Jednog proljetnog dana
Djevojke, budimo se. Injekcije! tiho je u zagušljivoj sobi zazvečkala metalnim tacnama kolica dok se upalilo svjetlo. Iza prozora je izbijala žuta, blještava zora, obasjavala nebodere bolno jakim svjetlom, gubila se među stupovima dima, kašljala i trgala oblake. Još jedan dan, jedan od mnogih. Koliko ih je prošlo i koliko ih tek dolazi tko bi izbrojio. Koliko je sudbina prošlo, a koliko će ih još biti ne zna se. Samo jedan dan
Pacijentice su se meškoljile pod poplunima, dizale glave, trljale oči, žmirile na preveliko svjetlo.
Kovačević! glasno reče sestre.
Tu sam, tu! Ma može li bez toga, Mila, molim te? začulo se s prvog kreveta.
Mora, nema druge! Hajde, ljepotice, ide ta injekcija sad. Ajde, otkrivaj se! Da, boli Boli, pa što, zar nije gore kad stalno boli? Koji ti je dan već iz intenzivne? Treći? Tamo te već nemaju kamo, sve je puno. Zato, ne zanovijetaj. Brava djevojka! Sestrica Mila je vješto dala injekciju sredovječnoj, upaloj ženi s tamnim podočnjacima, pokrila je.
Ma, Kovačević! Dušanka! Zašto plačeš?
Hoću doma iskrivila je lice žena, zajecala. Predugo sam ovdje. Umorna sam!
Ići ćeš uskoro doma. Sama ćeš otići, čuješ?! Ne plači. Svaki dan je korak naprijed, Dušanka! U budućnost! Evo ti bombon. Medvjedić u šumi Mila izvadi iz džepa modro upakirani čokoladni bombon s medvjedićima nacrtanima na omotu. Jučer joj ga dao šef odjela imendan je bio, a nije donio poklon. Svi znaju da se doktor Marko Petrin zaljubio u Milu. Mila se sramežljivo smije, čini joj se da ne idu zajedno, drugačiji su, i na poslu, ipak, nije to u redu. Njemu je svejedno. Muškarac sam, imam pravo poklanjati ljubav kome želim, veli on. Sjetivši se toga, Mila se sa smiješkom okrenula Dušanki. Voliš Medvjediće, Dušanka? Uzmi! Doći će brzo vrijeme, cure, van, doma, šivat ćete haljine, proljeće je vani, budi zube od mirisa zemlje! Danas, vjerujete, vidjela sam visibabe! U našem gradu! Evo tako! Josićka! Marina! A, evo te tu! Sakrivaš se? Našla sam te. Hajde sad injekcija, Mila se pripremila za sljedeću pacijenticu.
Laka ti je ruka, Mila! preokrene se Marina, nasmiješi.
E moja gospođo, usporedbe ti nikad dosta! Mila se nasmijala, ali ispod maske se to nije vidjelo, samo joj oči sjaju. Imala je Mila predivne oči, guste trepavice, tamnosmeđu šarenicu, pogled blag i topao. Ni duša joj nije bila zatvorena, samo izranjena, ali je Mila pazila na nju, čuvala, tjerala zlo i gajila dobro do neba. Da nije ne bi preživjela Hajde, Marina, dobro si podnijela! Idem dalje Sestra baci pogled na otvorenu knjižicu. Petrović Petrović Ana Je li ona žena od onoga Matka Petrovića? Nova?
Mlada, mršava žena kraj prozora se nasmije.
