KOBASNIČKI KRADLJIVAC
Nije mogao ne primijetiti tog mačka. Naime, taj mačak je kraduckao iz njegove male trgovine prehrambenih proizvoda. I to je radio na takav način, da mu je bilo nemoguće naljutiti se. Naprotiv.
Vlasnik bi svako jutro nestrpljivo čekao kad počinje cijela ta mala predstava, sve bi snimao mobitelom, a navečer bi pokazivao supruzi, i zajedno bi se smijali. Dakle…
Mačak bi najprije dugo sjedio ispred otvorenih vrata, pravići se kao da je samo svratio na odmor, ni zbog čega posebnog. Oprezno bi gledao lijevo-desno da se uvjeri da nema nikoga u blizini. Sam vlasnik bi se skrivao iza velikog frižidera, odakle bi bilježio svaki potez.
Kad bi mislio da je sigurno, mačak bi polako ušao, ravno prema polici s kobasicama. Tamo bi ubrzao, zgrabio debrecinku ili hrenovku i pobjegao van. Ali…
Glad ga nije puštala daleko. Dva metra od trgovine bi stao i počeo jesti.
Vlasnik bi provirio van, pazeći da se previše ne približi, pa bi pitao:
Je li fino?
Mačak bi podigao glavu i zadovoljno mjauknuo.
E, neka, hvala Bogu! odgovarao bi vlasnik. Dođi opet!
Možda vam nije jasno zašto su kobasice stajale van rashladne vitrine, na polici, čak i po komadu. Sve ima svoje. Vlasnik, gospodin Ivan Brkljača, imao je jednostavno veliku dušu.
Taj mačak je prvi put došao do trgovine mršav i izmučen, ali je uporno odbijao prići čovjeku ili uzeti hranu iz ruke. Tako je Ivan smislio ovu igru.
Prvo bi ostavio hrenovke blizu vrata. Mačka je nazvao Mornar. Tako da Mornar može sam ukrasti obrok kao da ga je pošteno odradio.
I upalilo je! Poslije je kobasice stavljao sve dalje i dalje, dok nisu završile na polici kod ostale hrane, dolje, pored poda. Tako je stvoren pravi kutak za hranjenje.
Mornar je s vremenom mogao samo ući, uzeti što želi i izaći. Ali stvar je u postupku: ukradeno je daleko ukusnije.
Kasnije je Ivan postavio ispred trgovine i posudu za vodu, veliku zdjelu s najboljom hranom za mačke te plastičnu kutiju sa šljunkom za nuždu. Tu je smjestio i malu pseću kućicu s dekicom.
Mornar je ostao nepovjerljiv nikako nije dopuštao da ga se mazi. No, često bi razgovarao s vlasnikom.
Ivan bi za njim izlazio, započinjao razgovor, a mačak bi između zalogaja odgovarao mjaukom.
Samo je jedno ovih dana Ivana mučilo. Mačak je postao deblji, dlaka mu se sjajila, bilo je jasno da mu više ne treba krasti hrenovke. Ipak, opet bi barem dva puta dnevno ukrao po komad i nestao iza ugla.
Nekoliko puta pokušao je Ivan pratiti gdje ide, ali Mornar je uvijek nestao iz vida.
Uzeo je naposljetku malu kameru sa širokim kutom i priključio je na laptop u svom uredu. Jednog dana napokon je otkrio tajnu Mornara.
Iz podruma iza ugla iskočio je mali narančasti mačić. Sav u iščekivanju dočekao je Mornara i odmah navalio na hrenovku koju mu je ovaj donio.
Već sutra čuješ, donesi ih kući! viknula je navečer supruga Margareta, brišući suze s obraza. Ali nije to bilo tako lako.
Mornara se već moglo i uloviti, prespavao bi nasred trgovine, ali mali narančasti bi sigurno utekao.
Dani su prolazili, a Ivan je gledao putem kamere kako mačić pije vodu iz Mornarove zdjele ili spava smotan u psećoj kućici. No čim bi pokušao prići bliže, mačić bi se dignuo visoko repićem i pobjegao kao munja.
Sve se promijenilo jednog dana kad je vlasnika do trgovine privukao neobičan zvuk. Nije bilo kupaca, pa je izašao ispred.
Na pragu je sjedio narančasti mačić i iz petnih žila mjaukao.
Što je bilo, mali? upitao je iznenađeno Ivan.
Mačić mu je prišao, pogledao ga ravno u oči i okrenuo se prema uglu zgrade. Ivan je pošao za njim bez razmišljanja. Tamo je ležao Mornar, stenjao, s ugrizom psa na stražnjoj desnoj nozi. Uspio se otrgnuti, rana je bila duboka.
Mali narančasti je gurnuo glavicu u Mornarov bok i ponovno mjaukao.
Ajme, Bože moj… rekao je Ivan.
Skinuo je jaknu, pažljivo položio Mornara, a mačića kojeg je bez otpora primio, stavio u džep sakoa. Zatvorio trgovinu i krenuo prema autu.
Kod veterinara su proveli pet sati. Doktor je čistio Mornarovu ranu i šivao ju. Kroz to vrijeme, Ivan se sprijateljio s mačićem, kojem je nadjenuo ime Iskrica. Ispao je zaigran, razgovorljiv i simpatičan.
Uvečer je Ivan zatvorio trgovinu i kući poveo još omamljenog Mornara i veselog Iskricu.
Supruga je bila presretna. A što žena radi kad je presretna? Naravno, odmah nazove cijelu rodbinu i prijateljice. Onda to potraje treba sve ispričati, analizirati i poslušati savjete.
Kada je završila s telefoniranjem, Ivan, Mornar i Iskrica već su spavali, ispruženi po krevetu.
Lijepo, stvarno… primijetila je Margareta. Gdje bih ja mogla leći?
Srećom, Iskrica se jedva dočekao pomaknuti i priviti uz njezine noge, gnječeći ih svojim sićušnim šapicama.
Tako su našli svoj dom.
Danas su Mornar i Iskrica dva raskošna, zadovoljna mačka, nimalo nalik nekadašnjim lutalicama.
Katkad Mornar, iz navike, poliže Iskricu, a ovaj zadovoljno prede.
Preko puta, kod trgovine obućom, sada je počela boraviti mala siva mačkica. Prodavačica iz butika redovito dolazi u ovu prehrambenu trgovinu da joj kupi hrane.
Možda je i ona, jednog dana, odvede doma? Možda će jednom sve mačke pronaći dom pa će mačke postati tako željene da će ih ljudi dobivati tek nakon čekanja u redu i završene škole za udomljavanje?
Što vi mislite, bi li se to moglo dogoditi?
