Pita na đonu
Hoćeš ti stvarno iskreno mišljenje, ili onako, kao i obično?
Marina je spustila mobitel na stol i pogledala Antu onim pogledom kojim se gleda čovjeka kad već treći put postavlja isto pitanje. Stajali su pred ulazom, dok je listopadska bura nosila žuto lišće niz mokru Ilicu, još uvijek vlažnu od prijepodnevnog pljuska. Ante je u ruci držao isprintan tekst. Barem dvanaest listova, spojenih jednom običnom spajalicom od papira. Dao joj ih je još dok su izlazili iz tramvaja, ali ona ih je spremila u torbu bez riječi. Prošli su već pola kvarta pričajući o svemu, samo ne o tome.
Bajdvej, samo iskreno reče on. Ne treba ništa drugo.
Pa što se onda i pitaš hoću li iskreno, kad znaš da drukčije ni ne znam.
Ante se lagano nasmiješio. Bio je nizak, čvrste građe, s tamnom kovrčavom kosom, stalno kao da je upravo ustao iz kreveta. Napunio je trideset i dvije u kolovozu, slavili su skromno, samo njih dvoje, u istom onom kafiću kamo su sad kretali. Marina ga je poznavala već godinu i pol dana i nikad ga do tad nije vidjela istinski ljutog. Zabrinutog, da. Zatvorenog. Ali uvijek smireno.
Samo najavljujem promrmljao je on poluglasno.
Ante, plašiš me s tim svojim najavljujem. Pročitat ću, pa ću reć što mislim. I to je to.
Kafić se zvao Usput. Marina ga je voljela jer nitko nije puštao glasnu muziku, ispred su bila tri kriva javora, a na meniju je stalno bio neki čudni napitak s lavandom koji je uvijek naručivala i svaki put govorila preslatko mi je, ali dobro. Sjeli su za stol kraj prozora. Sestra donese meni, ali nisu ga ni otvorili. Ante je uzeo dupli makijato, Marina svoju lavandu u mlijeku, pa iz torbe izvadila njegove papire i stavila pred sebe.
Ajde prošetaj rekla mu je. Ne mogu kad me gledaš.
Ne gledam.
Gledaš. Uvijek tako gledaš kad si nervozan. Fiksiraš se na nešto i nadaš se da nitko ne skužuje.
Ante je bez riječi dignuo jaknu i izašao. Marina ga je gledala kroz prozor. Stajao je kraj javora, podigao ovratnik. Počeo bi zapaliti, ali nije. Samo je stajao s rukama u džepovima i gledao u gole grane. Nasmiješila se, povukla gutljaj prezaslađene lavande i počela čitati.
Priča se zvala Poslije. Prva stvar koju je zamijetila. Nije baš originalno. Iako je Ante uvijek govorio da ime piše zadnje i da je sadržaj bitniji. Dobro. Čitala je.
Glavni lik muškarac u tridesetima, već nekoliko godina s jednom ženom. Ante je do u detalja opisivao stan: dugi hodnik, golemo ogledalo, polica s knjigama koje nitko ne dira. Žena u priči bila je lijepa i pametna osjećalo se iz sitnica: znala tri jezika, čitala teške knjige, imala odličan smisao za humor. Ali nikad nije znala stati na kočnicu. Kad bi nešto bilo krivo, rekla bi odmah, pred svima, bez obzira tko je u blizini. Na rođendanu njegovog prijatelja rekla je kako izgleda starije nego što je, a ta košulja mu stoji vasionki. Na obiteljskom ručku kod njegove mame izjavila je kako sve preslanjuje i da se ne pita otkud joj tlak. On bi pocrvenio. Šutio. Ona nije znala zašto šuti.
Kraj priče je bio jednostavan. On je napisao pjesmu. Ne kolumnu, ni članak, baš pjesmu, prvu nakon dugo vremena, i pokazao joj. Pročitala je i pitala: Zašto si to napisao, nemoćno je. Bez zle namjere, samo iskreno. I otišao je. Nije zalupio vratima, nije vikao, samo pokupio jaknu i izašao. I nije se vratio.
Marina je pročitala do kraja, maknula papire i pogledala van. Ante je i dalje stajao kod javora. Lišće mu je letjelo oko rukava, jedno mu se i zalijepilo, ali nije ni primijetio.
Uzela je mobitel, pa odložila. Primakla šalicu. Lavanda se već ohladila.
Kad se Ante vratio, obrazi su mu bili crveni od vjetra, i mirisao je na onaj hladi jesenski zrak, s mirisom zemlje i nečeg gorkog što postoji samo u listopadu.
Pa? pitao je, sjedajući.