Nova… dašta sam, nova… Kakva žena, moj Matko vozi tramvaj, ni pjesmu ne zna otpjevati. Mila, oprosti, možeš mi donijeti malo vode? Nemam snage do čajnika…
Dolaze cure pa će ti donijeti. Ja ne smijem dirati čajnik. Reći ću. Idem, evo ti Mila joj vješto stavi injekciju. Ana se trzne. Bol probode niz nogu do pete, htjela bi jauknuti, ali ne smije. Zašto ne smije? Jer tako treba. Svi pate, a ona da izlaže svoju muku javno? Nema potrebe, nitko to ne voli. Majka je Ani isto uvijek govorila šuti, podnosi. Kad je upala s upalom slijepog crijeva usred noći, šutjela je do jutra, muža nije htjela buditi, umoran je s posla. I kad su baku pokopali nije pustila suze. Zašto ne plačeš? Zar ti nije žao bake? pitala je mala Ana. Majka je strogo pogledala, zatresla glavom. Nema potrebe tugovati javno. Svi pate. I ti, nemoj plakati, Anči! Moraš biti jaka!
Majka je Ani uvijek bila stjenka. Na svoja leđa je natovarila toliko tereta da bi sve prelomilo kičmu, ali ne, gurala je svoj život naprijed, taj teški, zapetljani. I nema više Aninog brata, poginuo je, nema ni oca, i nitko od njih nije isplakan kako treba. Plakati slabost, ništa nikome ne pomaže!
A Ana se trudila biti ista. Neće ona jaukati zbog bolnih injekcija u bolnici, ni zbog toga što joj je brak odavno samo na papiru, ni što je, eto, dosta više ove bijede od života zbog svega toga, Ana neće jecati. Nisu to najgore stvari.
Cure! Toma! Tko je na dežurstvu? Malo vode, molim! Ana, imaš temperaturu? Mjerite, molim! vikne Mila na hodnik, pa se okrene prema Ani. Vrela si.
Cijelu noć je stenjala, oglasi se Marina umjesto Ane. Govorim joj, zovi sestre, pomoći će, a ona samo klima glavom, kaže, bol treba izdržati.
Bez veze! Boli ne treba trpjeti, boli srce ubijaju! Eh, cure! Mila zavrti glavom. Tko vam to stavlja u glavu?! Boli? Loše ti je? Vikni! Zovi, tu su ljudi, spasit će! Kad bi padnula, što onda? strogo pogleda Ana. Imaš djecu? Hoćeš ih ostaviti?
Imam sina. Snaći će se. Ako mene ne bude, snaći će se, tiho odgovori Ana, okrene se prozoru.
Nitko bez majke nije dobro! Bez majke je praznina u toj duši, rupa, a boli samo izlaze iz nje. S vremenom zaraste, prekriva se, ali u dubini ponekad nahrupe opet… Ostavit dijete, kakav god da je, nije dobro! Jesu odrasli, ali uvijek trebaju majke… Daj, Ana, nemoj biti tvrdoglava!
Ušla je druga sestra, mlada Tamara. Vitka, kreće se lako kao da pleše na prstima, pokreti glatki ali brzi kad treba. Ako je trebalo promijeniti posteljinu ili pomoći slaboj pacijentici, Tamara je znala sve to, strpljivo i pažljivo.
Pacijentice su je se malo bojale, strogo gleda, ne šali se, zna i naružiti. Nije zla, ali je stroga tako joj je lakše. Onda ni navečer nije previše iscrpljena, a i stignu joj snage za dečka, za poljupce i sitne radosti. Tamara, uvijek pristojna, djelovala je i pomalo hladno, ali je znala svakog po prezimenu, šutke bi klimnula kad bi nekoga otpustili ozdravljenog, a zatvarala bi oči, okrenula se kad bi čula da nekoga više nema… Nema ga, samo možda na Nebu. Kome da vikneš, s kim da se svađaš kada čovjek nije izdržao…?
Tamo, dođi molim i pogledaj Anu, ima temperaturu i traži vode! Ja idem do Maje. Ivanković! Što me gledaš kao zec pitona? Brzo i bez boli, obećajem!
Teta Mila! zakuka Maja, još pravo dijete. Pustite me, može? Ja sam već zdrava, stvarno! Nema temperaturu, vidi, ne kašljem, leđa me ne bole. Moram kući!
