Sin Marković stajao je pred dva borova lijesa, nedovršeno brušenih i bez laka, prekriženih ruku i sa smiješkom na lice koji je izazivao želju za šamarima. Burin s Velebita zviždao mu je kroz frizuru, punio cipele od prave kože prašinom iz Like, a on je gledao u te sanduke kao u smrdljivu kontejner. Oko njega tridesetak mještana u crnini šutjelo je teško kao kamen.
Mame pod crnim maramama, muškarci s kapama u rukama, djeca zbunjena što odrasli zbilja plaču. I usred svega toga, Sin Marković, u sivom odijelu, švicarski sat blista na suncu, s osmijehom koji nikako ne paše pogrebima. Evo, najbolji lijes koji ste našli! progunđao je glasno i odrješito pokazao na taj lijevi, s izrazom kao da ga je netko natjerao da jede kiseli kupus. Izgleda ko gajba od mandarina! Nitko mu nije odgovorio. Žene su se pogledale, netko je zakolutao očima. Majstor Pero, stolarski veteran koji je sam cijelu noć pilio dasku da stigne napraviti lijesove, stisnuo je šake, ali radije ugrizao jezik.
Sin je kružio oko lijesova kao kontrolor na tržnici, procjenjujući robu. Onda šutnuo nogom buket poljskog cvijeća. Odakle su ovo pokupili, s pašnjaka, možda s groblja? zavikao je, Ovo je pogreb za psa, ne za ljude! Stane među njih i kao iz topa ispali rečenicu za zaleđeni mozak: Ni mrtvi me nisu prestali sramotit. Tišina postade drukčija. Više nije bila za mrtve, već za šamar koji visi u zraku. Ružica, kleči uz lijes, crvene oči od plakanja, pogleda ga tako da bi netko slabijeg stomaka pao u nesvijest.
Imaj malo poštovanja, Sine, to su ti roditelji, procijedila je kroz zube. Al on ni da trepne. Samo pogleda na sat, uzdahne valjda da svi znaju kako mu je žao vremena što ga ovdje gubi.
U tom trenutku, usred groblja na rubu sela, parkira se crni Passat iz Rijeke, diskretan, čist, registracija iz Gospića. Iz auta izlazi mlada odvjetnica, fina, mršava, s kožnom torbom i velikim žutim kuvertom u ruci. Kroz groblje prolazi kao da ide na seminar, ni ne pogleda Sina, nego ravno do don Dinka, prišapne mu nešto, a on kimne ozbiljno.
Sad je prvi put Sin na sekundu sklopio usta. Nešto mu nije mirisalo. Nije znao zašto, ali način na koji ova žena drži kuvertu kao da je dinamitrana. Opet se ukruti, digne bradu, al zna: nešto u toj papirnatini ima njegovo ime i nešto što bi mu moglo preokrenuti život naglavačke.
Ajmo na kratku digresiju. Ako te dosad boli želudac, stisni lajk, piši odakle nas slušaš (Zagreb, Zadar, Perth ili Donji Lapac!), a mi idemo još malo natrag: da bismo shvatili zašto Sin Marković gleda mrtve roditelje ko opomenu s računa, moramo se vratiti u jedno selo pod Velebitom, do blatnjave kuće s krovom od crijepa i žbukanih zidova, tamo gdje je bosonogo dijete maštalo o bijegu.
Kuća Markovića bila je na kraju makadamske ceste, nepostojeća na karti. Zid od cigle, vrata koja škripe, prozor zašiven dekicom sve to je bila dragocjenost za Ankicu i Marijana, Sinovih roditelja. Marijan, glavar, svojim rukama je miješao beton, nosio žbuku iz centra udaljenog 5 kilometara. Za njega je ta kuća bila sve što nije imao kao dijete, i zavjet sebi da će barem svojoj obitelji napraviti dom gdje ih nitko ne može istjerati ni s čega. Ankica je u tome vidjela sve što joj treba. Ona je kuhala grah i palentu, a kad se posreći, malo špeka i kobasica iz dimnjaka.
Sin? Sin nikad nije razumio zašto oni misle da je to dovoljno. Svako jutro gledao je kako susjedi dolaze u školu s novim tenisicama i velikim pernicama, s sendvičima i čokolinom, a on s očevim poderanim opancima, najlon-vrećicom kao torbom i dvije šnite kruha s pekmezom zamotane u krpu. Rugali su mu se: Evo ga, siroti mali s brda! Sin je grizao usne, odmicao pogled i gubio komadiće ponosa svaki dan.
