Mamino poznanstvo
Mama šapnuo sam joj ravno u uho, pazeći da teta Vesna, koja je spavala iza tanke pregrade, ne čuje. Mama!
Mama je ležala kraj mene, okrenuta leđima. Dok sam bio mali, često bih noću dolazio pod bok, grijao promrzle noge, slušao kako mama diše, grlio joj ruku i naslanjao obraz na njezin topli dlan. Pričali bismo šaptom o svemu što me mučilo o mačku Žući iz susjedstva koji je upao u bunar pa ga susjed Đuro spašavao, o školi, o svemu što me tištalo. Poslije bi mi mama pričala o tome kako sam bio mali…
Opet ti, što je sad, Luka? pospano je prošaptala mama. Osjećao sam svaku kost njezina mršavog, djevojačkog tijela, oštre laktove dok se prevrtala, topao dah po licu kad bi se okrenula i zagrlila me.
Neka ona ide odavde! Mama, neka ide! Što će nam teta Vesna? pokazivao sam prema zidu. Krevet tete Vesne bio je odmah iza te tanke stijene; čuli smo kako hrče. Mama! Pa reci nešto!
Podigao sam se na lakat, mrštio se. Bio sam uvrijeđen što me mama ne razumije!
Znaš, sine, teta Vesni je kuća izgorjela do temelja. Nema gdje biti. Zato je kod nas.
Ali ona je zločesta, mama! Uzima ti novce! Zaboravio sam šaptati pa sam rekao to svojim uobičajenim, piskutavim glasom. Mama mi brže-bolje prekrila usta dlanom. Iza zida prestalo je hrkanje, prozujala je žičana opruga ispod madraca. Teta Vesna nešto promrmlja, a onda opet zasnoresa.
Lažeš, Luka. Ne priliči ti tako govoriti o nekome! Jesi li je tiuhvatio za ruku? Jesi li vidio? Vesna ti pomaže oko škole, a ti tako…
Vidio sam! Mama, stvarno sam vidio! Kroz šupljinu u vratima gledao sam kako šušti u hodniku, pa u tvoj torbu zavuče ruku i izvadi novčanik. Htio sam viknuti, ali sam se… prepao. Bojim je se, mama. Neka ide! To je naš stan, tvoj i moj, i moja soba, a sad je ona okupirala!
Napuhao sam se i zagledao kroz prozor.
Još si mali, Luka, kad ne razumiješ da ponekad moramo pomoći. A ni jedan novac mi nije nestao. Idi, vrati se u svoj krevet. Hajde!
Mama uvijek nije htjela razgovarati o teti Vesni. Ona mi zapravo nije ni bila teta, bila je samo neka mamina poznanica, a ponašala se kao vojni zapovjednik…
Zasuzio sam, ponašao se kao uvrijeđen i otišao u svoju sobu, podvukao se pod pokrivač. Iza zida šuškanje, zatim tišina…
Teta Vesna pala je u naš stan kasno u jesen. S koferom, zadihana, crvenih obraza, vlažna kosa zalijepila joj se za čelo. Iznenađeno sam ju gledao, imao sam osam godina. Za njom su zalupila vrata kod susjeda i čuo sam kako je susjed Đuro promrmljao da je Vesna vještica. Kasnije sam saznao da je pobrkala stanove, zvonila kod susjeda, svađala se na vratima misleći da su zauzeli naš stan, prijetila policijom. Kad je ponovno pročitala maminu poruku i adresu, shvatila je, izvrijedala susjeda pa nahrupila k nama.
Teta Vesna me površno pogledala, odmaknula i provukla se pored mene i vješalice. Već je sjedila u mojoj sobi, gurala nogom hrpu vojničkih figurica i plakala.
