Sada si slobodna

Sad si slobodna

Stavila sam šalicu na stol tako da se čaj malo prolilo po stolnjaku. Gledala sam u tu mrlju, paralizirana. Iza mojih leđa Mario je još govorio, ali njegove riječi su do mene dopirale kao kroz debeo sloj vate, kao da razgovaramo preko telefona s jako lošim signalom, a ne da stoji dva metra od mene, u našoj kuhinji, kraj našeg frižidera, pod onom lampom koju smo zajedno birali u Pevecu prije tri godine.

Tea, čuješ li me uopće?

Čujem.

Ne želim ti nauditi. Zaista ne želim. Samo shvatio sam da ovako više ne ide. Da oboje trebamo nešto drugo.

Oboje?

Zapravo ja. Trebam nešto drugo.

Napokon sam se okrenula prema njemu. Mario je stajao uz prozor, gledao negdje u stranu, nikako mene. Imao je na sebi onu plavu košulju koju sam mu kupila lani za rođendan, a jučer sam ju glačala. Nisam tada znala da ju peglam baš za ovaj trenutak.

Odlaziš kod Mirele, rekla sam. Nije bilo upitno.

Tea

Mario. Samo reci.

Šutio je. To je bio odgovor.

Dvadeset i tri godine. Nisam to željela brojati, ali računica se sama pojavila. Dvadeset tri godine ove kuhinje, ovog frižidera, ove lampe. Njegove košulje, njegov miris ujutro, kašalj po noći, navika da šalicu s ostatkom kave ostavi baš na rubu sudopera, ne u sudoperu, nego na rubu. Uvijek me to živciralo, a sada sam pomislila kako te šalice više neće biti i shvatila da mi baš to najviše odzvanja u glavi, iako je toliko nevažno.

Želim da znaš, opet je progovorio s nekakvim svečanim tonom u glasu koji nisam prepoznala, da ti nisam neprijatelj. Želim da ti sve bude dobro. Ti zaslužuješ slobodu. Pravu. Sad si slobodna, Tea. Veseli se.

Treptnula sam.

Veseli se?

Pa u smislu da si sad svoja. Nemaš više obveza. Živi kako želiš. To je dobro, zar ne?

Gledala sam ga. To dobro poznato, već skoro tuđe lice. Na način na koji pokušava izmamiti osmijeh. Na način na koji već nije ovdje, već je malo tamo, kod Mirele, u novom životu, s novom košuljom koju će mu ona već birati.

Idi, rekla sam.

Tea, hajde da razgovaramo

Rekla sam ti, idi.

I otišao je te iste večeri. Uzeo je kofer koji je, pokazalo se, bio spreman i stajao u ostavi iza kutija sa zimskom obućom. Pripremao se. Znao je. Čim sam kuhala juhu, prala mu košulje, gledala s njim serije navečer, on je već znao.

Vrata su se zatvorila.

Stajala sam u hodniku i slušala tišinu.

Poslije sam otišla u kuhinju, prolila čaj u sudoper, isprala šalicu i pospremila ju na policu. Obrisala stolnjak. Ugasila svjetlo.

Otišla leći.

Bila je to petak.

U subotu nisam ustala.

Ne, nisam ležala izbezumljena niti plakala u jastuk. Samo nisam imala smisla ustajati. Ustati bi značilo započeti dan. Dan bi značio nešto raditi. Nešto raditi značilo bi živjeti. A živjeti u ovom stanu, s ovom tišinom, s ovom frižiderom punim hrane koju sam kupovala za dvoje, nije mi se dalo.

Ležala sam i gledala strop.

Strop je običan, bijel. S malom pukotinom u kutu koju je Mario obećao popraviti prije dvije godine, ali nije.

U nedjelju me zvala prijateljica Mirjana.

Tea, gdje si nestala? Jučer smo vas čekali kod Ane na rođendanu.

Nisam mogla.

Razboljela si se?

Može se i tako reći.

Tišina.

Tea, što se dogodilo?

Mario je otišao.

