Sedamnaest čarapa
Marina je gledala preko tanjura juhe svog muža i točno znala što će reći. Nije ga ni slušala, jer nakon dvadeset tri godine zajedničkog života s Damirom, naučila je čitati njegova lica kao uobičajenu etiketu na tegli kiselih krastavaca.
– Opet si presolila, rekao je, ne podižući pogled s mobitela. Koliko puta ti moram reći?
– Nisam presolila.
– Ja kažem da jesi, znači da jesi.
Marina je pažljivo položila žlicu na stol. Nije je ispustila, baš ju je stavila, lagano, da se ne začuje zveket. Jer da se začuje, rekao bi da je histerična. Uvijek bi tako rekao. Svaki njezin pokret, tek malo nagliji, postao bi za njega drama.
– Damire, već dvadeset godina stavljam soli po receptu.
– Upravo tako. Dvadeset godina jedno te isto. Možda je dosta više i tog recepta?
Odmaknuo je tanjur i ustao. Stavio ga je u sudoper, nije ga ni isprao. Ostaci juhe ostali su unutra. Marina je zurila u njegova leđa. Široka, poznata leđa čovjeka koji je rijetko pitao kako joj je prošao dan.
Bio je to običan utorak navečer u njihovom stanu na trećem katu male zgrade u Osijeku. Stan velik, trosoban, dobro namješten. Damirova omiljena rečenica kad bi gosti naišli bila je da ga je upravo on uredio. Marina bi šutjela, znala je: ako progovori, kasnije će slušati kritike što ga prekida.
Imala je pedeset dvije godine. On pedeset šest. Upoznali su se početkom devedesetih u tvornici gdje su oboje radili. Tada je bio drukčiji. Ili je barem ona tako mislila. Zbijao šale, nosio joj torbu, smijao se njezinim duhovitostima. Možda je samo htio ostaviti dojam, a kasnije se prestao truditi. Već dugo to nije znala a niti se više pitala.
Danas je Damir bio komercijalni direktor u srednje velikoj građevinskoj firmi, Gradnja plus. Dobro je zarađivao. Marina je radila kao knjigovotkinja u gradskoj poliklinici. I ona je imala plaću. Ne preveliku, no redovnu. Na njihov zajednički život to nije imalo utjecaja. Odnosno, ona je zarađivala, a Damirov je novac išao na stvari koje je on smatrao važnima. Ne jer joj je branio trošenje, nego se nekako samo po sebi posložilo: njezina je plaća išla na hranu, režije i kućne sitnice, dok su njegove kune bile pravi novac.
Tako bi i znao reći, ne često, ali rekao bi.
– Tvojom plaćom mogu samo kruh kupiti, izgovarao bi, tim tonom kao da navodi suhoparnu činjenicu.
Marina na to ništa nije odgovarala. Što može reći? Ionako je znala da on više zarađuje, samo joj nije bilo jasno zašto treba to svaki put naglas reći.
Nisu imali djece. I to je bila posebna tema u koju je Marina prestala zalaziti čak i u vlastitim mislima. Previše boli. Godine su donijele previše izgovorenih riječi da bi ih se sve moglo zaboraviti.
Svekrva, gospođa Ivanka, živjela je u susjednoj četvrti, desetak minuta tramvajem. Dolazila je nenajavljeno. Otključavala bi vrata svojim ključem, onim koji joj je Damir dao prije petnaest godina i nikad nije zatražio natrag, jer je Marina šaptala, a Ivanka zahtijevala glasno. Ušla bi, pogledom tražila nered i uvijek bi nešto pronašla.
– Marice, a vidi prašine na polici rekla bi onim tonom kao da je časna što Marina zove imenom, a ne nekom gorom riječju.
– Jučer sam brisala, gospođo Ivanka.
– Kako? Evo, gledaj.
Povukla bi prst preko police s knjigama, podigla ga i pokazala Marini, kao da je slijepa.
Damir bi u tim trenucima sjedio u naslonjaču i gledao televiziju. Ili bi se pravio. Nikada nije rekao svojoj majci da se smiri. Uvijek je bio na njenoj strani. Ne zato što je mislio da je ispravna, nego zato što mu je bilo jednostavnije. Majka bi otišla zadovoljna, supruga bi šutjela, a njegov mir bio je netaknut.