Sve je izgorelo, Mirjana, sve do temelja! Ostale su samo tegle s krastavcima i krumpir u podrumu… Šteta što je sve nestalo! jecala je teta Vesna, skrivajući lice rukama. Kud god krenem, nema mi spasa! Svi drugi imaju svojih problema… Onda sam se tebe sjetila! Dobro je, pismo sam čuvala, nisam tvoje. Nova karta pa do grada A kakva me nesreća snašla! Život mi se srušio! Stara slika moga muža u mornarskoj kapi izgorjela, samo ova ostala… teta hitro izvuče iz kofera izblijedjelu sliku nekog čovjeka pokraj velikog broda. Mogu li ju staviti tu? Tako će me gledati dok dočekam kraj…
Bila je tad blizu šezdesete. Znači, dočekivat s nama…
Mama je skakala oko nje, pa ju pozvala za stol.
Da, gladna sam! Dječak! zvala me ili tako, ili mladiću, nikad imenom. Dječak! Povedi tetu Vesnu do kuhinje, što gledaš?
Stegnula me snažno za rame i pogurala naprijed. Otresao sam je i pobjegao.
Eh, kakav ti je to mali divljak! Vidiš što krv učini! Loša krv! ljuljuškala se teta Vesna na stolici, slušala kako mama brani moje ime.
Da Luka kao medvjed! razdragano se nasmijala Vesna, kao da joj neočekivano dođe veselje.
Najela se, a već je zapovijedala mami u mojoj sobi.
Da mi je prileći nakon puta, Mirjana. Opet kosti bole, vrijeme će se pokvariti. U mom selu, u Drinovcima, kiša za kišom… Eh!
Mama ju je slušala, skupljala moje igračke moje u mojoj sobi, gdje će sad živjeti ta žena.
Kako to, u Drinovcima voda do gležnja, a sve izgorjelo?! Neobično…
Luka može s tobom spavati, a ovdje ću si staviti stol i šalicu. Imaš porculanske šalice? pitala je, vadeći iz ormara moje stvari.
Ne… Pijemo iz običnih. Luka je bio malen, moglo se razbiti… ispričavala se mama zbog toga što kod nas nema finog porculana.
Da Mirjana, pa kako to! U gradu živiš, a nemaš pravu šalicu! Poslala sam te ovamo da se skrasiš! teta pogladi prašnjavu policu, klikne jezikom, pa doda Ni sirotinje ni dugmeta. Sada ja tu, sve će biti bolje. Zar ne, mali?
Pokazala je s dva prsta koliko sam bio mali. Nisam znao treba li mi to biti drago. Skupljeno sam gledao u majku, a ona već vuče sanduk iz podruma u kojem sam držao autiće.
Evo, sad ću oprati pod pa se, teta Vesna, smjestite. Sobica je mirna, na dvorište gleda, toplo, prozori dobri…
Operi s izbjeljivačem. Volim miris bjelila… sjela je na stolicu, zavalila se i odjednom opet zajecala kako joj je izgorjela kuća, sav novac, sve dragocjenosti. Ništa joj nije ostalo.
Mama joj je s puno suosjećanja gladila leđa stegnuta donjim rubljem i naredila meni da idem u kuhinju po čašu vode
Dobro se sjećam tog dana. Dan kad sam izgubio svoju sobu, svoju malu, tajnovitu neovisnost. Sad je tamo kašljala teta Vesna i zveckala odmah kupljenim šalicama, a moj plišani medo, s kojim sam se prije hrvao zamišljajući protivnika samuraja, sada je tužno pao na mamin krevet.
I počelo je.
Teta Vesna bila je svuda. U kupaonici, kuhinji, našoj sobi. Brzo je preuzela prostor, presadila cvijeće, bacila moje, donijela novo, premještala namještaj, kopala po loncima tražeći komade mesa.
Što buljiš? okrenula bi se i škriputala. Kad dođeš u moje godine, znat ćeš kako je bez zuba teško! Mekano meso je spas. Idi, radi zadaću! oštro bi viknula. Provjerit ću, ne daj bože pogreške…
Nigdje nije išla, ni radila, a mami je tvrdila da je u mirovini. Kako i gdje dobiva tu mirovinu, mama nije ni pitala.