Još jedna tišina. Duža.

Otišao kamo?

Kod Mirele Kovač.

Koje Mirele Kovač?

One s posla, što je prošle godine pjevala na božićnom domjenku.

Ona plavuša s glasom?

Upravo ona.

Mirjana je još malo šutjela, pa uzdahnula:

Dolazim.

Nemoj.

Već idem.

Nisam imala snage prepirati se.

Mirjana je stigla s pogačom i tri vrste čaja. Bila je niska, s kratkom kosom i glasom kojim bi bez problema mogla voditi firmu. Ušla je, pogledala stan, stavila pogaču na stol i rekla:

Operi lice. Pet minuta imaš.

Oprala sam lice.

Pile smo čaj šuteći. Onda je rekla:

Koliko ona ima godina?

Trideset i osam, mislim.

A njemu je pedeset i četiri. Klasika.

Molim te, nemoj.

U redu. Šutjet ću.

Rekao mi je da sam sada slobodna. Da se trebam veseliti.

Mirjana me gledala dugo.

Slobodna, kažeš.

Da, baš te riječi. Sad si slobodna, Tea. Veseli se.

Kakav gad.

Mirjana.

Što? Razumijem da ga voliš, da sad ne želiš čuti ništa loše o njemu, ali to je niskost. Lijepo ti je upakirao. Sloboda. Kao da ti čini uslugu.

Gledala sam u šalicu.

Možda stvarno tako misli.

Naravno da misli. Tako je njima lakše.

Mirjana je ostala do navečer. Oprala suđe, pobrisala police, pronašla nešto sumnjivo u frižideru i bacila to. Prije nego se oprostila, stvarno me zagrlila i šapnula:

Zovi ako trebaš. I noću možeš.

Kimnula sam glavom.

Opet samoća.

Sljedeća dva tjedna svi su dani bili isti, kao stranice u dosadnoj knjizi. Morala sam na posao, nije bilo druge. Radila sam kao knjigovotkinja u maloj građevinskoj firmi, brojevi su tražili pozornost. Oni su bili dobri jer te ne pitaju kako si. Samo stoje u stupcima i čekaju da ih zbrojiš ili oduzmeš.

Kolege su nešto naslutili, ali nitko nije pitao. Jednom me pitao Domagoj: Tea, je li sve u redu? Rekla sam: Samo migrena. I to je prošlo.

Doma mi je bilo najgore.

Tišina je postala posebna. Ne samo nedostatak zvuka nego kao prisutnost odsutnosti. Uhvatila bih se kako nešto komentiram na sav glas, jer sam dvadeset tri godine uvijek nekome nešto govorila. Ušla bih u kuhinju pa izgovorila: Danas je baš hladno. Ili: Opet ova kiša. I onda bih shvatila da nema nikoga da me čuje.

Nisam plakala. Gotovo. Samo jednom, jedne srijede trećeg tjedna, kad sam našla u džepu stare jakne kartu za kino koje smo trebali iskoristiti u listopadu, ali Mario je kasnio na posao taj dan. Držala sam tu kartu u ruci i nešto je puklo u meni pa sam dugo plakala sjedeći uz ormar u hodniku.

Onda sam obrisala lice, ustala, bacila kartu i otišla pripremiti večeru.

Mario bi ponekad pisao. Poruke poput: Tea, dokumenti od osiguranja su ti na gornjoj polici, ili Nemoj zaboraviti obnoviti ugovor za internet u ožujku. Suhoparno, poslovno.

Jednom je napisao: Kako si? Odgovorila sam: Dobro. On: U redu. Tu je završilo.

Stan smo kupili devedesetih na moje ime. Sada mi je to bilo važno. Nijedne podjele, nikakvih sudova, nepoznatih ljudi koji gaze po tvojem stanu i gledaju tvoje stvari. Mala, gorka utjeha.

Došao je travanj. Dan je bio duži, teže ga je bilo preživjeti jer više sati treba ispuniti.

