Pismo
Ante je već sat vremena zurio kroz prozor, kao da mu je nekakva inspekcija naredila taj zadatak i sada nestrpljivo čeka ocjenu. Kroz staklo je noć progutala ulicu, a stabla na vjetru lelujaju, neodlučna jesu li balerine ili beskućnici u kabanicama. Siluete drveća razlijevale su se u vodenoj zavjesi, a kapi kiše skakutale po lokvama, taman kao da se natječu tko će bolje potopiti suho lišće i zabetonirati ga u asfalt. Potoci vode curili su niz staklo, kao da žele pobjeći što dalje.
“Kao krv kroz vene,” zakikotao se Ante sam sebi. “Ili mlijeko iz onog prokletog probušenog tetrapaka, curi, curi, i ne možeš zaustaviti. Možeš ti to i zažegnuti, po svim pravilimapa to ti je kao privremena guma na Ladiali dugoročno ništa ne rješavaš. Ili se, nedajbože, pretjera i sve propadne tkiva umru, ode noga, pa ajde ti poslije šepaj kroz život. Je li to život? Ma to ti je žaljenje, jad, muka, a svi oko tebe su puni osjećaja krivnje što nisu stigli na vrijeme. Ili samo pustiš da sve curi, kao kad zalijepiš flaster na rupu, al kad sve iscuri, ništa ne ostane. Još gore! U svakom slučaju, kriv si ti mrtva trka, ti si taj koji je ubrzao kraj…”
Ante se trznuo kad je nebo zaparao bljesak munje, izgledala je kao ona plavičasta vena na ruci iza tanke kože, pa je nestala kao da je pobjegla od igle kod vađenja krvi.
Vjetar je zalupio poluotvorenim prozorom i počeo raditi kaos po sobi: razbacao je papire po stolu ispisane stranice za disertaciju. Ante je, krstio bi se i da nije vjernik, na nagovor oca “došao pameti”, kako stari kaže, i sada se ozbiljno primio posla. Dosadno do bola, ali možda je tata ipak u pravu možda će mu taj potrošeni život uzvratiti u kunama (odnosno, sad već u eurima, ali tko još u Hrvatskoj računa u eurima, samo statističari i porezna).
“…Ne razumijem te, Ante!” rukama razmahuje gospodin Franjo, gledajući svog sina, koji zadovoljno cucla limunadu, na dnu čaše se još ljeska kockica leda, a od užitka mu se oči sklapaju kao da je progutao sunce. “Tolika baza ti je ostala, materijal do ramena, a ti… vučeš! Pa iskoristit će to tvoj prijatelj, onaj…” Otac puca prstima, pravi se da se ne može sjetiti imena, iako zna bolje nego ikad.
“Marko, tata. Zove se Marko,” ispravi ga Ante.
“Da, da. Taj vječno snalažljivi Markec! On neće sjediti skrštenih ruku, znaš ti to? Znaš zašto? Jer voli novac. Znanost ga boli uvo, bauštela mu je isključivo način za zaradu. Konto na banci to mu je jedina muza! Otac se strese od gađenja. Sjećaš se, pričao si mi kako je kupovao seminarske i projekte pa ih prijavljivao pod svoje, i još su mu pljeskali! Nitko ga nije uhvatio. Ili nije htio. I ti za njim kao prilepak. Zašto? Što ti je toliko vrijedno na njemu?”
Franjo je gledao sina strogo kao da traži rupu u pravopisu. Ante slegnu ramenima.
Kako bi starom objasnio da je Markec sve ono što on nije? Otac bi opet tražio razloge, motive, duboke traume, a toga nema.
Marko zna živjeti: uvijek nasmijan, duhovit, ništa ga ne dira, svaku frku rješava s legendarno hrvatskim “ma nije bed”. Ante, nasuprot njemu, voli se nepotrebno brinuti za svaku sitnicu: sve ok, ali moglo bi biti još bolje; sve gotovo, ali sigurnosti nikad dosta. On je jedan od onih koji stvarni stres osjete tek kad je drama gotova i svi su zaboravili na nju.
