Svadbeni skandal
Namjerno si to napravila! Ivina galama proparala je salu tako oštro da su glazbenici u kutu prestali svirati, jedan po jedan, kao da ih je netko isključio iz struje. Sve si znala i namjerno si to napravila!
Mirna je stajala dva koraka od sestre, u bijeloj haljini s čipkastim rubom, hladne glave. Nije bila ni ljuta ni povrijeđena, više kao netko tko je godinama očekivao da će se dogoditi to što se dogodilo.
Iva, nemoj, tiho joj reče.
Nemoj?! Iva je zakoračila naprijed, stolac iza nje se zatresao, skoro prevrnuo čašu sa šampanjcem. Tražila sam te samo jedno. Jedno jedino! Da mi predaš buket iz ruke u ruku! Meni! Ne da ga baciš u gomilu, k’o u ribarnici, nego da mi ga daš. Razumiješ li ti što to znači? Sve ti to mijenja!
Svi gosti su zašutjeli, oko šezdeset ih je bilo, starija rodbina, prijateljice, ljudi s Tomislavove strane. Netko je zastao s vilicom u zraku, netko spustio čašicu i zabuljio se u stolnjak. Ujak Josip, tatin brat, nakašljao se u šaku i okrenuo prema prozoru.
Marija, mama, brzo se digla sa svog mjesta, tihim i uvježbanim pokretom žene koja zna gasiti tuđe požare čim ih namiriše.
Ivice, dušo priđe joj onim toplim glasom kojim se priča djeci kad se boje mraka dođi sa mnom.
Mama, ne diraj me! trgnula je ruku, ali se malo okrenula i tad joj je u pokretu puklo nešto iznutra, nešto dječje. Znaš koliko mi taj buket znači. Dogovorile smo se!
Nismo se dogovorile smireno reče Mirna. Ti si rekla da želiš. To nije isto.
Iva je otvorila usta, zatvorila ih, pa opet otvorila iz nje je izašao zvuk između jecaja i riječi, nitko nije razumio. Suza joj krenula niz obraz, razmazala maskaru u sivu crtu. Bila je lijepa, Iva, i tada, i s tom crtom i drhtavom bradom. Visoka, tamnokosa, ljubičasta haljina joj je savršeno pristajala. Samo, sve to sad nije bilo ni vrijeme ni mjesto, k’o kad dobra stvar padne na pogrešno mjesto.
Sve je upropašteno, uspjela je reći. Razumiješ? Sve. Sad je sve gotovo.
Marija više ništa nije rekala, samo je primi pod ruku, čvrsto ali nježno, i povela je van. Iva je išla, nije se borila, samo se jednom okrenula i pogledala salu u kojoj je glazba tiho ponovno krenula, opreznije.
Mirna ih je ispratila pogledom. Okrenula se Tomislavu, mužu, koji je stajao pored nje s izrazom čovjeka koji se ne snalazi.
Sve je okej rekla mu je. Hajde plesati.
Buket je završio kod Lenke, Mirnine prijateljice s faksa. Lenka je bila treći red, nimalo nije računala da će ga uloviti, a Mirna ga je bacila malo više u stranu i jače nego što je običaj. Lenka je prasnula u smijeh, crvenila se i pritisnula cvijeće na grudi. Nitko joj nije zavidio. Svi su mislili na Ivu.
Bio je rujan, topao i ak malo sparan. Restoran Breza nalazio se na trećem katu iznad rijeke, veliki prozori ogledali su svjetla u vodi. Vani se polako smrkavalo, baš kako zna biti početkom jeseni ljeto još ne odlazi, ali već pakuje kofere.
Iva je taj dan imala dvadeset šest godina i tri mjeseca. Mirna je bila tri godine mlađa. To nije mnogo, ali među njima bila je ona jaz koja se ne može objasniti godinama.
Mirna je bila od onih što prvo gledaju, pa tek onda uzmu. Ne iz straha, nego iz potrebe da shvati. Dugo je birala smjer studija, još dulje gledala Tomislava, prije nego što je pristala na prvi spoj. Dvije godine su bili zajedno, još godinu živjeli skupa, pa se tek onda vjenčali. Sve je kod nje išlo mirno i polako.
Iva je bila drugačija. Ona je uvijek sve probala prva, naglo i vatreno, pa bi joj brzo dosadilo i kretala ispočetka. U tri godine promijenila je četiri posla. Ne što ju je tko tjerao, jednostavno uvijek nešto nije odgovaralo: ekipa, šef, ili dugi put na posao. I muškarci slična priča svaki novi je bio konačno pravi, pa je i on ubrzo postajao bivši.
