Svečani izlazak Margarete Petrović
Marija! Ovo nije sarma, nego neki čudan gulaš! Draga, ti si odlična odvjetnica, pa se primi papira i ostavi kuhinju onima kojima više leži.
Ma, Margo, pa nisam ja žena! Masha je bila na rubu suza od muke.
Zašto joj baš nikada ništa nije išlo od ruke u kuhinji, čak ni najjednostavnija jela? Za ambicije u ozbiljnije kuhanje nije ni imala hrabrosti. U njihovoj je obitelji sve odavno bilo jasno podijeljeno. Vera domaćica, Marija pametna glavica, a Svjetlana divlja. Svjetlana je bila ona koja je svaku stvar uspjela okrenuti onako kako treba. Zato je uvijek Vera kuhala za obiteljska okupljanja, a Marija i Svjetlana su bile zadužene za logistiku: spremanje kuće, nabavku hrane i zabavu za djecu. Zadnje je bilo posebno na Svjetlani, jedino se ona uspijevala pobrinuti da Petrovićeva družina ostavi Verinu kuću i dvorište oko nje u stanju koje neće zahtijevati generalno renoviranje ili izgradnju još jedne garaže nakon svakog obiteljskog okupljanja. U obitelji Petrović djecu su istinski voljeli i razmazili, ali su ih pokušavali i odgajati čvrsto iako, realno, rezultata nekih nije bilo.
Svih sedmero unučadi Margarete su najviše ličili na Svjetlanu, zadnju tetu, bez obzira na to što je i sama već bila majka dvoje onih koji su u tom trenutku divljali po dvorištu, pokušavajući glumiti ili indijance s Divljeg zapada ili domorodce iz nekog afričkog plemena. Svjetlana je sjedila na skalinama, prebirući šljive koje je Margareta spremala za novi kompot, i s vremena na vrijeme pogledavala s čežnjom kako bi im se možda priključila u igri da nije Verinih prijekih pogleda. Vera je, žustro režući rajčice za novu salatu, mrmljala sebi u bradu prozirne prigovore:
Nisi žensko, nego pravi klipan! Svjetlana, kad ćeš se smirit? Evo, Marija je gospođa, ja nisam loša a ti? Zar misliš cijeli život skakati okolo, voziti motor i svima pričati kako je život bajan? A djeca rastu! Kako će gledati u tebe kao u majku? Dobro, sada imaju po šest godina, ali kad krenu u školu? Sramit će se!
Vera, daj ne pretjeruj, molim te Marija, bacivši još jedan zabrinuti pogled u lonac s gulašem, odlučno je vratila poklopac. Ne boj se, nek se djeca ponose! Čija majka može rastaviti i sastaviti motor kao od šale? Možeš ti? Ja, eto, ni običnu juhu ne znam skuhat! Zar ni na mene ne treba bit ponosan?
Treba. Ti ne znaš za juhu, a u sudnici sve znaš.
Eto! Svakom svoje, što znači?
Da svatko treba raditi ono što najbolje zna.
Tako je rečeno! Margareta Petrović, koja je pohvatala samo kraj razgovora, ponosno je iskoračila na verandu. Žene su u glas uzdahnule, a djeca, prekinuta u babljim prepirkama, zastali su kao ukopani i zapiljili se u baku u punom sjaju.
Vau! Svjetlanini blizanci kliknuli su istovremeno da se zvuk stopio u pravi eho, zbog kojeg je Margareta blago trznula.
Efekt postignut!
Lagano se okrenula pred svojima, pokazujući novo odijelo i cipele na potpetici koje je nosila samo za posebne prilike. Danas je bila baš takva.
Djevojke, što kažete? Može li dama mojih godina ovako na sastanak s čovjekom koji me nije vidio četrdeset godina?
Margo, predivna si! Bit će oboren s nogu!
Ma, ne doslovno, molim! Margareta je prošetala tamo-amo i ponovno stala odlučno s rukama u bok, pogleda uprtog u daljinu. I što ću ja s oborenim tijelom? Moram saznati što uopće taj čovjek očekuje od mene nakon toliko godina. Što mu treba?
Bako, možda želi nešto baš od tebe, kao žene? starija Verina kći, petnaestogodišnja Anica, spustila se na stubu kraj tete i zagrizla pola šljive. Što je bilo?
Smijeh koji je zatresao okupljene, istjerao je mačke sa sunca i preplašio ono jadno biće što ga je Vera prošle godine dovukla iz azila i ponosno zove toj-terijer.
Anice, ti ćeš me dotući! Vera je brisala suze, vraćajući se u kuću po krpu, dok je Marija uspavljivala sokolarski prestravljenog psića.