Marina je šutjela sekundu. Onda rekla:
Ante, ovo ti je, oprosti, sprdačina.
Nije se iznenadio. Uzeo šalicu, povukao gutljaj.
Objasni.
Pa taj tvoj lik. Otiđe. Zauvijek. Zbog jedne rečenice? Odrasli čovjek ostavlja ženu zauvijek jer je rekla krivu stvar? To je nerealno. Kod odraslih se to ne radi. Sjedneš i pričaš. Ili se posvađate, ali ostanete. A on kao uzima jaknu i briše, misliš da će time nešto riješiti.
Dakle, ne vjeruješ priči.
Ne vjerujem. Slabić je. Ona kaže što misli, to joj je pravo, a on ne zna to svariti. Normalni ljudi znaju čuti istinu.
Ante nježno spušta šalicu. Imao je tu naviku, Marina je to dobro znala. Kad je htio skrivati da ga nešto dirne, bio bi baš vrlo, vrlo pažljiv.
Nije on otišao jer nije mogao to svariti. Otišao je jer se umorio.
Umorio od čega? Od toga što je iskrena?
Od toga što je iskrena uvijek, na najnezgodnijim mjestima, bez obzira ima li ta druga osoba išta snage ostati cijeli. Nekad ti jednostavno treba da te… prihvate.
Marina se zavalila.
Sada braniš slabost rekla je. Nježnost, nježnost, ne govori mi istinu, poštedi me. To je djetinjasto.
Ne. Branim pravo čovjeka da, kad je ranjiv, ne bude odmah složen u duplo.
Sam je tražio iskreno mišljenje o pjesmi.
Mogla je biti iskrena, a da ne zgazi.
Kako? Kako? Ako je zbilja mislila da je pjesma loša, pa što da laže?
Ante šuti. Van jedan javor pada ostao je bez lišća. Konobarica kod šanka polira čašu i pravi se da ne čuje.
Mogla je reći: Vidim da ti je to važno i voljela bih shvatiti što si htio reći prije nego što velim dobro ili loše.
To ti je fina laž iz pristojnosti.
Ne. To je empatija.
Ante?
Molim.
Napisao si priču o slabiću koji ne može podnijeti što je pored njega iskrena žena. I hoćeš da kažem, bravo, Ante, krasno?
Ante je pogleda. Ne ljutito. Sasvim drukčije, s nekim izrazom koji je viđala kod njega rijetko, a koji je uvijek blago bacao u nelagodu.
Marina, vidiš li ti sebe u njoj?
Sekunda tišine.
U kome?
U ženi iz priče. Koja ne primijeti kad zaboli.
Marina se nasmijala hitro, skoro nervozno.
Ja? Ozbiljno?
Da, ozbiljno.
Ante, nisam ja na tuđim rođendanima ljudima govorila da izgledaju staro. Ja sam samo direktna. To je drukčije.
Ali sjećaš se one priče o piti?
Presta se smijati.
Koja?
Ispričala si mi. Obiteljska fešta, imala si možda šest godina. Stala na stolicu pred svima i rekla da ti pita izgleda kao đon. Pekla je baka, svi oko stola, a ti si, pred svima, to izvalila.
Bila sam dijete.
Da. I mama je pocrvenjela.
Ej, ali na kraju su se svi smijali.
Ma, Marina napravi pauzu, uzme nepotrebno ubrus, složi ga na pola. Ti i danas staješ na stolicu. Uvijek. Čak i kada ti donesem nešto što mi znači najviše.
Otvori usta, zatvori. Pogled papirima, pa njega.
Slušaš o priči sada?
I o priči.
Hoćeš reći da se ponašam kao dijete na stolici?
Hoću reći da postoji trenutak kad više nije važno jesi ili nisi u pravu. Kad je već previše krhotina za ponovno sastavljanje svega.
Ton mu je ostao miran. To je najgore. Niti svađa, niti uvreda. Baš ta tišina, konačna.
Ante, molim te, sad pričaš kao da je ozbiljno. Pa samo smo komentirali priču.
Nismo samo to.
Nego što?
Nije odgovorio. Pozvao konobaricu i tražio račun. Marina ga gleda i osjeti nešto čudno. Ne strah. Više kao kad shvatiš da ti je vlak već zapio vrata, a ti još stojiš na peronu.
Prečit ću ponovno brzo kaže. Čuješ? Uzmem doma i pročitam polako. Možda si u pravu, možda nisam dobro shvatila.
Ma Marina
Što?
Nema potrebe.
Konobarica donese račun. Ante izvadi novčanik i ostavi novčanice kune, više nego što treba. Ustane i uzme jaknu sa stolice.
I ona ustaje, kao po automatizmu, dotakne mu ruku:
Čekaj. Ante, molim te.