Ali mirovine nikad dosta.
Mirjana, baš mi je drago da imaš tako dobar posao! Gdje bi bila da tad nisam uskočila? S trbuhom do zuba?! namigne teta Vesna. Mama bi joj natočila drugu juhu i narezala kruh. Pa kad već tako ide, Mirjana, posudi mi koji euro? Treba kaput i čizme, sve izgorelo…
Mama bi posudila i govorila da ne treba vraćati. Bila joj je zahvalna.
Eto vidiš. Dug se vraća dobrim! zadovoljno bi našla opravdanje teta Vesna.
Ugrabila bi novac i odmah izletjela, vratila se s paketom.
Mirjana, dođi pogledati! zvala bi je. Mama bi usred pranja poda morali doletjeti. Mirjana, hajde!
Izvukla bi iz vreće novi kaput.
Evo, ima krzno na ovratniku, toplo! Ljepota kad si u glavnom gradu, pa odjeća bolja. Još sam našla jedno mantil! Malo pohabano, ali jeftino će mi dati Ti, Mirjana, moraš početi prihvaćati dodatne poslove.
Kad stignem…? Ionako kasno dolazim iz ureda, s Lukom treba učiti, kuhati…
E kad si to, mahnula bi prema meni, kad si to odlučivala i hodala s onim novinarom, nisi razmišljala? Moraš se snalaziti! Samo tebi kažem! Zima dolazi, a ja imam samo haljinu i majicu. Ti moraš brinuti o sebi, nitko na tebe više neće baciti oko. Kvarljiva roba! zašaptala bi, a ja sam sve čuo i htio iskočiti i viknuti da je mama najbolja!
Ali nisam mogao, jer mama je stalno čuvala tu čudnu ženu. Nisam shvaćao zašto…
Mama je počela donositi poslove kući, sjedila bi zgrbljena nad stolom, ja sam čuo kako šilji olovku, okretao sam se od svjetla težeći snu. No, nije me svjetlo mučilo, nego napetost u maminim leđima.
Mama, prestani! Sutra radiš! Idi spavaj! govorio sam. Imamo dovoljno novca! Ako ovoj pokazivao sam prema zidu treba više, neka ide i sama radi! Mama!
Luka, sram te bilo! šaptala je moja draga, nježna, mršava mama. Kad mi je bilo najteže, teta Vesna mi je pomogla… Sada i mi moramo.
Mi joj ne dugujemo ništa! Ništa!
Okretao sam se prema zidu, čuo kako mama tiho plače, zatim uzdahne kad shvati da su joj suze uništile crteže. Plakala bi još jače, ali tiho. Samo bi joj se sjena na zidu povremeno stresla, ramena povila kao da se boji udarca…
Kasnije sam samo od Vesne čuo pravu priču, kad sam smogao snage reći joj da nije u redu krasti od mame. Bila je pripita nakon nekih blagdana, a tada je iz nje provalilo sve. Vičući, mašući rukama, tvrdila je kako je moja mama beskorisna, kvarna, da zapravo ni ona ni ja ne bismo smjeli postojati, ali je ona, teta Vesna, svima nama spašavala život, prihvatila moju majku, pomogla joj iznijeti dijete, poslala ju studirati, da postane netko…
Prešutjela je Vesna tada da je zapravo iz koristoljublja pazila na Mirjanu, dobijala novac od oca djeteta da ga ne sramoti, skriveno skupljala pare, dok se živjelo od mamine majke i njenih sirotinjskih poslova. Mirjana je prodavala krastavce i buče na tržnici, čekala da narastu i postanu veće, da dobiju veću cijenu, dok je teta Vesna vladala svime. Kad je otac otjerao Mirjanu, majka joj je krišom dala adresu Vesne i par zlatnih naušnica da ponese. Teta Vesna, kad joj je Mirjana došla, odmahnula je rukom, ali kad je vidjela naušnice prigrlila je. Tako je sve počelo…
Kasnije, kad je Mirjana rodila mene, Luka, slabo, skoro beživotno dijete, Vesna se prepala, potjerala Mirjanu u Zagreb kod znanca u bolnicu. No, ribala je moju mamu do iznemoglosti, život im je bio težak. Zbog svega toga, Vesna je osjećala da mama i ja moramo biti vječno zahvalni.
