Kćeri, daj mi barem četvrtinu kruha, a sutra ću ti vratiti novac. Glava mi se vrti od gladi…
Pa kako to, odgovorila mi je ovo je pekarski kiosk. Boce ne primamo. Znaš čitati, zar ne? Jasno piše: boce treba predati na otkupnom mjestu, pa onda dobiješ kune za kruh. Što želiš?
Nisam znala da otkupno mjesto radi samo do podneva. Zakasnila sam. Nikad prije nisam skupljala boce. Očaj me preplavio i otišla sam dalje, ne znajući gdje pronaći novac.
Treba manje spavati, reče mi prodavač. Sutra ranije predaj boce i dođi natrag.
Kćeri, daj mi barem četvrtinu kruha, vratit ću ti kune sutra. Glava mi se vrti od gladi…
Vidjelo se da je starijoj ženi neugodno prositi, ali ipak je ponosno stajala.
Ne mogu ti pomoći, odvratila je prodavačica. Ne radim humanitarno, i sama jedva spajam kraj s krajem. Puno je ovdje prosjaka, nemoj se zadržavati.
Dobar dan, obratila se prodavačica muškarcu koji je čekao pred kioskom. Vaš najdraži kruh je stigao. Lisnata s marelicom je svježa, s višnjom je od jučer.
Dobar dan, odgovori muškarac, zamišljen. Uzeo bih kruh s orasima i suhim voćem. I šest lisnatih s višnjom.
S marelicom, još jednom ponovi prodavačica. Onda s marelicom.
Muškarac je odsutno gledao u stranu, ne primjećujući stariju gospođu, koja je stajala i gledala ga.
Prodavačica mu je pružila njegove stvari kroz prozor kioska. On je izvadio debeli novčanik i platio velikom novčanicom. Pogled mu je nakratko zastao na bakinoj velikoj broški na sakou.
Starija žena nije izgledala kao prosjakinja. Imala je otmjen stav i dostojanstvo. Bila je odjevena u staru, ali urednu odjeću.
Karlo je sjeo u svoj auto, stavio vrećice na suvozačko sjedište i odvezao se.
Nedaleko se nalazio ured njegove firme.
Kad je ušao, dočekala ga je tajnica Marija.
Gospodine Karlo, supruga vas je zamolila da ju nazovete.
Što se dogodilo, Marija? zabrinuto je upitao.
Karlo Rašić bio je vlasnik obrta za prodaju kućanskih aparata. Posao je pokrenuo još početkom devedesetih. Njegov trud i snalažljivost osigurali su brz rast firme.
Ured mu je bio na rubu Zagreba. Mogao si je priuštiti ured u centru, ali su mu to bili nepotrebni troškovi.
Karlo je izgradio lijepu kuću, gdje je živio sa suprugom i dva sina.
Za dva tjedna trebao je dobiti i treće dijete, pa ga je suprugin poziv dodatno zabrinuo.
Lucijo, što se dogodilo? upitao je.
Karlo, zovu nas u školu. Fran se opet potukao s razrednim kolegom.
Draga, ne znam hoću li stići. Imam toliko posla, pokušavam dogovoriti ugovor s velikim dobavljačem.
Znaš da mi je teško ići sama.
Ne, nemoj se brinuti. Ti se odmori, naći ću vremena, obećavam.
Ako Fran ne nauči na lijep način, morat ću ga kazniti, uzdahnuo je Karlo. Oprosti, ljubavi, moram raditi. Nemoj me čekati za večeru.
Eh, Karlo, jedva da te viđamo. Djeca te ne vide, dođeš kad već spavaju, odeš dok još spavaju. Bojim se za tebe. Nikad ne stigneš odmoriti.
Takav je posao, ali potrajat će to možda još tjedan dana. Onda će biti lakše. A kad budeš u rodilištu, kome ćemo povjeriti djecu?
Smislit ćemo nešto. Možda unajmimo dadilju.
Ne bih volio cijeli dan ostaviti djecu s nepoznatom osobom.
Karlo, pričat ćemo kasnije. Imam još obaveza.
Ponekad imam osjećaj da ti više nije stalo do mene i djece.
Nemoj to govoriti. Sve što radim, radim zbog tebe, Frana, Roka i naše kćeri koja stiže.
Oprosti, nisam trebala reći ništa loše. Nedostaješ mi. Želim te više vidjeti.
Karlo se zadržao do kasno u uredu. Djeca su već spavala, supruga ga je čekala u dnevnoj sobi.
Oprosti mi, dragi, što sam danas bila nervozna.
Sve je u redu, moraš se čuvati, nisi trebala čekati. Hajde, idemo u kuhinju, ugrijat ću ti večeru.
Ne treba, nisam gladna. Ja sam danas jeo u uredu i donio lisnate s marelicom. Fenomenalne su, nigdje nema takvih kao kod onog kioska. A kruh s orasima i suhim voćem…
Lisnate su super, ali kruh nam se baš nije svidio.
Karlo se zamislio, sjetio se starije žene koju je jutros vidio.
Hajde, idi spavati. Sutra opet rano ideš u ured požurivala ga je supruga. Karlo, reci mi iskreno, imaš li kakvih briga u firmi?
Nema problema. Ako ovaj dogovor prođe, bit će super.
Umoran si, ne možeš držati oči otvorene.
Znaš, danas sam vidio onu baku kod kioska. Nisam je odmah prepoznao, misli su mi bile tko zna gdje. Tek sada se sjećam raznih rečenica. Ali, nije to bitno. Lice te žene mi je poznato, ali nikako da se sjetim otkud… I ona velika broška…
Karlo je uvijek bio mekana srca i spreman pomoći svakome.