On je odgajan u sumnji: “Jesi napravio zadaću? Siguran? Provjeri prije spavanja. Vjerojatno si nesto propustio!” ili “Bio je test? Siguran da si sve dobro napisao? Ma još malo razmisli, možda si negdje zabrljao!” i vječni klasik “Nisi kod kuće? A svjetlo? Ti stalno zaboravljaš ugasiti svjetlo u kupaoni!”
Nikada to nije završilo. Očeva sumnja zarazna kao prehlada u tramvaju. I u jedanaestom razredu, kad su ocjene odlučivale medalje, Ante je skoro dobio osipsvi su mislili, alergija, ali znao je on to su živci.
Tih dana, dok mu je otac jeo pohani kruh i gledao ga kao zadnjeg kandidata za ministre, rastapao bi ga pričama o sudbini, časti prezimena, obitelji i jede jaja na oko, cucla čaj s limunom, još ga i liže s guštom. Ante, zgađen, okreće glavu, ali i dalje sluša pritisak: “Jedna greška i svi se smiju. Odmah si na dnu. Ne smiješ to dopustiti!”
Ante bi nešto promrmljao, najčešće “ug” ili bi jednostavno šutio. Ljestve, greške, prokleta medalja… Ma nek sve ide k vragu! Kod Markeca je na vikend roštilj, to je prava stvar, a ne živciranje oko zadnjeg zadatka iz matematike. Ali tata nikad ne bi pustio, tražio bi da mu sortira još hrpu građevinskih nacrta.
Već bi “nabrijan” ulazio u školu, s podignutom zaštitnom ogrlicom od briga, i zaboravio se nasmiješiti. Kad je test gotov, otac bi ga dočekao doma s pitanjima, prevodio ga kroz sve zadatke iznova kao da učitelj nije već ocijenio.
Počelo je s nogama: svrbjele bi do krvi, ali nitko nije primjećivao jer Ante više nije išao na bazen. Kad je svrbnja prešla i na ruke, bilo je teško sakriti. I na recept nešto od alergije, ali ni to ne bi pomoglo, dok ga Markec nije odvukao na izlet.
“Naravno, ajde idi,” klimao je otac glavom. “Što će ti priprema za maturu. Samo ne očekuj da ti sredim upis. Ni ne pokušavaj!”
Ante nije ni pokušavao. Samo je te tjedan odlučio jednostavno dići ruke. Markec je svirao gitaru, pjevao Ex Yu balade, svi su plesali, Ante se pogubio, ali mu je srce bilo mirno kao kod magareta na livadi. Niti traga alergiji, niti na oca.
Ali ni praznici ne traju vječno, pa je opet valjalo zaroniti među mature i upise.
Kad se Ante vrati s prijemnog sav (po njegovu mišljenju) pun samopouzdanja, otac ga ispituje preko govornice s posla:
“Stigao si završiti zadatke? Ispunio sve? Nisi? Komisija, jesi odgovorio? Ovo vodi u potpuni pad, izdajstvo prezimena!” i poklopi slušalicu.
Za Franju su postojale samo dvije opcije: potpuni uspjeh i još potpuniji pad.
A Ante nije priznao da na prijemni nije ni išao. Taman se bio prestravio, pa ga je Markec, koji je isto polagao ali na faksu gdje nema gužve, nagovorio da ode umjesto njega.
“A slike?! Nismo svi isti tip,” Ante se brine.
“Ma tko će gledati te polaroide. Svi izgledaju ko da su izašli iz pogrebnog poduzeća. Ne brini, sve ja sredim,” smirivao ga je Markec.
Za Marka je sve bilo “ma sve pet”. Nije znao, nije pročitao, nije naučio znao je nasapunati bradu profesoru do te mjere da i on sam zaboravi o čemu je pitao.
Komisija je Ante-Markeca zapamtila kao brbljavca, simpatičnog pozera, sretnog u gulašu novih pojmova.
“Takav nam treba! Sveti izvor znanja!” zaključio je zamjenik dekana, u zanosu zbog mladih naraštaja.
Primili su Antu. Kasnije su se čudili kako su ljudi skloni mijenama.
“Što vam se dogodilo preko ljeta?” pitali su ga zabrinuto profesori. “Kakva tuga?”
Antek klima glavom. Da, ima tugu, tugu samosumnje.