Maja sjede i zagrli vrećicu s nekim stvarima.
I meni treba doma. Ozdravit ćeš pa ćemo, reče Marina, podvuče si deku pod leđa. Kroz prozor puše, nebo se zamračilo, proždrlo zoru, kišica sipi.
Ne kužite vi, čekaju me doma. Davno već! Sve sam stvari već spremila, uporna je bila Maja.
Lezi. Mi to ne odlučujemo. S doktorom pričaj, strogo će Tamara. Znaj, ako ti se išta dogodi kasnije, doktoru ćeš uništiti život. Lezi i pusti Mili da ti da injekciju!
Maja čvrsto stisne usne, okrene se na bok, spremna za iglu.
Sad ste zadovoljni? Sad ću otići! Izvuče izpod kreveta veliku sportsku torbu, rastvori je, izvuče trenirku, majicu i počne se presvlačiti.
Polako, nemirko! Doći će doktor Marko, napisat će ti otpusno. I nama treba da potpišeš da na vlastitu odgovornost ideš. Dva sata možeš čekati? brzo je pitala Mila. Neka ti slikaju pluća.
Dobro. Dva sata mogu. Ali poslije… Opet legne Maja i pokrije se.
Žuri joj se. Mora brzo na red. Ovdje se može i odmoriti, ali Maji sada ne treba. Da bar što prije prođe vizita…
Doktor Marko Petrin, već pomalo sijed, s naočalama, uđe u sobu, grlo pročisti. Preko pedesete mu je, ali pred ženama je i dalje sramežljiv. Sada će ih sve stetoskopom slušati, ali prvo im narušava maleni kutak, unosi nervozu, nameće se. S muškarcima jednostavno, svi po svojim krevetima psuju, uđe doktor, klimnu glavom, domaći si, priča se dalje. Žene su umorne, osjetljive, srce im je uvijek doma, glava im brine za djecu, muževe, punočke, kaktus na prozoru, mačka, sve u isto vrijeme. I vuče ih srce doma, a tijelo mora mirovati. Kako se tu izboriti sam sa sobom…?
Dobro jutro! veselo pozdravi doktor, okači pogled na žene, sve primijeti: tko je blijed, kome je bolje, tko je dobio voće iz doma, tko je bez vode, znači, ne ustaje, a to nije dobro, treba se kretati. Po ženskim očima odmah sve zna. Baka mu je govorila, ona bila liječnica, ginekolog po ženskim očima sve znaš, pa čak i trudna li je. Predao mu je tu znanost, ali Marko nije otišao u ginekologiju, nije imo takta ili hrabrosti tko zna. Kovačević… Eh… Gleda nalaze, temperaturu, uzima stetoskop, sluša. Žena teško diše, bilješke štiklira. Dušanka, imate knjiga za čitanje, vidim? Ljubavni romani? Taman, ali nemojte puno, čuvajte oči. Sve je dobro, ne brinite.
Dušanka se lagano nasmiješi, sramežljivo klimne. Tako je teško bilo njezinom mužu nagovoriti je na poljubac prvi puta, ne znaš kakvih su stidljivica te žene…
Tako Marina, što je kod vas? Kod vas sve izvrsno.
Marina se ozari, namigne doktoru Marku.
A tko je sinoć vikao na kuharice? strogo upita Marko, skine stetoskop s vrata. Zašto vičete na kuharice? One nisu krive što vam je dosadila kupus varivo! Kažu, niste se libili vrijeđati, a sad tu crvena, sram vas može biti!
Koliko puta da jedem taj kupus, doktore Marko? Ne ide više, a oni uporno nose! Toliko hrane postoji, i zdrave, i fine… Pravi se Marina ljuta.
Marina je bila šefica, znala se postaviti, nije birala riječi, kratko, jasno, po svome. Tko je poznao, znao je oštra, ali pravedna.
U početku, tada slabašna, bila je mirna, čim je ojačala, razvila je krila.