Godinama je Marina to zvala njegovom slabošću. Onda je i prestala davati ime toj pojavi. Samo je znala da je tako njihov život posložen. On, ona i Ivanka, koja je uvijek malo prisutna čak i kad fizički nije tu.
Damir je ostavljao čarape svuda. Već joj je to postalo toliko normalno da se uhvatila kako čarape zamjećuje kao i lajsne jednostavno su tu. Dio prostora. Oko kauča, ispod stolića, jednom je pronašla čarapu i na kuhinjskom prozoru i sve što je napravila bilo je da ju uzme i odnese na pranje.
Većinu je stvari radila šutke. Čistila, prala, kuhala, glačala. Išla u dućan nakon posla, nosila teške vrećice, jer Damir nije smatrao da je to njegov posao. On bi podigao teško, ako je trebalo nešto odnijeti na balkon, ali vrećice iz dućana ne, to nije bilo muško.
– Ionako prolaziš pokraj, rekao bi.
I tako bi prošla što je i bila istina.
Jedan dan na poslu imali su mali interni natječaj. Poliklinika je slavila obljetnicu i osmislili su kviz o povijesti medicine. Marina je pobijedila. Nagrada nije bila velika, voucher na 250 kuna za spa centar Vjetar s juga. Marina ga je kući donijela s gotovo zaboravljenim veseljem. Možda prvi put u dugo vremena bila je sretna što nešto donosi doma.
Damir je uzeo voucher, okrenuo ga u ruci i pregledao.
– Mama je zadnje spominjala kako ju boli leđa. Njoj treba masaža.
– Damire, to je moja nagrada.
– I što onda? Zašto baš tebi? Ti imaš posla i previše. Mami je korisnije.
Nazvao je Ivanku pred Marinom i rekao da ima poklon. Došla je dan kasnije i uzela ga. Zahvalila se sinu, Marini nije rekla ništa.
Marina je dugo poslije sjedila u kuhinji i gledala kroz prozor. Vani su bila drveća, lišće je već do kraja opalo. Razmišljala je kako nije zaplakala. Htjela je shvatiti zašto. Možda jer nije bila iznenađena. Možda jer je povrijeđenost postala kao šum televizora iz druge sobe konstanta, neizbježna.
A onda je došao onaj dan s čarapom.
Čistila je dnevnu sobu. Subotnje pospremanje. Pomaknula je kauč da bi usisala ispod i izvukla čarapu. Sivu, pamučnu. Samo jednu. Druge nije bilo. Držala ju je u ruci i gledala. Nije osjećala ni gađenje ni bijes. Samo je gledala.
Nešto se u njoj tada, vrlo tiho i vrlo sporo, okrenulo. Kao ključ u bravi koji se godinama blokirao, pa ipak popustio.
Nije odnijela čarapu na pranje.
Otišla je do ostave, pronašla kutiju od zimskih čizama, vratila se, stavila čarapu unutra i zatvorila poklopac.
Tog dana Damir je gledao nogomet. Donijela mu je čaj, nije zahvalio. Otišla je u kuhinju i počela razmišljati.
Razmišljala je dugo, do kasno. Kad je Damir zaspao, sjedila je za kuhinjskim stolom s hladnim čajem razmišljajući o tome da će za točno tri i pol tjedna u njihovom stanu biti večera. Važna večera o kojoj je Damir već pričao tjednima. Pozvao je novog direktora Gradnja plusa, gospodina Branka Kovačevića, s njegovom suprugom. Kovačević je tek preuzeo funkciju pa je odlučio obići svoje ljude, upoznati ih, steći dojam. Damir je računao na napredovanje koje se dugo najavljivalo.
– Znaš kakva je to prilika, rekao je Damir onako ozbiljno kako bi znao kad je u pitanju njegova karijera. Kovačević gleda cijelog čovjeka. Kuću, obitelj, ženu sve to.
– Dobro, rekla je Marina.
– Moraš izgledati pristojno. Nova frizura, lijepa haljina. Samo se ne uplići puno u razgovore. Tvoj posao je postaviti stol i ne smetati.
– U redu.
– Pozvat ću i mamu. Zna se ponašati u društvu.
Marina je kimnula. Zna ona kimati.
I sad, dok je noću sjedila u kuhinji s kutijom iz ostave, razmišljala je smireno, gotovo poslovno. Imala je tri i pol tjedna.