Slika starije žene kod kioska ga je još mučila. Zamjerao si što joj nije pomogao kad je moglo. Najviše ga je mučilo što mu je lice bilo poznato, a nije se mogao sjetiti kada su se sreli.
Ujutro je rano stigao u ured, pokušao nešto računati, ali mu misli nisu išle.
Možda sam premalo spavao ili imam matematičkih problema, nasmijao se.
Odjednom poviknu: Pa to je bila profesorica Marica! i sjetio se. Prepoznao ju je po broški i sakou. Nije ju vidio skoro 17 godina, a mnogo se promijenila.
Marica Tomac bila je profesorica matematike, posebna žena koju su svi voljeli. Čak su joj se i roditelji učenika dolazili savjetovati.
Udala se kasno, s 38 godina. Imala je curicu, ali bila je slaba. Preminula je kad je imala samo tri godine.
Nakon smrti kćeri, Marica se razišla s mužem.
Svoju ljubav dala je učenicima.
Karlovo djetinjstvo je bilo teško. Odgajala ga je baka, roditelji su mu poginuli kad je bio mali nesreća na putu do polja.
Karlo je bio marljiv i pametan dečko. Dobro je znao da mora puno raditi za uspjeh. Učitelji su ga voljeli, a profesorica Marica mu je bila posebno draga.
Često je dolazio kod nje kući pomagati oko dvorišta. Znala je da živi s bakom u siromaštvu i nema uvijek dovoljno za pojesti. Par puta ga je zvala na ručak, ali uvijek ga je bilo sram.
Tad mu je ponudila da nešto zaradi, a nakon posla, uvijek bi ga čekao topli obrok.
Profesorica Marica sama je pekla kruh u staroj krušnoj peći, koju je naslijedila od svoje bake. Taj je kruh bio mekan i prozračan, a Karlo je tvrdio da nema ništa ukusnije.
Kažeš da je najbolji, onda ga ponesi svojoj baki, rekla bi, narezujući više od pola štruce.
Karlo se toliko unio u misli da nije ni primijetio kad su kolege ušli.
Znao je da njezine stare kuće više nema, na tom mjestu su sada zgrade, pa je zamolio starog prijatelja iz policije da mu pronađe adresu. Za sat vremena imao je sve podatke.
Posjet je morao odgoditi zbog posla.
Kasno navečer, povjerio se ženi.
Znaš, razmišljam, profesorica Marica je prava dama. Ti si se bojala ostaviti djecu kad ideš u rodilište, a nema tko paziti na njih. Što misliš, da je zamolimo da dođe kod nas? Možda bi mi život bio potpuno drukčiji da nije nje. Ne mogu je ostaviti u nevolji.
Naravno, Karlo, idi po nju. Neka živi s nama. Možda uspije urazumiti Frana, da se više ne tuče u školi.
Ne znaš ti Maricu, ona ima poseban dar, nasmije se Karlo.
Njih dvoje su se savršeno slagali.
Tek u nedjelju Karlo je našao malo vremena. Kupio je buket i otišao k staroj profesorici.
Nervozno je pozvonio. Otvorila je Marica. Lice joj je bilo mršavo, oči umorne.
Dobar dan, profesorice, ja sam Karlo Rašić. Ne znam, sjećate li me se, školu sam završio prije 17 godina.
Kako te ne bih zapamtila, Karlo. Prepoznala sam te još kod kioska.
Oprostite, nisam vas odmah prepoznao, bio sam u svojim mislima. Možda ste pomislili da me sram bila?
Starica je zaplakala.
Ne, tražio sam vas i sretan sam što sam vas našao.
Karlo joj je nespretno pružio cvijeće.
Hvala ti. Zadnji put sam dobila cvijeće na prvi dan škole prije nekoliko godina. Nakon te školske godine sam otišla, ili bolje, zamolili su me da odem.
Ne mogu vam ni čaj ponuditi. Mirovina za dva dana tek stiže.
Došao sam po vas. Imam veliku kuću, ženu, dva sina, i evo, uskoro će nam kćer.
Ma kakvi, Karlo, ne mogu ti biti teret. Tvoja obitelj sigurno ne želi nepoznatu osobu doma.
Ne, profesorice, ovako: nudim vam posao. Razgovarao sam sa svojom Lucijom, i ona je oduševljena. Našoj djeci treba netko mudar kraj njih. Tko bolje od vas?
Fran je nemiran, opet se potukao u školi. Hoćete li ga uspjeti urazumiti?
Dogodine mi je sedamdeset, ali mislim da mogu.
Spakirajte se, profesorice, idemo!
Od toga dana Marica Tomac živjela je kod Rašićevih, zauvijek zaboravivši na svoje brige.
Lucija nije mogla dovoljno nahvaliti njezinu mudrost i blagost. Postala je dio obitelji, pravi dar svima.
Deset dana kasnije stigla je željena kćer, kojoj su dali ime Darija. Dok je Lucija bila u bolnici, sinovi su dane provodili s Maricom. Kuhao im je najfinija jela, pomagao oko škole.
Karlo i Lucija bili su mirni njihova djeca su u sigurnim rukama.
Fran, poznat po svom teškom temperamentu, nije mogao odoljeti Marici, iako ona nikada nije povisila glas. Zaista je imala dar riječi, pa je Fran zaboravio na tučnjave.
Napokon, Karlo je došao po Luciju i malu Dariju u bolnicu.
Kako ste mi nedostajali! raznježila se Lucija grleći sinove.
Sve nam je super! odgovorio je mlađi, Roko.
Mama, pekli smo kruh s profesoricom Maricom! pohvalio se Fran.
Ukusan je, samo kaže profesorica da je iz pećnice drukčiji nego iz prave krušne peći. Tamo je kruh bio još finiji, nadodao je.
