– Dede! Dede! Marko se popeo na stablo, a ne može sići! Sanjin je ostao tamo, a ja sam došla k tebi. Spasi ga, molim te!
– Na koje stablo, Iva?
– Ne znam!
– Evo, učim vas i učim, a vi ne znate razliku između bora i breze.
– Dede, kakvo bor? Pa mi borova nemamo u vrtu! I Marko se nikad ne bi penjao na bor! Previše bode!
– Dobro, imaš pointu! Stipe se nasmijao u brk. I što tvoj braco radi gore? Pokušava barem sići?
– Plače!
– Nije pravi muškarac!
– Dede, nemoj tako! On drži Sanjina na grani da ne padne. Sanjin se uplašio i također plače, a Marko ostaje s njim da mu ne bude sramota.
– U redu, ajmo spasiti tvoju braću! Prvo ćemo ih spustiti, a onda ću ih ja malo podučiti pameti.
– Prutom?
– Možda i prutom. Pomaže, vjeruj! Tko ne zna penjati se po drveću, nije imao što ni pokušavati. Penji se pametno, nižetako da djed ne mora za vama juriti s ljestvama.
– Dede…
– Molim?
– A možeš li ne kazniti Marka? Ako baš želiš… možeš mene po prutu.
– Zašto sad to?
– Pa… djevojčica se snebiva. Žao mi je… I njega i Sanjina… Muški su to, znaš kakvi su!
– Moja dobra dušo! Stipe je podigao svoju unuku u naručje.
Visok, jak kao slavonski hrast, Stipe je još imao snage, iako je često znao reći da mu je “put već utabana”. Ali tko će otići kad imaš ovakve zgode doma? Kad reda fali, i u svijetu i u obitelji? Sina je othranio, izveo na put, a koristi? Nema ga, nije već godinama kraj njih. Nestao negdje na radu, na sjeveru, i od tada jedina njegova veza je Marko. Neka strankinja je dovela malog, dala Stipi pismo od sina zbrčkano, brzo napisano te fascikl s Markovim papirima i više se nikada nije javila.
Pismo nije donijelo jasnoću. Sin je pisao da je Marko vjerojatno njegov sin. Da ga nije mogao pustiti na nemilost i zato ga šalje tamo gdje će biti pod nadzorom. Majka mu je nestala, bez adrese, bez obećanja povratka. A kako će radni čovjek, koji nestaje po tjedan na terenu, brinuti o trogodišnjaku? Nikako! Zato ga je poslao djedu.
Stipe je čitao pismo ljutito, čak je dvaput udario šakom po stol.
Taj stol, čvrst, domaći, izradio je njegov otac. Bio je kućni majstor. Stipe je išao njegovim stopama; znao je sagraditi novi namještaj, restaurirati stari tako da bi svatko bio ponosan. Najviše je volio izrađivati stolove, zamišljajući okupljanja za njima. Dobro je pamtio kako je otac govorio:
– Dobar stol, sine, srce je kuće i pola sreće za obiteljski mir. Samo nemoj da stoji prazan! Važno je da se obitelj okuplja svaki dan, barem jednom. Sjednu, gledaju se u oči, pa sve bude lakše. Ili bude teže, ako svatko nosi kamen u prsima. Al’ taj kamen ne možeš dugo skrivati. Kad si za stolom s najmilijima, prije ili kasnije moraš podići pogled. A onda je sve moguće: i oprostiti, i pokajati se. A ako toga nema niste obitelj, već stranci… A od stranaca što možeš očekivati? Da ti nisu ništa dužni.
Dok je čitao sinovo pismo, Stipi su te riječi odzvanjale: Stranac bez doma… To je postao njegov Mario. A bio je pametan dečko! Zagonetke je rješavao kao od šale, a i učio je najbolje. Majka je bila ponosna. Sanjala je da će biti netko i nešto, i da će ostati blizu. Ali Mario je imao svoj put.
– Ja ću graditi pruge, mama. Bit ću prvi na mjestima gdje će poslije vlakovi juriti. I znat ću, kad jure, ja sam tome pridonio. Loše?
– Dobro je, sine. Al bit ćeš daleko Od nas dvoje.
– Mama! Ne mogu cijeli život za tvojom suknjom! Nije to u redu.
– U redu je, sine Al srce boli. Zašto si morao tako daleko?
Mario ju je tješio, grlio, a sam sanjao o danu kad će mu se snovi ostvariti. I ostvarili su se.