Sutradan je poslije posla svratila u trgovinu. Ne u onu s hranom, nego u kućanske potrepštine. Kupila je nekoliko staklenki s poklopcem onih kakve se obično koriste za pekmez, samo manje. Potom je otišla u drugu trgovinu i kupila mali diktafon. Jednostavan, ne preskup. Tamo je našla i tamnozelenu baršunastu tkaninu, metar ostatka.
Kod kuće je sve to spremila u ostavu. Damir ništa nije primijetio. Rijetko je, ionako, gledao što nosi iz trgovine. Bitna mu je bila hrana, ostalo nije.
Diktafon je počela nositi uz sebe. Mali, stao je u džep pregače. Uključila bi ga kad bi Damir počeo govoriti. Ne uvijek, nego kad bi iznutra osjetila da treba zabilježiti. Taj unutarnji glas nikad nije pogriješio.
Prva snimka bila je trećeg dana.
Večerali su. Marina je skuhala piletinu s povrćem. Damir je jeo šutke, onda rekao:
– Presušila si meso.
– Pripremala sam kao uvijek.
– Upravo to. Možda je vrijeme da nešto promijeniš?
– Što bih, po tvome, trebala mijenjati?
– Želim normalno jesti kad dođem kući. Zar je to previše?
– Piletina je meka, Damire.
– Ja kažem da je presuha. Najbolje znam što jedem.
Marina je uključila snimanje malo prije nego je spomenuo najbolje znam. Sve je ostalo snimljeno. Vratila je diktafon u džep pregače i donijela mu kompot.
Čarape su se pojavile redovno. Svakih dva-tri dana našla bi jednu na nekom novom mjestu. Ispod kreveta, pokraj televizora, čak jednom na kuhinjskoj stolici. Svaku je stavila u posebnu staklenku. Poklopila.
U početku je to radila mehanički. Pronašla, stavila, zatvorila. Ali nakon tjedan dana shvatila je da svakoj čarapi treba dodati povijest, bilješku. Kupila je male kartice, onakve kakve se kače na cjenike u trgovini. Počela je zapisivati. Datum. I rečenicu koju je Damir tad rekao.
Nije bilo teško. Imala je dobro pamćenje za riječi. Pamtile su joj se naročito jasno, jer je tijekom godina često prebirala njegove rečenice po glavi kad bi pokušavala shvatiti što nije u redu s njom. Sada ih je jednostavno tipkala na kartice.
Ženo, što kukaš? Moraš biti sretna da imaš svoj dom i muža.
To je rekao u četvrtak, kad mu se požalila da je umorna i boli je glava.
Moja mama je tvrdila da si nesposobna. Tad joj nisam vjerovao, ali sad vidim da je bila u pravu.
To je bilo u subotu, na kavi, kad je Ivanka došla. Zajedno su procjenjivali kolač koji je Marina napravila za goste. Kolač je bio odličan, ali Ivanka je rekla da bi biskvit mogao biti tanji, Damir se složio.
Marina je nakon toga otišla u kupaonicu, gledala se u ogledalo tri minute, umila se hladnom vodom i vratila pospremiti stol. Oprala suđe.
Noćima kad bi Damir zaspao, iznijela bi iz ostave svoj materijal i radila. Staklenke bi složila na kuhinjski stol, gledala ih, zamišljala kako to izgleda. Onda bi sve pospremila do jutra.
Na internetu je pronašla upute kako izraditi male postamente od kartona i baršuna. Nije bilo teško. Škare, malo ljepila, strpljenja. Napravila je male podloške na koje su staklenke stabilno i lijepo sjele.
Na sajmu rabljenih stvari uzela je tri mala reflektora na kvačicu. Prodavač je rekao da ih fotografi koriste. Platila ih je smiješno malo. Dali su topao, usmjeren svjetlo, kakvo joj je trebalo.
Nije o tome što radi razmišljala kao o nečemu velikom. Bilo je to više kao vođenje bilance uredno, liniju po liniju, bez emocija. Dokumentirala je. Skupljala. Izrađivala.
Damir ništa nije primijetio. Uglavnom nije ni zamjećivao ništa kod kuće osim hrane i reda. Ako je hrana bila fina i stan čist, ostalo je bilo dobro.
Jednog jutra ju je upitao zašto izgleda umorno.
– Loše spavam, odgovorila je.
– Opet? nije digao pogled s novina. Uzmi kakvu tabletu.
– Možda.
– Odi doktoru. I onako radiš u poliklinici.
Tu je razgovor stao. Okrenuo je stranicu.