Jedan put u životu teško je prežvakao. Učiteljica je pitala da za Majčin dan svatko donese poklon. Ostali donijeli cvijeće iz cvjećarne, ukrasne kutije, čestitke s mašnama, a Sin je nosio ubrus stari ubrus, koji je majka vezla do kasno pod svijećom. Bio je omotan novinskim papirom jer dar-papir nije niti viđen u selu. Kad je stao pred razred, neki pametnjaković viknu: To mu je mama našla u podrumu za brisat pod! Cijeli razred prasnu u smijeh, učiteljica utiša, ali šteta već napravljena. Sin sjeo, držeći taj ubrus kao zadnje što mu je ostalo od dostojanstva.
Te večeri, kad ga je majka pitala kako je bilo, slagao je i pobjegao iza kuće gledat u brdo. Nije znao da je Ankica tri noći vezla te inicijale, probadajući prste, jer nije znala izreći koliko ga voli. Taj ubrus se više nikad nije vratio kući. Sin ga je bacio iduće jutro u kontejner, usput prema školi.
Jednom je došao kući plačući, imao je oko deset godina. Škola ide na izlet u Zagreb, a košta 400 kuna to je tad bilo kao danas cijeli studentski kredit. Stao pred oca, koji je krpio stolicu na pragu, i procijedio: Tata, treba mi novac za put. Marijan je maknuo stolicu, pogladio ga po glavi i ozbiljno rekao: Sine, nema novca, ali naučit ćeš više ovdje na livadi nego na bilo kojoj ekskurziji. Sin je samo šutio. Nije plakao, nije vikao, samo je zaspao ranije nego inače i mudro odlučio: jednog dana iz ovog blata moram uteći, jednog dana imat ću novca, nikad neću biti kao moj otac.
S godinama se ta odluka pretvorila u šupu punu gorčine. Svaki put kad bi čuo nema, Sin je dogradio još jedan zid između sebe i njih. Ono što nije znao nikad, ni u snu bilo je da dvadesetak kilometara dalje, u gradiću, mlada odvjetnica vodi imovinu, vodi račune, zemljišta i štednje na ime jedne pravne osobe Marijana Markovića, stolara i zemljoradnika kojem su svi govorili da je siromah.
Kad je napunio 19, Sin je otišao iz blatnjave kuće bez pozdrava, bez zagrljaja, s plastičnom vrećicom i par komada odjeće. Kartu za Zagreb sam je kupio, zarađenom dnevnicom u lokalnoj trgovini. Ankica ga je u kuhinji gledala kako prolazi kroz dvorište. Nije ga zvala, nije plakala pred njim, samo je tiho rekla: Nek te prati Gospa, sine moj. On nije gledao natrag.
Marijan je hranio koke kad je Sin nestao. Nije trčao za njim. Samo je stisnuo šaku punu kukuruza i zagledao se u pod. Ankica je prišla poslije i rekla: Otišao je. Vratit će se, rekao je Marijan, kada shvati, vratit će se. Ali Sin se nije nikad vratio. U Zagrebu otkrije da je tuga izvrstan pogon za ambiciju. Radio je što god je mogao: utovar, građevina, dostava. Spavao s četvoricom u sobi, pojeo što bi ulovio u menzi i sanjao: Neću biti kao moj otac.
Za deset godina izgradio je malu građevinsku firmu, za dvadeset nabio ured na Trgu, tri auta s logom, stan uz Bundek, još u kreditu do guše ali izvana čovjek za poželjeti. I što više je napredovao, manje je želio čuti išta iz prošlosti pa ni glas od majke. Prve godine nazove Anku, sve je super. Druge godine dva puta, hladno i brzo, kao da mu je SMS najdraži oblik komunikacije. Treću prestane zvati. Anka nije odustala. Svake nedjelje sedam navečer zove iz sela, iz jedinog telefona. Uvijek ostavi poruku: Sine, ja sam. Kako si? Čekamo te. Sin poruke sluša dok pijucka viski s nekim poznanicima u skupom restoranu, jedna mu se omakne pa se nasmije, drugu pobriše.
Otac mu je pisao pisma, krasopisom, svaku dvojku i ž ukrašeno, pisao o vremenu, kokošima, krovu ništa o ljutnji i prigovoru. Slala se ta pisma, a Sin bi ih bacao ni jedan pročitani, ni jedan otvoreni.