Pogleda joj ruku na svojoj. Onda nježno makne njezine prste. Nimalo grubo. Samo lagano skloni ruku.
Pij kavu tiho kaže. Popij do kraja.
I krene prema vratima. Pridrži ih bakici koja ulazi s cekarom. Kima joj glavom. Vrata se zatvore.
Marina stoji uz stol i gleda van kroz staklo. Ante se udaljava prema javorima. Ne okreće se, skreće za ugao i nestaje.
Sjeda natrag. Pred njom dvije šalice: njezina, ohladila se lavanda, i njegova, još malo kave na dnu. Na stolu ostavljen otvoren časopis; netko ga je ostavio prije njih, nije ni vidjela kada. Na stranici slika zagrebačkog parka u jesen breze, žute, skoro kao lampioni.
Pomakne njegovu šalicu do svoje. Skupa.
Vani vjetar podiže nekoliko listova sa staze, kovitla ih dok jedan naleti na staklo, pritisne sekundu i nestane.
***
Marini Soldo bilo je trideset jedna i otkad zna za sebe, nije znala šutjeti kad bi joj nešto bilo važno.
Nije to bila mana. Barem je ona tako vjerovala. Ima ljudi koji vide i prešute, pa u njima raste nešto što izbije van kad nitko ne očekuje. Ona bi sve direktno, u oči, bez muljanja. Pošteno. Poštovanje. Odraslo.
Majka, Anka Soldo, mislila je drukčije. Smatrala je da joj je kćer naprosto nesposobna osjetiti gdje riječi bole tuđe ljude. Nije to krivnja, to je tako kako je kod nekih s bojama ili notama. Takva građa.
Marina se nije slagala. Čula je, vidjela, osjećala ali nije vjerovala da radi tuđeg komfora treba lagati ili šutjeti.
Nisu o tome često u obitelji. Odnos su im bili ravni distanca formirana još u pubertetu, pa ostala navika. Anka je živjela u Zadru, u stanu kojeg je dobila još u Jugoslaviji sa mužem, Marininim ocem. Otac je, zapravo, otišao kad je ona imala četrnaest. Otišao i ostao u drugom gradu, s drugom ženom i djecom. Nije nestao, javljao se za blagdane, katkad svraćao. Ali njegov je život bio tamo, i to je Marina davno shvatila i pustila.
Majka ju je sama odgojila. Dobro je to napravila. Dala joj fakultet, financirala koliko je trebalo, dok ne stane na noge. Ali karakter karakter je sama izgradila. Iz sebe, iz onoga što imaš. Imala je tvrdoglavost, britak mozak, hrabrost reći stvari i totalno nerazumijevanje čemu sve to pretvaranje.
Radila je kao urednica u malom portalu. Ispravljala tekstove, povremeno pisala i sama. Pisala dobro, kolege su to znale. Brzo je pronalazila bit, čistila suvišno, znala nabosti pravu riječ gdje drugi prosipaju tri odlomka. To je cijenila kod sebe. U poslu je radilo odlično.
U životu ponekad i nije.
Antu Vranješa je upoznala pred godinu i pol na predstavljanju knjige. Ne roman publicistika, ogledi nekog mladog autora. Ante je stajao uz prozor, s čašom Jane jer nije pio vino, i raspravljao s nekim o zagrebačkoj arhitekturi. Marina je prošla kraj njih, čula, stala. Imao je naviku govoriti polako, prizemljeno. Navikla je na ljude koji brbljaju brzo da bi se izborili za mikrofon, i ta njegova sporost ju je iznenadila.
Spetljali su se, sreli opet, slučajno, u istom onom kafiću, kamo je redovito dolazio jer je imao atelje u obližnjoj zgradi. Atelje mu je bio bombastičan naziv za sobicu s dva stolca, ali on je to nosio bez ironije. Imao je mali biznis s prevođenjem tehničkih tekstova. To ga je hranilo. Vikendom i navečer pisao je. Ne prijevode. Priče.
Na početku Marina je s dozom ironije gledala na te njegove priče. Pročitala je njegove kolumne o javnim prostorima i o ostacima socijalističkih kvartova objavljene po opskurnim, ali solidnim portalima. Tekstovi su bili pametni i jasni. Ali fikciju je pokazivao rijetko, i svaki put bi mu otvoreno rekla: nije mi to žanr. Previše mirno, previše o ničemu. Navikla je da svaka riječ ima funkciju. Njegovi likovi ljušte krumpir u odlomku. Zašto? Što to donosi radnji?
Ante se nije durio. Rekao bi: ti si urednica, ti tekst vidiš drukčije. I bila je u pravu.