Fakultet je završio, otišao je s diplomom. Stipe i supruga odlučili su još su mladi, žele drugo dijete. Sina su dobili rano, jedva čekali. Godinama su sjedili skupa u klupama, gledali se… U vojsku je Stipe otišao već oženjen.
Kad se rodio Mario, veselju nije bilo kraja. Sin…
Ali sa zdravljem žene nije išlo. Iako je sanjala o kćeri, jednostavno nije išlo. Tugovala je, plakala noću. Stipe je vodio po doktorima, tješio, ali nije mogao ispuniti tu želju. Nekoliko puta je predlagao posvojiti dijete, ali nije pristala.
– Svoje bih htjela, Stipe. Ne bih se usudila. A što ako je ne zavolim? Kako ću onda?
Godinama kasnije, kad je sin otišao, tiho je pokrenula staru temu:
– Stipe, što misliš, da posvojimo siroče?
– Pa nisi htjela prije…
– To je bilo prije! Prazna mi je kuća… Samo me ti držiš. Misliš li da bi nam dali dijete?
– Zašto ne? Sasvim smo normalni ljudi.
Nina, djevojčica, stigla je u njihov dom godinu nakon tog razgovora. Sudbina, u koju Stipe nije baš vjerovao, izvela je svoje. Nisu morali ni tražiti djevojčicu u domu. Susjeda, ženina najbolja prijateljica, teško se ozlijedila na poslu i nije preživjela. Bila je sama s djetetom. Nina je bila poznata u dvorištu pristojna, pametna, odgojena, nitko nije zamjerio majci što nema muža. Kad je umrla, ispostavilo se da Nina nema nikakve rodbine ostala je posve sama.
Stipe i supruga nisu puno razmišljali. Sredili su papire, uzeli su Ninu. Kad se Mario vratio na godišnji, povukao Ninu za pletenicu:
– Ej, seko! Ako te netko dira, samo zviždukni! Kužiš?
Nina je šutke kimnula.
– Mama, je li ona u redu? pitao je Mario kasnije. Nekako je čudna. Skoro ni riječi nije progovorila danas…
– Nedostaje joj majka, sine. Još je mala. I sa mnom uglavnom šuti. Samo se privije uz mene i tiho sjedi… Toliko mi je žao…
Stipina ljubav bila je dovoljna da se Nina otopi. Ženu mu nije zvala mamom, ali ju je voljela, to je bilo jasno. Ljubica je procvjetala, nova snaga ju je nosila. A Stipe je tiho bio sretan gledajući obje, bojeći se da ne prepada sreću.
Nina je odrasla, udala se, a Ljubica i Stipe postali su baka i djed. Prvo se rodila unuka, pa unuk, brige su se umnožile, pa Ljubica jedva stigne išta po kući. Naravno! Kćeri treba pomoći!
Sve je išlo svojim tokom, dok nije došao Marko.
Što se tada slomilo, što nije štimalo Stipe nije ni znao. Ali Ljubica nije prihvatila dječaka.
– Nije on na Marija. Ni po izgledu, ni po ponašanju. Kod Nine djeca odmah vidiš da su njezina. Kako sjede, ustaju, kako se ponašaju. Jabuka ne pada daleko od stabla, Stipe. A Marko nije naš!
Stipe je bio šokiran kad je to prvi put čuo. Kako to Ljubica može pomisliti, a kamoli reći?!
– Ne silim te, Stipe. Ne osjećaš ništa prema ovom djetetu ne mogu si narediti… Ne možeš voljeti na silu, kužiš? Trudim se, ali… ne ide mi! Tuđ je meni…
– A Ninu si prihvatila… reče Stipe i tjedan dana nije razgovarao sa ženom.
Prvi put su se ozbiljno razišli. Oboje su patili, ali nisu mogli promijeniti osjećaje. Ljubica je smatrala da je u pravu. Daje sve najbolje vodi brigu, odvodi Marka iz vrtića, kuha mu što voli, pazi kad se ozlijedi. Ali… Kod Nine i njezine djece odmah joj srce zadrhti. Pravi su… I Iva, i Sanjin. A Marko… Ljubica ni sama sebe nije razumjela. Dječak je napušten, nesretan, ali… Ne može ga voljeti kako treba.
Stipi su misli drugačije radile. Shvatio je da, iako je cijeli život bio uz ženu, zapravo malo zna o njoj. Uvijek ju je vidio kao dobru, a evo… Sumnja je li Marko Mario sin? Neka bude! Ali dijete je maleno, uplašeno, izgubljeno. Nitko ga ne želi…
Rasplet je došao prije nego su očekivali. Djeca su se posvađala, Marko je pljusnuo svog bratića jer je Sanjin gnjavio Ivu. Ljubica je dotrčala iz kuhinje čim je čula plač.