Jedne večeri, luta­jući besciljno po stanu, zalutala sam u sobicu koju smo zvali radna, iako nitko tamo nije radio. Tamo je bio stari stol, računalo koje nisam godinama uključila, nekoliko polica s knjigama. I u kutu, iza hrpe papira, stojao je gusti platneni ceker.

Znala sam što je u njemu, ali nisam razmišljala o tome godinama.

Povukla sam ga, otvorila. Unutra tubice akrilnih boja, nekoliko kistova u staroj čaši, mala drvena paleta, boja toliko stara da se ljuštila, četiri manja platna, smotana u rolu.

Zadnji put sam slikala prije možda petnaest godina. Ili šesnaest. Kao studentica, prije Marija, išla sam na likovnu radionicu u kulturnom centru. Nije mi to bila profesija, ni ozbiljan hobi samo nešto što me činilo sretnom. Kad je Mario došao, onda svadba, pa uređenje stana, posao koji je tražio sve više Radionica se izgubila. Boje su samo prešle iz stana u stan i dočekale me u tom kutu.

Uzela sam tubicu. Bijela boja. Pokušala otvoriti, nije išlo. Zgrušana nasmrt.

Vratila sam ceker na mjesto. Malo još stajala. Otišla leći.

Ali idući dan, na pauzi za ručak, svratila sam u trgovinu boja blizu firme. Kao da ništa. Samo sam pogledala. Izašla sam s vrećicom u kojoj su bile nove akrilne boje, tri kista, mali blok za skice i šiljilo mada olovke nisam kupila.

Doma sam otvorila blok, pronašla staru olovku i počela crtati. Bez razmišljanja. Najprije linije. Onda nešto poput prozora s kišom. Onda prazan stolac.

Crtala sam dva sata. Odjednom je bilo gotovo jedanaest. Nisam primijetila vrijeme.

Čudno i pomalo zastrašujuće.

Sljedeće večeri ponovno sam otvorila blok.

Za tjedan dana otišla sam do velikog dućana za likovnjake preko cijelog grada. Taj, gdje imaš sve: platna, boje, kistove svih veličina Hodala sam između polica i gledala, i nešto u meni se polako, vrlo polako budilo. Ne sreća, ne. Samo zanimanje. Samo želja da pokušam još.

Kupila sam platno trideset sa četrdeset, bijeli temelj, komplet akrilnih boja, pet kistova.

Doma sam rastavila prozor, jer štafela nisam imala. Temeljila platno dugo i pažljivo. Onda gledala u bijelu površinu i nisam znala što naslikati.

Onda sam pokušala ono što sam vidjela prozor, mokri krov susjedne zgrade, golub na anteni, nebo poput stare lanene krpe.

Ispalo je nespretno. Golub je izgledao kao krumpir. Perspektiva nije valjala.

Odgledala sam nekoliko koraka unazad, gledala pa uzela kist i krenula popravljati.

U otprilike istom razdoblju, početkom travnja, Mario se doselio kod Mirele. Podigao je polovicu sa zajedničkog računa, onu koja je formalno bila njegova, i javio mi unaprijed. Nisam prigovarala. Pravno sve čisto. Mario je uvijek bio precizan.

Mirela je stanovala u novoj zgradi, dvosobni stan s dobrom kupaonicom, sve novo, sve čisto. Mario je mislio da će to biti poput nekog drugog, mladenačkog početka. Nova žena, novi stan, novi život.

Prvi tjedni su stvarno bili takvi. Mirela je bila zabavna, energična, vodila ga po restoranima i koncertima, lijegali su kasno i budili se kasno, a ujutro je spremala kavu na mali talijanski aparat. Kava je bila odlična. Mirela je bila odlična.

Onda su počele stvari koje Mario nije očekivao.

Mirela gotovo ništa nije znala kuhati. Jaja, pašta iz vrećice sve ostalo naručivali su. To je bilo skupo. Mario nije navikao na takvu hranu ni takav ritam trošenja. Tea (ja) sam uvijek kuhala doma, iz pravih namirnica, i to je bilo toliko normalno koliko i grijanje zimi: jednostavno ga ima, dok ga ima.