Osam godina šutnje. Osam godina bez odgovora. Osam godina u kojima bi Anka svaku večer upalila svijeću da barem jednom dočeka sina na vratima, pa makar i snova.
Bolest nije najavila svoj dolazak. Počelo je s umorom, pa kašljem, a onda bolovi u prsima. Kad su je napokon prebacili u ambulantu u gradiću, dijagnoza je bila jasna: pluća više ne rade, lijekova nema u selu, treba vremena kojega Anka više nije imala. Ružica je spavala kraj njene postelje, kuhajući i mijenjajući zavoje, a njezina je djeca sama kuhala i rublje prala, jer Do Tetke Anke sad moram, više joj trebam nego vama! Tih poslijepodneva, najteže je bilo. Anka bi sjedila na staroj stolici gledajući put, kao da čeka bljesak poznate siluete. Možda danas dođe Sin? Možda, Anka, možda baš danas.
Marijan je šutio, donosio drva, nosio vodu, ali su mu iz očiju gledale ruševine. Nije ga boljela samo bolest, nego praznina gdje je trebao biti Sin. Don Dinko je tri puta zvao u Zagreb. Prvi put se nitko ne javlja. Drugi put mu se javi tajnica, treći put Sin osobno. Ovdje je don Dinko iz sela, majka ti je bolesna Padre, s dužnim poštovanjem, nemam ja više ništa s tim grobljem i selom. Ako treba nešto platit, zovite nekog drugog.” Preseče razgovor i prekine. To je bio kraj. Don Dinko je ostao gledajući na telefon kao u crni humor.
Zima je uništila Ankicu. Mrzla noć, suh kašalj, bol ni čaj od majčine dušice nije liječio. U jednu noć, buncajući, zvala je SIna kao da misli da je došao. Ružica je grlila ruku i lagala: Evo ga, došao je. Odmori sad. Anka se nasmiješi, zatvori oči, a Ružica sjedi pokraj i tiho plače zbog čovjeka što nikad nije ni platio autobus za seljački pogreb.
Zadnju noć, Anka je stisla Ružičinu ruku. Ti si meni bila kći, kad moj nije bio tu. Ružica nije mogla odgovoriti, suze su padale kao junska kiša. U zoru je Anka tražila sliku SIna s njihove stare komode on sa šest, osmijeh do ušiju pred kućom od blata. Stisnula je fotku uz srce, šaptom rekla Sine, i otišla snovima.
Pokop je bio jednostavan. Pero, stolar, napravio lijesove, selo ubralo cvijeće po livadama, don Dinko rekao svoje molitve s glasom izlomljenim tugom. Svi su došli. Svi osim SIna. Marijan je cijelo vrijeme šutio. Kad je lijes sišao, Marijan ni trepnuo. Ružica mu je stavila ruku na rame, nije ni pogledao. Hoćeš doma? Ostat ću još malo. Sunce zamijenile zvijezde, Marijan više nije otišao s groblja. Vratio se pred jutro, sjeo u Ankinu stolicu pred prozorom što gleda na cestu. Nikad više nije ustao.
Ružica je drugi dan donijela lonac graha, ali grah netaknut do večeri. Drugi dan odnesla juhu, našla ga na istoj stolici, u ruci slika s vjenčanja. Trebate nešto pojesti, Marijane Jeo sam sve što mi je trebalo, dijete moje, promrmljao je. Treći dan došla ranije, ali našla ga kako sjedi sklopljenih očiju, fotkom na prsima, mirniji nego ikad.
Doktor je tvrdio: Srce godine. Svi znali: nije umrlo srce, nego čovjek koji je izgubio sve što čini srce. Don Dinko pronašao debelu kuvertu ispod Marijanovog jastuka za odvjetnicu Ivu Perković, uz cedulju: Kad vrijeme dođe. Don Dinko pošalje poruku Sinu, samo jednom: Oboje su umrli. Pogreb je u petak. Sin posluša poruku uz uredno vezanu kravatu pred zrcalom, savršeno ravnodušan. Pogreb? Nije ljubav, nije ni grižnja savjesti nego riječ što počinje na n: nasljedstvo.