O tome pričajte upravi bolnice, a ne vičite na osoblje blagovaone. Zaboravili ste kad niste mogli ni oči otvoriti, a one vam nosile i kašu i pire. One, cure same. Sjećate se? A možda, Marina, ne znate cijeniti dobro?
Doktor se okrene.
Marina se namrgodila, šuti. Ali zahvalnost je znala, još od djetinjstva, tako su je učili. Svaku večer je morala nabrojati roditeljima zbog čega je zahvalna taj dan. Majka sretna, ali očuh je bio strog, pazio na svaku riječ.
Na jelo, hvala… žmicala je Marina, presavijala rub pokrivača. Na čaju…
Gledaj u majku! I u mene, Marina! Dalje!
Na tome što me vodite u školu, na lekcijama Na torbi…
Još! tjerao je očuh. Čekao najvažnije.
Hvala što ste me iz doma uzeli i dali mi obitelj, tiho bi izgovorila iza reda.
Naučila je dobro zahvaljivati što su je ti ljudi posvojili, dali joj tata i mama. Ako bi pogriješila, tata bi odmahnio glavom, da si mi prava, to se ne bi dogodilo Geni, sve su geni O lošim genima nije raspravljala, znala je što treba. Zahvaljivala je svaki dan. A, kad je završila školu, odselila, ni pisala, ni zvala. Valjda joj dojadilo zahvaljivati…
Oprostite, reče Marina. Prekardašila sam.
U blagovaoni se ispričajte. Ne valja tako, Marina! strogo odgovori doktor, hteo bi još nešto reći, ali iskoči pred njega Maja.
Pustite me doma, molim vas! Trebam doma, a vi mi ne date!
Tko ti ne da?
Vi.
Zašto? upita kao da joj je drug.
Jer nisam još ozdravila, iskreno odgovori Maja, pocrveni, shvati koliko je pogubljena.
E vidiš. Majo, strpi se malo još. Vjeruj, bolje ovdje ležati neko vrijeme, nego kasnije ćutiti komplikacije, blago reče Marko. Ajmo, poslušat ću te još.
Ne treba! Mogu sve potpisati i otići, znam! iznenada ozbiljno i odraslo reče djevojka.
Marko se namršti.
Slikat ću te pa ćemo pričat. Ma, da… Zamišljeno iziđe iz sobe.
Slijedio je dosadan doručak od rižine kaše, kriške kruha i komadića masla.
Marina je stiskala usne, Ana bezvoljno jela, tanjur na koljenima, Dušanka je jedva kužila što jede, zatrpana u knjigu. Maja vidi kako joj oči trče po slovima, kako joj se čelo nabire.
Majo, pojedi! To je dobro, moraš jesti! odjednom progovori Dušanka. Gledaš me kao da sam ti prijetnja.
Nisam… zbunjeno mumlja Maja. Ponovno bi najradije uzela jaknu, vezala tenisice i pobjegla. Gdje? Kući, naravno, kući!
Zbunila si se, draga. Ne znam zašto. Hajde, napravit ću ti sendvič, srce malo. Dušanka ustane, prinese joj kruh, žlicom premaže maslac. Uvijek se čudila bolničkoj tradiciji serviranja komada masla i kruha. Što s tim vječna enigma… Da, nije restoran, i ti si jučer, Marina, možda i bila u pravu, ali kad smo tu, cijenimo što imamo. Jedi, Majo! Trebat će ti snage.
Hvala! Maja preplašeno pogleda Dušanku, ona joj namigne i vrati se knjizi.
Pokupile su posuđe, Marina je s knedlom u grlu zamolila cure iz blagovaone za oprost. One su stisle usne, ali klimnule glavom nema zamjerke.
Oko jedanaest Ana primi poziv. Okrene se prozoru, rukom prekrije usta. Marina primijeti kako joj se leđa zgrče. Sjedenje je teško, ali Ana se trudila. Svoje boli, nikome pokazivati tako je naučila.