S vremenom je došla faza kad bi teta Vesna vikala da sam ja problem…
Mirjana, taj tvoj sin ni dobar ni zahvalan! Nosi ga u dom! U vojni dom, tamo će ga naučiti! Imaš preporuku, mogu ga primiti! vikala bi, prijeteći mami, lagala da sam ukrao novac i da sam prijetio nožem.
Vika je bila tolika da je jednom susjed Đuro došao provjeriti što se događa. Teta Vesna zalupila je vrata pred njim.
Sjedio sam crven, zadihan, gledao svoju mamu, svoju najdražu, nježnu, lijepu mamu. Već davno nisam dolazio k njoj pod bok, nije mi više pjevala uspavanke. Odavno više nismo bili isto, gotovo kao dva odvojena svijeta…
Potresao sam glavom. Nisam uzimao novac, niti dirao nož, ništa što je tvrdila ta grozna žena.
Mama mi je klimnula.
Vi ste umorni, teta Vesna. Samo vam se pričinilo, mirno mu je rekla, prošla pokraj nje i zatvorila vrata.
…
Te godine sam se upisao na sve moguće radionice u Dječjem domu, samo da ne dođem kući prerano. Mama bi me poslije posla pokupila, zajedno bi polako hodali doma.
Jednog dana mama se prehladila. Stajala je uz ulaz dok sam ja navlačio vunenu kapu i šapnuo:
Mama, požuri! Vruća si! Idemo doma, skuhat ću ti čaj s pekmezom! Voliš čaj!
Nemamo pekmeza, sine. Teta Vesna ga odavno pojela, slegnula je ramenima.
Sjetio sam se kako sam jednom zatekao tetu Vesnu na kuhinji, žlicom jela pekmez ravno iz staklenke…
Idem do susjeda Đure! Sigurno ima viška pekmeza!
No mama se samo nasmiješila i rekla:
Hajdem, prošetajmo, Luka, malo udahni zraka.
Ni ti ne želiš k njoj kući? upitao sam.
Mama nije odgovorila.
Ubrzo nas je sustigao moj voditelj u modelarskoj radionici, gospodin Josip.
Luka! Evo, uzmi maketu kući! pružio mi je mali model aviona, drvenog žutka. Oprostite, nisam se pozdravio…
Zbunio se vidjevši moju mamu, a ona se smiješila.
O vama Luka puno priča, pravi ste majstor, rekla je tiho.
I vi ste tehničarka? Znate, baš nam trebate, djeca ne znaju ni čitati nacrte! Ima sto projekata, a nitko ne zna
Gospodin Josip je bio nov u radionici, prije je radio negdje na avionima.
Ne znam, nemam vremena, mama je klimnula, ali rado bih.
Eto, dođite vi i Luka u subotu! Zašto ovako kašljete? Luka, uzmi mamu za ruku, idemo do auta. Odvest ću vas doma.
Čvrsto je zakoračio prema Stojadinu parkiranom uz pločnik.
Ne treba… Ne žurimo… mama je skromno odgovorila.
Kako ne treba?! Hoćete prehladu? Upalu pluća?
Kod nas doma… farbaju zidove! bubnuo sam. Mama me zahvalno pogledala.
Onda ćete k meni. Ja s mamom živim. Nije važno, imamo palačinki, med i pekmez od ogrozda i malina. Idemo!
Samo sam pogledao mamu i šapnuo: Please, pristani!