Zato je Iva imala svoj sustav. Strog i dobro osmišljen, vlastiti. Svako jutro otvori horoskop na mobitelu, prvo pročita škorpiona (svoj znak), pa ovna (znak zadnjeg bivšeg), a ponekad i blizanca, čisto da ne propusti slučajnost. Kad bi horoskop rekao povoljno za razgovore, organizirala bi intervju za posao. Ako izbjegavajte sukobe, radila bi od kuće i ne odgovarala na pozive.
Retrogradni Merkur bio joj je osobni neprijatelj. Uvijek je znala unaprijed kad počinje, postavila podsjetnik dva tjedna ranije, nije potpisivala ugovore i upozoravala sve oko sebe. Mamu, Mirnu, prijateljice, nekad i slučajne poznanike.
Nije pametno sad to raditi govorila je kad joj je Mirna u veljači rekla da su ona i Tomislav predali zahtjev za vjenčanje. Merkur je retrogradan do kraja mjeseca. Pričekajte.
Već smo predali odgovorila je Mirna.
Eto ti prevrnula je očima Iva, kao da je time sve rekla.
Što eto ti?
Ma ništa. Samo da imaš na umu.
Mirna je imala zapravo, zaboravila je kroz deset minuta.
Ali s Ivom nije bilo zaborava. Ona je čuvala sve kao balon na uzici, a balon nije nikad odletio, samo ju je vukao dolje.
Kad je bila potvrđena svadba, Iva je odmah provjerila astrološku prognozu za rujan. Nejasno: Mjesec u ribama, Venera u djevici Pitam mamu.
Mama Marija počne, a ovim formalnim imenom zvala bi je samo kad bi htjela da je ozbiljno shvaćaju znaš li ti da su izabrali baš najgori mogući dan?
Zašto? pita mama.
Zbog Mjeseca.
Mjesec svijetli svima isto, Iva.
Mama, nije šala. Čitala sam ozbiljnu astro-analizu, tamo piše da su ti brakovi rizični.
Svi su brakovi rizični reče mama. Idi kupi Mirni neki poklon.
Kupi Iva skup poklon, uz račun. Ali ne smiri je to.
Pa krene zvati Mirnu s uputama: boja haljine (bijelo sa srebrom se ne preporučuje, uzmi zlatno), datum crkve ako će imati crkveno vjenčanje, cvijeće (hortenzije ne pašu uz 1. rujna), dovoljno je neutaralnog. Mirna slušala, govori da, Iva, razmislit ću, Iva, pa napravi po svom. Hortenzije su ipak ostale, velike, bijele, sa zelenim nijansama.
A onda je došao razgovor o buketu. Onaj razgovor.
To je bilo mjesec prije svadbe, na maminom stolu uz čaj dok je Mirna pokazivala slike interijera. Iva lista fotografije, klima glavom, šuti. Onda odjednom pita:
Hoćeš li meni dati buket?
Koji buket? nije shvatila Mirna.
Mladenkin. Kad budeš bacala. Nemoj ga baciti, daj ga meni.
Mirna pogleda.
To je tradicija, znaš. Baciti svim neudanim.
Znam za tradiciju. Ali znaš da buket tko uhvati prvi ide pred oltar. A meni je bitno baš uhvatiti ga. Razumiješ? Ako mi ga daš iz ruke, to je kao namjera, to je ispravno.
Namjera?
Da. Energija namjere. Radi.
Mama Marija je tad prala šalice i pravila se jako zauzetom.
Iva, oprezno je rekla Mirna, to ne mogu. Nije pošteno prema drugima.
Kojima drugima? Leni?
I njoj, da.
Mirna. Iva je pustila slike. Meni je dvadeset i šest. Sama sam. Ti se udaješ, s Tomislavom krećeš u život, a ja što imam? To je samo buket. Imaš toliko cvijeća, sestri ne bi dala?
Mirna je bila tiho.
Dala bih, ali to jednostavno nije to.
Kako nije to? Ti ni ne vjeruješ!
Vjerujem u Tomislava. Kad znaš što želiš, cvijeće ne odlučuje.
Iva je ustala, pokupila torbicu.
Dobro, sve jasno.