Margo, a što ste vas dvoje zapravo imali? umirila je djecu i istjerala ih na kraj dvorišta, a onda postavila pitanje.
O Marija! Imali smo pravu ljubav!
Riječ ljubav Margareta je izgovorila s toliko osjećaja da je Anica još jače zdahnula, a Svjetlana se ponovno smijala do suza.
Anice, za tebe je još rano misliti o tome!
Ma kad je pravo vrijeme? uzdahnula je njezina kći i obrisala mrlju krpom. Treba valjda osobni život imat. Koliko si ti imala, bako, kad je bila ta ljubav?
Šesnaest! Margareta je raširila ruke hvatajući Verin pogled. Ne gledaj me tako, curko. Bila sam mlada, naivna i nevjerojatno glupa! Tvojoj to ne prijeti. Ali treba znati za mušku prijevaru i posljedice mladenačke ljubavi po dušu, zar ne? Ili misliš da ne treba?
Ma, pričaj jednom već! Svjetlana, obrisavši suze, gurnula je vedro. Ona se više ne da otjerati! Nek sjedi, sluša i uči.
Anica je zahvalno pogledala tetku pa se sklupčala na stepenici i podigla pogled k baki; zelene, ko lokvanj u jezeru, iste kakve je imala Margareta, iako nisu bile krvno povezane, kao ni Vera, Marija i Svjetlana s Margaretom koja im je već davno zamijenila majku.
Margareta Petrović ušla je u život sestara Petrović kad ih je njihova majka napustila. Slomljeni otac nije znao kuda dalje. Na svako Verino pitanje odgovarao je: Bilo bi dobro pitati mamu. Ona bi znala
Vera se bojala tih riječi više od svega. Počela je sama brinuti o klincima. S Marijom je išlo, jer je ona s pet godina već bila ozbiljna, dok je s dvogodišnjom Svjetlanom bilo jako teško mala je svuda ušla i nije dala ni minutu mira.
Njihova baka koja je došla pomoći, nakon par mjeseci je priznala da ne može, a ni zdravlje joj ne dopušta.
Zete, oprosti, ne mogu više. Ako hoćeš, mogu uzeti Veru k sebi. S malima se snađi kako znaš.
Vera je u strahu slušala razgovor koji ju je mogao odvojiti od svega što poznaje. Čak je i mala Svjetlana, vučući neku staru očevu odvijač, pokušala plakati toliko da ju sestra privinula i umirila.
Na svu sreću, baka se nije trudila baš naći je. Otac je odmahnuvši glavom pustio ženu da ode, uvjeren da je sve pod kontrolom.
A onda, nakon dva mjeseca, u njihovu je kuću stigla Margareta. Kad je Svjetlana zapalila temperaturu, Vera se ohrabrila i došla do očeve radne sobe: Tata, Svjetlana umire! uspjela je preplašeno izustiti.
Je li ga ta rečenica prenula, ili je napokon čuo paniku u glas, ali vrata se otvoriše, doktor je pozvan i prvi put nakon dugo vremena Vera je predala brige odraslima.
Margareta Petrović, pedijatrica iz gradskog doma zdravlja, zamijenila je kolegicu i, na krilima gradskih tračeva, odmah pohvatala situaciju. Ustvrdivši Sve jasno!, u stanu je djecu okupila oko sebe i vrlo brzo postala stijena koja štiti i traje. Vrlo brzo je Verin tata dobio bukvicu, a Vera je osjetila veliko olakšanje jer, možda prvi put nakon smrti majke, više nije morala biti najstarija.
Kad se uskoro pričinilo da će dobiti maćehu, Vera je bila sretna, jer im je Margareta nakon iskrene izjave (Zovite me Margareta, majka vam je samo jedna!) potpuno popunila prazninu.
No, Marija se žestoko odupirala. Ostavite me, ja hoću mamu! Uza svo uvjeravanje, Marija nije popuštala, a i Svjetlana je počela slušati stariju sestru.
Kad je jednom sve otišlo predaleko, a Marija se iživcirala, ni Vera više nije izdržala: Nema više mame! I ja bih je, ali nema! I ne želim biti vaša mama, ne mogu!
Margareta ih je tada skupila u zagrljaj, zaustavila sve svađe i prvi put su sve plakale bez pokušaja skrivanja suza.
Nemate više mamu, ali imate mene. Bit ću vam prijatelj i više vas nikad neću ostaviti, razumijete?
I tako, iako život nije štedeo ni Margaretu ni djevojčice, ona koja je čeznula za vlastitom djecom i nije ih mogla imati zbog operacije, s vremenom je postala prava majka Petrovićevima po srcu, ako već ne po krvi.