Sjedište male sobe, okrugli stol, Josipova mama, baka Ana, pekla je uštipke, stalno mi davala još, mami ulijevala dodatno meda u čaj, njuškala da nema domaćeg pekmeza od ribizla.
Baka Ana je bila topla, sitna, s cvjetnom maramom i uvijek razbarušenom kosicom. Mama se rumenila, opuštena, pijuckala čaj. Gospodin Josip pričao o avionima, mi kimali i gledali makete. Odjednom mama pogleda na sat, strese se: Luka, kasnimo! Moram javiti teti Vesni!
Napuhao sam se i odmahnio glavom.
Ne idete nikamo! baka Ana raširi ruke. Sin mi reče da vam farbaju stan! Ostat ćete! Pospremit ću postelju, mjesta ima.
Pokušavala je uvjeriti, ali kad je malo povisila glas, mama je slegnula ramenima, spustila glavu.
Oprosti, dijete, tiho ju je pomilovala baka Ana. Ne bih te htjela uplašiti. Evo, dat ću vam hrane!
Vozili smo se kod Josipa, mama je na zadnjem sjedištu dremala.
Nije dobro doma? pitao je Josip tiho. Kimnuo sam. Rodi li vas tlači?
Nije rod. Poznanica od mame. Godinama živi kod nas, kao da joj mama duguje za mene. Krade joj novac, ništa ne pomaže, samo traži. Mama radi dodatno, crta nacrte, sve joj daje.
Zašto je ne izbacite?
Nema kamo. Kuća joj izgorjela, sad je s nama… Došla s koferom kao da je znala da dolazi na dugo.
S koferom, iz požara? Spasila dokumente i dragocjenosti? nasmijao se Josip.
I ja sam odjednom shvatio kako iz požara toliko toga poneseš?
Dočekala nas je teta Vesna u mraku. Kad je mama ušla, odmah ju je osamarila.
Opet se skitaš?! Opet ćeš mi dovesti neko kopile?! Tako mi dobro krenulo, a ti opet po starom! Marš iz kuće, prljava si!
Zastala je, uplašila se kad je Josip upalio svjetlo.
Tko ste vi? odmakla se.
A vi? odvratio je. Izvolite osobne isprave! Kontrola!
Vesna se brže-bolje stropoštala po papire.
Mirjana… okrenuo se mami zidovi su vam još mokri! Sigurno ćete tu ostati?
Kimnula je, lice joj crveno od šamara.
Idite leći. Odmorite!
Imam još posla za sutra… promrmljala je.
Ma pusti posao! Zdravlje je važno! Ajmo, gdje su papiri?! viknuo je Josip, krenuo prema Vesni.
Utrčala je s putovnicom.
On je proučavao, zatim se nagnuo prema Vesni i zarežao:
Koliko godina ste tu bez prijave?
Pa… gost sam, dolazim-odlazim… Ne vičite, gospodine policajče! cviljela je. Dat ću vam novce! Koliko hoćete? Mirjana! Rekla sam ti, bit će problema! Sine, daj novce!
Dosta! grmio je Josip. Ne mrdaj odavde! Sutra ćemo riješiti sve. Pobjegnete li naći ćemo vas!
Dobro… Dobro! Kamo bih ja?
Ušuljala se u sobu, sve utihnulo.
Ostatak noći proveo sam kraj mame. Moja mila, nježna, krhka mama, preplašena, slaba. Vesna ju je nekad i udarila. Kako je to mogla?! Mrzio sam je!
Plakao sam. Imao sam dvanaest godina, što sam mogao učiniti?
Ujutro je pod prozorom zatrubio Stojadin. Iskočio sam iz kreveta. Mama je crtala za stolom.
Gdje ideš? tiho pita.
U radionicu, slagao sam. Ne znam kad se vraćam, dobro da su praznici! Mama, ne pusti više tu Vesnu u sobu! Znam da te udarala, nemoj joj to dozvoliti!