Sin Marković dovezao se crnim audijem ali rentanim. Ništa ne riskiram po ovim cestama vozilo s mojom tablicom može i propast, izdera se na asistenta telefonom. Na groblju, cipele mu od brendirane kože upijaju prah dok hoda deset metara do dva lijesa. Bez ikakve geste poštovanja, priđe, skida sunčane naočale teatralno da svi vide njegovu ravnodušnu facu.
Pregleda lijesove, prede oko cvijeća, njuška po groblju i odvali smijeh: Stvarno? Umrli su kao što su i živjeli bez ičega. Žene krišom prave znak križa, starac iz kuta pljucne u prah. Sin pređe prstima po sanduku kao da provjerava madrac na akciji, i rola: Ni lak nisu stavili. Brodska roba je bolja! Pero, stolar, izbija mu iz ruku, žena ga spriječi: Pusti, Bog zna što radiš.
Sin monologizira o prašini, toplini, svojem vremenu istrgnutom iz važnih poslovnih dogovora. Ocu su obukli onu poderanu košulju više zakrpa nego pamuka! I smije se. Smije se sam sebi, dok kraj njega leže dvije osobe koje su ga učinile čovjekom.
Stara, naslonjena na križ, vikne: Anka se svaku večer molila da sin dođe doma. A vidi sad što je Bog poslao. Žene klimaju. On kao da nije čuo, namješta kravatu i gleda na sat. Ali ono zbog čega je došao, još ga čeka. Zašto žališ? reže Ružica kroz suze, stane pred njega, sitna i izmučena, ali jaka kao stijena. Jesi gotov, sine? gromko pita. Tko si ti? Ja sam zatvorila oči tvojoj majci dok je umirala s tvojim imenom na usnama. Ja sam hranila oca kad je prestao jesti.
Dok si ti bio car u uredu, ja sam bila tu svaki dan, svaku noć. Tvoja mama je umrla sanjajući tvoje korake. Tvoj tata s tvojom slikom u ruci! I šutnja. Niti ptica, niti vjetra, samo svi gledaju u njega. On pokušava nešto reći, zadrhti mu glas, ali samo digne sunčane naočale i promrmlja: Nisam došao tu da se svađam. Došao sam riješiti stvari. Novac, dakako.
Ali sudbina je imala drugi plan. Taman kad je izustio tu rečenicu dolazi odvjetnica Iva Perković. U tamnom kostimu, sredila rep, u ruci debeo omot. Prođe sve prisutne, do don Dinka, pokaže mu dokumentaciju i okrene se mještanima. Dobar dan. Ja sam Iva Perković, pravna zastupnica imovine pokojnog Marijana Markovića. Pročisti grlo, kruta i profesionalna: Gospodin je tražio da oporuka bude pročitana pred svima, ovdje na groblju, pred obitelji i selom.
Sin se odmah nasmješi. Oporuka. To je došao. Možda se skupilo koje zemljište, malo kuna, nešto što će pokriti avion i odijelo. Iva vadi dokument: Ja, Marijan Marković, u zdravoj pameti, donosim posljednju volju. Navodim da posjedujem četiri stotine hektara oranica na području Korenice i Brinja. Tri gradska stana u Gospiću. Ulaganja u obveznice vrijedna 640 tisuća eura. I štedni račun od 320 tisuća eura.
Sin se skoro onesvijestio. 400 hektara. Stanovi. Par milijuna eura. Njegov jadni otac koji je krpao stolice. 960 tisuća eura! U glavi mu brzo računa: pokrit će dugove, spašava firmu, spašava stan, spašava sve. Osmijeh mu opet naraste na lice: Kao jedini sin, naravno misli on, već vidi podatke bankovnog računa.
Ali Iva podiže ton: Svu imovinu, bez iznimke, poklanjam Dječjem domu sv. Josipa iz Karlobaga, ustanovi koja mi je spasila život kada sam bio dijete. Odluka je neopoziva, poznata javnom bilježniku. Sinov osmijeh je putem nestao, polako se gasio kao uskršnja svijeća na buri. Prvo mu nestane s lica, onda iz očiju, i na kraju iz duše. Molim? procijedi.
Sve je donirano domu. Prijenos je legalan, nije moguće osporavanje. Sin gleda Ivu, gleda don Dinka, seljake Shvaća da ga više nitko ne mrzi sada mu se čude. Ili ga sažalijevaju, što je gore. Zanijemi.
Ali Iva ne staje: Ostavio Vam je i pismo. Hoćete li ga da pročitam ili privatno? On klecavi, ali kaže: Čitajte! Iva vadi četverostruko presavijenu školsku bilježnicu, poznatom rukom pisano pismo.