– Aha, ti!
Kuhinjska krpa je zamahnula, Marko je zbunjeno gledao zašto?
Ljubica nije imala strpljenja.
– U kut! Razmisli o svom ponašanju! Ne smiješ tući cure!
– Nisam je dirnuo!
– Ne zanima me! Iva plače, a ti mi se pravdaš!? U kut!
Stipe, koji se vratio s posla, zatekao je čudnu scenu.
Iva sjedi sa Markom u kutu, nešto mu šapuće. Marko drži lice na koljenima, ne vidi je. Ljubica ljutito lupa posuđem, a Sanjin šeta po sobi i mrmlja:
– Dosta! I ja bih k vama!
– Ne! Iva je odlučna. Ljutimo se na tebe!
Prvi put, stol koji je okupljao cijelu obitelj nije bio povod za mirenje.
– Što je? Stipe odloži žlicu i pogleda unuke.
– Ništa, Stipe! Jedi! Djeca su to! Marka sam već kaznila, shvatio je. Što sad? Ljubica stavi Marku tanjur, ali nije ni taknuo.
Stipe odmahne glavom.
– Zar misliš da ne vidim? Djeco, ajmo svi iz kuhinje! Moram porazgovarati s bakom.
– Oh, ohladit će se! uvrijedila se Ljubica.
– Neka, podgrijat ćeš.
Ljubičin mužev glas bio je ozbiljan. Sjela je gdje i Iva, do Stipe, ispraćajući djecu pogledom. Povukli su se drugdje.
Stipe je zatvorio vrata, prišao ženi.
– Što ti radiš?!
– O čemu pričaš, Stipe?
– Nisam mislio da ću na stare dane morati tebe učiti životu, ali evo moram. Supruga si mi. Slušaj me Marko nije kriv!
– Nisi bio doma, kako znaš? Iva je plakala…
– Nisam na to mislio! MUK! Sve si već rekla! Kad su ga k nama doveli, imao je tugu u očima. To razumijem. Majka ga ostavila, otac nema vremena. Samoća je teška u svakoj dobi, pogotovo kad si tako mali. No ono što sada vidim je bijes. Ne znam to objasniti…
– Eto vidiš, to sam ja rekla! Ne slušaš me!
– Ne, Ljubice, ti ne slušaš mene. U tebi se rodila vukovska narav njega prema van!
– Kako to misliš?
– Djecu ne smiješ dijeliti na svoje i tuđe! Nismo ga tražili, kod Nine smo sami odlučili. Sad nismo imali izbora. Ali Marko je tu! I tu će i ostati! Ne želim da ga itko zlostavlja kod mene to ne prolazi! Razumiješ?
Ljubica ga je gledala, malo odmaknuta, ruku sklopljenih na prsima, u laganoj kućnoj haljini. Sve na njoj bilo je Stipi drago. Ali sada je znao od njezinih riječi sve ovisi. Hoće li biti još obiteljskog ručka, hoće li djeca bijesno grabiti zadnju pitu, hoće li još zagrliti ženu bez vozaja da mu nije poznata…
Ljubica je htjela nešto reći, ali vrata su se otvorila i uplakana Iva je dotrčala djedu.
– Otišao je!
Stipe i Ljubica se pogledaju. Ona brže skoči.
– Marko!
Stipe potrči u hodnik, ulazna vrata su širom otvorena, dječaka nema.
– Iva! Gdje je otišao? djed je šapnuo. I zašto?
Iva, jecajući, grli djeda.
– Rekao je da odlazi. Da ne želi svađu radi njega. Odlazi naći mamu…
Ljubica uzdahne i u papučama potrči van.
Nije ni razmišljala kud. Samo jedno u glavi nestao! Zbog nje! Zbog toga što ga je povrijedila…
“K mami je krenuo!”
I još je mali. Vjeruje, nada se ljubavi… A ona? Nema opravdanja! Uživo je sudila Markovu majku, a sama, što? Možeš napustiti onoga tko je tvoj… A Marko? Niti svoj, niti tuđ ostao. Pola godine ju je zvao bakom, povjerovao, trudio joj udovoljiti, a ona ga odbacila. Nije, jednostavno nije ga prihvatila. Bojala se… Ne njega. Sebe!