Nisu zajedno živjeli. Ona svoj stan, on svoj. Viđali su se par puta tjedno, s povremenim izletima, zajedničkim ručkovima. On je genijalno kuhao juhe, ona dva jela, ali barem dobro.
Imali su dobar odnos. Sjedeći sada nad ohladjelim kavama, zaključivala je: dobar. Bez dramatičnih uspona i padova, kao kod njenih frendica. Zrelo, mirno.
Kako je onda došlo do ovoga?
Uzela je papire i čitala opet.
***
Priča o piti bila je prava. Ispričala mu je jedno veče kod njega doma, pričali o djetinjstvu. Ona smijući se, kao anegdotu.
Imala je šest godina. Baka je pekla pite za dedin rođendan, cijela familija na okupu, teta, stric, susjedi. Na stolu pita na tanjuru, baka je nosila slavodobitno, svi pljeskali. Pita je izgledala čudno: prepečena donja kora, kvrgava, s raspuklinom. Svi su znali da joj ne ide pečenje, ali i da je važno što se trudi.
Mala Marina stavi stolicu do stola, penje se, i pred svima izjavi:
Izgleda k’o đon od tene!
Svi u šoku. Baka pogleda pitu pa unuku pa pitu. Pa počne smijati, jer znala je to podnijeti. Ali mama, crvena u licu, gleda u pod.
Kasnije te večeri, mama joj sjedi na krevetu.
Znaš, bilo je baki žao…
Ali pita je stvarno tvrd k’o đon.
Marina…
Mama, svi su vidjeli. Ja samo rekla.
Nije sve što vidiš za reći.
Zašto da onda vidim?
Mamu je samo uzdahnula i otišla. Maloj Marini nije bilo jasno ni tada, ni kasnije. Ako je istina očigledna, zašto je prešutjeti?
Ante je to slušao i smijao se. Rekao nešto tipa, to si baš ti. Složila se. Uvijek je bila što na umu, to na drumu.
Nije mislila da će mu to jednom poslužiti kao argument protiv nje.
Ili nije?
***
Marina složi papire, vrati ih u torbu. Zgrabi šalicu. Iako je hladna i preslatka, popije ju do kraja.
U Usput je bilo tiho. Par ljudi za susjednim stolovima. Neki student na laptopu, par u kutu, oboje zure u mobitele. Konobarica premeće stolice uz zid. Život mlako, monotono.
Prazna stolica preko puta.
Prisjeti se teksta i njihovog razgovora. Slabić rekla je za Antinog junaka. On umoran skupljač tuđih krhotina. On već si na stolici. Čak i kad mu donese ono najosobnije.
Donijela mu je nešto osobno. Njegovu priču.
A nazvala ju je sprdačina.
Trlja sljepoočnice. Od te vrste rastapajućih misli zna je zaboljeti glava.
Priča je, i dalje, loša. To stvarno misli. Sve je ogoljeno, likovi idu linijom manjeg otpora, kraj predvidljiv. No nije trebala reći sprdačina. To su dvije različite stvari. Kvaliteta. I način na koji to kažeš.
Ili nije? Ako je loše, loše je. Praviti se da je dobro, znači lagati. Ne zna drukčije. Nije nikad znala.
Ali. On ju je sam tražio. Iskreno mišljenje, znao je kakva je.
Dakle, znao je. Bio je spreman?
Ili je mislio da je spreman, pa shvatio da nije?
Otvori mobitel. Prsti nalaze njegovo ime. Gleda ekran i ništa ne tipka. Što će reći? Da joj je žao? Nije. Da je priča ipak bolja? Nije točno. Da je nešto shvatila? Nije sigurna.
Vraća mobitel u torbu.
***
Ante Vranješ piše prozu od dvadesete. Prve priče same katastrofa, sam svjestan, ni ne pokazuje ih. Kasnije postaje bolje. Ubrzo ga objave u nekom malom časopisu, nekoliko tisuća ljudi ga pročita. Pa drugi. Nikakva slava, nikakve nagrade, samo tiho, ustrajno pisanje zato što mu ni ne ide drukčije.
Marina je znala to. Viđala ga je u njegovom ateljeu za stolom. On nije glumio, nije mudrovao. Samo bi sjedio i tipkao, katkada zurio u prozor. Briše mnogo, prepravlja sve ponovno.
Cijenila je to. Čak i kad joj se tekst činilo ritmično. Cijenila ozbiljnost pred pisanjem.
Priča Poslije nastajala je, kaže, tri mjeseca. Znala je da nešto piše, ali nije pitala nije joj navika ulaziti u tuđe procese. Razmišljao, napisao, donio.
I tražio iskreno mišljenje.
I dobio.