Da, dobro sam. Liječe me. Tablete. Ništa mi ne treba, kimala je, kao lutka. Oprosti… Tko je mogao znati da ću završiti u bolnici?.. Da, znam za rođendan tvoje mame! Ajde, Ivane, snađite se sami za restoran, nešto smislite… Ramena joj klonu, kao da su joj na leđa stavili vreću mukE ne mukI, prava muka. Ajde, čujemo se…
Je li što bilo? raspita se Marina gledajući svoje noge.
Meni? poluokrene se Ana.
Da, vama. Hoćete pčelinjak? Imam jedno pakiranje, zaboravila na poslu, stavih u torbu.
Ne, hvala.
Onda pričajte.
Što?
Što se dogodilo.
Marina godinama zna izvući istinu, genetski valjda. Tko su joj bili pravi roditelji? E, to nitko ne zna…
Iznevjerila sam muža. Svekrva, Zlata, ima danas rođendan, okrugli. Ja sam se ponudila sve organizirati i razbolila se. Sad je baš nezgodno… Nisam htjela u bolnicu, ali što ću…
Marina je prekine:
Uvijek je nezgodno. Kod nas na poslu bila jedna žena, trebala biti ravnateljica. Sjala je, šubaru već gledala, s mužem skoro kupili auto za direktorsku plaću “uzletit će”, tako reći.
I? upita Dušanka, skine naočale, zainteresira se.
I ništa. Umrla. Baš tada. Tromboza, gotovo. Šteta, dobra bila. Ali kad nevolja dođe, nezgodno uvijek jest. A sreća dobiti na lutriji, ili naslijediti hrpu novca, ili da ti jave dobri nalazi e, to je uvijek taman, to je na vrijeme. Ja ti odgađam pedikuru, pa stid me prste izložiti, mislim da će se cure u salonu zgražati. Sad si mislim jednom se živi! Idem! Ko carica!…
Pametno ste rekli Anka šapne.
O pedikuri? Ma, previše sam se stidjela. E, sad, jednom se živi! veselo završi.
A muž, zar ne može sam organizirati slavlje?
On? Ne znam. Uvijek sam sve ja radila, on radi, sin također. Što će oko kuće, nisu naučeni…
Naučila si ih na to, pa sada si im nezamjenjiva. Znaju li što i kako s tobom? Temperatura, stanje? I što će kad te nema.
Bez tebe, sve postaje bezvezno… pjeva Marina.
Kad joj je bilo 13-14, otac je često bio po bolnicama. I… bilo je dobro kad ga nema. Ružno zvuči, ali bila je to istina. Kad ga nije bilo, mami je bilo lakše disati, to je kasnije shvatila. Nije to nitko rekao, ali kad čuješ majku kako diše “od olakšanja” onda znaš…
A što je sa svekrvom? upita Dušanka, maže lice kremom.
Zlata… Nisam je još nazvala. Razumijem je vjerojatno će joj biti krivo.
Ana slegne ramenima, pa ipak uzme mobitel.
Zlata? Evo me, Ana. Kako ste? počne veselo, ali brzo je obuzme umor, mora leći, glas joj utihne.
Zlatin glas je snažan, odjekne cijelom sobom i bez slušalice.
… Ja? nastavi Ana. Prehladila sam se. Stavili su mi upalu pluća.
Muk na drugoj strani, pa svekrva eksplodira:
Kako upala pluća? Ivan mi reče gripa! Da su doktori samo oprezni! Ana! Kako to? Kako?
Sad počinje! Ko će ostaviti mog sina, tko će ga dočekat čistih čarapa, nasmijala se Marina. Dušanka joj šapne da ne smeta slušati.
… Brzo ću doma. Znam za rođendan, nisam zaboravila, sve ću, samo… Ana se ispričava, kopa po čipki spavaćice.