Mirela je također ostavljala stvari svuda po stanu. Bila je vedra, ali kaos na dvije noge. Njeni šalovi na stolicama, kozmetika na svakoj polici u kupaonici, mobitel je zvonio neprestano, razgovori su trajali satima.

Mario je čovjek reda. Dvadeset tri godine je živio tamo gdje je sve imalo svoje mjesto, gdje se večera jela u sedam, gdje su čarape bile složene po pari. Nekada mu je to bilo dosadno, sada mu je bio luksuz.

Ali nije to izgovorio naglas. Tek je otišao jer je sve to prije nazvao kavezom.

Travanj, svibanj, lipanj.

Ja sam slikala svaku večer. Prvo sat vremena, poslije dva, pa bih pogledala gotovo je ponoć. Prijavila sam se na online likovni tečaj. Ne skup, ali dobar: vodio ga je slikar iz Zagreba, miran čovjek u pedesetima, prave stvari je govorio. Nije hvalio bez veze i nije ružio. Pokazivao, objašnjavao, postavljao pitanja. Slala sam zadatke i stavljala slike u grupu.

Nakon tri tjedna jedna druga polaznica mi je napisala privatno: Baš ti je dobar osjećaj za boju. Ozbiljno. Nisam znala što odgovoriti, samo sam napisala hvala. Ali cijelu večer sam razmišljala.

U svibnju sam kupila štafelaj. Drveni, nestabilan, ali moj. Stavila ga uz prozor. Mario je uzeo svoj stol iz radne, sada je bilo više mjesta. Posvetila sam sobu radionici. Moja mala, neuredna, ali vlastita.

U lipnju sam prvi put išla na živo slikanje. U podrumu stare zgrade, miris terpentina, malo vlage. Osam ljudi: dva umirovljenika, tri žene mojih godina, tri mlade cure koje su došle jer je u trendu. Vodila nas je Ivana, sitna žena s rukama u bojama.

Ivana mi je na kraju prvog sata prišla i pitala:

Nisi dugo slikala?

Petnaestak godina, više možda.

Vidi se. Ali ruka pamti, nastavi.

Nastavila sam.

U radionici sam stekla poznanice. Ne baš prijateljice, ali ljude koje sretneš svaki tjedan i pričaš s njima o platnu, kistu, boji. Bilo je dovoljno za osjećaj da nisam potpuno sama.

Mirjana je dolazila svako dva tjedna. Gledala radove, iskreno komentirala. Nekad: Ovo ti je lijepo. Nekad: Ovo nebo si malo zbrljala, a? Cijenila sam i jedno i drugo.

Počela sam izgledati drukčije. Ne namjerno. Kad svaki dan brineš samo o tuđim košuljama i rasporedima, nemaš prostora za sebe. Sad sam ga imala. Ošišala se kraće, kupila novu košulju u boji zelenog čaja i iznenadila se kako mi dobro stoji.

Ljeti je Mario upao u financijske probleme. Nije mi to govorio, odakle bih znala. Život s Mirelom bio je skuplji od starog. Ona je dobro zarađivala, ali i još brže trošila. Njihov zajednički budžet se nije slagao. Po prvi put u dugo vremena, Mario je živio preko mogućnosti.

U srpnju Mirela je htjela putovanje vani. Rekao je da je preskupo. Bila je šokirana. Prvi put su se ozbiljno posvađali. Nije to bila prava svađa, više kao da se nešto pomaknulo. Mirela ga je sve češće gledala s upitnikom. On nije bio onaj kojeg je zamišljala kad su tek počeli. Tada je Mario djelovao kao čovjek bez dosadne težine svakodnevice. Nabujalo je da je ta težina zapravo uvijek tu samo je promijenila mjesto.

U kolovozu sam naslikala veliko platno. Četrdeset puta šezdeset. Dvorište zgrade, večer, svjetiljka, klupa, prazna. Samo prostor, plavičast zrak, svjetla iz prozora. Ivana je gledala i rekla:

Ovo više nije vježba, ovo je razgovor.