Otišla je bez rasprave. Tjedan nije zvala, a mama kasnije tiho kaže Mirni kako je Iva povrijeđena i mogla si popustiti malo. Mirna je slušala, klimala i ništa nije rekla. Toliko je toga bilo: haljina, cvijeće, meni, dogovori s restoranom. Život je išao naprijed, ona s njim.
Iva je došla na svadbu u ljubičastoj haljini, s kosom skupljenom u punđu. Bila je atraktivna. Oduvijek je znala pojaviti se tako da je svi vide. Mama je uvijek govorila da je Iva primjetna. Nije bila ljepša od Mirne, ali je uvijek bila onaj prvi pogled. Mirna, svijetla i tiha, postala bi pozadina. No danas je Mirna bila mladenka, nije mogla nestati u pozadini.
Za stolom Iva je sjedila s maminom prijateljicom tetom Sonjom i pila vodu. Voda, jer je vjerovala da alkohol u određenim lunarnim ciklusima širi negativnu energiju. Teta Sonja je pričala nešto veselo, Iva je klimala.
Tomislav je održao zdravicu Mirni. Jednostavno, bez patetike, gledajući samo nju. Iva je gledala svoju čašu.
Zatim salata. Zatim glavno jelo. Opet zdravica.
Došla je igra s buketom.
Iva je prva ustala. Stala u sredinu sa svim neudanima, malo više naprijed, oči u oči s Mirnom. Mirna okrenuta leđima, čvrsto drži buket. Netko s broji: jedan, dva, tri.
Mirna baci.
Buket proleti široko, lagano u stranu. Iva posegne, ali cvijeće zaobiđe, padne Leni iz trećeg reda, koja se uopće nije trudila da ulovi, samo je stajala i smijala se.
Sekunda tišine.
Onda je Iva viknula.
Namjerno si!
To je bila prva riječ svega što je uslijedilo: vika, plač, gosti zamrznuti u kadru, Marija sa svojim mirom i gasiteljskim talentom. Iva je galamila, riječi su se nizale: o sudbini, o nepravdi, o tome kako je sve uništeno. Mirna nije povisila glas. Tomislav je držao za ruku.
Onda je Marija odvela Ivu, a sala odahnula.
Kafić Sjever bio je u istoj zgradi, odmah iza ugla od Breze. Malo mjesto, drvena šanka, četiri stola i saksije na prozorima. Navečer mirno, gotovo prazno: samo jedan tip s laptopom u kutu i barista iza šanka, mladić od dvadesetak godina s kratkom bradicom.
Marija je dovukla Ivu unutra, ne grubo, ali odlučno, sjela ju na visoki stolac, kratko rekla:
Sjedi. Vraćam se.
I izišla. Možda zvati koga, možda udahnuti zrak. Iva nije pitala.
Gledala je u drveni pult. Maskara sasvim razmazana, haljina iza izgužvana. Osjećaj nakon eksplozije: prazno, tiho i hladno. Kao iza ljetne oluje.
Želite li što popiti? pita barista. Miran glas.
Vodu kaže Iva. Ne, čekajte. Kavu… Ne… trlja sljepoočnicu. Imate što toplo, a da nije kava?
Imamo vruću čokoladu, čaj od đumbira, običnu vruću vodu s limunom.
Čokoladu.
Kimne i krene raditi. Iva promatra njegovu rutinu, pokrete bez viška.
Težak dan? pita ne gledajući je.
Čuli ste nije pitala, konstatirala.
Malo. Zidovi ovdje tanki.
Pa što onda pitate?
Jer težak dan i skandal na svadbi nije isto.
Iva ga pogleda. Stavi pred nju pravu čokoladu, mirisnu i gustu, po domaći.
Bila je sestrina svadba iz nje izađe samo od sebe.
Jasno.
Tražila sam jedno. Da mi da buket. Iz ruke. Baš nije puno.
Ovisi od koga se traži.
Rodjena sestra je. Drži šalicu, čokolada grije dlanove. Sad mi je važno. Merkur je tek prošli mjesec izašao iz retrogradnosti, ako ne iskoristim, ništa od toga još mjesecima.
Barista ne komentira, prebriše pult, osloni se na njega.
Znate li što je retrogradni Merkur? pita Iva.
Znam.
Onda znate kako to utječe.
Znam što je to popravi naočale. Optička iluzija. Merkur ne ide unazad samo se tako, gledano sa Zemlje, prividno kreće, dok svaki ide svojom putanjom. Kao vlakovi, kad jedan prestigne drugi. Taj što je pretjecan ne vozi natrag, samo ide sporije.
Iva ga gleda.