Ma daj! zagrakta Zlata Kakav rođendan! Ništa ne treba, već sam Ivanu rekla! Što ti treba, reci!? Znam da ti ne dolaze, Ivan mi priznao! Ne znaju ni koja si bolnica, ništa! Ana, što ti treba?
Ana sjedi zbunjena.
Dolazit ćete? Nemojte, teško vam je!
Meni ništa nije teško! Dosta ti je glumljenja heroine! Koliko puta sam ti rekla?! Razmazila si ih, a sad pati! Poštuj sebe, sad brzo reci broj bolnice i termine! BRZO!
Ana otvori usta, ali ništa ne uspije reći.
O, Majko Božja! ne izdrži Marina, otrgne Ani mobitel Pedeset sedma. Nema posjeta, donosi se paket. Treba mladi sir i jabuke Ani.
Zlata zahvaljuje i prekine.
Evo, tvoj je mobitel! Lijepa ti je svekrva, a muža i sina si navikla da sve nose na tvojim leđima! dobaci Marina. Mira nema! Uvijek bi nekome pomogla, nedaš sama sebi ni biti bolesna! Meni loše, zovite mi doktora! teatralno se baci na krevet.
Dušanka se nasmiješi. Toliko je ležala po bolnicama, a uvijek joj društvo super ispadne.
Nastupi mir, ono blaženo do ručka.
Najednom, kuca na vrata. Sve se zameškolje pod dekom.
Milena? zjevne Dušanka, pruži boso ruku, ali brzo je povuče nazad.
S vrata gleda muškarac, u maski i kutu, ogroman, crnih obrva i kovrčave kose što viri ispod kape, medenosmeđe oči lagano crvene.
Dobar dan zagrmi neznanac, pokušava ući, ali Tamara ga povlači.
Ne može ovdje! Zar ne znate da je ovo infektivni odjel?! Zvat ću zaštitara! prijeti.
Ne taka, curice! Meni može, nikome ne može, ali meni može! Došao sam Marini, meni treba! Pa šta si tako tvrdoglava, ovčice! drekne. Marina zagrize usnu, sva pocrveni i zakrije se preko glave. Pusti! Imam papirologiju! Evo papira! Mahne nečim Tamari pred nosom pa uđe.
Sestra frkne nosom i ode. Žene zbunjeno gledaju gosta koji na stalku za voće donosi rođak iz Dubrovnika poslao, svi vitamini!, pet somun-lip, teta Kata pekla, noć plakala od brige, pa jutro pekla svojoj Marini, mesni narezak, ekipa ispekla, prsti da poližeš!, staklenku domaćeg bagremovog meda s placa naravno i takvu tugu u očima da se može misliti da mu je Marina na umoru.
Šta bi ovdje? procijedi izpod deke Marina.
Doći tebe vidjeti, sunce moje, zvijezdo, mjesecu željni! Čuješ li, kako sam se brinuo…
Priđe krevetu, sagne se do ruke, grli, ljubi.
Nisu dali ući, a ja probio! Glavu bih za te položio, čuješ li? Sve za tebe, Marina…
Dubok uzdah. Ponosna Marina se ne diže ispod deke, ne voli ga tako misli on… Treba otići.
Tu je hrana. Jedi, ozdravi. Jedi nar, medena moja… Ustane, kimne ostalim ženama. Ispričavam se, odlazim sad.
Već otvara vrata, ali Marina ne izdrži, skine pokrivač s glave.
Renato… Hvala ti… gleda ga s tugom, djetinje zaljubljeno. On se uspravi, širi ruke, htio ju zagrliti, ali Marina samo mahne.
Do viđenja, Marina! šapne kroz masku, ali ona ga razumije…
Poslije, naravno, doleti Marko Petrin, ruži zbog discipline i karantene, tako propadaju gradovi.
Nitko ovdje ne propada, Dušanka odmahuje. Ovdje ljudi jedni druge pronalaze. Veselo, zapravo!