Ona polaznica koja mi je pisala za boje bila je Jasna iz Vinkovaca, 58 godina, bivša tehnologinja, sad u mirovini. Zbližile smo se na daljinu, dopisivale, dijelile radove, povremeno se čule. Jasna je bila britka, duhovita, direktna, ali nikad gruba.

Jednog dana rekla mi je: Znaš li da svoje slike možeš prodavati? Ima platforma za to, poguglaj.

I proguglala sam ArtPolica. Tamo amateri prodaju radove. Prijavila sam se. Fotografirala četiri svoja platna, Jasna je pomogla oko cijena ne premalo, da ne ispadne smeće, ni previše da nitko ne kupi.

U rujnu je netko kupio.

Malu sliku, dvadeset puta dvadeset. Žena iz Rijeke je pitala: Možete li naslikati isto to, ali da bude više jesenskih nijansi? Nacrtala sam. Poslala. Dobila kune na račun. Nije bilo puno novca, ali bili su moji. Za nešto što sam napravila svojim rukama.

Nazvala sam Mirjanu.

Mirjana, prodala sam sliku.

Ozbiljno?

Ozbiljno.

Pauza.

Tea svaka čast.

Ma hajde.

Ozbiljno.

Dugo sam sjedila na trosjedu. Ne skačući od radosti, ali osjećajući toplinu u grudima.

Na jesen je Mariju život bio još teži. Mirela je našla bolji posao u Zadru, predložila da dođe s njom. Nije htio. Ovdje mu je posao, sin iz prvog braka. Najprije je rekla da ga razumije, a sve češće je govorila da ju tu ništa ne drži. Da želi nešto drugo, ima pravo.

Mario je slušao i shvaćao da već zna ovaj film. Samo je on sada na drugoj strani.

U listopadu su oni prekinuli. Mirela je otišla. Mario je ostao sam u unajmljenom stanu i sve je morao sam plaćati. Nimalo ugodno.

Nisam to znala. Tek poneke poruke o dokumentima, ništa drugo.

Zima mi je prošla u radu. U studenom, Ivana je predložila da izložim tri slike na grupnoj izložbi za polaznike radionice. Pristala sam pa žvakala nokte od nervoze. Izložba! Ljudi će gledati. Drugi slikari koji su time odrasli, a ja tek par mjeseci crtam.

Pitala sam Jasnu.

Ona odgovara: Ma daj, ti misliš da će doći neki Bukovac? To je radionica za amatere. Svi smo isti. Idi.

I otišla sam.

Na izložbi tridesetak ljudi. Došli rođaci, Ivanine poznanice, dva novinara iz kvartovskog portala. Jedan je dugo gledao moju sliku dvorište, večer, lampa i pitao me smijem li mu dati fotku za članak.

Smijete.

I par riječi o sebi?

Rekla sam par riječi. Članak je izašao. Linkali su ga. Na ArtPolici mi porastao broj pratitelja. Onda mi se javila žena koja uređuje mali kafić na Trešnjevci i pita može li naručiti slike.

Bio je prosinac.

Prihvatila sam narudžbu.

Radila na tome cijeli siječanj. Tri platna, jedan ugođaj: gradska večer, topli prozori, puste, a tople ulice. Vlasnica kafića je odmah prepoznala što je htjela: Baš to, a nisam znala kako reći.

Kafić se zvao Oblak. Lijepo je tamo sjediti.

U veljači mi se javio Mario. Prvi put ne poslovno.

Tea, možemo li se naći? Samo popričati.

Dugo sam gledala u ekran. Onda sam napisala: Ne sada. Zauzeta sam. Bila je to istina.

On: Razumijem. I ništa više.

Nisam puno razmišljala. Otišla sam na radionicu, pa na tržnicu, pa doma svom štafelaju. Život mi je bio pun svojih stvari.

Na proljeće je došla ponuda koju nisam očekivala. U gradu je bio mali sajam rukotvorina, art bazar, kako sad kažu. Ivana je predložila radionici da izložimo radove tko želi. Ja sam željela.