Ma znam da je to iluzija, ali energija…
Kakva energija?
Astrološka. Nije to samo planeta, to je simbol, arhetip.
Možda ne proturječi ali buket niste željeli zbog arhetipa. Željeli ste ga jer želite u brak. To je drugo.
Iva prvi put ne osjeti povredu, iako je očekivala. Bilo je nešto drugo, poput iznenađenja.
Ja sam Andrej kaže on.
Iva.
Lijepo ime.
Ona ne reagira, pije čokoladu. Bila je odlična.
Zašto mislite da mi je buket važniji od udaje? pita.
Da vam je važna osoba, pričali biste o njoj, a ne o buketu.
Iva šuti.
Možda ste u pravu promrmlja.
U kafiću mirno. Čovjek iz kuta odlazi, vani automobili, odsjaji lampi po baruštinama nakon kiše. Iz susjednog restorana odjekuje glazba.
Mama se nije vratila. Iva je shvatila to tek kasnije možda je baš trebalo biti tako. Ostala sama na šanku. Andrej čisti šalicu, polira aparat za kavu. Povremeno odgovara na nešto što priča ona govori. Inače ne govori s nepoznatim, danas riječi idu same: o retrogradnom Merkuru, o Tomislavu, za kojeg od početka nije vjerovala da je za Mirnu (ali to nije rekla), o mami koja uvijek osvane na Mirninoj strani, o starijoj sestri koja uvijek ispadne crna ovca.
Andrej sluša, ne klima pretjerano, ne ubacuje aha, samo sluša. Nekad postavi kratko pitanje, ona skrene u odgovoru.
Kažete da vam Merkur utječe na odluke upita u jednom trenu. Jeste li ikad donijeli odluku bez horoskopa?
Naravno.
Koju pamtite zadnju?
Iva zastane. Teško pitanje.
Prije tri godine rekla je. Dala sam otkaz na prvom poslu. Bez horoskopa.
Kako je ispalo?
Loše. Dva mjeseca nisam našla novi.
A iduća horoskopska odluka, bolje?
Iva zašuti.
Ne baš prizna.
Eto vidiš, nije do horoskopa.
Ima tu nekih pravila…
Ima. U nama, ne u planetama.
Nije to rekla kao lekciju, više kao usputnu konstataciju. Iva je malo posjedila s tim, kao s nepoznatim okusom.
A vi, nikad ni u što ne vjerujete? pita.
Vjerujem kaže Andrej. U dobru kavu. U to da kad dolazim na vrijeme, imam manje stresa. U to da je ljude vrijedno slušati.
To nije vjera, to je navika.
Možda, ali radi bolje od Merkura.
Nasmije se tek osmijehom u kutu. Naočale obične, kosa malo duža nego što bi moralo, uredna brada. Totalna suprotnost tipu kojeg Iva inače primjećuje više voli visoke bez naočala, s autoritetom. Andrej je bio onaj koji ostaje, ne onaj što ulazi.
Petnaest do jedanaest reče da zatvara u jedanaest. Iva pogleda na sat provela tamo skoro dva sata.
Hvala na čokoladi kaže.
Nema na čemu. Uzima šalicu. Znaš li kući sama?
Imam auto… ali shvati da nije, došla je s mamom. Vadi mobitel: tri propuštena poziva od Marije. Ajoj.
Nazovite mirno reče Andrej.
Ona nazove. Mama se odmah javi, glas joj je ravan.
Iva, di si? Mislila sam da si otišla taksijem.
Još sam tu, u kafiću.
Dobro. Ja sam stigla doma. Ključevi su kod tebe?
Jesam.
Onda dođi.
Niti pita kako je, niti prigovara ili tješi. Samo provjeri, je li sve u redu. To je na neki način bilo više bolno nego da se derala.
Iva naruči taksi, podigne se, popravi haljinu, uzima torbu.
Doviđenja, Andrej.
Doviđenja, Iva. Dođite opet, ako što treba.
Izađe van. Rujanski zrak hladnjikav, miriši na vlažno lišće. Taksi stiže za osam minuta, tako piše u aplikaciji. Stoji pod svodom i misli o onome što je Andrej rekao o vlakovima. Dva vlaka, jedan pretiče drugi, onaj koji ga prestignu ne vozi natrag.
Ne može to izbijati iz glave.