***
Prisjeti se tada davnog razgovora iz prošle jeseni, šetali su zajedno zelenim valom u Maksimiru. On je pričao o prijatelju iz srednje, kojeg nije vidio godinama. Prijatelj nenadano zove, susretnu se, ugodno popričaju. Negdje usput, prijatelj baci šalu: Nisi ti još preraso svoje komplekse. U Ante se to još držalo iako govori smireno.
Tada je Marina rekla:
Dobro si se naljutio to je bilo bezobrazno.
Ante šuti, pa:
Mislim da on nije ni shvaćao kakva je to poruka. Nije bio zločest.
Nema veze, je li, slomio. Riječ izletila, sada je vani.
Istina. Ali možda nije fer se ljutiti na nekoga za ono što ni ne kuži?
Iskreno je rekla je tada Marina. Ako pogodi bolno mjesto, nije važno je li slučajno.
Ante tad nije polemizirao. Možda i bio u pravu. Prešli na drugu temu.
Sad joj se lagano vraća to. Riječ izgovorena, djeluje odmah. Upravo to. Ona sama to govorila. Nije važno jesi li ciljao.
Je li ona ciljano rekla?
Nije. Govorila je iskreno. Ono što vidi.
Ali on je sjedio pred njom, tri mjeseca radio svoju priču, a ona je rekla: sprdačina.
Nitko je nije tražio da ga čuva. Tražio je iskreno. Bila je iskrena.
Trlja sljepoočnicu. Konobarica pita treba li još nešto.
Ne hvala kaže Marina samo račun.
Plaćeno je kaže konobarica. Gospodin je ostavio.
Znam, hvala.
Odmiče se.
***
Na faksu, dok je studirala novinarstvo, imali su profesora iz književne kritike. Stariji gospodin, ogroman brk, nikad ne viče ali može zakopati pitanjem. Govorio je: prije nego napišete recenziju, upitajte se što je autor htio? Ne ono što je uspjelo; prvo: što je htio. Prepoznati namjeru, pola je razumijevanja.
Tada je kimala glavom, a u praksi radila po svome. Pročita, vidi rezultat, piše o rezultatu. Svaka čast namjeri, ali djelo je to što jest.
Što je Ante htio kad je pisao Poslije?
Znala je odgovor. Znala ga je sa prvom stranicom, nije si htjela priznati.
Htio je da ga shvati. Dao joj priču o dvoje ljudi, gdje jedan ne primijeti kad povrijedi, a drugi tiho ode. Donio tu priču i pitao što misli. Iskreno.
Je li to bila klopka? Nije. Nego nada.
Nada da će pročitati i reći: shvaćam. Ili bar: prepoznajem nešto svoje. Ili barem: ajmo pričati o tome.
Umjesto toga je rekla da je lik slabić.
Mirno je sjedila. Vanjski je park bio sasvim zamračen iako je tek šest. U refleksiji prozora vidjela je svoj profil, oštro, i prazno mjesto preko puta.
Iz torbe izvukla ogledalce. Gledala se. Maskara nije razmazana nije plakala. Oči su suhe. Spremila ga.
***
Ante je čovjek koji se ne svađa. To je teško. S onima koji se deru, lakše je izdereš se, oni urlaju, ide pauza, ili pomirenje, ili kraj. S takvim kao Ante ništa. On samo tiho kaže što ima i ode.
Ima onih svojih dana šutnje, kad ne progovori dva dana. Nije ljut. Samo zaokupljen, tako kaže. Prihvaćala je to, ponekad nervirala se jer je voljela pričati, ali navikla.
Znao bi joj nekad donijeti kavu u krevet kad bi prespavala kod njega. Ne svaki put, ne po rasporedu, nego kad bi mu došlo. Tiho bi ostavio šalicu na ormarić. Miris bi je probudio, a ona bi samo murmnula hvala, ne otvarajući oči.
Čitao bi naglas. To je voljela, iako nikad nije priznala. Jednom ga je slušala zatvorenih očiju, dok je čitao neku reportažu iz Kirgistana. Pomislila je: ovo je lijepo.
Bilo je još takvih večeri. Onda je prestalo. Nikad nije pitala zašto.
***
U Poslije je bio jedan pasus kojeg je prvi put samo preletjela a sad joj se čini najvažniji.
Glavni muški lik, nekoliko dana pred odlazak, leži budan, sluša partnericu kako diše u snu. Pomisli dobra je. Najčudnije je to. Dobra je, pametna, iskrena, ne želi mi zlo. Samo ne zna ili ne želi misliti kako riječ pada. I on shvaća da ne može biti ljut: samo umoran.
Ante je to opisao točno, bez gorčine, bez krivnje. Samo, umoran.