Donijela sam osam slika. Poredala. Bilo je puno ljudi, subota, sunce. Do dva popodne sam prodala tri slike iznenađenje.

A u četiri sam vidjela Marija.

Dolazio je s druge strane, nije me vidio. U kaputu, mršaviji nego prije. Sam. Hodao je sporo, izgubljeno.

Kad me ugledao zastao.

Gledali smo se, a ja sam pomislila da bi trebalo reći nešto pristojno, slučajno, nešto neutralno, pa svatko na svoju stranu. Ali Mario je već hodao prema meni.

Bok, rekao je.

Bok.

Stao je pred štandom, gledao slike. Sve redom. Onda je rekao:

Ti si ovo naslikala?

Ja.

Lijepo.

Hvala.

Pauza. Mario prebacio težinu s noge na nogu.

Dobro izgledaš, izgovorio je.

I ti.

Nije bila istina. Izgledao je iscrpljeno. Manje nego što ga pamtim. Ne niži, nego kao manje Mario.

Tea zastao je. Kako si zapravo?

Dobro. Radim, slikam. Vidiš ovdje.

Vidim. Pauza. Ja Mirela i ja smo prekinuli.

Nisam znala.

Još na jesen. Ona je otišla u Zadar.

Kimnula sam. Gledala ga i nisam osjećala ništa od onoga što bih možda trebala. Ni trijumf, ni žalost. Ništa. Samo osobu koja je bila moj dio, dugo, a sad nije.

Tea, opet on, sad već prepoznajem onaj ton, kam se razgovor vodi. Razmišljao sam puno. O svemu. O nama. Kako je završilo. Bio sam možda… znaš što hoću reći.

Znam.

Nedostaješ mi. Iskreno.

Šutjela sam. Pored nas su dvije žene pričale i smijale se, netko zvao prodavača. Život je trajao, i to je bilo dobro.

Mario, izgovorila sam napokon, drago mi je da si prišao. Zaista.

Drago?

Da. Jer sjećaš li se što si mi rekao tog dana, u ožujku, kad si odlazio? Rekao si: Sad si slobodna. Veseli se.

Malo je zadrhtao.

Sjećam se.

E pa, želim ti zahvaliti na tome.

Pogledao me.

Molim?

Stvarno. Zahvalna sam. Da nisi otišao tako, ne bih postala ovo. Pokazala sam na slike. Ne bih uzela kist opet u ruku. Ne bih išla na radionicu. Ne bih srela ljude koje poznajem danas. Ne bih dobila narudžbu za kafić. Dao si mi krila, Mario. Nisam sigurna jesi li htio, ali svejedno hvala.

Gledao me i nije rekao ništa.

Ne želim natrag, rekla sam tiho. Ne zato što se ljutim. Nego zato što tamo više ništa ne postoji. Ja sam sad druga osoba. Ne bolja, ne lošija. Drugačija.

Tea…

Mario, bit će sve dobro. I kod tebe.

Ostao je stajati još malo. Onda potiho:

Nisi bila ovakva.

Znam.

Kimnuo je i otišao. Gledala sam za njim dok nije nestao u gužvi. Onda se okrenula. Prišla mi je žena s kćerkom. Kći pokaza na jednu sliku i nešto pita mamu.

Dobar dan, rekla sam. Želite pobliže pogledati?

Da, molim! Ova se najviše sviđa mojoj Anji. Tamo u prozoru je maca, je li tako?

Je, maca. Dodala sam je u zadnji čas, niti sama ne znam zašto.

Dobro ste je dodali. Mama se nasmiješila. Koliko košta?

Dok sam razgovarala o slici i cijeni, zapisivala podatke, kidala papir za omatanje slike, pristupilo mi je još dvoje ljudi. Onda još dvoje. Onda je došla Ivana i rekla tiho: Tea, zove te Julija s drugog štanda, netko želi suradnju.

Rekla sam: Idem.