Doma se umije, ispere maskaru, obuče pidžamu. Legne, deset minuta pilji u strop. Uzme telefon, otvori horoskop. Pročita za sutra. Pa zatvori. Pa opet otvori i čita članak ne astrološki, nego obični, o retrogradnosti. Baš ono što je rekao Andrej iluzija pokreta, različite brzine.
Čitala je dugo, pa zaspala s mobitelom u ruci.
Ujutro je mama zvala u deset. Glas ravnomjeran.
Kako si?
Dobro.
Jučer nisam ništa prigovarala.
Skužila sam.
Nije da mi je svejedno.
Znam, mama.
Pauza.
Mirni nije bilo ugodno reče mama. Nije se uvrijedila, ali bilo joj je neugodno. Razumiješ?
Razumijem.
Dobro.
Nisu više o tome. Mama je prešla na drugo: trebala je podignuti nešto iz kemijske čistionice, kuhala bi juhu. Iva je slušala, odgovarala, ali negdje na pola shvati da joj misli bježe ne na vjenčanje, ni na Mirnu, nego na ono što je Andrej rekao ljude vrijedi slušati.
Samo to. Bez nastavka.
Za tri dana Iva je opet ušla u Sjever.
Išla je nekim svojim poslom, iskreno trebala joj je ljekarna u istom prolazu. Ali kad je prolazila pored Sjevera, zastane. Sekunda pred vratima. Uđe.
Andrej je za šankom. Potvrdno klimne, bez iznenađenja.
Americano? pita.
Ne pijem obično americano.
Onda što?
Flat white. Ako znate.
Znam.
Sjedne na isto mjesto. On pripremi kavu, stavi pred nju, ništa ne pita.
Pogleda oko sebe: danju je Sjever drugačiji, više svjetla, po stolovima četvero ljudi, neki rade, neki šapću.
Svaki dan ste ovdje? pita.
Pet dana tjedno. Subota i nedjelja slobodni.
Danas je četvrtak.
Tako je.
Pije kavu. Flat white odličan, mlijeko na točnoj temperaturi.
Čitala sam o orbitama kaže.
Andrej je pogleda.
I?
Piše kao i vi iluzija.
Da.
Ne tvrdim da ste u pravu.
U redu.
Možda sam samo… navikla sve planetama objašnjavat. Jer je lakše. Nego priznati da je samo nešto jednostavno pošlo krivo.
Andrej šuti, pažljiviji pogled.
Teško je to priznati reče nakon trenutka.
Grozno teško složi se Iva.
I nekako joj smijeh izleti, tih ali pravi. I on se nasmije.
Sjedila je sat vremena u Sjeveru. Pričali su o svemu: on bi pitao, ona odgovarala i obrnuto. Saznala je da radi tu dvije godine, prije toga je bio drugdje, studirao kemiju, odustao treće godine nije mu bilo dosadno, ali kava mu je bila zanimljivija. Nije pitala zašto nije objasnio, samo je rekao ovdje odmah vidiš rezultat, dobar ili loš, ništa se ne skriva.
Na izlasku on opet kaže: Dođite opet.
Za četiri dana došla je ponovno.
A onda opet kroz tri dana.
I nekako samo od sebe, počela je dolaziti dva-tri puta tjedno. Ne po planu. Taman joj je usput, nekad nije ali svejedno svraća.
Nikad se nisu dogovarali. Ona dođe, on tu, ona sjede, pričali bi. Nekad bi imao puno posla, klimnuo bi joj, ona bi pila kavu i nešto čitala. To je bilo u redu.
Jednom je došla u petak navečer, taman kad je on završavao smjenu. Druga baristica, crvenokosa, spremala je šank. Andrej u jakni, ruksak na ramenu.
O, iznenadi se Iva.
Idu li kamo? pita on.
Ne, samo prolazim.
Oklijeva sekundu.
Šetate li? Tu je Korzo blizu.
Nije baš razmišljala.
Ajde.
Korzo prazan, jesen, lišće na pločnicima. Hodali su polako, bez plana. On pričao o sortama kave, ona slušala i neočekivano pitala odakle dolaze zrna, kako se prže, zašto je nešto gorko a drugo nije. Nije joj bilo dosadno. To je bilo neobično jer inače je nezanimljive teme preskakala.
A vi? Što primjećujete kad upoznajete nekog? pitala je u jednom trenu.
Andrej razmisli.
Sluša li on ili samo čeka na red da govori.
Ja?
Slušate, ponekad. Kad ne odlutate.
Prasnula je u smijeh.
Iskreno.
To želim.
Došli su do klupe, stali. Rijeka tamna s pokojim odsjajem. Na drugom kraju svjetla stanova.