Marina mu je natočila kavu i otišla se spremiti za posao.
Na poslu joj je kolegica Anita jednom rekla da zadnjih tjedana izgleda drugačije.
– Što si tako zamišljena? pitala je među pacijentima.
– Kako?
– Ne znam, fokusirana. Kao da nešto u glavi rješavaš.
– Rješavam.
– Nešto ozbiljno?
– Bez brige.
Anita ju je gledala malo duže, ali nije navaljivala. Dugo su bile kolegice, osam godina. Dobre kolegice, ne baš bliske prijateljice. No Marina je znala da bi, kada bi morala nekoga zvati, nazvala upravo Anitu. Jer Anita nije nikad pričala u prazno.
A onda je tu bila i Vesna. Prijateljica s faksa, iako su studirale različite smjerove stanovale su zajedno u studentskom domu. Vesna je davno preselila u Rijeku, ali su se čule. Jednom tjedno, ponekad češće. Vesna je bila rastavljena već deset godina, živjela sama, radila u turističkoj agenciji i uvijek rekla: Bolje biti sam nego s bilo kim.
Marina ju je nazvala kasno navečer, dok je Damir gledao vijesti u spavaćoj.
– Vesna, trebaš mi.
– Što je bilo?
– Ništa konkretno. Trebam da dođeš. Oko osamnaestog.
– Za tri tjedna?
– Da. Ili koju ranije. Selim.
Pauza je bila kratka.
– Gdje?
– Unajmila sam stan. Mali, jednosoban, na Sjenjaku. Sve je već plaćeno prvi mjesec.
– Marice… govoriš li ozbiljno?
– Posve.
– Od kad si odlučila?
– Nedavno. Ali natrag ne idem.
Vesna je šutjela još malo, pa rekla:
– Stižem petnaestog. Imam tamo prijateljicu, kod nje ću biti. Kaži što nosim.
– Ništa, samo sebe.
– I glavu?
– I glavu, prvi put se tiho nasmijala.
Dogovorile su se. Marina je spremila mobitel, brojala staklenke. Bilo ih je devet.
Pravnicu je našla sama preko interneta. Žena oko četrdeset pet, Melita Radić. Marina je dogovorila sastanak u pauzi i otišla u mali ured u centru. Kratko, jednostavno je objasnila situaciju. Melita je slušala, bilježila.
– Zajednička imovina?
– Stan. Kupujući su ga uglavnom njegovim novcem, ali…
– Svejedno, zajednički. Očekujete nešto?
– Ne tražim ništa. Imam ušteđevinu, platit ću sama.
– U redu ste s time?
– Jesam.
Melita ju je pogledala bez iznenađenja. Vjerovatno je vidjela mnogo žena koje odu ne tražeći ništa, osim slobode da mogu izaći na vrata.
– Prijavit ćemo razvod s vaše strane. Petnaestog?
– Može.
Marina je izašla i shvatila da je vani toplo. Sredina rujna, sunčano. Hodala je prema stanici, bez straha, samo s blagom suhoćom u ustima i mišlju da bi trebala kupiti vodu.
Kod kuće je pripremila večeru. Damir je došao kasno, pojeo, rekao da je riba ništa posebno. Nije niti rekao hvala. Ni dobro. To mu je bila najviša ocjena.
– Marice, znaš da je večera osamnaestog rekao je, ne pitajući nego konstatirajući. Kao kad potvrđuje vrijeme dostave.
– Znam.
– Kovačević voli domaću hranu. Doznala je od njegove tajnice. Pripremi nešto ozbiljno. Patku, recimo, ili junetinu.
– Bit će patka.
– I stol lijepo postavi. Ona platnena stolnjak iz Slovenije.
– Dobro.
– I lijepu haljinu obuci. Samo ne tu plavu, širi te.
Marina ga je pogledala.
– Dobro, ponovila je.
Otišao je u spavaću. Ona je oprala suđe i nakon toga napisala Vesni poruku: Osamnaestog navečer. Vreće ću pripremiti unaprijed.
Sljedeći dani proletili su. Na poslu je slagala kvartalni izvještaj, kod kuće pripremala večeru i dalje slagala svoju zbirku. Staklenki je već bilo trinaest. Kartice je ispisivala sitnim slovima, uredno rezala rubove.
Diktafon je snimio još nekoliko razgovora. Nisu svi bili grubi. Neki su bili tiši ponekad i gore:
– Jesi li ikad pomislila da bi se mogla više potruditi? pitao je kad mu je donijela ispeglanu košulju.