Markec je, pak, živio studentski san: mirisao je po lošu iz kuhinje i parfemu s tuđe marame, bradu nije brijao danima, hlače mu zvone a večeras ga vjerojatno traži policija jer je na “krumpiru” čupao bilježnice, a ne repe. Ante nije ni sanjao takav život.
Baš na faksu Ante je upoznao osobu čije pismo i danas stoji na njegovom stolu.
“Mirjana Kraljević, iz Ministarstva,” predstavili su je studentima. “Imamo inspekciju, pazite što radite!”
Mirjana, mlađa od Antinog oca za možda koju godinu, sjedila je na njihovim predavanjima, kontrolnim, seminarskim… Imala je nos za rupe u znanju, ispravke i komentare kao poljski plug za jaruge.
Antu je ponešto češće “privatizirala”.
“Sigurno si sve točno napisao? Prebrzo si gotov! Provjeri opet, ne budi previše siguran,” brundala bi Mirjana.
I Ante je letio pogledom po redovima, ispravljajući, pa vraćajući sve na staro i opet ispočetka, dok nije rezignirano bacao ideje u smeće stalno sumnjajući.
“Vaš otac Franjo Kovačević, jel tako?” jednom ga je pitala tijekom menze, gdje je na njezinom pladnju bila juha, dva komada kukuruznog kruha, ogromna porcija pečenja i čaša soka. Jela je planski, a onda naredila Antu po salvetice jer je prolila juhu, a to se, kako kaže, ne oprašta.
“Ma je, on je moj stari.”
“Znači, jabuka ne pada daleko od stabla. Moraš mi oprostiti, ali on je cijeli život bio nesiguran, čudo da je dogurao ovako daleko.”
“Znate ga?”
“Odrasli smo zajedno, naši su se družili, a mi… eh, priča za sebe. Pozdravi ga, ali svojoj mami ne spominji moje ime,” nasmijala se i zagrcnula pečenjem. “Ideš? Šteta. Ali daj provjeri te svoje crteže, sigurna sam da imaš što popraviti!”
I tako Ante, škrgućući zubima, provjerava i popravlja, pa opet vraća na staro, dok ne poludi i baci sve sto je radio.
Jabuka ne pada daleko od stabla. Koliko je toga njegov stari baš tako izrezao i izbacao na sve strane dok mu je mala, brza Mirjana šaptala opaske iz prikrajka.
“Dosta mi je!” jednom je Ante izjurio.
“Čega je dosta, sine?” pitala ga je mama, Marta, smirena žena koja živi kao da je pod staklenim zvonom; od kad je Ante završio školu, ona se povukla u svoj svijet, sterilno čist i bez sumnji. Ako što zaboravi, Franjo će pet puta provjeriti i njihov svijet i pola zgrade. Tako je lakše.
“Dosta mi je da mi svi stalno upiru što popravljati! Sad i ta Mirjana, stalno se meša!”
“Mirjana?” mama zvuči oprezno. “Koja Mirjana?”
“Ta iz Ministarstva. Kaže da zna tatu…”
Marta se namrštila, kao da je pojela kiselinu.
“Pa to je ona… ispali, iznenada, pa se zagrli rukama, smiruje. Ma nema veze. Pusti, ona nam je nitko i ništa.”
“No, ipak je tati pozdrave ostavila. A pri tebi je rekla da je ne spominjem. Ma tko je ona?”
Marta je, kao nekad, postala pripovjedačica. Udobno se namjestila, glas joj sipa kroz sobu kao da priča priču u vrtiću.
“Mirjana i tvoj tata odrasli su u istoj zgradi. Sjećaš se, pričao je ponekad o toj curi od djetinjstva. Nisu se slagali. Ona je stalno kod njih visila, kod bake Marije, tvoje none, jela, spavala, igrala se. Mirjanini su radili dan i noć, mala je rasla sa susjedima. Tvoja baka kosa, doručak, škola, sve s Antom. S vremenom je Mirjana valjda shvatila da bi baka Marija trebala biti njezina mama. A naravno, nije. I tko zna što ju je povrijedilo, stalno se osjećala kao višak. Kad je odrasla, shvatila je tvoje stare slabosti i navalila…”
“Otuda tati ta nesigurnost,” Ante prekine.