Jeste gledali danas horoskop? pita on.
Nisam iskreno kaže Iva. Iznenadi samu sebe. Nisam.
Dobro?
Ne znam. Neobično.
Vratiše se do tramvaja, već je bilo devet i pol. Za rastanak predloži da iduće subote opet prošeću. Rekla je da će razmisliti.
Razmislila je i došla.
To je bila druga subota listopada. Našli su se pred parkom, bilo je friško, obukla sako i šal. On bez kape, a hladno. Nije mu to prigovarala.
Šetali, sjeli u drugi kafić, ne Sjever. Nije bio spoj, ali ni samo šetnja nešto između.
Uz kavu je rekla:
Zvala sam Mirnu.
I?
Javila se. Pričale smo deset minuta, ništa posebno. O mami, poslu, kako su nakon svadbe išli na vikend.
Lijepo?
Čisto. Niti toplo niti hladno. Vrtila je šalicu. Nije mi išla isprika s jezika.
Za što?
Za svadbu. Za scenu.
Zašto?
Ne mogu. Nema pravih riječi. Možda još nisam spremna.
Andrej klimne, ne osuđuje.
Nije hitno reče.
Što nije hitno?
Isprika. Ponekad se dogodi sama, bez riječi.
Iva ga pogleda.
Jeste li psiholog?
Nisam ozbiljno kaže. Imao sam sestru, nismo pričali tri godine. Onda smo se pomirili.
Zašto ste se posvađali?
Zbog novaca iz nasljedstva. Ona je mislila da joj više treba, ja sam mislio pola-pola.
Kako ste se pomirili?
Javila se. Bez objašnjenja. Samo sretan rođendan. Rekao sam hvala. Pričali smo o svemu. I to je bilo to.
Tako jednostavno?
Tako je.
Iva šuti.
Mirna ne bi mogla. Ona uvijek s objašnjenjem. Kaže što misli.
Loše?
Ne. Samo drugačije.
Stavila je šalicu.
Znaš što je najčudnije? Došla sam joj na svadbu misleći da će mi biti najgore. Da ću patiti, zavidjeti, i sve to. I patila sam. Ali ne radi nje. Radi tog buketa. Kao da će on nešto promijeniti.
Neće promijeniti.
Neće nasmiješila se. Cvijeće je, samo cvijeće.
To je bilo početkom listopada. Krajem listopada viđali su se svaki vikend, a povremeno je Iva svraćala u Sjever i u tjednu željela baš njega vidjeti. Nije to rekla naglas, ali Andrej je, čini se, kužio.
Jednog jutra opet je otvorila horoskop. Iz navike. Pročita prvu rečenicu, zastane na izbjegavajte impulzivne odluke u ljubavnom životu i shvati da joj je samo smiješno. Ne cinično, stvarno smiješno. Kao kad nešto davno veliko postane posve malo.
Zatvori aplikaciju, nije je obrisala bilo bi to previše demonstrativno. Samo ju više nije otvarala svako jutro.
Zadnji put je otvorila u studenom kad su se s Andrejem prvi puta posvađali. Ni oko čega ona je htjela jedno mjesto, on drugo, ona zainatila, on popustio, ona poslije ljuta na samu sebe što nije pitala što želi on. I večer kasnije otvori horoskop: dan nije povoljan za kompromise. Zatvori i nazove Andreja.
Nisam trebala insistirati kaže. Oprosti.
Nema veze reče on.
Nije baš nema veze. Napravila sam sve po svom.
Pauza.
Sad se ispričavaš mirno reče.
Da.
Samo primam.
Kako to misliš samo primam?
Ne analiziram. Samo primam hvala.
Šutjela je.
Ti si čudan kaže mu.
Možda.
Popričali još malo i pozdravili se. Iva je sjedila na kauču, razmišljajući da nitko dosad nije tako prihvatio njezinu ispriku, bez analize i prebrojavanja. Samo hvala.
To je bilo novo.
U studenom je opet nazvala Mirnu. Bez povoda, samo tako. Mirna se iznenadila, nije pokazala Iva je osjetila po stanki.
Kako ste? pita Iva.
Dobro. Tomislav radi do kasno, ja se borim s namještajem.
Treba li pomoć?
Ne, sve ok. Ali hvala što pitaš.
Mirna, reče Iva bila sam grozna na vjenčanju.
Pauza. Duža nego inače.
Znam odgovori Mirna.
