krhka, nju treba maziti, štititi, hraniti, prigrliti, a Marko
Irina! Sjedni uz mene. Vrtoglavica? Ljiljana polako ustaje. Sjedni, Jakov će sve riješiti.
Odludit ću se! Neću preživjeti! Dobro, Marko je kompliciran, umišljen do bola, ali nije loš, stvarno mi pomaže, djeci, drugima Kad ja nešto, tako predano gleda i čeka pohvalu Kad je Daria rođena, bio je presretan iako je htio sina. Ginekolog pogriješio. Svi njegovi prijatelji imaju sinove, a on kćer, to mu je baš bilo super Da, možda je glupo
On je kakav je, slegne ramenima Ljiljana. Voli sebe gledati, što ćeš. Ali danas je stvarno ispao luđak.
Gledaju kako Jakov pretražuje vodu, Irena jeca, čeka djecu. Daria se vraća dahćući, donosi mobitel, Mislav je uplakan za njom. Ljiljana zove spašavatelje, Petar psuje Marka, obećava da će brzo doći.
Gdje je Jakov? pita on.
Roni
Nek’ izađe, ubit će ga propeler. Zovi ga, molim ti!
Da!
Ljiljana maše Jakovu, pokazuje mobitel, jedva obuzda Irinu da ne zaranja sama. Irena ne zna plivati, plaši se vode još iz djetinjstva…
Žene se grle, djeca se tiskaju uz njih, a Jakov već suši ruke u pijesku.
Ljiljana, doma lijekove, idi, lezi, sve joj Jakov govori, ali ona odmahne.
Ostat ću, s Irenom. Sve je okej, kontroliram situaciju.
Grupa seljaka dolazi s druge strane, nude pomoć, ali Jakov odbija čekaju čamac, opasno je. Jura, Markov stari partner za seoske zabave, mrko ih gleda pa, psujući, zaroni. Pliva ispod vode, jedva izbjegne čamac.
U grmu šuška. Iz grmlja izlazi Marko, ironično prezrivo se smješka. Sasvim suh, gladio trbuh.
Što ste se prepali? Skrivao sam se ovdje, slušam cijelu frku. Ma, stvorili ste paniku! smije se raji, poravnava kosu, a onda vidi kako se Irena ruši na pijesak, lice joj bijelo kao papir, usne modre. Pada kao u usporenom filmu, Ljiljana je vuče za ruke, Jakov skače prema njoj, djeca vrište. Irena plače, ružno, glasno. Seljaci, što doletješe pomoći, gledaju je zbunjeno.
Umrla će ti od tvojih gluposti, bezveznjače! procijedi teta Mara, daje Ireni vode.
Marko trepće, glupavo smiješi, ali onda zamukne. Uplaši se.
Dojuri do Irene, sjedne do nje.
Pa što si luda, Irena? Ma šalim se, evo me, živ sam, bio je vic! Prestrašena? To znači da me voliš I ti, Ljiljana, a govorila si da ti ne značim ništa. E, pa nije tako!
Pruži ruku, ali tada Irena ustane i opali ga šamarčinom.
Iznenađen, Marko padne na stranu. Seljaci se smrznu, s čamca promatraju spašavatelji, nešto javljaju na radio. Jura, koji je isplivao, stane i bulji u Irenu.
Sada je crvena, raščupana, glas joj zvoni:
Pa kako te nije sram? Kakva si ti osoba?! Ma, šališ se s utapanjem, mala prostačina! Ponosan na to što si neodoljiv? Ma bojiš se, to je istina! Djeco, pokrijte uši, mama će psovati Djeca začepiše uši. Vidiš, voliš samo sebe, pokazuješ nam da bi svatko plakao bez tebe? Testiraš Ljiljanu? Praščiću nedopečeni! Ljiljana mi reče da si bio zaljubljen u nju, a ona te odbrusila. Zato si smislio ovu scenu! Divno! Genijalno. Ne diraj me više! Irena skine Jakovljevu ruku sa svog ramena. Samoljubivi purane! Radiš sve za svoju sliku! Praščića imaš, iguane, paje, sve to da ti drugi zavide… Idi k vragu. E, dođi, odnijet ću te sama u trsku, da konačno postaneš legenda! Hajde, što čekaš? povuče ga za rame, Marko jadno zacvili. Viski je odradio svoje. Znaš li zašto te još trpim? nastavi Irena. Reći ću. Djeca te vole, njima si dobar. Da bi bio najbolji otac, napravit ćeš sve. Jer moraš biti najbolji, to je tvoj smisao. Baš! Na to si ponosan. Da, voliš sebe, ali djeci to koristi. Smiješno, zar ne? Pa što se ne smiješ više?! vikne. Marko pogleda muškarce, ali nitko ne podržava njegov smijeh.
Ti si stalno zaljubljen u sebe, ne popušta Irena. Gledaš se u sva ogledala, razmišljaš o sebi A ja znaš li zašto sam još s tobom? Jer mi tako odgovara. Grozno zvuči, ali Lako je biti s tobom, samo treba znati koje dugmiće stisnuti. Zahvalna sam što mogu imati posao kakav želim, djecu, dom i tebe jer ti cijeniš uspjeh najbolji partner ima najbolju obitelj. Lako je manipulirati tobom, treba te samo hvaliti i veličati, dobit ću sve što hoću. Dobro. Ali Ali umorna sam, shvaćaš? Volim te, to je slaba strana, ali umorna sam od stalnog pritiska, da moram biti zahvalna što me “uzvisio” takav velikan kao ti. Dosta! Skini tu krunu s glave, ili rastava. Ili se stvarno utopi. Obećajem, grobnica će ti biti vrhunska, nadgrobni spomenik smislit ću sve! Točka.