“Upravo tako. Mirjana ga je mogla pokolebati za sitnicu nije dovoljno dobar, neće nikad uspjeti i stalno mu je to šaptala. Možda je bila zaljubljena, tko zna… On je grizao nokte zbog svake procjene, svakog komentara.”
“Kad sam ga upoznala, činilo mi se slatko što je tako plah i nesiguran. Mislila sam, ajd’, promišljen je, to je znak kvalitete. Kasnije, eee, teško je živjeti s takvim…”
“Sad je advokatica u Ministarstvu, ali tebe to ne mora opterećivati. Ti si pametan momak, nemoj da ti ona uđe pod kožu. Ona nam je ništa!”
Nakon mjesec dana Mirjana se našla na njihovim vratima, navodno službeno, a valjda ni sama ne zna što traži. Bulazni nešto o optužbi za mito, ali sve bi se moglo “dogovoriti”, pa ipak njezin muž je netko u Ministarstvu. “Ali, naravno, to je posljednji put, kod mene nema popusta,” naglašava.
Marta je, umjesto kave i kolača, gostu jasno pokazala gdje joj je mjesto: “Daj, molim te, s tortom i ogovaranjem? Prošetaj se do pošte, tamo šalji pritužbe! Nisi ti nama ništ’, ni onda ni sad, i prestani s tim ucjenama! Moga muža, našeg Antu, nećeš gaziti, jasno? Ako imaš što reći, dođi na posao, ne dolazi mi u kuću s poluprovalama!”
Izbacila je Mirjanu na stubište, a Ante je gledao mamu kao da se transformirala u SuperWomana.
Otac se vratio kasno, izolirao se u radnu sobu, ignorirao je pozive na večeru i izvješća o svakodnevnim obiteljskim tragedijama. “Pusti me, molim te, Daj mi malo mira!” procedio je prije nego što je ponovno nestao iza vrata.
Marta samo tiho odahne i briše ruke, riječima: “Pa što sam trebala, balaviti tortu s tom ženom?”
I taman kad su svi razmišljali o grižnji savjesti, uleti Marko na vrata, s osmijehom i ruksakom na leđima.
“Kaj ima? Ideš do Šime večeras, bit će i Maja, garantiram!”
“Ne idem, stari je u banani, optužili ga za mito, zatvorio se kao puž,” odgovara Ante.
“Ma daj, tvoj stari nije iz te priče! Treba istražiti tko ga je natukao…,” Marko razmišlja, ali vrata radne sobe lete, otac izleti, lice bjelo kao krunica, urla: “Van! Nisi ti za ovu kuću! I tebe, Ante, dosta tih savjeta idiota poput njega, praviš se pametan, a nisi…”
Marko digne obrve, htio bi nešto reći, ali samo mahne i ode.
“Čujemo se,” šapne iz lifta.
Tri su godine prošle prijateljstvo zamrlo zbog ispita i taštine. Ante je, naravno, osjećao neugodu, a Marko pravu hrvatsku uvrijeđenost, osobito jer se žrtvovao za Antino mjesto na fakultetu.
Na kraju, slučaj s mitom je pao, ali Franju su smijenili. Kući je sve tješnjije, otac utapa dan u samoći, Matra nervozno broji dane, a stara rana se uporno ne zatvara. Uvijek je bila ta Mirjana, pa makar samo kao sjena i podsjetnik.
Srce počinje ludovati, par puta su ga vozili na hitnu, ali ni govora o hospitalizaciji. “Hodočastiti po odjelima? Nema šanse!” I tako kljuca dane, sjedeći doma, više nego ikad uvjeren da ga je Mirjana pogazila do kraja.
Dok čeka u redu na ribarnici, Mirjana čuje iza sebe: “Vidra!” autorica je, naravno, Marta. Gleda ju kao da je kanister otrova, a ne prosječnu državnu inspektoricu.
“Što si rekla, kokoš?” Mirjana održi osmijeh, jer red ispred i iza jedva diše od željeza “znatiželjne nacije”. “Mužu ti nosiš ribu? Mogla si ga onda spasiti s kavom, a ne s galamom. Tvoj Franjo je slabić, uvijek bio.”