Nije bilo pošteno prema tebi.
Nije.
I… Iva uzdahne. Nisam tad znala kako reći. Nisi trebala to gledat. Nitko nije.
Mirna šuti još.
Iva, napokon kaže ne ljutim se. Bilo je jako neugodno, ali poznajem te. Nisi ti loš čovjek.
Ne želim biti loš čovjek.
Znam. Pauza. Jesi li dobro? Kako si?
Dobro sam. Imam jednog lika, vidim se s njim.
Stvarno? u glasu toplina. Pričaj.
On je barista. Iva zastane u kafiću gdje me mama poslala onaj dan.
Mirna se nasmije iskreno i tiho.
Vidiš, nije bilo uzalud.
Što nije?
Buket, cijeli taj cirkus. Našla si svoje.
Iva ništa ne kaže odmah, nešto joj zapne u grlu.
Možda reče.
Dobar je?
Je, malo neobičan, ali dobar.
Bolje neobičan nego savršen kaže Mirna.
Još malo pričale, pozdravile se u toplini kakve dugo nije bilo. Iva je ostala sjediti s mobitelom u ruci, zamislivši se nad Mirninom rečenicom. Bolje neobičan nego savršen. To je opisalo Andreja. Točno.
Prosinac je prošao kao prosinac kad je čovjek sretan: brzo i neprimjetno. Svjetla, ludnica u dućanima, mandarine (koje Andrej ne voli, tko bi rekao), voli kavu, orahe, stare jugoslavenske filmove. Novu godinu slavili su zajedno, kod njega. Mala ekipa, njegov prijatelj s curom. Iva je radila francusku salatu i shvatila da to radi jer želi, ne jer treba ili tako treba.
To je bio novi osjećaj. Prije je puno toga radila jer se moralo, sada jer joj je bilo dobro. Samo dobro, jednostavno.
Za Novu godinu zaželjela je želju. Bez horoskopa. Samo želju.
U siječnju su pričali o budućnosti. Ne s planovima, nego usputno što bi dali ime mački da je imaju, kamo bi ljeti mogli. Mali razgovori koji slaganog budućnost.
U veljači Andrej kaže:
Iva, nešto bih te pitao.
Sjedili su kod njega, donio kave, ona čitala s mobitela.
Pitaj.
Kako bi gledala na to da se vjenčamo?
Iva spusti mobitel.
U kojem smislu?
U doslovnom. Znamo se pet mjeseci. Znam da nije puno, ali ja to ne želim drugačije. Ako ti treba još vremena, sve ok. Samo znaj da na to mislim.
Iva ga gleda. Pomisli što kaže horoskop ali misao proleti kao pero.
Ja mislim… da da kaže.
Da?
Da. Nasmije se. Premda nije nimalo racionalno. Po svim mjerilima.
Kojim?
Pet mjeseci. Merkur je opet retrogradan u ožujku.
Iva ozbiljno će on.
Što?
Merkur nas nije ništa pitao.
Nasmejala se. Stvarno, iz srca.
Da, nije pitao.
Odlučili su u ožujku. Baš kad je Merkur retrogradan. Nije iz inata, nego tako ispada, sami biraju vrijeme.
Svadba mala. Iva nije htjela pompe. Ne iz straha da ponovi Mirnin scenarij, jednostavno je željela mir: najbliže, dobra klopa, tiha glazba.
Restoran mali, u centru. Marija pomogla oko svega, nenametljivo, pitajući prije nego ponudi. Iva to primijetila, cijenila.
Mirna i Tomislav došli. Tek kad ih je vidjela u vratima, shvatila koliko joj je to važno: Mirna u bordo haljini, Tomislav s cvijećem. Zagrlile se iskreno.
Lijepa si rekla je Mirna.
I ti vratila Iva.
Bilo je kratko, dovoljno.
Stol topao, malo bučan. Andrejevi prijatelji zabavni. Marija razgovarala s njima lako, što je Ivu ugodno iznenadilo: znala je mama pričati sa svakim.
Kad je došlo vrijeme zdravica, Iva je ustala. Pripremala je tu zdravicu, mislila o njoj danima. Ustane s čašom, pogleda Mirnu.
Želim nešto reći počne možda zvuči čudno, ali moram. Pauza. Prije pola godine napravila sam scenu na Mirninoj svadbi. Neki znaju, neki ne. Vikala sam radi buketa, radi cvijeća. Netko zadrhti i ona nastavi. To nije bilo lijepo. To nije imalo veze s Mirnom. Bio je to moj problem, ne njezin. Mama me odvela. Tamo za ugao u Sjever.