A ona je to nazvala sprdačina.
Odjednom joj sine. Ne smetaju joj njegove priče zbog tempa i detalja. Smetaju joj jer su o osjećajima. O unutra. Ona je navikla uređivati tekstovi, vanjštinu, birati riječ što će izvući poantu. Skrivene stvari joj nisu bile ugodne ne možeš to prepraviti, ne možeš popraviti osjećaj.
Nije ugodno priznanje. Pokuša ga odgurati, ali sada ne ide.
***
Anka Soldo, njezina majka, jednom joj je rekla uz čaj:
Znaš, Marina, uvijek me malo bilo strah s tobom.
Kako, strah?
Onako, nelagoda. Kao da stalno znaš što nije u redu i čekam da to izvališ.
Mama, zar stvarno često kažem da radiš krivo?
Ne često. Ali precizno.
Smijala joj se tada mama. I tema je skrenula. Sada joj je to zvučalo drugačije.
Njezina mama. Žena koja ju je nahranila, odlazila na roditeljske, plakala kad je otac otišao i naviknula da nijednom nije rekla koliko joj je bilo teško. Ta žena je rekla: Nelagodno mi je s tobom bilo.
Smijala se tada.
Sad se više ne bi smijala.
***
Mobitel vibrira. Frendica Svjetlana pita je li slobodna u nedjelju. Marina piše: Podsjeti me u subotu. I zatvori mobitel.
Kafić se puni. Petak navečer, ljudi dolaze s posla, piju nešto toplo. Postaje glasnije. Marina sjedi i ne pomiče se.
Razmišlja: da netko drugi sad sjedi i ispriča joj ovako nešto, što bi rekla?
Frendica kaže: Donio mi je priču, rekla sam iskreno što mislim, on otišao odgovorila bi: Bravo, iskreno najbolje. Tražiš mišljenje, budi spreman.
Ali ako ista ta frendica doda: Pisao je tri mjeseca, značilo mu je, sam je tražio, a ja rekla da je sprdačina. Bi li tad isto rekla dobro si? Ili bi možda klimnula, ali osjećala nelagodu?
Odgovor zna. A nije joj ugodno to znanje.
Ne jer nije bila u pravu možda priča stvarno nije nešto. Nego jer je izabrala najtvrđu riječ. Sprdačina. Ne: Nije mi do kraja sjeo stil. Ne: Nisam pravi čitatelj za to. Ne: Pričaj mi malo što si želio time.
Sprdačina.
Stala je na stolicu.
***
Kad je Ante izašao iz kafića i krenuo Ilicom, nije mislio ni o čem konkretnom. Samo je hodao. Koraci su ga nosili prema tramvaju, iako nije siguran želi li doma. Zagreb u listopadu hladan i vlažan, miris zemlje i ispušnih plinova. Ne neugodno. Samo jesen.
Nije bio ljut. To je najteže objasniti, kad bi ga netko pitao. Ljudi misle da odu iz bijesa. On ne. Odlazio je s mirnom, nakupljenom umornošću, onu što je opisao u priči. Trenutak kad više nije važno, jesi li u pravu.
Poznaje Marinu godinu i pol. Zna kako reže. Gledao je to bezbroj puta, na drugima i na sebi. Male ogrebotine koje prođu. Onda dublja, pa još dublja. Napisao bi priču, ne da je optuži, nego da pokaže. Drugačije ne zna.
I ona kaže: glavni lik slabić.
Ne čudi se. Znao je da će tako, ali se ipak nadao. Eto, to i jest kraj, shvati. Nije kraj ono što je rekla. Kraj je što si spremao nadu i onda sam znao da si u pravu. Glupo u pravu si, a ne želiš da jesi.
Ulazi u tramvaj. Poluprazan. Sjedne kraj prozora, iako se vani nema što gledati.
Žao mu je. Ne nje, ni sebe, nego stvarno žao što je tako. Dvoje dobrih ljudi, ne mogu naći jezik, ne zato što ne žele, nego što jedno priča riječima, drugo pričama svaki misli da govori isto, a svatko drugo čuje.
Gleda svoje lice u prozoru tramvaja. Umoran, pomisli. Samo umoran.
***
Marina opet uzima Poslije.
Pročita kraj.
Glavni lik izlazi na ulicu. Stane. Pogleda gore. Pola stranice opisa neba. Prije joj je to bilo previše. Sada ide polako.
Ante je pisao o nebu kao o nečemu gdje nema odgovora, ali ima prostora. Možeš disati. Nakon puno vremena zatvorenog, izađeš, i nebo je golemo, nije ni dobro ni loše, samo drugo.
Shvatila je što je htio reći.