Doktor mrko klima glavom. Dobro je da nije postao ginekolog, u rodilištu bi disciplina bila još gora, tamo ni radost ne možeš zaobići…
Pustite me doma! skoči Maja čim ga vidi. Obećali ste!
Šta je, Ivanković? Danas svi skačete na glavu! A? Šta je?
Brat mi dolazi, skroz malo ostaje. Siniša moj… šapne Maja.
I svejedno, nigdje te ne puštam! zagrmi Marko. S upalom pluća se ne igramo. Pričekat će brat. Ti ćeš njemu kad ozdraviš.
Mogu sama, potpisat ću, bez odgovornosti! prkosno Maja.
Da si htjela, otišla bi još jučer. A ako imaš pameti, ostat ćeš. Zašto svi žurite, žene? Gdje? Sve imate štednjak, njega, rodbinu, svađu, zaljubljeni upadaju kroz prozore, a vaša svekrva, Ana, već me dvaput zvala sa zahtjevom za najbolju njegu… Da ću vas sve doma pustit, prije nego infarkt dobijem tresne po Marininom ormariću. Mesni narezak skoči, jabuka se otkotrlja ispod kreveta.
Marko se zbuni, sjede do pod, izvuče jabuku.
Marina, naslonjena preko kreveta, gleda ga, smiješi se i pita:
Marko, hoćete somun? Nećemo pojesti pet kruhova, Kata ga zaista pravi najbolji.
Neću somun! Odlazim! Ko Dioklecijan ću sadgojiti svoj kupus! Sve živce ste mi uništile! Maja! Ivanković! Kamo ideš?
Maja stoji kraj prozora i pokušava ga otvoriti. Naravno, ne ide. Djevojka grca, povlači kvaku.
Tamo je Siniša! Došao je. Tamo! Mahnut ću mu, ne vidi me! Maja lupa po staklu.
Marko stane, stavi naočale, pogleda na snijegu mladić u uniformi, cvijeće i plišani medvjed u rukama.
Fertal, stvarno kao rodilište uvijek kavali, svugdje! Dobro, izići ću, popričat ću s njim! Ivanković, stani! Stani, kažem!
Ali Maja već trči hodnikom, Marko za njom. Sretna Mila, kojoj je šef baš donio buket astera, blistavo ih gleda, nimalo se ne brine.
Pred liftom Maju prepriječi Tamara, raširi ruke, zagrli je.
Ne luduj, Majo. Nazovi ga samo. Kakav dan je danas, a? šapne Toma. Maja zajeca, uzdahne.
A Marko već trči po snijegu k Siniši, viče. Siniša stane, pogleda gore, ugleda Maju na prozoru i mahne joj.
Marko upali cigaretu, duboko uzdahne, glavom krene naprijed, istegne vrat…
Poslije ručka, svi se smire, odmore, odjel utihne. Samo Dušanka tiho šapće mužu na telefon. Šapat je to samo za njih.
Navečer, dođe paket od Zlate, sve svježe, domaće, fino. Veliku torbu nosi Mila, namigne Ani, kao da sve zna.
U paketu poruka:
Čim ozdraviš, slavit ćemo tvoje novo rođenje, Anči! Volim te. Svekrva Zlata.
Ana pročita, i prvi put nakon mnogo godina zaplače.
Doktor Marko, navirivši pred kraj smjene u sobu, prevrne očima. Opet netko plače, Dušanka čita, Marina gleda noge, Maja tipka po mobitelu, cijela soba miriše na kruh i meso. Kako s takvim ženama raditi!? Sve problemi i patnje! A bez njih proljeće ne bi ni došlo…
Zatvori vrata, nazove ženu:
Svjetlana, stižem doma. Što? Plačeš? I ti plačeš… Što je bilo? Melodramu? Ajde, čekaj, gledat ćemo skupa!
I ode. Još jedan njegov dan sličan još tisuću takvih. I ne, nije bio ljut. Samo umoran od svega. A ne brinuti? To ne može čovjek…