Pogleda Andreja. On je gleda mirno, s blagim osmijehom.
Bio je tamo jedan barista s naočalama. Dao mi je vruću čokoladu i slušao žalopojke o retrogradnom Merkuru. Objasnio mi, vrlo jednostavno, da Merkur ne ide nazad to je privid. Različite brzine.
Stanka. Svi slušaju.
Mirna, želim ti zahvaliti što mi nisi dala buket. Zbog toga sam stigla ovdje gdje trebam biti. Podigne čašu. Za tebe i Tomislava.
Mirna je gledala, šutjela. Onda kimne. U očima nešto što Iva odmah ne prepozna, ali kasnije zna zahvalnost. Ne oprost, taj je davno bio. Baš zahvalnost.
Svi nazdrave.
Kad su gosti otišli, ostali su počistiti stol nasamo. Andrej kaže:
Dobra zdravica.
Misliš?
Da. Iskrena, a bez viška.
Pokušala sam ne pretjerati.
Uspjela si.
Ona slaže salvete, on čaše. Dvorana prazna, samo svijeće još gore po stolovima.
Jesi li gledala danas horoskop? pita on.
Nema šanse. Smiješi se. Namjeravala jutros. Navika. Nije trebalo.
Zašto?
Jer sam znala što želim. Zašto čitat zvijezde kad znaš što sam misliš?
Andrej je pogleda, ona prepozna pohvalu u pogledu.
Pametno reče.
Učim.
Ugasili su svjetla, izašli van. Ožujak je te godine došao rano, već se pomalo osjećao miris proljeća ne toplina, nego pokret, neki rast.
Sljedeće jutro Mirna zove.
E? Kako je bilo?
Dobro. Svojski mirno.
Zdravica ti je bila bolna, skoro me potjerala na suze.
Znam.
Nisi morala pominjati ono.
Morala sam kaže Iva.
Pauza.
Možda i jesi. Znaš, drago mi je. Andrej je dobar dečko. Tomislav kaže da ima čvrst stisak ruke.
To je važno?
Tomislavu da.
Iva se nasmije.
Hvala što ste došli.
Pa ipak smo sestre.
Toliko jednostavno. Bez patetike i tumačenja. Iva nije ništa dodala.
Dođite nekad, da sjednemo kao ljudi, bez razloga.
Doći ćemo.
Pozdrave se. Iva spusti mobitel i krene kuhati kavu. Andrej još spava subota je. Napravi dvije šalice, stavi na stol, otvori prozor, kroz njega uđe svjež proljetni zrak.
Na mobitelu blinka notifikacija iz horoskopa: Škorpija. Ožujak donosi prekretnicu u odnosima. Ona pročita i slegne ramenima. Ukloni obavijest.
Prekretnica je bila jučer. I dan prije. I tri mjeseca prije, i pola godine prije, u onom kafiću.
Samo što to nije znala unaprijed, niti joj je horoskop mogao reći.
Iz sobe izađe Andrej, u majici, raščupan, škilji bez naočala na kuhinjsko svjetlo.
Kava? pita Iva.
Da.
Dođi.
Sjedne nasuprot, uzme šalicu, otpije gutljaj.
Dobra?
Odlična kaže, pogleda je. Rano si se probudila.
Nisam mogla spavati.
Brinula si o nečemu?
Ne. Zastane na tren. O Mirni. Zvala je. Sve dobro.
Idemo kod njih?
Idemo.
On kimne i opet otpije. Jutro ulijeće polako kroz otvoren prozor, sve više svjetla. Vanjski svijet budi se ranije nego oni, čuju se koraci, djetinji glasovi.
Iva gleda Andreja. Njegove ruke na šalici, kako škilji bez naočala, kako jednostavno postoji u jutru, bez objašnjenja i očekivanja.
Ne razmišlja o Merkuru. Ni o znaku. Razmišlja kako treba još kruha kupiti, i mlijeko je pri kraju.
Novi notifikacija s astromobitela svjetluca u kutu. Ona ga vidi. Ne otvara ga.
Zatim ipak uzme mobitel. Klikne. Pročita.
Nasmiješi se.
Makne ga.
Shvatila sam, napokon: zvijezde su samo izgovor kad te strah promijeniti se. A kad poslušaš druge stvarno poslušaš, i pustiš sebe, drugačije je. Tada skandal postane početak, a ne kraj.