Shvatila je s zakašnjenjem, kao obično kod stvari koje ne želimo znati.
***
Odrasla je u uvjerenju da je iskrenost osnovno. Ljudi što govore lijepe riječi umjesto istine su ili kukavice ili lažljivci. Ona pomaže izravnošću. Da je svijet bio takav, bilo bi lakše.
Možda. Ali u tom svijetu žive takvi kao Ante. I njena mama. I baka s pitom, koja se, istina, smijala, ali nije zaboravila. Ili je bar treskala po kuhinji.
Tad nije mislila o baki u kuhinji. Bila je dijete. Imala je šest godina, a pita je stvarno ličila na đon.
Ali baka je imala koliko? Šezdeset? Pekla je cijelo jutro, obukla svečanu haljinu. Nosila to slavodobitno do stola. Mala Marina stala na stolicu i rekla ono što vidi.
A baka se smijala. Znala je kako. Ali otišla je u kuhinju i bučila loncima.
***
Kod šanka netko se grohotom nasmijao. Konobarica uzvraća šalu. Život teče, topao i ravnodušan.
Marina gleda praznu stolicu. On je nježno maknuo njenu ruku. To je ne pušta. Nisu riječi, ni odlazak. Baš to, tako nježno, pažljivo pomak. Da ne slomi još i to malo krhkog.
Tad je shvatila da nije svađa.
Svađe se ne boji. Svađa je kretanje, nešto što izađe van. Ovo je bilo nešto drugo: tiho, donijeto.
Pokušavala si reći: vratit će se. Ohladit će se, shvatit će da je samo kritika. Da ne treba dramiti. Jer odrasli ljudi, zar ne, ne odlaze za jednu rečenicu.
To si mu i sama rekla. O liku iz priče.
Odrasli ljudi ne odlaze nakon jedne rečenice.
A nije to bila jedna rečenica.
To je bilo godinu i pol njezinih izravnosti, glagola, stajanja na stolicu. A on skuplja, šuti, povuče se, pa opet dok ne napiše priču. I ona pročita. I kaže: sprdačina.
I on ode.
Jedna rečenica. I godinu i pol. Oboje.
***
Jednom, kad je bila odrasla i radila, mama joj je rekla nešto dok su čitale trač rubriku o nekoj poznanici koja se posvađala mužiću. Marina je komentirala tipično: Sama si je kriva, nek misli prije. Mama je šutjela, pa:
Znaš, ponekad mislim da ne znaš biti uz nekoga.
Kako misliš?
Pa, biti uz. Ne fizički. Nego da osoba osjeti da si zaista s njom, a ne iznad nje.
Mama
Ne grdim, samo naglas razmišljam.
Na to se naljutila. Rekla nešto već je zaboravila što. Mama nije inzistirala, tema se promijenila.
Ne znaš biti uz.
A bila je uz. Dolazila kad treba. Pomagala, kad se traži. Govorila iskreno ono na što svi drugi šute. Zar to nije biti uz?
Možda nije. Možda je to nešto drugo.
Stvarno ne zna. I dalje ne zna.
***
Mobitel vibrira još jednom. Svjetlana opet. Meme o nevremenu. Marina se jedva primjetno nasmiješi, pa uozbilji.
Piše Anti. Samo: Jesi stigao doma?
Tri točkice, nestanu. Opet. Pa poruka:
Jesam.
Gleda ga dugo.
Piše: Razmišljam o priči.
Tri točke. I nestanu. Ne vraća se odgovor.
Spušta mobitel.
***
Časopis još otvoren. Slika, jesenski park pod brezama, ispod slikom piše: Priroda se ne oprašta. Samo prelazi u drugo stanje.
Loš naslov. Svaki urednik bi mu se smijao.
Ali sad ne misli o tome.
***
Mama joj jednom, kad je još bila u srednjoj, pokaže staru sliku: vjenčanje, mlada Anka u bijelom, tata sretan, a u pozadini baka s pitom.
Ne, bez pite. Samo stoji, smije se. Ali Marina ju je uvijek vezala za pitu. Kao da je baka ostala ona što ju je šestogodišnja Marina lansirala u neugodnu situaciju pred familijom.
Bake više nema. Umrla je kad je Marina bila u desetom razredu. Nisam stigla pričati o tome. Možda nije ni trebalo. Možda je baka davno zaboravila. Ili oprostila. Ili nikad nije ni zamjerila.
Ili jest. Tko to zna.
***
Sjedi još sat u kafiću. Možda i više, ne gleda.
Konobarica opet: Hoćete još nešto?
Može čaj, nešto vruće. Bez ičega.
Koji želite?
Svejedno.