– U kojem smislu?
– U svakom. Evo, ova košulja. Na ovratniku je nabor.
Pogledala je ovratnik. Nabor nije vidjela.
– Ne vidim nabor.
– Ne znaš ti dobro gledati. Daj, ja ću dat u praonicu.
Uzeo je košulju i otišao. Marina je ostala uz dasku, gledala ruke koje su peglale tisuće košulja dvadeset i tri godine. Isključila je peglu, spremila dasku i otišla skuhati čaj.
Bila je još jedna snimka, skoro slučajna. Damir je pričao telefonom, ne znajući da Marina stoji u hodniku s vrećicama iz dućana. Razgovarao je, činilo se, s prijateljem.
– Ma pusti, svima je isto. Žena je žena. I moja diže nos. Što ćeš s njima? Trpiš. Bar je doma red i ručak na stolu.
Stanka. Smijeh.
– Neću se razvesti. Mama ne bi dozvolila. Tko će joj kuhat?
Opet smijeh, onaj poznati, samouvjeren, malo preglasan. Marina je i dalje stajala u hodniku, tiho postavila vrećice i otišla u kuhinju.
Diktafon ju je sve snimao.
Dugo je razmišljala o tom razgovoru. Ne o tome što je rekao nekoj drugoj osobi, nego o riječi trpiš. On je izabrao tu riječ. Što znači da je bio svjestan, ali nije ga smetalo.
Možda joj je to bila najteža misao u cijeloj pripremi. Ne što je govorio njoj, nego što je znao što govori i nastavio jednako.
Vesna je došla petnaestog, kako je obećala. Pozvonila kad Damira nije bilo. Marina je otvorila, Vesna ušla, bacila pogled po stanu.
– A lijep stan, rekla je. Suho, bez zavisti.
– Tri sobe. Velik. Tu sam provela dvadeset i tri godine.
– I sad odlaziš.
– Odlazim.
Vesna ju je pogledala ozbiljno. Bila je visoka, izražajna, s kratkom kosom i navikom gledati ljude u oči.
– Jesi sigurna?
– Vesna.
– Dobro, šutim.
Sve su stvari spakirale za dva sata. Nije ih bilo mnogo. Odjeća, nekoliko knjiga, slike (samo one gdje je sama ili s Vesnom), mala kutija nakita, koju sitnicu od posuđa kupljenu vlastitim novcem i mapa s dokumentima. Sve to su smjestile u auto Vesnine prijateljice i prebacile na Sjenjak.
Tamo je stan bio mali ali svijetao, s velikim prozorom iz kojega puca pogled na park. Marina je ondje ostavila prtljagu, vratila se doma. Damir nije još dva dana ništa posumnjao.
Stvari je odnosila polako, neprimjetno. Njene ionako nije bilo puno. U ormaru je njezina polovica uvijek zauzimala manje prostora.
Taj isti dan nakon Vesninog odlaska Marina je otišla do Melite Radić. Izjava za razvod je bila spremna. Potpisala je.
Kući je stigla u šest. Damir je sjedio u dnevnom i gledao vijesti.
– Gdje si bila?
– Malo duže na poslu.
– Je li večera?
– Evo, uskoro.
Otišla je u kuhinju i počela spremati. Razmišljala još tri dana.
Ta tri dana ozbiljno se spremala za večeru. Kupila je patku, marinirala preko noći. Našla recept za umak od brusnica koji nikad prije nije kuhala. Odredila meni: predjela, glavno, desert. Sve ispisala i stavila u blok za recepte.
Paralelno je završavala izložbu. Do večeri osamnaestog imala je sedamnaest staklenki sa čarapama. Sedamnaest kartica s datumima i rečenicama. Neke kartice je napravila veće za najsnažnije citate. Bile su tri.
Prva: Ženo, što kukaš? Moraš biti sretna da imaš svoj dom i muža.
Druga: Moja mama je tvrdila da si nesposobna. Tad joj nisam vjerovao, sad vidim da je bila u pravu.
Treća: Trpiš. Bar je doma red i ručak na stolu.
Spa voucher je posebno uokvirila, pod staklo. Ispod je zalijepila pločicu: Poklon kojeg nisam zaslužila, po svekrvinom mišljenju.