Sine moj, ako čitaš ovo, znači da sam otišao. A otišao sam jer nije bilo više razloga čekati nakon što je tvoja majka otišla. Nisam rođen u ovom selu. Nisu me željeli moji roditelji. Ostavili su me u dječjem domu sv. Josipa. Redovnice su mi dale Marijan jer sam došao u ožujku, Marković prema svojoj prezivnoj sestri. Ondje sam učio sve što sam znao, učio da se ljubav ne mjeri novcem već onim što daješ. Sine, štedit sam cijeli život, nikad to nisam pokazivao, a kad sam ti govorio da nema, nije da sam lagao samo znam gdje je trebalo otići.
Htio sam da dajem ljubav, ruke, trud mislio sam da je dovoljno. Možda sam pogriješio, ili si ti prestao gledati. Svu imovinu ostavljam djeci koja nemaju nikoga. Tebi ostavljam ovo pismo i sve što sam ti mogao dati, a nisi htio primiti: ljubav. Ljubavi nije biti, nego biti tu. A ti nisi bio. Tvoj tata Marijan.
Iva stavlja pismo pred njega. Sin ga uzima držeći ruke kao izgubljeno dijete, ne diže pogled. Oko njega ljudi obara glavu, šmrca, muškarci brišu suze pod izlikom prašine. Ružica samo šutke prođe pokraj: Nadam se da ćeš jednom shvatiti što si imao. I ode.
Sin ostaje sam, sjedi na posušenoj zemlji između dva lijesa, s pravim skupim odijelom al blatnjavih koljena. Taman kad bi prolio suzu zvoni mobitel. Zove banka: Gospodine Marković, zadnja opomena za Vašu građevinsku firmu, zaostajete u otplatama. Odbija poziv. Dolazi drugi broj, leasing kuće: Rata za aute kasni. Treći broj: Stan u Zagrebu pod ovrhom. Svaki poziv jedan novi čavao u lijes taštine.
Iskače laž na laž. Tvrtka u dugovima, stan pod ovrhom, auti rentani, odijela na kredit, telefoni na odgodu. Sve što je bio bila je laž od papira i sitnih duši. Tatina laž sakrivala bogatstvo i slomljeno srce. Sinova laž samo prazninu.
Ugasi mobitel, pogleda po grobu, vidi druge stvari: ruke majstora Pere pune žuljeva, divlje cvijeće iz livada, vjetar što tjera svijeće. Ispod poklopca vidi očevu poderanu košulju koju je izrugivao sat vremena ranije. Sad mu je jasno odjeća nije bila siromaštvo, već sloboda. Marijan Marković, čovjek ostavljen u dekici pred domom, nikad nije marila za vanjštinu za njega je bogatstvo bilo u ljudima, u Ankici, u selu, u djeci iz doma, pa i u Sinu koji nikad nije htio gledati.
Baci ključeve rentanog auta u prašinu, stisne torbu, osjeti da više nema kamo. Don Dinko sjedne pokraj, u crnoj halji, u tišini. Uporno, samo sjedi, kao da je bio na desetke ovakvih sprovoda sebične tuge. Samo mu pruži staru sliku izlizanu, vlažnu, s komadićem kvasca u kutu. Tata mi je rekao da ti to dam. To je sve što imaš.
Sin pogleda sliku on ima šest godina, pred blatnjavom kućom, širi se kao šipak, mama mu ima bijelu pregaču, ruke od brašna, tata šešir ukrivo i žmirka od sunca. Oboje ga gledaju kao da je jedina vrijednost što je steklo. Stisne sliku uz prsa, padne na koljena i konačno isplače sve što dvadeset godina nije pustio. Zbog propuštenih rođendana, zbog pisama što ih nije ni otvorio, zbog večera koje je izignorirao, zbog serviranog kruha i pekmeza u krpi, zbog izleta za 400 kuna, zbog ubrusa što ga je majka vezla, zbog majčine prehlađene noći, zbog prazne stolice, zbog svega.
I bura s Velebita nastavi puhati, noseći sa sobom prašinu, suhe latice i daleki eho smijeha smijeha kojeg više nitko nikad, baš nikad neće čuti. Jer Sin Marković je cijeli život mislio da je siromah, a tek kad je sve izgubio, shvatio je koliko je zapravo bio bogat.