Otac im je stradao u prometnoj nesreći samo godinu nakon novog braka. Margareta, pribravši se istog trena, pretrčala je pola Zagreba do škole po starije djevojčice i prvo jelo, a onda ih sjela pred sebe: Vi niste same! Imate mene, nikad vas neću napustiti!
Cijelu papirologiju oko posvojenja već je pokrenula pa je tako sve prošlo što bezbolnije. Napustila je državno zdravstvo, radila u dvije privatne poliklinike za nešto bolju plaću i daje mozga vrabčićima, kako je nazivala svoje djevojčice.
A ti su vrabčići bili zaista šašavi i osebujni, pa je Margareta prihvaćala svaku njihovu ludoriju, pa i Svjetlaninu želju da postane stunt-vozačica pa joj je, prodavši djedovinu, kupila motor opreme i pronašla učitelja koji razumije mamin strah. Kasnije je dio novca otišao na garažu start vlastitog servisa, a prijateljicama je Margareta samo slegnula ramenima: Nek je sretna, zar nije to ono najvažnije?
Vera, za razliku od sestara, nikad nije zadavala muke. Previše ozbiljna odmalena, tek u Margareti je imala nekoga tko je znao reći: Opusti se, mala! Tu sam!
Margareta se trudila zaštititi, pomoći i sakriti ih od tuge i zloće, i nije bilo dana da se pita može li i što još treba. Sve su uspjela, sve digla, svi su dobili svoj mir pa što čovjeku više treba?
Mirne godine su prolazile, dok jedna stara ljubav, nakon telefonskog poziva, nije Margareti izbacila iz ruku omiljenu šalicu i dovela Veru i Svjetlanu do nje ni za pola sata zabrinute, uzrujane. Kad je Margareta smirila paniku, najavio je susret čovjek koji joj je nekoć bio sve.
Sljedeće dane u kući Petrović proveli su u planiranju.
Jednog sunčanog dana, obitelj je okupila Velika kuća u Velikoj Gorici. Margareta je sjela nasuprot djece i unuka i, mašući Aničinom bilježnicom kao lepezom, rekla:
Slušaj, Anice, i zabilježi: ljubomora je crna plijesan. Još kad je mala, teško je vidiš, ali kad preuzme, guši sve i teško nestaje. S prijateljicama nemoj sve dijeliti. Zavist je opasna. Mene je uništila.
Pripovijedala je o školskoj ljubavi i susjedi studentici koja joj je ukrala dečka, o tome kako je prešutjela osjećaje i pustila da sve ode. Tek kad je pisao iz vojske, u prvom mu je priznala da ga voli. U idućem, odbila ga je.
Zašto, bako?
Jer mu ne bih mogla dati ništa osim ljubavi. A muškarcu ponekad treba obitelj i njegovo potomstvo. Nas dvoje to nikada ne bismo mogli imati. Kad voliš, trebaš misliti i na drugoga.
Anica je stisnula šljivu u ruci.
A poslije?
Vidjela je suze na bakinim obrazima i požurila je zagrliti: Ne plači, bako! Sve sam shvatila. Ne moraš više ništa. Trebaš se smijati, danas je tvoj dan.
Smijeh, zagrljaji i glasna graja ispunili su kuću.
Kad je sat kasnije stigao on, niskog rasta, proćelav ali s osmijehom, sjeo je s njima, naručio kavu i gledao Margaretu pravim pogledom punim poštovanja i topline.
Djeca su ga s ispitivanjem navela da prokomentira bakinu čarobnu šminku (zahvaljujući blizancima, sada je imala golema crna krila na vjeđama i kosu kao svadbenu tortu), ali on je, umjesto da pobjegne, s njima se nasmijao. Odjednom su svi razumjeli možda tu ima nečeg lijepog za sve.
Vera je tada još jednom zagrlila Margaretu, tiho prošaputala:
Nemoj se bojati. Tu smo!
Život je nepredvidiv, i katkad je dovoljan samo jedan trenutak da okrene novu stranicu. Najljepše je imati svoju malu čvrstu luku i ruke svoje obitelji pa makar se čitav svijet promijenio. Sjetimo se ponekad: ljudi koji nas vole, naše su najveće bogatstvo. Ostalo dođe i prođe, a osmijeh, zagrljaj, nježna riječ, one su zauvijek.
I tako, Petrovićevi su znali: dobrih ljudi nikad nije previše. Treba pružiti šansu i novim pričama, i starim ljubavima.
A Margareta je tu večer zajedno s obitelji okrenula novu stranicu života s osmijehom, uz šalicu vruće kave, znajući napokon, da su dom i obitelj najveća sreća koju život može dati.