Reflektore je postavila u dnevnu sobu, dok Damira nije bilo doma. Isprobala osvjetljenje. Staklenke na baršunu izgledale su iznenađujuće otmjeno. Čak i s njenim skromnim ukusom, izgledalo je kao prava mala izložba. Predmeti pod staklom, kartice ispod reflektora, tamnozeleni baršun. Sve je prekrila prekrivačem do večeri.
Ujutro osamnaestog Damir je bio dobre volje. Popio je kavu koju mu je donijela, raspitivao se za meni.
– Patka, umak od brusnica, pečeno povrće rekla je Marina. Predjela: dimljeni losos, masline, kanapei sa sirom. Za desert tiramisu.
– Znaš ti to napraviti?
– Znam.
– Dobro, samo pazi da ne razočaraš. Kažu, on voli red u obitelji. Cijeni ženu javno. Takav je tip.
– Shvatila sam.
– Mama dolazi oko šest. Pomoći s postavljanjem stola.
– Nije potrebno.
– Ona želi pomoći.
– Dobro.
Damir je otišao. Marina je ostala spremati.
Cijeli dan je provela u kuhinji. Patka se pekla od dva popodne. Tiramisu je bio gotov još noću u frižideru. Stol je pripremila do pet: laneni stolnjak iz Slovenije, čaše s gornje police, svijeće iz ladice koje odavno nitko nije palio.
Oko četiri otišla je pod tuš, oprala kosu, napravila frizuru. Odjenula crvenu haljinu koju je kupila prije tri mjeseca, a još nije nosila. Damir za nju nije znao. Nije bila napadna, nego naprosto lijepa, strukirana, do koljena. U njoj je izgledala drukčije.
Dugo se gledala u ogledalu. Napravila je lagani make-up, tek nešto više nego obično. Mala srebrna naušnica koju je imala još od studentskih dana.
U pet i četrdeset pet nazvala je Vesna.
– Kako si?
– U redu. Patka je pečena.
– Maro.
– Molim?
– Ništa, samo… Ako što trebaš, tu sam blizu.
– Znam, hvala ti.
Spustila je mobitel. Provjerila je pečenje. Patka je bila savršena, kožica rumena, sok bistar. Isključila je pećnicu i ostavila meso na miru.
Ivanka se pojavila u šest na minutu. Otvorila svojim ključem.
– O, rekla kad je vidjela Marinu u crvenoj haljini. Lijepo si se sredila.
– Dobar večer, gospođo Ivanka.
– Da, da. Prošla je u kuhinju, zavirila u pećnicu. Patka?
– Da.
– Damir voli kad je meso tvrdo, znaš?
– Damir voli sočno meso, gospođo Ivanka. Poznajem ga dvadeset tri godine.
Ivanka ju je zbunjeno pogledala. Marina se nasmiješila i otišla u hodnik dočekati muža, koji je taman ulazio.
Damir je bio u novom odijelu. Pogledao je Marinu i na tren zastao.
– Kakva ti je to haljina?
– Nova.
– Crvena.
– Pa vidim, crvena, rekao je, tonom koji nije odavao ni podršku ni protivljenje. Ušao je u sobu bez daljeg komentara.
Kovačevići su pozvonili u sedam i pol, točno.
Branko Kovačević bio je velik čovjek od šezdesetak godina, guste sijede kose, držanja vojnika. Pružio je Marini ruku i rekao:
– Drago mi je. Branko.
– Marina.
– Lijepa haljina, Marina.
Njegova žena, Antonija Kovačević, bila je niska, tamnokosa, s tihim glasom i pažljivim pogledom. Donijela je cvijeće i uručila ga Marini.
– Hvala što ste nas pozvali.
– Izvolite, uđite.
Damir je bio srdačan. Umio je biti s ljubaznošću kad treba. Smijao se, pričao o građevinskim projektima, točio vino. Ivanka je tiho sjedila uz stol i smiješila se. Marina je iznosila jela i smiješila se također.
Razgovor za stolom je tekao lako. Kovačević je pričao o investicijama, Damir je slušao pažljivo i pristojno klimao. Antonija je upitala Marinu čime se inače bavi.
– Knjigovotkinja sam u poliklinici.
– Ozbiljan posao. Mnoge administracije, zar ne?
– Puno papirologije, ali navikla sam.
– Teško spojiti s kućom?
– Snalazim se.
Antonija ju je pogledala malo duže, kao da nešto želi pročitati u crvenoj haljini.