Mama me začuđeno gledala, ja sam odlučno odmahnuo glavom.
Josip nas je vozio prema Drinovcima, pitao za adresu. Baka na klupi pokazivale su prstom…
Stali smo pred ograđenu kuću, skrivena zapuštenim grmljem, brvnara s prilijepljenom starom kuhinjom.
Eto, Luka, vidiš… Kakav požar, pa sve ostalo… šaptao je gospodin Josip. Teta Vesna, kakva pogorjelica!
Teta Vesna se brzo skupila, gledala Josipa kao prijetnju.
Spremajte stvari! Idemo! zapovijedio je.
Zašto? zadrhtala je.
Grad vam je dao novi stan, kao počasnoj građanki. Skupite stvari. I zahvalite Bogu da institucije ne saznaju da ste tu živjeli bez prijave! šapnuo je.
Teta je kimala, pa pitala:
Gdje je stan? Daleko?
Ne vidi se odavde! Skupite se!
Eto, vidite! vikala je. Pravda postoji! Sada imam svoju sobu, hvala vam! Ajde, vozite!
Mama i ja promatrali smo kroz prozor kako nespretno ulazi u Stojadina, Josip za volanom. Opet sam imao svoju sobu, svoj mir, svoju mamu, koju više nitko neće povrijediti!
Zašto vozite tako daleko? teta Vesna je pokapitala. Trebala sam dobiti stan u centru!
Novi kvart za takve kao vi. Ne ometajte…
Stiskala je torbu i zavežljaj, iz kojeg je virio stari krzneni kaput. Preostalo mantil teta je velikodušno poklonila mami.
Brzo je prepoznala svoju staru kuću, zacviljela, molila da je pusti van, bojala se da će je izbaciti na cestu.
Vidite! Niste zahvalni! Onda ste krivi, Mirjana zarađuje na crtežima od studenata, za to u zatvor! A da, Mirjana nikad neće više imati djece! Tebi, Luka, nikad! Ni jedno! urlala je.
Josip više nije izdržao, izbacio je njezine stvari u blato, otvorio vrata, izvukao tetu Vesnu.
I da vas više ne vidim ovdje! rekao je smrknuto. Razumijete?
Kimala je. Sve je shvatila…
Eto, što ponavljala je teta Vesna pospremajući stvari, Nismo dobro živjeli, ne moramo ni počinjati!
Josip je kroz pola godine oženio moju mamu i doselio se k nama.
Imali smo policu s modelima aviona, mama je povremeno i dalje pomagala u radionici oko crteža.
Često smo išli baki Ani, mojoj novoj baki. Mama se s njom satima nasamo šaptala.
Mirjana, ne tuguj, govorio bi joj Josip, mama mi je liječnica, sve će biti dobro. I što da tugujemo kad imamo Luku?
Čuo sam sve to i čekao…
I sljedeće jeseni dobio sam sestru Anku.
Moja nježna, lijepa, mršava mama stajala je na stepenicama rodilišta, sretno se smiješila. Tata i ja smo ju dočekali s cvijećem i bombonjerom. Tata je rekao da dam cvijeće sestrama. Ja sam, stidljiv, pružio karanfile nasmijanoj ženi u bijeloj kuti i dao joj čokoladu.
Hvala ti, Mirjana! Hvala! šaptao je tata grleći mamu. I ja sam ju zagrlio.
Tako ih volim i mamu, i Josipa, i Anku koja još uvijek plače, da bih mogao umrijeti od sreće…
Život me tada naučio: nekada oni koje prihvatiš u svoj dom, pokažu ti koliko je toplina obitelji nezamjenjiva. Nije krv jedina koja nas veže, nego ljubav, dobrota i spremnost da zajedno prebrodimo ono što nas čini slabima. Jer prava obitelj nije rođenje, već uzajamna briga, povjerenje i nježnost što ostaju i kad nevolje prođu.