“Tko si ti da odlučuješ ikog! Ostani prazna, kao i što si oduvijek bila! Dabogda bila prokleta!” izbaci Marta pa izađe van. Svi u redu gledaju, žvaka stane nasred jezika.
Ante je u međuvremenu diplomirao, sprema doktorat, ali ga je iznenada zvao Marko: “Ima posla, dobra lova, privatna firma, ideš?”
Ante pomisli “trebam pitati ćaću…”, ali Franjo se više ne uključuje: “Pusti me na miru!” Znači vrijeme za krojiti svoj život.
Posao ide super, Ante se prvi put osjeti kao čovjek s odlukom. Otac je bio zadovoljan što je sin “došao k sebi”, ali si nije mogao pomoći.
“Ne možeš tako odmah klonuti duhom!” bodrila bi ga Marta, gledajući kako Franjo kopni. “U životu se moraš borit’, čovječe!”
No, Franjo u to više nije vjerovao; Mirjana ga je pobijedila, na kraju priče je samo sjena starog sebe.
Za vrijeme jednog tjedna u sanatoriju, poštar donese pismo. Za njega od Mirjane. Opet ona! “Opet mu krv pušta,” pomisli Ante. Dilema: možda bi ipak trebao predati pismo, možda je tu konačno prilika za ozdravljenje? Ili je to zadnji okidač do kraja?
Razmišlja, ali pismo ne otvara ne želi da otac vidi da ga je dirao. Rijetko se dogodi da tako odluči sam.
Sljedeći dan Ante donosi pismo tati.
Franjo ga pročita na sunčanoj klupi, pa naglo ustane: “Idem u grad! Jesi li autom?”
Ante klimne.
“Ti bi kod glavara? Ma bolje ja, ti bi sve zakomplicirao. Čekaj me ispred.”
“Paaa, tata, što je…?” Ante ga doziva, ali tata samo maše rukom.
Nije ga dugo bilo, a kad se vratio, lice mu je ozbiljno i nekako mirno.
“Što si radio unutra? Mirjana je tamo?” pita Ante.
“Tamo je, zadnja faza. Liječnici joj ne daju puno vremena. Jadna djevojka…” prošapće Franjo.
Njezina rana, sada neizlječiva, postala je i njegova. Ona je zamolila za oprost i dobila ga. Priznala je da je napisala onaj prijavak. On je samo šutio. Mirjana je te dane, neobrijana, ćelava, u kapi, Anteva oči nisu mogle povjerovati da je to ona ista žena.
Cijeli život želio joj je dokazati da vrijedi, da je jači, da može. Ono što je postigao, koliko god mučilo, bila je dijelom i njezina zasluga. I dok joj je pokušala slomiti srce, polomila je na kraju svoje.
“Idemo kući, može? Fali mi mama,” zamoli Franjo. Ante klimne. “Kako ti ide doktorat? Trebam li provjeriti tvoje bilješke? Ionako ćeš sve pomiješati…”
Nema više kiše, nema munja niti žguta, nema ničijeg glasa iza leđa. Samo život. I prvi put mir. Mirjana je otišla, nema više potrebe dokazivati išta ikome. Treba paziti samo da ne postane ona, ne nositi tu nepravdu dalje, ne pritisnuti Antu nesigurnošću.
Ante nije mogao shvatiti: “Tata! Pa to je odvratno, a ti još žališ tu ženu?”
“Znaš, ona nikad nije znala voljeti, Ante. Samo je tražila pažnju, mislila da može to na silu. Jadna…” slegne ramenima Franjo. Možda je i to bila vrsta ljubavi…
“I što sad?” pita Ante, nakon pauze.
“Sada želim vidjeti tvoju mamu. Idemo joj kupiti cvijeće. A ti, kako si? Život, ženidba…?” Franjo ga proučava s osmijehom.
“Meni se čini da ću manje griješiti nego ti. Volim te, tata. I ponosan sam,” odgovori Ante.
Franjo šuti, kao da je danas prvi put shvatio život je kratak, a važno je samo zagrliti one zbog kojih srce kuca. Još uvijek stigne.