Nakon glavnog, kad su pojeli patku, ulili drugo vino i atmosfera malo popustila, Marina je ustala.
– Oprostite, rado bih vas zamolila da pogledate nešto posebno. Malu izložbu koju sam pripremila za večeras.
Damir ju je pogledao, iznenađen i nervozan. Nije znao o čemu priča.
– Izložbu? upitao je Kovačević s interesom. To je zanimljivo.
– Volim iznenađenja, rekla je Marina. Izvolite u dnevnu.
Krenula je prva. Povukla je prekrivač.
Toplo svjetlo reflektora obasjalo je sedamnaest staklenih teglica na tamnozelenom baršunu. U svakoj teglici bila je jedna muška čarapa. Uz svaku kartica. Duž zida veće kartice s citatima. U kutu, na posebnoj podlošci, stajala je uokvirena potvrda iz spa centra.
Antonija je ušla prva i zastala. Branko je prišao, sagnuo se da pročita jednu karticu, pa drugu.
Ivanka je došla zadnja, naglo pitala:
– Što je ovo?
– Ovo su eksponati, mirno je rekla Marina. Kolekcija iz zadnja tri i pol tjedna.
Damir je stajao na vratima, ukočenog lica.
Marina je iz džepa haljine izvadila mali daljinac. Pritisnula tipku. U tišini prostorije, iz male zvučne kutije na polici začuo se glas.
Muški glas. Damirov.
Ženo, što kukaš? Moraš biti sretna da imaš svoj dom i muža.
Pauza. Opet Damirov glas, drugi isječak:
Presušila si. Presolila si. Kao uvijek. Možda je vrijeme da nešto promijeniš?
Još jedan:
Trpiš. Bar je doma red i ručak na stolu. Mama ne da da se razvedem, tko bi kuhao?
Zadnji:
Moja mama je tvrdila da si nesposobna. Tad joj nisam vjerovao. Sad vidim da je bila u pravu.
Snimka je utihnula.
Nastala je šutnja. Prava ona šutnja, kad znaš da nema povratka.
Antonija je gledala okvir s potvrdom. Nije ništa pokazivala, ali se odmaknula od Damira.
Branko, visok kao i uvijek, odjednom se činio još većim. Nakon stanke pogledao je Damira.
– Čuo sam da pretendirate na mjesto zamjenika, rekao je mirno.
Damir je otvorio usta.
– Za mene povjerenje počinje s tim kako se čovjek ponaša doma, nastavio je Branko, ne čekajući odgovor. To je moje pravilo i ne mislim ga mijenjati. S čovjekom koji ovako razgovara sa suprugom neću poslovati.
Okrenuo se prema Marini:
– Hvala na večeri, Marina. Patka vam je izvrsna.
– Nema na čemu, rekla je.
Antonija joj je kratko stisnula ruku, tiho, pa je otišla za mužem u hodnik. Damir je ostao stajati na vratima dnevne, šuteći.
Vrata su se iza Kovačevića zatvorila.
Ivanka, koja je šutke stajala uz zid, naglo se nakašljala. Pogledala je sina, već otvarala usta da kaže da je Marina sramota obitelji.
Ali iz zvučnika je krenuo još jedan snimak, koji je Marina namjerno ostavila na kraju, do tada ga ni sama nije do kraja poslušala.
Damir je pričao:
Misliš da meni majka nije dosadila? Uvijek se miješa. Davno bih ja sredio svoj mir, ali tko bi onda kuhao? Ni žena ni majka ne znaju napraviti pravo jelo.
Ivanka je to čula. Stajala je, gledala sina. Usta su se otvarala, ali riječi nisu izlazile.
– Dami, tiho je izustila.
Damir je gledao u pod.
– Damire, ponovila je sada odlučno. Tako dakle.
Uzela je torbu. Otišla u hodnik, izvadila ključ od stana i stavila ga na komodu. Ništa više nije rekla. Vrata je zatvorila čvrsto, ali nenametljivo, još gore nego lupiti njima.
Marina je ušla u dnevnu, isključila zvučnik. Stala uz svoje staklenke. Uzela jednu u ruku, gledala kroz staklo u čarapu unutra. Vratila je.
Damir je ušao, lica crvenog. Ne od srama, više od nečega nalik bijesu.
– Što ti to radiš? nije pitao, nego rekao.
– Izložbu, rekla je.
– Napravila si mi predstavu pred šefom. Znaš li što si napravila?