Kretala sam se između štandova, s leđa i sa strane grijalo me travanjsko sunce, ljudi su gledali što su ruke drugih napravile, netko se smijao, netko raspravljao, sve je bilo živo i stvarno.

Tamo, na drugom kraju bazara, Mario je stajao kod izlaza. Gledao je raspored i nije znao kamo ide dalje. Stan koji iznajmljuje je prazan. Ručak treba naručiti, kuhanje ne zna. Vikendima je posebno tiho.

Uzeo je kavu u kartonskoj čaši i krenuo niz ulicu. Polako. Bez žurbe.

Julija, bok, rekla sam kad sam stigla do štanda. Tko me je želio upoznati?

Evo, pokazala mi je ženu srednjih godina, kosu narančastu, oči žive, ovo je Vera, vodi art-terapije i treba slikara za projekt.

Drago mi je, rekla sam. Ispričajte mi.

Vera je pričala. Slušala sam. Iza nas travanjsko sunce pada na slike, ljudi prolaze, život ide dalje. Tamo negdje je Mario sa svojom kavom i svojim travnjem.

Pitanje koje sam si postavila te večeri nad šalicom, što je zapravo sloboda dar ili kazna, dobro ili loše još nisam znala odgovor. Samo sam živjela. I to kako se pokazalo je bilo dovoljno.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