Sad je shvatila da je Marko zapravo na Marija, tih, zatvoren. Možda se zato bojala prihvatiti ga jer je tugovala za sinom koliko nikome nije mogla reći. Spojila se ljutnja na njega što je otišao, s krivnjom da mu nije bila dovoljno dobra majka. Nije uspjela pokazati da je obitelj najvažnije…
A sada vidi da ni sama nije tu lekciju naučila…
Ljubica je lutala ulicama vičući Markovo ime, a nije znala da je Stipe već zvao Ninu, tražeći je da dođe, a i prijatelje. Ubrzo je dvadesetak muškaraca prečešljavalo čitav kvart u potrazi za dječakom.
Marka su pronašli tek predvečer. Išao je cestom izvan mjesta, suzama mokrih obraza. Suze su nosile bol i uvredu što je baka jedina nije prihvatila osim djeda, koji mu je sve značio. I želio se vratiti! Uhvatiti djedov prst, onaj s tvrdom žuljevom, i pitati:
– Dede, voliš li me ti?
Ne jer ne zna odgovor, nego da čuje još jednom:
– Kakva su to pitanja? Koga bi ja drugoga volio, nego tebe!
– A Ivu?
– I Ivu. I Sanjina. Svi ste vi moji.
– Dede, ali mi smo ti unuci, ne djeca.
– Nevažno! I praunuci, svejedno djeca! Tvoj tata mi je dijete, a ti njemu. Znaci, i meni si dijete, glavica luda!
Stipin prijatelj ga je doveo doma, a sudbina je izigrala još jednu ruku i pokazala da se sve može promijeniti.
Prva je Marka dočekala pred kućom Ljubica. Zaplakana, raščupana, umorna, sjedila je na stepenicama verande dok se vrata otvoriše, a Marko kroči unutra, pa skoro ogluši od njezina krika:
– Bože, živ si!
I više ništa nije shvaćao. Ona, koja ga je grdila, sad ga grli tako da ga guši. Ruke joj nježno glade glavu i leđa.
– Jesi li dobro? Je l’ te boli išta? Marko! Nemoj šutjeti, reci nešto! Jesi li dobro, sine moj?
Nešto mu u srcu zatitra, lagano poput pera. Znao je da duša postoji, djed mu je pričao da se dobro dušom prepoznaje.
I ruke mu poletiše same, grleći baku, a glas mu drhtav, neprepoznatljiv:
– Dobro sam…
A sretne oči Ive, koje skaču pored njega, plješću rukama, rekoše mu ovdje su ga ipak čekali…
Kasnije je bio veliki stol. Bakine pite. Opet njezine ruke, što tu i tamo dotaknu Markovu kosu, poglade ga po glavi.
I djed… Strogo digne obrve, prstom zaprijeti:
– Da više nikad tako nešto ne ponoviš! Ovo je tvoj dom! Kužiš? Nemoj mi lutati gdje ti nije mjesto!
I još će mnogo toga biti…
I otac će se vratiti, napokon zauvijek ostati doma. I maćeha, koja neće opravdati tu hladnu riječ, nego će postati prava majka Marku i voljeti ga toliko da će joj baka biti ljubomorna. I mala sestrica, koju će Marko, kad odraste, uzeti u naručje pred rodilištem, jedva dišući od uzbuđenja i neobjašnjive sreće…
A sad…
– Marko!
– Što je?
– Siđi!
– Ne mogu! Sanjin će pasti!
– Ja ću ga uhvatiti!
– Imaš li snage?
– Itekako! Hajde, pusti ga! Tako! A sad ti!
– Sam ću!
– Ako sam, onda ajde! Brzo, jer evo baka dolazi i nećemo dobro proći!
– A dede, što kažeš?
– Što još?
– Je l’ ti nje strah?
– Koga, baku? Itekako!
– A nije strašna!
– Tko ti je to rekao? Kad ti bude tjedan dana kuhala samo juhu s rezancima, vidjeti ćeš!
– Pa juhica joj je dobra! Dede!
– Ma što još?
– Zašto ljudi ne lete?
– Tko ti je rekao da ne lete?
– Pa ne znaju!
– Gluposti! Čovjek ima krila, samo nisu poput ptičjih.
– Kakva?
– Posebna. Kad te ljubav pronađe, izrastu ti krila. Tko je ljubio, ima ih.
– Jesi li ih ti imao?
– Kako ne! Imam ih i danas. I ti ćeš ih imati.
– Ja mislim da već i imam…
– Pa što me onda još pitaš?
Toga dana sam naučio pravu obitelj ne čine krvne veze, već srce i ljubav koju poklanjamo jedni drugima. A svaki stol može biti mjesto gdje i stranci postanu naši, ako to želimo.