Irena stane, suzdržana da ga ne udari još koji put. Ruke joj drhte, ali neće zaplakati. Toliko “časti” previše.
Meni za tebe nije baš stalo, iskreno, ubaci se Ljiljana. Da si se utopio, ne bih plakala, žao bi bilo djece, Irene, ona je slaba, ali za tebe Samo ljudski mi ne bi bilo pravo. A tvoja je šala zamalo stajala Juru glave.
Dosta više, stane pred Marka Jakov. Proslavimo što nitko nije nastradao, idemo pojesti sve s roštilja. Daria, Mislav, trčite doma, sladoled je u frižideru ali nemojte sve odjednom!
Djeca mahnu, pogledaju Irenu.
Hvala vam, prošapće ona. Ljiljana, moraš leći. Ajmo
Mara odšeta naprijed, est ogurce doma, uz roštilj baš paše. “E, ovaj Marko, pravi cirkusant”, misli u sebi.
Marko ostane na obali, gleda leđa koja se udaljavaju, smješka se poput djeteta iz muljaže. Jura želi nešto reći, ali odustane, samo odmahne glavom.
Jura! Jurek! Imam viski, vrhunski! zove Marko, no ovaj ne reagira. Što će piti s ovakvim čovjekom
Kad su se vratili u grad, Marko je skinuo sva ogledala, prodao zvjerinjak, osim Sherlocka, i ostao sam u praznoj, egzotičnoj sobi, promišljajući hoće li ga Irene ostaviti? Šuti do grada, samo reče da se kuća ne prodaje. Zanimljivo, ako popusti, hoće li mu to biti plus ili minus? Hoće li ga stvarno ostaviti? Što će reći na poslu kada dođe papir o alimentaciji?… Mora smisliti plan. Prvo, na frizuru, obrastao je.
Kamo si krenuo? grakne Irena iz kuhinje. Opet gledaš u ogledalo?
Ja? Pa Irena, treba li ti pomoć?
Idi po namirnice. Poslala sam ti popis. Brzo!
Marko uzdahne. I ne idi se utopiti. Neki drugi put ne vjerujem! Sherlock, prati ga!
Praščić maše repićem, klopoće kopitima do vrata.
“Ako idem po namirnice, znači nije rastava”, pomisli Marko, ščepa torbu, uzicu, i krene prema najboljem dućanu ipak, takvi kao on ne kupuju po seoskim samoposlugama.
A Irena? Ništa još nije odlučila. Utišala se, uzela vrijeme razmislit će, pa rećiKad je Marko izašao na sunce, Sherlock ga je odlučno slijedio po blatnjavom pločniku. Prvi put, možda još otkako je bio dječak, nije imao želju mahati poznanicima ni prilaziti ogledalu u izlogu trgovine. U džepu je stišćući popis, a torba ga nervira na ramenu obična platnena, ništa luksuzno.
Na pultu trgovine stane, kupuje kruh, mlijeko, malo krumpira. Prodavačica ga promatra krajičkom oka.
Jesi se vratio, Marko? pozdravi ga tiho.
Na kratko, slegne ramenima.
Dobar ti je ovaj, pokaže na Sherlocka. Puno bolji od onih tvojih papiga, prava raja. I ne treba mu kavez, nasmije se.
Marko kimne, nehajno, ali prvi put mu to nešto znači. Na izlazu, dok se Sherlock zabavlja ometanjem kokoši pred vratima, Marko zastane još jednom i pogleda selo put što vodi prema Ljiljaninoj kući, trijem gdje je nekad sjedio, ograda gdje je odvlačio daske. Ništa se nije promijenilo i sve je drugačije.
Kasnije, kod kuće, dok djeca viču, a Irena priprema večeru, Marko naglo baci telefon na kauč i sjedne. Ne zna što reći. Pogleda Sherlocka, koji se sklupčao do njegovih nogu, zadovoljan, smiren.
Znaš što, mali? Možda smo ipak obitelj, ti i ja i ovi naši luđaci. Nećemo nikom više priređivati predstave. Bar ne često, promrmlja kroz smijeh, a Sherlock, kao u dogovoru, ispusti tresak repom po laminatu.
Daria proviri iza vrata, plave oči joj se cakle.
Tata, znaš što si danas bio? Glup i smiješan. Ali bio si hrabar kad si šutio. Ja mislim da je to najteže.
Marko pogne glavu, stisne Sherlocka.
Hvala, malena. Idemo večerati.
I dok večer pada na njihovu malu svakodnevicu, Marko se, po prvi put, ne osjeća neodoljivim, nego tek dovoljno dobrim. A možda je to, pomisli Irena dok mu krišom vadi pramen iz kose i suzdržava smijeh, sve što je ikad trebalo biti.
S druge strane puta, kroz prozor osvijetljene sobe, Ljiljana gleda prema njihovoj kući i ne zna zašto osjeća blag, miran osmijeh na usnama. Sherlock zaurlika prema njoj, kao znak. I nekako, ljeto prvi put donosi tišinu umjesto nemira.
Čak i Marko zna: ponekad je najviše što možeš dati kada samo ostaneš. Bez predstave.