4 × 3 =

Sada si slobodna
SIMTE DOAR AERUL… – Doamne, dar de unde-ai mai găsit-o? E mai solidă ca un butoi! Nu te înțeleg, Oleg. Exact un pucios! Nici de dat, nici de luat. Ce ai găsit la ea? Mamă, zi-i și tu ceva, – Lenuța bombănea fără oprire… – Lasă, Lenuțo, liniștește-te. Ăsta-i alegerea fratelui tău. Oleg o să locuiască cu ea. Să se descurce cum știe cu viitoarea lui nevastă, – Ana Victoria și-a întors privirea întrebătoare către fiu. – V-ați zis oful? Atunci ascultați: Eu mă însor cu Tania. Și, oricum, la toamnă o să avem copil. Dragile mele doamne, discuțiile s-au încheiat! – Oleg a ieșit din cameră. …Oleg fusese însurat odată. Cu o femeie frumoasă. Din acea căsătorie a rămas o fetiță. Și-a adorat soția peste măsură. Dar, se pare, nu s-a integrat cum trebuia. Soacra s-a străduit din greu să le destrame căsnicia. Oleg a trebuit să plece. Atunci a dansat pe marginea prăpastiei: băut fără frână, bătăi, femei schimbate… …Într-o zi a apărut Tania. S-au cunoscut la niște prieteni. Tania l-a remarcat imediat pe Oleg. Băiat chipeș, înalt, glumeț, cu vorba la el. Și cu un simț al umorului pe cinste. Pe nimeni nu putea Tania să-l aprecieze atât de repede pentru haz. Tania preda algebra la liceu. Locuia cu părinții. Avea douăzeci și patru de ani când l-a întâlnit pe Oleg. Știi cum e… Îl vezi o dată și-l iubești pe viață. Fără motiv. Pentru că există. Îl simți suflet-pereche. Parcă îl cunoști de o mie de ani. Și fără el nu poți concepe viața. Așa a fost pentru Tania. În seara aceea, Oleg nici că a observat vreo domnișoară necunoscută. Întâi, era teribil de beat. Apoi, Tania nu era de loc genul lui. Și, mai ales, Oleg decisese să nu mai audă de căsnicie. „Gata! Nici un pas spre altar!”, le tot spunea prietenilor. Dar, la petrecerea aceea, era Emma. O frumusețe din poveste. Oleg a început cu ea o discuție spumoasă. A tras-o la bucătărie, să nu-i vadă ceilalți. Au plecat ținându-se de mână, până în zori. …Emma era tot ce-și putea dori Oleg. „Fată-șampanie”. Toți bărbații îi admirau mersul. Oleg a prezentat-o surorii sale Lenuța. – Frumoasă, dar nu-i fată de familie, a tras Lenuța concluzia. – Știu, a răspuns simplu Oleg. Emma l-a lăsat pentru alt bărbat. Oleg nu a suferit; și-a dat seama că nu era pentru el. A lăsat-o să plece fără regrete. …Tania și-a așteptat momentul. Oleg era liber – era șansa ei. L-a invitat la întâlnire; a acceptat până la urmă. Tania l-a adus acasă, l-a prezentat părinților. Mamă și tata au fost încântați. Și așa a început… Oleg a fost răsfățat, ocrotit fără pauză. Tania îi ghicea orice dorință din priviri. După vreo jumătate de an, Oleg a decis să le spună mamei și surorii de Tania. – Dar o iubești, Oleg? – l-a întrebat mama. – Nu. Cândva am iubit… Tu știi. E greu. Mie îmi ajunge că Tania mă iubește nebunește, – Oleg a căzut pe gânduri. – O să-ți fie greu, băiete, sub același acoperiș cu o femeie pe care n-o iubești. Oare te vei obișnui? – Ana Victoria a dat lacrimi. – Om vedea, – a răspuns Oleg evaziv. …Nunta s-a făcut în casa miresei. – Să trăiți, să vă iubiți! Când vă certați, să vă împăcați repede, tinerilor, – i-a sfătuit soacra. …Dar certurile nu au lipsit, și pacea nu a venit. Oleg a început să bea. S-a întors la părinți. Ana Victoria a dat din cap, n-a zis nimic. Tania a venit val-vârtej la Oleg: – Ce faci, Oleg? Întoarce-te! Nu te dau nimănui! S-a întors. …S-a născut un băiețel. Gospodărie, viață… Oleg s-a legat tot mai tare de familia aceasta caldă. Socru și soacră l-au iubit ca pe copilul lor. Cel mai bun bucățel era pentru Oleg. Venise de la muncă – toți pe vârfuri. Să se odihnească Oleg. Mereu cu daruri… Niciodată nu a supărat părinții Taniei. I-a respectat din suflet. Tot ce era în casă, gospodărie, pe umerii săi. Tania era mereu pentru el „Tăniușa”. Și-a adorat fiul. …Au trecut douăzeci și cinci de ani de căsnicie. Ca o zi… Părinții s-au îmbătrânit. Tot mai des bolnavi. La policlinică – zi și noapte. – Oleg, poate mergi și tu la un control, odată și-odată? – l-a îndemnat Tania. – Cum zici, Tăniușa… – i-a răspuns Oleg. …Tot se grăbea să schimbe gardul, să renoveze casa, să pună gospodăria la punct. Mare grabă… …A venit ambulanța. – Nu mai avem ce face. Moarte subită… Tania a căzut fără cunoștință. Medicii au reușit să o salveze. – Cum așa? Oleg abia ce a trecut pe la toți doctorii. „Sănătos”, au zis! Și acuma să cadă din senin? Nu pot să cred! – Tania s-a răstit. Părinții bătrâni stăteau deoparte, neînțelegând nimic. – Noi, bătrânii, trebuia să murim! Noi! Ce nedreptate! – mama Taniei a izbucnit în plâns. – Oleg, tu ești viața mea! Tu doar respirăăăă… – Tania a fugit la bărbatul ei fără suflare. …A fost înmormântat. …După două luni, a murit și tatăl Taniei. În ultimele clipe gemea: – Oleg, vino să mă iei! Și la o lună după, a murit și mama Taniei. …Peste jumătate de an, Tania a vândut casa. Nu mai putea trăi acolo. Și-a cumpărat un apartament. Și-a măritat băiatul. …S-a destăinuit, după șapte ani de văduvie, surorii lui Oleg: – Lenuța, soț ca Oleg să tot cauți… Am trecut prin iad, când l-am pierdut. N-am știut să-l apăr… Pe fiu l-a rugat să o înmormânteze lângă tăticul lui. Ce greu, ce amar e fără cel drag… Și timpul NU vindecă, Lenuțo. Crede-mă…