Zlatarnica je doslovno bila na pragu zatvaranja kad je cura banula unutra, mokra do kože od kiše. Voda joj je curila niz poderanu trenirku na sjajni bijeli pod. Ruke su joj tako drhtale da je jedva držala zlatnu ogrlicu koju je gurnula preko pulta.
“Koliko vrijedi?” prošapće, sva očajna.
Stari zlatarnik je isprva jedva da je pogledao. Takve djevojke su u Zagreb dolazile stalno umorne oči, prazni džepovi, držeći zadnje što im je život ostavio.
Ali kad je dotaknuo ogrlicu, sve se promijenilo.
Privjesak nije bio običan.
Bio je ručno izrađen. Star. Nešto poznato što mu je stisnulo prsa prije nego što je uopće shvatio zašto.
“Dat ću ti tristo kuna,” polako izgovori.
Djevojka je zatvorila oči, kao da bi tristo kuna moglo spasiti nečiji život.
“U redu,” šapnula je.
To je moglo biti sve.
Dok zlatar slučajno nije otvorio privjesak.
Unutra je bila stara fotografija.
Smiješna djevojčica.
A pokraj nje on sam.
Dvadeset godina mlađi.
Stari čovjek se skroz ukočio.
Njegova kći nestala je davno, nakon požara koji im je progutao kuću. Svi su vjerovali da je tada poginula.
Svi, osim njega.
I sada je ispred njega stajala uplašena strankinja držeći ogrlicu koja je nestala zajedno s njom.
“Otkud ti ovo?” pitao je, glas mu je podrhtavao.
Djevojka se povukla prema vratima koja su još kapala od kiše.
I onda tiho izgovorila jedino ime zbog kojeg mu se život lomio, onaj kojeg je pokušavao izbjeći godinama:
“Zrinka.”