Done crni s limunom. Grije dlanove o šalicu. Vani mrak skroz, u izlogu sada cijeli kafić kao zrcalo. Vidjela se: ravna leđa, stisnute usne, šalica. Prazna stolica nasuprot. Dvije šalice, njegova i njena, zajedno.
Razmišlja što napisati kad nazove. Ili kad napiše. Jer javit će se, zna ne ostavlja stvari neriješene. To je protiv nje same.
Reći što? Da je shvatila? To ne bi bilo iskreno, nije još. Da nije trebao otići? I to nije točno, možda je baš trebao. Da je priča stvarno dobra? Laž. Da je bolja nego što je rekla? Vjerojatno.
Ili: Bio si u pravu za stolicu. Bez objašnjenja.
A što sad s tim? Što nakon toga priznanja? Što sad?
On je tako nježno sklonio ruku.
***
Prisjetila se još jednog dijela iz priče. Početak, kojeg je preletjela.
Priča počinje, ne s odlaskom, nego sa scenom dok glavni lik čisti krumpir. On čisti krumpir, ona ulazi s posla, on čuje vrata, misli: sad će nešto reći za miris luka. I kaže: Nije malo previše luka?
A on ne odgovara. Samo čisti dalje.
U toj šutnji je već sve što je kasnije.
Ante to zna sakriti u nebitno miris luka, šutnja, tišina. A ona nije znala to čitati. Navikla je da se jasno kaže što je bitno. Ako je nešto važno izgovori. Ako boli izgovori. Nemoj skrivati u krumpiru.
Ali on skriva. I ona godinu i pol nije čitala između redova.
***
Marina popije čaj.
Ostavi na stolu novac, više no što treba (račun je već prošao), samo da ostane nešto više. Ustane. Navlači kaput. Uzima torbu s pričom unutra.
Izlazi van.
Listopadski zrak je hladan, bez sažaljenja. Bura puše s Medvednice, nosi miris rijeke i mokrog lišća. Javori u parku ogoljeni. Jedan list, zadnji ili predzadnji, drži se na grančici, treperi.
Stoji pred kafićem i gleda taj list.
Onda izvadi mobitel i napiše Anti:
Pročitala sam o krumpiru.
Tri točke. Pauza. Onda poruka:
Znam.
Drži mobitel, prsti hladni, ne sprema ga.
Napiše:
Jesi to napisao o nama?
Pauza. Duga.
Jesam.
Zatvori oči na tren. Onda pogleda. List se drži, maše ga. Vjetar ga ne dere.
Napiše:
Dobra ti je priča.
Tri točke. Dugo. Onda:
Marina.
Čeka nastavak. Ništa. Samo: njeno ime.
Spremi mobitel. Podigne ovratnik kaputa. Krene prema tramvajskoj stanici.
List se napokon pusti i poleti za njom, pa ga bura otjera u drugi smjer.
***
Vozila se tramvajem, razmišljala o priči. Ne o Anti, o priči. O tome da unutra ima nešto što je prvi put propustila. Glavni lik odlazi, ali nije ljut. Samo odlazi. Nema veličanstvenog kraja, nema olakšanja, nema ničeg što bi stajalo kao pečat. Samo umor i nebo.
Ona bi to drukčije. Da ona piše, dala bi liku završnicu ljutnju, olakšanje, makar odlučnost. Nešto konkretno, da znaš na čemu si.
Ali Ante je napisao prazninu. Iskreno. Da, možda je to istina. Možda nema pravih ni krivih u takvim pričama. Samo dvoje ljudi, svatko na svom jeziku. A jedan se umori prvi.
Gledala je svoje lice u prozoru tramvaja. Ravna leđa, stisnute usne. Uvijek isto.
Ne zna hoće li zvati sutra. Ne zna hoće li je on nazvati. Ne zna ima li povratka iz kafića jednog običnog listopadskog dana. Neke stvari se mogu, neke ne. Kako znati koje su koje, ni sama ne zna.
Jedino što zna: ako je ikad opet zamoli nešto da pročita, neće brzati. Pročitat će prvo krumpir. I nebo. I pitati zašto je napisao, prije nego što kaže dobro ili loše.
Ne što je ispalo.
Zašto je napisao.
Možda je to ono što treba naučiti. Možda ni u trideset i jednoj nije kasno.
A možda baš za to jest kasno. S ovim čovjekom.
Staje tramvaj. Njena stanica.
Izađe u hladan podzemni zrak. Penje se stepenicama, gleda u jednu točku.
Izlazi na ulicu.
Listopad je tu. Taman, hladan, bez obećanja.
Podigne glavu.
Nebo je veliko.
Stoji pod njim sama, i misli: trebalo je samo pitati što si htio reći, prije nego što kažem, valja ili ne valja.