– Znam.
– Ovo je izdaja. Ludilo.
– To su tvoje čarape, Damire. I tvoje riječi. Ništa nisam izmislila.
– Snimala si me, potajno! To je protuzakonito!
– Snimala sam razgovore u svom domu. Pitaj odvjetnika, ako želiš.
Primakao se.
– Objasni mi zašto si to napravila.
Marina ga je gledala. Dvadeset tri godine. Gledala ga je i sjetila se nekog drugog čovjeka mladića koji bi je satima čekao dok nije bilo mobitela, šalio se, nosio debelu kariranu maramu. Taj je čovjek odavno nestao, a možda ga nikad nije ni bilo.
– Prije tri dana podnijela sam papire za razvod, rekla je.
Damir je zanijemio.
– Moje stvari su već preseljene. Ključ koji je Ivanka vratila je na komodi. Svoj nikad nisam ni imala, nisi mi dao. Nije ni bitno.
Prošla je pokraj njega, u hodnik. Uzela malu torbu koja je stajala od jutra. Otvorila vrata.
– Patku sam izvadila iz pećnice, možeš jesti. Lim je prljav. Neću ga oprati. To više nije moj posao.
Izašla je.
Stubište je osvjetljavala slaba žarulja. Pritisnula je tipku lifta i čekala da dođe s prizemlja. Iza zatvorenih vrata, tišina. Onda je nešto tresnulo, možda je Damir nešto srušio. Opet tišina.
Lift je stigao. Ušla je. Pritisnula parter. Vrata su se zatvorila.
Van je bio večer. Rujan, već svježe, ali ne hladno. Izašla je na ulicu i zastala. Udahnula.
Zrak je mirisao na jesen. Malo po vlažnom lišću, malo po ispušnim plinovima, pomalo po kolaču iz nečijeg prozora. Običan gradski zrak.
Koračala je pločnikom u crvenoj haljini s malom torbom u ruci. Pete su joj klapale po asfaltu. Oko nje žamor grada, pas na uzici, tihi razgovori, prolaznici. Nitko ju nije posebno gledao. Cijeli svijet je živio dalje svoj život ne znajući da je u jednom stanu na trećem katu završilo nešto što je trajalo dvadeset tri godine.
Hodala je i razmišljala da ne zna što će biti. Novi stan je mali, prvih dana morat će se naviknuti na noći bez nečijeg daha, na šutnju i na to da sama bira što će pojesti, koliko će svijetla zapaliti.
Nije znala hoće li joj kasnije biti žao. Nije znala hoće li biti usamljena. Nije znala što će reći na poslu ako saznaju. Nitko ne zna hoće li se majka javiti i što će reći.
Nije znala mnogo toga.
Mobitel je zatreptao u torbi. Vesna.
– Gdje si?
– Hodam.
– Kamo?
– Idem ravno. Onda ćemo vidjeti.
Vesna je šutjela trenutak, pa:
– Kupujem vino. Dolazim do tebe?
– Da. Ali kod mene novog.
– Znam, na Sjenjaku. Budi tamo, stižem za dvadeset minuta.
Marina je spremila mobitel. Prošla još nekoliko metara, zaustavila se na križanju čekajući zeleno svjetlo. Uz nju je stao muškarac s velikom vrećicom. Pogledao je njenu haljinu pa skrenuo pogled. Upalilo se zeleno. Prešla je cestu.
Tamo, u onom stanu na trećem katu, ostao je čovjek među sedamnaest staklenki i prljavim limom za pečenje.
Ona je hodala ulicom i osjećala da je zrak sada drugačiji. Ni bolji ni gori. Samo njezin. Ne miriše na tuđe. Pripada joj, dokle god udiše.
Nije znala što će napisati na onoj praznoj stranici pred sobom, ali jedno je znala pisat će sama.
– Vesna, izgovorila je naglas, iako Vesne nije bilo. Samo tako, u rujansku večer, u svjetla grada, u sasvim obično šetalište gdje prvi put hoda sama.
Odgovarale su joj samo njene visoke pete. Kuc, kuc.
Život koji je samo njezin počinje upravo tako bez fanfara, bez pljeska. Sa mirisom tuđeg kolača iz prozora i dvadeset minuta do susreta s prijateljicom koja već nosi vino.
A sve što ostaje iza je tihih sedamnaest čarapa i lekcija: Poštuj sebe, jer nitko drugi to neće umjesto tebe.
